Izdvajamo

Knjiga bi trebala pridonijeti naprednom učenju elementarne logike, i to u neposrednome i u posrednom smislu. U neposrednome smislu ona mora ponuditi intelektualni izazov učenicima, studentima i drugim zainteresiranima koji svoj profesionalni put traže u “svijetu znanja”. Posebno, studentima koji se pripremaju za istraživački poziv, knjiga nudi niz “logičkih etida”, koje će usavršiti njihove opće spoznajne sposobnosti. U posrednome smislu, za studente koji se pripremaju za nastavno-poučiteljski poziv, knjiga treba ponuditi putokaz kako će oni sami omogućavati napredno učenje u svome budućem nastavničko-poučiteljskom djelovanju. (Iz Uvoda)

“Filip Grgić u svojoj knjizi dostiže standarde znanstvenog rada kakve nalazimo provedene u radovima danas vodećih specijalista. Grgić može s njima razgovarati na istom niveauu.
Za Aristotelovu filozofiju karakteristična je crta uravnoteženost. Takva je i Grgićeva interpretacija njegova – i sveopćeg – učitelja, Aristotela. Uravnoteženost interpretacije, ali ne uravnoteženost nekako umjetno dostignuta, nego solidno obrazložena.” (Miljenko Belić)
“Metoda izučavanja povijesnofilozofijskih problema koju autor primjenjuje u svojoj raspravi potpuno se podudara sa suvremenim izučavanjem antičke filozofije na vodećim svjetskim sveučilištima. Tema obrađena u rukopisu nije zanimljiva samo za uži krug filozofa, nego će interesirati isto tako matematičare i fizičare te povjesničare znanosti i teologe. Zbog jasnoće argumentiranja i prijevoda svih navedenih citata na hrvatski raspravu mogu čitati i oni koji nemaju veliko predznanje iz filozofije.” (Josip Talanga)

Helenističkim razdobljem antičke filozofije dominirale su tri škole: epikurovska, stoička i skeptička. Iako su u tom razdoblju djelovali i nastavljači Platonove misli te Aristotelovi nasljednici, oni se nisu posebno isticali uključivanjem u filozofske rasprave koje su obilježile helenističko razdoblje. Spomenute tri škole, naprotiv, crpile su filozofijsku životnost iz tih rasprava, što je pridonijelo njihovom dugom vijeku. Utjecaj tih škola na antičku, pa i kasniju kulturu i društvo bio je golem, a one su odigrale važnu ulogu i u formiranju novovjekovne filozofije.
Ova zbirka pruža pregledan uvid u osnovne pravce i probleme helenističke filozofije. Jednu skupinu čine tekstovi uvodnog karaktera: osim općeg pregleda helenističkih filozofskih škola i stavova, tekstovi iz te skupine čitatelje upoznaju s osnovnim postavkama epikurovske fizike, psihologije i etike, te stoičke logike, fizike, psihologije i etike. Ostali tekstovi naprednijeg su karaktera i raspravljaju o nekim specifičnim temama, kao što su epikurovska teorija percepcije i filozofija jezika, te stoička epistemologija, metafizika i problemi determinizma. Tri teksta posvećena antičkom skepticizmu bave se značajkama akademijskog skepticizma te opsegom i implikacijama suzdržavanja od suda u pironizmu.
Pregled sadržaja: J. Brunschwig i D. Sedley: Helenistička filozofija, G. Striker: Epikur o istinitosti čulnih utisaka, J. Brunschwig: Epikur i problem privatnog jezika, D. Sedley: Epikurovska fizika, J. Annas: Epikurovska psihologija, M. Erler i M. Schofield: Epikurovska etika, M. Frede: Stoici i skeptici o jasnim i razgovijetnim utiscima, A. A. Long: Jezik i misao u stoicizmu, S. Bobzien: Stoička logika, R. B. Todd: Monizam i imanencija: temelji stoičke filozofije, A. A. Long: Duša i tijelo u stoicizmu, D. Frede: Stoički determinizam, B. Inwood i P. Donini: Stoička etika, G. Striker: Skeptičke strategije, M. Frede: Skeptikova vjerovanja, M. Burnyeat: Može li skeptik živjeti svoj skepticizam?

“Ova je knjiga posvećena jednom od najkraćih tekstova u duhovnoj povijesti Zapada, sačuvanim fragmentima Parmenidova spjeva u heksametrima, temeljnom ishodištu europskoga mišljenja i zapadne filozofije. O tom je ‘predsokratovskom’ tekstu napisano veoma mnogo rasprava i monografija, jer nitko nakon Parmenida nije ga uspio misaono mimoići a da se s njime ne raspravi, štoviše, svatko tko je sam pokušao istinski misliti morao se prema njemu jasno i decidirano odrediti.
Istraživanje poduzeto u ovoj knjizi prvi je monografski pristup ovoj temi u nas, i s obzirom također na filološku potkrepu filozofske interpretacije toga fundamentalnog teksta, tvori vrijedan prilog suvremenoj filozofskoj diskusiji.” (Danilo Pejović)

Aristotelova je Metafizika jedan od najviše izučavanih spisa antičke filozofije. Pitanja koja se u njemu postavljaju i načini na koji se na njih pokušava odgovoriti, te pitanja vezana uz povijest, strukturu i utjecaj samoga spisa, predmet su brojnih istraživanja različitih usmjerenja i metodologija. Osamnaest rasprava sakupljenih u ovoj zbirci predstavljaju neke od najboljih doprinosa razumijevanju Metafizike nastalih posljednjih desetljeća. One pružaju vjerodostojnu sliku o filozofskim pitanjima koja se postavljaju u tom spisu, argumentima koje Aristotel iznosi u obradi tih pitanja, te pretpostavkama na kojima njegova pitanja i argumenti počivaju, ali i o načinima na koje se danas raspravlja o Metafizici i Aristotelu uopće.
Pregled sadržaja: P. Gregorić i F. Grgić: Uvod, J. Barnes: Uvod u Aristotelovu metafiziku, G. Patzig: Teologija i ontologija u Aristotelovoj Metafizici, A. Code: Metafizika i logika, P. Aubenque: O aristotelovskom pojmu aporije, J. Łukasiewicz: O stavu protuslovlja kod Aristotela, G. E. L. Owen: Aristotel o zamkama ontologije, T. Ebert: Aristotelovski akcidenti, M. Frede i G. Patzig: Ousia u Metafizici Z, M. J. Woods: Forma, vrsta i predikacija u Aristotela, M. Furth: Transtemporalna stabilnost u aristotelovskih supstancija, J. M. Cooper: Metafizika u Aristotelovoj embriologiji, M. Frede: Aristotelov pojam potencijalnosti u Metafizici, L. A. Kosman: Aktivnost bitka u Aristotelovoj Metafizici, N. P. White: Aristotel o istosti i jednosti, J. G. DeFilippo: Aristotelova identifikacija Prvotnog Pokretača kao Boga, K: Oehler: Nepokrenuti pokretač kao mišljenje koje misli sebe samo, J. Annas: Predmeti matematike kod Aristotela, M. Burnyeat: Platonizam i matematika: Preludij za raspravu

U svojoj najnovijoj knjizi Pivčević tvrdi da su doseg i granice racionalnog objašnjenja postavljeni pomoću određenog broja međusobno komplementarnih i međusobno ovisnih temeljnih kategorija i načela. Ova rešetka osnovnih kategorija i načela ne samo da pomaže u osmišljavanju onoga što doživljavamo, nego i izražava to kako je svijet zapravo ustrojen. Razvijajući ovu tezu, Pivčević istovremeno ocrtava neka od ključnih obilježja koja specifično filozofsko objašnjenje razgraničuju naspram drugih tipova objašnjenja poput onih koje se najčešće susreće u prirodnim znanostima i naturalističkoj teologiji.

Spis O staroj medicini, jedna od rasprava koje su nam sačuvane pod Hipokratovim imenom, danas se smatra jednim od najvažnijih djela rane grčke misli. Mnogo više od bilo kojega drugog hipokratskog spisa to je djelo posvećeno metodološkim i epistemološkim problemima te stoga nije zanimljivo samo sa stajališta povijesti medicine, nego je od iznimne važnosti za istraživače antičke znanosti i filozofije. Ova knjiga donosi podrobnu interpretaciju toga djela: u njoj se prikazuju problemi o kojima autor raspravlja, analizira se u njemu izneseni argument te se nastoji pokazati da se u njegovu središtu nalazi pojam metode. Knjiga sadrži i prijevod spisa O staroj medicini.

SEKST EMPIRIK (2. ili 3. st. n. e.) najvažniji je pripadnik pironizma, jednog od dvaju skeptičkih pravaca koji su se pojavili u antičkoj filozofiji. U svojim “Obrisima pironizma” nastoji pokazati da se moramo suzdržati od suda u pogledu svake tvrdnje koju iznose doktrinarni filozofi te da je suzdržavanje od suda popraćeno neuznemirenošću, čije je ostvarenje krajnji cilj njegova skeptičkog pothvata.
Sekstovi sačuvani spisi jedini su pironovski tekstovi koji su nam danas dostupni. No oni nisu samo ključni izvori za poznavanje antičkog skepticizma; oni spadaju i među najvažnije izvore informacija o helenističkim filozofskim školama, prije svega stoičkoj, kao i o pojedinim predsokratovskim filozofima. Ponovno otkrivanje i objavljivanje tih spisa u 16. stoljeću predstavljalo je jedan od najvažnijih poticaja za razvoj moderne misli. Pironovski argumenti i primjeri u prikazu Seksta Empirika otada su nezaobilazne filozofske teme.

FILIP GRGIĆ je viši znanstveni suradnik na Institutu za filozofiju u Zagrebu.

“Kao posebnu vrijednost ovog prijevoda ističem da je prevodilac dr. Filip Grgić vrsni grecist i filozof. Budući da je svaki prijevod i određena interpretacija (i to nije slabost prijevoda nego nužnost) ta činjenica osigurava filozofsku konsistentnost prijevoda.
Tekst komentara vrlo je opsežan i predstavlja filozofsku studiju o Menonu. U studiji autor kontinuirano prati raspravu o Menonu upućujući kako na paralelna mjesta u Platona, tako i na različita tumačenja u sekundarnoj literaturi. Tekst je filozofski zanimljiv i pokazuje autorovo dobro poznavanje kako Menona i ostalih Platonovih spisa, tako i sekundarne literature.
Knjiga je filološki i filozofski vrlo dobar prijevod, popraćen adekvatnim znanstvenim aparatom i zanimljivom filozofskom studijom te predstavlja primjer kako bi trebalo izdavati klasične filozofske autore.” (Mihaela Girardi Karšulin)

“U ovoj je knjizi prikupljeno osam ogleda o patriotizmu. Ti su ogledi izbor iz literature o ovoj temi u suvremenoj filozofiji i političkoj teoriji. Patriotizam je jedan od tradicionalnih motiva u književnosti. Njegova nazočnost i utjecaj na ponašanje pojedinca i skupine nezaobilazna je tema u društvenim znanostima, te u povijesti. U filozofiji, pak, o patriotizmu se raspravlja ponajprije kao o jednom od važnih oblika posebne privrženosti – privrženosti obitelji, rodbini, prijateljima, zavičaju, domovini, narodu. Moralni status posebnih privrženosti tradicionalno je predmet prijepora u etici: ako je jedna od bitnih značajki moralnoga stajališta nepristranost, ako pravda, napose, nalaže sustavnu nepristranost, te ako je općeljudska solidarnost moralno vrijedna, ako ne i obvezatna, smijemo li interese onih koji su nam na ovaj ili onaj način bliski pretpostavljati interesima drugih ljudskih bića? I ako u nekim slučajevima to smijemo, pa i trebamo činiti, vrijedi li to i kada je riječ o našoj zemlji, o zemljacima odnosno sugrađanima?
Problem moralnog statusa patriotizma tek je poseban slučaj šireg problema odnosa sveopćeg i posebnog, oko kojeg se u etici sukobljavaju univerzalizam i partikularizam, a u političkoj teoriji liberalizam i komunitarizam. Ova su dva sukoba danas u središtu prijepora u tim dvjema disciplinama. Stoga je pitanje o moralnom i političkom značenju patriotizma nadasve aktualno i iz teoretskih, i iz očitih praktičnih razloga.” (Iz Predgovora)

“Primijenjena se etika afirmirala kao samostalno područje filozofskog istraživanja još sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Unatoč tome, na hrvatskom jeziku o njezinim se temama dosad veoma malo pisalo. Nadam se da će ova knjiga potaći zanimanje za tu granu etike među hrvatskim filozofima i studentima filozofije, a možda i u širem krugu čitatelja. Nadam se također da će ona pridonijeti javnoj raspravi o etičkim pitanjima o kojima je u njoj riječ – o pitanjima moralne prosudbe glavnih oblika kolektivnog nasilja, o odnosu domoljublja i morala, te o problemima seksualnog morala kao što su moralni status prostitucije ili prihvatljivost homoseksualnog svjetovnog braka. Primijenjena etika ova pitanja ne može riješiti ni za pojedinca, niti pak za društvo ili političku zajednicu. Ali ona zasigurno može pridonijeti njihovom sustavnijem, jasnijem i, nadasve, racionalnijem promišljanju.” (Iz Predgovora)

U koricama ove knjige skupljena su četrdeset i četiri teksta. Svaki je tekst posvećen promišljanju jedne teme ili nekih pojmovnih odnosa koji su relevantni za pedagošku kreaciju, tj. za učiteljski poziv. U svakom tekstu jasno je izrečena autorova kritička suprotstavljenost ideološkim i autoritarnim projekcijama te posezanju u učiteljsku autonomiju. Prema analogiji na slavne tekstove Maxa Webera – naslov je ove knjige: Učiteljstvo kao poziv. No, ne treba zanemariti činjenicu da je na tragu Vuk-Pavlovića sam Marinković želio pokazati kako je učiteljstvo i vrijednosna zbilja sui generis. Ove tekstove, vjerujem, htjet će pročitati svaki učitelj koji u samopoštovanju vidi sastavnicu učiteljskog ostvarenja. Možda će oni potaknuti učitelje i na veću hrabrost u isticanju prava na profesionalnu autonomiju. (Iz Predgovora)

Josip Marinković dugi je niz godina, do umirovljenja, bio profesorom filozofije i sociologije na Pedagoškoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Utemeljitelj je kolegija Filozofija odgoja. Među ostalim, objavio je knjige: Prilozi metodici nastave filozofije (1968), Problemi filozofskog obrazovanja (1979), Metodika nastave osnova marksizma (1977, 2. izd. 1979), Metodika nastave filozofije (1983, 2. izd. 2008), Utemeljenost odgoja u filozofiji (1981), Ogledi iz filozofije odgoja (1987), Filozofija kao nastava (1990).

“Knjiga Borana Berčića posvećena analizi filozofije Bečkog kruga u cjelini je ambiciozan pothvat. Središnja je njezina teza da je logički pozitivizam sistematična i cjelovita filozofija koja sadrži semantiku, epistemologiju, ontologiju, filozofiju logike i matematike, filozofiju empirijskih znanosti, etiku, filozofiju religije i komentare o drugim filozofijama. Berčić je pokazao da se, bez obzira na razlike između pojedinih pripadnika Bečkog kruga, može govoriti o tematskoj cjelini koja se relevantno odnosi spram većine tradicionalnih filozofskih disciplina – ili tako da doprinosi razradi nekih od njih ili tako da neke od njih osporava. Knjiga je originalan doprinos filozofiji i vrijedna informacija o važnom filozofskom pokretu koji je značajno obilježio filozofiju dvadesetog stoljeća.” (Goran Švob)

“Otkrivanje lica kruga jest prepuštanje tom licu da samo sebe izrazi. Ne možemo pristupiti tumačenju i razumijevanju kruga metodom koju bismo tom fenomenu doveli izvana. Krug možemo razumjeti samo ukoliko možemo vidjeti kako on sam sebe razumije. U razumijevanju kruga vrijedi metoda hermeneutičkog kruga. Tom metodom služimo se ne samo mi koji nastojimo krug razumjeti, nego se tom metodom služi i krug sam. Možemo reći da se mi služimo njegovom metodom ukoliko smo mu dopustili da nam on razloži sebe samoga. Njegovo samorazumijevanje, nama izloženo, postaje naše razumijevanje njega.”

Epiktet (oko 55-135. n. e.), oslobođeni rob u domu Neronova i Dioklecijanova tajnika, uz rimskog cara Marka Aurelija najpoznatiji predstavnik kasne stoičke filozofije. Po uzoru na Sokrata i svog učitelja Muzonija Rufa, Epiktet nije pisao, no njegova predavanja bilježili su njegovi učenici. Sačuvani zapisi Epiktetovih predavanja, poznati pod naslovom Razgovori (Diatribai), imaju oblik poučnih razgovora u kojima Epiktet obrazlaže stoički nauk i primjenjuje ga na svakodnevne životne situacije.
Iz sačuvanih i izgubljenih zapisa Epiktetovih predavanja, njegov učenik Flavije Arijan izlučio je, dotjerao i poredao niz odlomaka u zasebno djelo koje je naslovio Epiktetov priručnik (Epiktetou encheiridion). U tom djelu na jednom su mjestu prikupljene one Epiktetove misli koje mogu poslužiti kao stoički vodič za sretan život. Priručnik je kroz povijest stekao status jednog od najpopularnijih i najprevođenijih djela antičke filozofije i kulture uopće.

Lukijan iz Samostate u Siriji (2. st. pr. n. e.) jedan je od najpoznatijih antičkih satiričara. Većina Lukijanovih spisa dijalozi su pisani tečnim atičkim stilom u kojima se kombiniraju elementi stare komedije i popularne filozofije. U svojim spisima Lukijan se duhovito izruguje negativnim značajkama i tendencijama koje uočava u filozofiji, književnosti, umjetnosti, religiji i ćudoređu svog vremena.
Svjetonazori na dražbi satira je na račun antičkih filozofskih škola i njihovih učenja. Filozofske su škole personificirane u njihovim osnivačima ili istaknutim predstavnicima koji se prodaju kao roblje na tržnici. Potencijalni kupci na dražbi pitaju posve jednostavna pitanja na koja dobivaju neočekivane odgovore kroz koje Lukijan ismijava teoriju i praksu pojedine filozofske škole.

Ovaj zbornik podastire hrvatskome čitatelju izbor radova iz suvremene filozofije seksualnosti. Zapadna misao nudi četiri obuhvatne koncepcije seksa i seksualnosti. Seks se shvaća kao pripadan rađanju djece, kao bitno vezan za stanoviti tip osobne ljubavi, kao osebujan govor tijela ili pak kao izvorište stanovite vrste užitka. Ta četiri shvaćanja seksa, te s njima povezana tema seksualne perverzije, tema su tekstova u prvom dijelu zbornika. U drugom dijelu prikupljeni su radovi o odabranim problemima seksualne etike, kao što su problem preljuba, prostitucije, homoseksualnosti, silovanja, incesta itd.

“Male nacije traže sigurnost, prosperitet i budućnost u nadnacionalnoj evropskoj zajednici. Velike, poput Njemačke i Francuske, ponosne su da budu “arhitektice Unije”. Renan, mislilac koji je najjasnije formulirao francuski model nacije, krajem devetnaestog stoljeća, napisao je da se nacija ne gradi samo na interesu: ‘carinska unija nije nacija’. Nacija je stvar društvene solidarnosti, ‘svakodnevni plebiscit’. Evropska je unija, ironično, upravo započela kao carinska unija i dogovor o zajedničkoj proizvodnji strateški važnih sirovina, ugljena i čelika. I krenula u pravcu veće uzajamne solidarnosti. S plebiscitima svakih par mjeseci, koji već građanima počinju ići na živce. Zanimljivo je što bi na to rekao Renan. Je li moguće da kraj dvadesetog stoljeća donosi obrat? Da moda nacionalnih država polako ustupa mjesto ideji jedinstvene Evrope, i nešto kozmopolitskijim zamislima? U knjizi ćemo govoriti o nadi da se tako nešto doista i događa. Oni najoptimističniji vide u Evropskoj uniji novog svjetskog lidera, koji bi možda bio podnošljiviji i manje imperijalistički od dosadašnjih. Tada bismo doista imali obrat i puni krug: od kozmopolitizma nacionalizmu i natrag.” (Iz Predgovora)

“Knjiga koja je pred Vama nije uvod u smislu kratkog pregleda nekog već razrađenog područja, već uvod u smislu uvođenja u novo područje. Postojeća spoznajna teorija tradicionalno zanemaruje činjenicu da je spoznavatelj dio društva i da socijalne relacije višestruko utječu na njegova vjerovanja i razvoj spoznajnih sposobnosti. Naša je namjera bila da unutar postojeće spoznajne teorije pronađemo mjesto za raspravljanje o utjecaju društva na spoznaju. Postojeći ‘programi’ uvođenja društva u raspravu o spoznaji pretežno su imali za cilj da na ruševinama postojeće spoznajne teorije izgrade novu spoznajnu teoriju, sociologiju spoznaje i sl. Namjera im je bila da na mjesto pojedinca kao središta i polazišta izučavanja spoznaje ustoliče društvo. Za razliku od takvog pristupa, naš prijedlog ne dira postojeću spoznajnu teoriju, a tradicionalni stav spoznajne teorije prema kojem je pojedinac ishodište proučavanja spoznaje smatra gotovo dogmom. Takvu socijalnu spoznajnu teoriju, međutim, ne bi trebalo smatrati samo artificijelnim dodatkom za zainteresirane ili simpatizere, nego teorijski neodvojivim dijelom postojeće spoznajne teorije.” (iz Predgovora)

“Knjiga Tihomira Vukelje kreativna je, originalna i kritička rekonstrukcija Bohrovih spoznajnoteorijskih zamisli. Bohr je, naročito u vrijeme rasprava o moderni i postmoderni, izuzetno zanimljiv mislilac. Njegov napor da razumije novinu situacije u kojoj se čovjek našao kad mu je tehnika omogućila uvid u ponašanje elemenata mikrosvijeta još uvijek inspirira mnoge. Stoga je vrijedno i značajno rekonstruirati kod Bohra tek naznačenu epistemologiju koja se ocrtava tom mučnom artikulacijom novoga. Vukelja je u tome uspio do one jasnoće do koje se još ostaje vjeran Bohru, a preko koje bi se već zašlo u područje vlastite spekulacije. Ta je rekonstrukcija izvedena na izvanredno pregledan i razumljiv način, dostupan i onima koji se nikada nisu suočili s kvantnom mehanikom.” (Srđan Lelas)

Gordana Bosanac rođena je 1936. u Varaždinu. U Zagrebu živi od 1945. gdje, nakon gimnazije, na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu upisuje i 1960. diplomira filozofiju i povijest umjetnosti. Doktorat znanosti stječe 1967. na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu obranivši tezu iz komunikološke tematike.
Znanstvenu karijeru započinje u Institutu za društveno upravljanje u Zagrebu gdje postaje voditeljicom istraživačkog projekta o problematici samoupravljanja u društvenim službama. U tom sklopu posebno se posvećuje istraživanju odgojno-obrazovne djelatnosti, o čemu je objavila svoju prvu knjigu.
Ta je tema dovodi do daljnjih teorijskih problema odgoja i obrazovanja, o čemu je objavila i drugu knjigu, Edukacijski izazov (1983). Od 1975. radi na Fakultetu za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu, najprije kao izvanredna, a zatim kao redovita profesorica. Predavala je osnove društvenih znanosti, pedagogiju i osnove marksizma. Kraće vrijeme bila je ravnateljica Centra za kulturu Novi Zagreb. Od 1986. do umirovljenja nastavlja svoj znanstveno-istraživački rad u Institutu za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu. Objavljuje u časopisima i na Trećem Programu Hrvatskog radija; sudjeluje na filozofskim simpozijima HFD-a; surađuje na projektu Instituta za društvena istraživanja (“Rod i kultura”); bavi se feminističkim teorijama, perspektivom društvenih promjena i sudbinom humanizma.

“U knjizi Kritika eshatologijskog uma prezentiran je ozbiljan i uspjeli pokušaj da se na bazi jedne objektivističke analitičke sheme rekonstruira geneza, glavni aspekti te teorijski i dijelom praktički domašaji filozofije prakse s obzirom na problem otuđenja. Analiza je ekstenzivna i imanentno kritička, a autorove opservacije i procjene sadržajne su i korektne i najčešće koncilijantne. Autor jednoznačno afirmativno vrednuje teorijski domašaj filozofije prakse uopće i s obzirom na problem otuđenja, ali ima i utemeljene prigovore. Njegov prikaz sadrži novine u analiziranim segmentima i ocjenama. Ekstenzivno je i na više mjesta dokumentirana unutarnja sprega ove orijentacije s klasičnom njemačkom filozofijom, a manje sa suvremenom filozofijom. Temeljna pozicija filozofije prakse dokumentirana je usporednim prikazom radova glavnih zastupnika orijentacije, iz čega su vidljivi i njihovi međusobni odnosi i utjecaji. U zaključnom razmatranju autor pokušava formulirati i ocjenu pojedinačnih doprinosa Kangrge, Sutlića, Vranickog i Supeka s obzirom na razmatranu temu. Sigurno da je razložna autorova tvrdnja da je o stajalištima filozofije prakse kronično izostajala meritorna diskusija, što je i inače karakteristika naše filozofije, tako da je takva diskusija još uvijek samo deziderat.” (Hotimir Burger)