Izdvajamo

"Krepat ma ne molat!" – i tako 30 g.

Izvanredno stanje o kojem se govori u ovoj knjizi ne odnosi se ni na jednu državu posebno premda je iz dana u dan sve više država u kojima je stanje izvanredno loše. Već neko vrijeme traje urušavanje međunarodnog poretka pa svjedočimo izvanredno lošem stanju međunarodnih odnosa. Malo je toga, nažalost, na osnovi čega bismo se mogli nadati da će uskoro doći do poboljšanja. Katkad se čini da ga uopće neće biti. Ova knjiga bavi se aktualnim aspektima izvanrednih stanja u svijetu. Ispituje moguće posljedice pandemije covida 19 uspoređujući ih s posljedicama kuge za Bizant u 6. stoljeću i posljedicama kuge u 14. stoljeću za propast feudalizma i nastanak kapitalizma u Europi. Jedna od tema je i aktualna kriza kapitalizma koju Trilateralna komisija nastoji prevladati zauzimanjem za socijaldemokratski model upravljanja ekonomijom nasuprot dosadašnjem neoliberalnom. Dio repertoara aktualnih kriza je i stanje u Ukrajini izazvano ruskom invazijom na tu zemlju. Kako se dio opravdanja za tu agresiju svodi na evociranje panslavističkih koncepcija, prikazane su zamisli i zablude prvog zagovornika panslavističkih koncepcija Jurja Križanića. Na kraju knjige nalazi se kratak osvrt na prilike u Izraelu u povodu sedamdeset pete godišnjice osnutka te države.

Božo Kovačević (1955) istaknuti je vanjskopolitički komentator i analitičar međunarodnih odnosa. Jedan je od osnivača HSLS-a, stranke čiji je zastupnik u Hrvatskom saboru bio od 1992. do 1999. godine. Bio je ministar zaštite okoliša i prostornog uređenja u vladi Ivice Račana od 2000. do 2003. godine. Idućih pet godina, od 2003. do 2008., bio je veleposlanik Republike Hrvatske u Ruskoj Federaciji. Na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld predavao je teorije međunarodnih odnosa. Jedan je od osnivača Foruma za vanjsku politiku. Ovo je njegova peta knjiga.

Desničarski populizam, tvrdeći da se obračunava s komunizmom, zapravo teži potiranju izvornih liberalnih uvjerenja o načelnoj moralnoj ravnopravnosti svih ljudi neovisno o porijeklu i, u europskoj varijanti, odbacivanju tekovina Francuske revolucije. Ideologijom opravdanu i javno deklariranu diskriminaciju temeljem klasnog porijekla, kakvu su provodili komunistički sustavi, desni bi populisti zamijenili klasifikacijom temeljem etnosa, rase i vjere. Kao što klasna diskriminacija u komunističkim državama nije isključivala diskriminaciju temeljem etnosa, rase i vjere, tako ni razvrstavanje temeljem etnosa, rase i vjere, za što se zauzimaju desni populisti, ne isključuje diskriminaciju temeljem klase, odnosno imovinskog statusa.
Božo Kovačević (1955) diplomirao je filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Suosnivač je časopisa Gordogan. Radio je kao urednik u izdavačkom poduzeću Globus. Na Sveučilištu u Zagrebu predavao je sociologiju kulture i medija. Osim mnoštva publicističkih članaka u brojnim tiskanim medijima i na portalima objavio je niz članaka u znanstvenim časopisima. Godine 1989. bio je jedan od suosnivača HSLS-a, prve demokratske stranke u Hrvatskoj. Od 1992. do 2000. bio je zastupnik u Hrvatskom saboru. Ministar zaštite okoliša i prostornog uređenja bio je u vladi Ivice Račana od 2000. do 2003. godine. Veleposlanik Republike Hrvatske u Ruskoj Federaciji bio je od 2003. do 2008. godine. Od 2010. do 2019. predavao je međunarodne odnose na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld. Prve dvije knjige, Slučaj zagrebačkih revizionista i Psihoanaliza i ljevica, objavio je 1989. godine. Svijet poslije Hladnog rata (2015) njegova je treća knjiga.

Književni i etički izazovi rata
Odmazda je u Njemačkoj drugi puta objavljena 1999. godine, neposredno prije Ledigove smrti. Pisac je uspio tek pregledati tekst u pripremi drugog izdanja svoga romana, a gotovu knjigu više nije stigao vidjeti. Nije stigao vidjeti ni nedvojben uspjeh novog izdanja, kao ni kritike koje su Odmazdu, pa i cijelu njegovu romanesknu trilogiju, naknadno, gotovo post festum, svrstale u vrh njemačke književnosti pedesetih godina dvadesetog stoljeća.
Opisati užase jednog jedinog bombardiranja koje traje nešto duže od jednog sata i postići da to dobije univerzalniji smisao od samog tog izdvojenog bombardiranja, predstavlja velik književni izazov.
Pravi je izazov za umjetnika izraziti sinkroniju unutar jedne katastrofe, pokazati kao je uvijek riječ o individualnim sudbinama i životima, bez obzira na to koliko te sudbine u trenutku zajedničkog stradanja bile približene jedna drugoj. Individualiziranjem tragedije dešifrira se njezina kompleksnost, podcrtava se njezina ljudska dimenzija.

NIJE RASPOLOŽIVO NIJE RASPOLOŽIVO NIJE RASPOLOŽIVO NIJE RASPOLOŽIVO NIJE RASPOLOŽIVO NIJE RASPOLOŽIVO NIJE RASPOLOŽIVO

Odnos morala i politike nezaobilazan je problem za filozofe, političke mislitelje, političare, ali i obične građane. Taj je problem nadasve aktualan u naše vrijeme, kada dramatična zbivanja u unutarnjoj i međunarodnoj politici stavljaju na kušnju moralna načela koja trebaju usmjeravati i ograničavati političku djelatnost, a naše je povjerenje u političare često puta silno uzdrmano izjavama i postupcima samih političara.
U ovoj je knjizi prikupljeno četrnaest tekstova o različitim aspektima teme “politika i moral”. Zastupljeni su klasici političke misli poput Machiavellija, Kanta i Webera, te suvremeni fi lozofi i politički mislitelji koji se bave ovom temom. Prvi dio posvećen je temeljnom pitanju odnosa morala i politike. Vrijede li u politici isti oni moralni razlozi, ista ona pravila i načela koja vrijede u drugim oblastima individualnog i kolektivnog djelovanja, ili je pak politička djelatnost od njih izuzeta? Ako politika nije podvrgnuta moralnim zasadama i pravilima što obvezuju u drugim područjima, je li ona posve amoralna? Ili pak postoji neka osebujno politička etika, koja usmjerava prosuđivanje i djelovanje u oblasti politike? Drugi dio knjige sačinjavaju radovi o posebnim problemima što se nadaju u odnosu morala i politike: o moralnosti patriotizma, o laži u politici, o građanskom neposluhu, o političkom nasilju, te o moralu u međunarodnim odnosima.
Knjiga je namijenjena istraživačima, nastavnicima i studentima fi lozofi je i političkih znanosti, te političarima. No ona je također namijenjena čitateljima koji se politikom ne bave po struci, ali u njoj, kao građani, neizbježno sudjeluju – izravno ili neizravno, djelatno ili pasivno, voljno ili nevoljno.

Gerald A. Cohen (1941–2009) poznati je kanadsko-britanski filozof politike. Radio je kao profesor na Sveučilišnom koledžu u Londonu i na Oxfordu. Misaoni put započinje djelujući u sklopu škole tzv. analitičkog marksizma. U toj se fazi svog rada posvećuje pojašnjavanju, razradi i obrani ključnih Marxovih teza – po­put onih o logici povijesnog razvoja, eksploataciji, neslobodi radnika u kapitalizmu i sl. Kasnije napušta ove teme i uključuje se u normativne rasprave, većinom vezane uz problem distributivne pravednosti. Tu se najprije ističe kao najuspješniji kritičar Nozickova libertarijanizma, a zatim i Dworkinova te Rawlsova liberalnoga egalitarizma. Glavna su mu djela: Karl Marx’s Theory of History: A Defense (1978), History, Labour, and Freedom (1988), Self-Ownership, Freedom, and Equality (1995), If You’re an Egalitarian, How Come You’re So Rich? (2000), Rescuing Justice and Equality (2008), Why Not Socialism? (2009), On the Currency of Egalitarian Justice and Other Essays in Political Philosophy (2011).

U ovoj nas knjižici Cohen najprije pokušava uvjeriti da je socijalizam najprivlačniji model organiziranja ljudi u okviru neke male zajednice, a zatim istražuje poželjnost i održivost proširivanja tog modela na društvo u cjelini.

U dodatku ovome Cohenovu najpopularnijem tekstu Neven Petrović pod naslovom Cohenove metamorfoze egalitarizma daje opširan prikaz njegova filozofskoga rada.

Descratesovo djelo Načela filozofije objavljeno je 1644. na latinskon jeziku, tri godine nakon objavljivanja Meditacija. Francuski je prijevod tiskan 1647. Prvi dio, koji je ovdje preveden, u velikoj mjeri ponavlja sa­dr­žaj Meditacija. Način izlaganja razlikuje se po to­me što je Descartesova metoda u Meditacijama ana­litička, a u Načelima sintetička. Prvi dio bavi se teo­rij­skom filozofijom, preostala tri dijela pokrivaju teme iz tradicionalne prirodne filozofije (philosophia na­turalis), a danas pripadaju znanosti fizike. Drugi dio (De principiis rerum materalium [O načelima vidljivih stva­ri]) posvećen je osnovnim pitanjima fizike, treći dio (De mundo adspectabili [O vidljivome svijetu]) bavi se vidljivim svijetom, a četvrti (De Terra [O Zemlji]) pla­netom Zemljom kao cjelinom.
_________________________________________
Priredio i uvodnu studiju napisao: Josip Talanga

Descartes je objavio svoje prvo djelo po naslovom Eseji (1637). Prvi dio toga djela je Rasprava o metodi, drugi dio se bavi optikom, treći je o meteorima, a četvrti obuhvaća geometriju. U nas je uobičajeno da se naslov prvoga dijela prevodi Rasprava o metodi. To možda nije sasvim ispravno odnosno može biti krivo shvaćeno. Sam je Descartes o naslovu djela pisao prijatelju Mersenneu u ožujku 1637: “Ali ne mogu sasvim razumjeti što prigovarate glede naslova jer ja ne stavljam Rasprava o metodi (Traité de la méthode) nego Diskurs [Razgovor] o metodi (Discours de la méthode]. Hoću pokazati kako je ne želim podučavati, nego samo o njoj govoriti (seulement d’en parler). Naime, kao što se može vidjeti iz onoga što o njoj govorim, više se sastoji u praksi nego u teoriji, pa sam rasprave koje slijede nazvao Pokušaji te metode (Essais de cette méthode)”. Tako autorizirani latinski prijevod naslova glasi Dissertatio de methodo, a ne Tractatus de methodo. Zašto razgovor a ne rasprava o metodi? Raspravom bi se izložili elementi nove metode. No Descartes hoće samo razgovarati o jednoj već etabliranoj metodi i njezinoj primjeni, a to je metoda matematike. Budući da kod nas već postoji tradicija da se Descartesov Discours de la méthode prevodi kao Rasprava o metodi te je tako prepoznatljiv, to je jedan od dva razloga što sam ostavio tradicionalni naslov. Drugi je razlog što u hrvatskom nemamo izraz koji bi pokrio onovremeno, suženo značenje francuske riječi discours. Naš izraz ‘razgovor’ ili posuđenica ‘diskurs’ više bi zbunili nego pomogli da se primjereno prevede Descartesova intencija prilikom odabira toga termina. Naš izraz ‘rasprava’ pokriva više značenja, primjerice stoji za discours, dissertatio, traité, tractatus, ali je ipak možda primjereniji od ‘razgovora’ ili ‘diskursa’.
__________________________
Priredio: Josip Talanga

Zašto poznata Descartesova rečenica treba glasiti na hrvatskom Ja mislim, dakle jesam, a ne Mislim, dakle jesam, i zašto je to ipak zaključak? Prvi put se pojavljuje u Raspravi o metodi 1637. u francuskom obliku Je pense, donc je suis. Latinski prijevod Rasprave Descartes je sam redigirao i tiskan je 1644. Francuska rečenica prevedena je na latinski Ego cogito, ergo sum. Budući da je u latinskome upotreba osobnih zamjenica vrlo slična hrvatskoj, Descartes je očito iskoristio tu mogućnost u latinskome da istakne vršitelja radnje, pa bismo mi točno tako trebali učiniti u hrvatskom prijevodu, dakle treba Ja mislim, dakle jesam. Potvrdu za takav prijevod nalazimo u Načelima filozofije, koja su tiskana iste godine dva mjeseca kasnije, gdje nalazimo rečenicu Ego cogito, ergo sum. Zašto Descartes u latinskom tekstu naglašava osobnu zamjenicu i da li je zbog upotrebe riječce ergo riječ o zaključku ili nije? Uistinu se radi o zaključku, ali ne o silogističkom (diskurzivnom), nego neposrednom (intuitivnom). Descartes naglašava ego cogito, jer ego je res koja misli (res je skolastički izraz koji označuje supstanciju). Budući da se ta radnja mišljenja (cogitatio) ne može odvojiti od mene kao stvari (tj. supstancije), to je ujedno glavni atribut supstancije, pa ego kao nositelj toga glavnoga svojstva odnosno kao vršitelj radnje mišljenja mora biti supstancija koja ima esse in se (bitak u sebi) te kao takva egzistira.
________________________________
Prijevod i komentar: Josip Talanga

Popust: 10,00 € + poštarina—do 31. kolovoza

“Ljudi koji su pročitali ovu knjigu neprestano me pitaju vjerujem li u čuda. Naravno da vjerujem. No, katka­da se moramo potruditi da čudo nađemo jer se ne pojavlju­je uvijek u očekivanom obliku. Kada roditelji teško bolesnog djeteta skupa s ujacima, stričevima, tetkama, bakama, djedovima i svim članovima svoje crkve ili sinagoge mole za čudesno ozdravljenje, a dijete ipak umre, treba li zaključiti da se čudo nije dogodilo? Jesu li naše molitve izigrane? Ili se, možda, čudo ipak dogodilo? Čudesnog ozdravljenja nije bilo – neke su bolesti neizlječive. No, možda je čudo da se brak roditelja održao unatoč napetosti koji izaziva smrt djeteta. Možda je čudo da je zajednica zadržala vjeru nakon što je spoznala da na ovom svijetu nevina djeca obolijevaju i umiru. Kada vidimo slabe kako su ojačali, plahe kako su ohrabreni i sebične kako postaju velikodušni, znamo da smo svjedoci čudima u nastajanju. Vidio sam takva čuda kako se događaju (neka su se dogodila i meni). Vjerujem da smo ih svi vidjeli.” (iz Predgovora)

________________________
Prijevod: Stanimir Vuk-Pavlović

“Ovo nije rasprava o filozofiji ili metodologiji niti znanosti niti Talmuda. Knjiga ne istražuje povijest zamisli u tim poljima niti ih poređuje intelektualnom strogošću ili temeljitošću. Nisam se potrudio da pregledam profesionalnu literaturu o tome. U tekstu navodim samo nekoliko radova koji su utjecali na moje razmišljanje i koje možete pročitati da dobijete bolji uvid. Ovdje nema znanstvenosti, knjiga je samo izraz mojih dojmova o oba područja. Ona se može vidjeti kao niz eseja. Dio niza tumači izvatke iz Talmuda tako da, prema mojem viđenju, istakne vrijednosti bitne za zapadnu znanost. Među te sam eseje uvrstio tumačenje židovskog blagdanskog kalendara. Drugi dio tumači ulogu tumačenja u znanstvenoj metodi. Obje skupine eseja slobodno udružuju talmudske i postmoderne zamisli. Možda sam time od nepodudarnih dijelova stvorio himeru, ali čudovište uobrazilje je bezopasno. Knjigu je zaista bilo zadovoljstvo pisati pa se nadam da će je biti zadovoljstvo čitati. Započnimo s ideologijom znanosti.” (iz autorova uvoda)

_______________________
Prijevod: Stanimir Vuk-Pavlović

Za razliku od biblijskih spisa, izvanbiblijske knjige nisu uvijek lako razumljive. Međutim, uz dovoljno objašnjenja ti dugo zaboravljeni spisi oživljuju. Ono što je u početku čudno, strano ili nezgrapno, postaje dojmljivo, bogato i važno. Proučavajući ih razaznajemo mogućnosti ranog židovstva. Hrabrost kojom su židovski mislioci kasnog drugohramskog doba razmatrali nova religijska poimanja, promišljali nove misli i pisali nove spise izuzetna je. Pretvorba Isusa i njegovih sljedbenika u pokret koji će nekoliko stoljeća kasnije postati kršćanstvom bi bio nezamisliv bez židovskih pisaca kasnog drugohramskog doba.

MATTHIAS HENZE je profesor Hebrejske biblije i ranog židovstva posebno istak­nut imenovanjem kao “Isla Carroll and Perry E. Turner Professor of Hebrew Bible and Early Judaism” te utemeljitelj i ravnatelj Programa židovskih istraživanja Sveučilišta Rice u Houstonu, Teksas. Napisao je i uredio više knjiga o biblijskom tumačenju u Kumranu, ranom židovstvu i o ranim židovskim spisima.

_______________________
Prijevod: Stanimir Vuk-Pavlović

Popust: 9,00 € + poštarina—do 30. rujna

Knjiga pred vama spada u opći okvir kojim se tematizira raspad Druge Jugoslavije. Premda o tom raspadu ima već dobar broj knjiga, ova je po mnogočemu posebna. Tema je “srpsko-svetski rat” 1999. u kojemu Srbija, nakon desetljeća balkanskog ratovanja po kadaveru ex-Jugoslavije, konačno izaziva i prisiljava SAD i NATO na vojnu intervenciju. Ta se vojna intervencija zapravo odvija kao lasersko-kirurško istresanje vojnog arsenala nad Srbijom. Istovremeno, dok još traje bombardiranje infrastrukture brojnih srpskih gradova, Miloševićev režim pokušava dovršiti svoje “konačno rešenje” nad kosovskim Albancima, tj. etničko čišćenje Kosova. Taj je rat dosad netematiziran, jer naknadni govor o njemu zaobilaze mnogi koji bi o tome mogli i trebali nešto suvislo reći. Sve je počelo na Kosovu 1981, a sve se i završava ratom na Kosovu i NATO-egzekucijom nad Srbijom 1999. Umjesto politološkog ili sociološkog diskursa, autor nam pruža puno izazovnije štivo: novinarsko–istraživački i dramaturški uvezan tekst koji raskriva i osobne, i grupne, i društvene drame razaranja i samorazaranja ljudskosti politikom koja kreira zločinačke ratne pohode. Takva politika i završava ratom kojim je zločinački režim konačno vojno pacificiran. No, činjenica da je jedan diktatorski režim silom oružja zaustavljen ne znači i poraz njegove politike koja i dalje sanja osvajanja i nove ratove.
Rade Radovanović novinar je i dramski pisac. Autor je mnogih radijskih i televizijskih emisija. Radio je na Radio Beogradu, Radio Slobodnoj Evropi, TV 5, TV Avali itd. Bio je dopisnik i kolumnist WDR Köln, DW, NRTV Studio 99, Al Jazeera i drugih. Jedan je od osnivača i urednika dnevnog lista DANAS. Autor je drama Original falsifikata, Leptirov san, Kosovski tribali, Mit o pobedi i scenarija za film Original falsifikata. Protiv totalitarizma osnivao je sindikate, udruženja, NGO, stranke, pokretao štrajkove i demonstracije.

Slobodna volja je sposobnost racionalnoga bića da si predoči moralni zakon i da autonomno djeluje prema njemu. Kao dobro bez ograničenja ne možemo si zamisliti ništa drugo osim dobre volje. No tim vrhovnim dobrom nismo nužnošću sretni, nego samo dostojni sreće. Samo transcendentno biće i besmrtnost duše može jamčiti podudaranje stvarne sreće i dostojnosti sreće.
______________________________________________
Priredio i uvodnu studiju napisao: Josip Talanga

S Kantom dobivamo prvi odgovor na pitanje o uvjetima i mo­gućnostima iskustva: neke naše predstave, naime one prostora i vremena, preduvjet su da bismo uopće imali iskustvo. One potječu od nas samih, a ne od vanjskih predmeta. Budući da je tako, možemo ih spoznati razmišljanjem, nezavisno od iskustva, a priori. Takve uvjete koji su u nama i možemo ih spoznati nezavisno od iskustva on zove transcendentalnim uvjetima. Nešto je transcendentalno, to znači da se to odnosi na općenite, neiskustvene uvjete naše spoznaje, npr. čisti prostor i čisto vrijeme jesu transcendentalni uvjeti spoznaje predmeta. Transcendentalno je suprotno transcendentnom, jer je unutarnje spoznajnom subjektu. Kant zastupa stajalište nešto bliže skeptiku nego realistu. Uzročnost je nužan način na koji mi vidimo i opisujemo događaje. Možemo takav stav nazvati antirealizmom. On se prirodno nadovezuje na Kantov stav o prostoru i vremenu.
Kant zatim čini korak dalje, na područje pojmova. On tvrdi da pomoću takvih pojmova kao što su pojam predmeta, broj, uzrok, posljedica, mi organiziramo naše iskustvo. To znači da su i ti pojmovi nezavisni od iskustva. Njihovo je posjedovanje “uvjet mogućnosti” našeg iskustva. Kant smatra da je time otkrio da naše predstave i pravila našeg mišljenja organiziraju naše iskustvo. Predmeti iskustva slijede ta pravila: ne upravlja se naše mišljenje prema predmetima, nego predmeti prema zakonima našeg mišljenja. Tom svome otkriću on pridaje veliki značaj. Uspoređuje ga s Kopernikovim otkrićem da se ne vrti Sunce oko Zemlje već obratno. Po tome se ta njegova ideja naziva “kopernikanskim obratom”.

______________________________________________
Priredio Josip Talanga

“Primijenjena se etika afirmirala kao samostalno područje filozofskog istraživanja još sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Unatoč tome, na hrvatskom jeziku o njezinim se temama dosad veoma malo pisalo. Nadam se da će ova knjiga potaći zanimanje za tu granu etike među hrvatskim filozofima i studentima filozofije, a možda i u širem krugu čitatelja. Nadam se također da će ona pridonijeti javnoj raspravi o etičkim pitanjima o kojima je u njoj riječ – o pitanjima moralne prosudbe glavnih oblika kolektivnog nasilja, o odnosu domoljublja i morala, te o problemima seksualnog morala kao što su moralni status prostitucije ili prihvatljivost homoseksualnog svjetovnog braka. Primijenjena etika ova pitanja ne može riješiti ni za pojedinca, niti pak za društvo ili političku zajednicu. Ali ona zasigurno može pridonijeti njihovom sustavnijem, jasnijem i, nadasve, racionalnijem promišljanju.” (Iz Predgovora)

Terorizam je istovremeno i opipljiv i neuhvatljiv. S njim se suočavamo, on nas progoni i zbunjuje. U ovom ili onom obliku star je koliko i osjećaj civilizacije kojoj prijeti, ali njegove manifestacije mogu biti jednako nove koliko i najnovija moda u industriji naoružanja. Nakon 11. rujna 2001. tehnološki napredne zapadne zemlje postale se osjetljive na njega kao nikad prije, ali su i drugi dijelovi svijeta već dobro upoznati s njim i umorni od njegovog bjesnila. Stanovnici Sri Lanke, Irci, Englezi, Južnoafrikanci, Palestinci, Izraelci, Indonežani – svi oni žive u konstantnoj napetosti zbog terora. Sve nas to primorava na pomno razmatranje moralnih i konceptualnih pitanja povezanih s terorizmom.
Tekstovi u ovoj knjizi nastali su pod okriljem Centra za primijenjenu filozofiju i javnu etiku Sveučilišta u Melbourneu. Napisali su ih desetorica uglednih filozofa i pravnika.

James Francis Masterson (1926–2010) ugledni je američki psihijatar i psihoterapeut psihodinamske orijentacije u području tretmana narcističnog i graničnog poremećaja ličnosti. Bio je počasnim članom Američke psihijatrijske organizacije, članom Američkog koledža psihoanalitičara, osnivačem Američkog društva za adolescentnu psihijatriju i predsjednikom Središnjice toga društva u New Yorku, te Professor emeritus pri Weill Medical College na Cornell University.
Uz knjigu koju vam predstavljamo: The Search for the Real Self: Unmasking the Personality Disorders of Our Age (1988), ističu se i The Personality Disorders Through the Lense of Attachment Theory and Neurobiology Development of the Self (2005), Narcissistic and Borderline Disorders (1981), te The Psychiatric Dilemma of Adolescence (1967).
Poremećaji ličnosti – granični, narcistični i shizoidni – postali su kla­sični psihološki poremećaji našega doba. Naizgled uspješne, šarmantne i moćne, osobe s poremećajem ličnosti tijekom svoga životnog vijeka uvelike zbunjuju svoje kolege, obitelj, partnere i zapo­slenike, podjednako kao i stručnjake u području mentalnog zdravlja.
U ovoj knjizi autor razlaže intrapsihičku dinamiku poremećaja lično­sti i dinamiku interpersonalnih odnosa. Nakon opisa načina kako se razvija zdrava ličnost te kako ona funkcionira, autor objašnjava što se zbiva kada taj razvojni proces biva ometen. Kroz osobne priče klijenata on ilustrira na koji se način lažno vlastito ja ponaša u vezama i u radnoj sredini, a zatim nudi prikladne oblike tretmana koji pružaju istinsku nadu.
Riječ je o važnoj knjizi koja objašnjava uzroke deficita i poremećaja ličnosti, od kojih pati mnogo osoba, te što se sve odražava na njihovo radno i obiteljsko funkcioniranje, stvarajući im veliku patnju i inhi­bicije.
___________________________
Predgovor: Iva Žegura
Prevele: Marija Škorić i Iva Žegura

Laura Perls Psihologinja, gestalt terapeutkinja i supruga Fritza Perlsa. Vodila Gestalt Institut New York. Dok je Fritz razvijao svoj “kalifornijski stil” gestalt terapije, Laura je nastavila s tradicionalnijom praksom gestalt terapije s Istočne obale.
Isadore From Jedan od ključnih teoretičara gestalt terapije. Njegov akcent bio je na fenomenologiji. Vodio je edukacijske grupe iz gestalt terapije. Bio je terapeutom mnogim generaci­jama gestalt terapeuta. Neko je vrijeme radio i u Europi.
Erving Polster Stekao doktorat u području kliničke psihologije. Vodio Gestalt institut u Clevelandu. Zajedno sa suprugom Miriam zatim je osnovao i vodio Gestalt edukacijski centar u San Diegu. Autor više knjiga iz gestalt psihoterapije.
Miriam Polster Svjetski poznata gestalt terapeutkinja. Autorica više tekstova o gestalt terapiji. Knjigu Integrirana gestalt terapija (Gestalt therapy integrated) napisala u koautorstvu sa suprugom Ervingom. Bila suvoditeljicom Gestalt edukacijskog centra u San Diegu.
Elliott S. Shapiro Edukator i doktor znanosti iz područja kliničke psihologije. Šezdesetih godina borio se protiv siromaštva i protiv birokratske letargije u obrazovnom sustavu. Bio veteran rasne integracije i decentralizacije sustava javnih škola u New Yorku te ravnatelj Javne škole 119 u Harlemu. Bio članom Gestalt instituta u New Yorku gdje je radio kao gestalt terapeut i edukator. Predavao psihologiju i edukacijske znanosti na Sveučilištu Columbia u New Yorku te na Sveučilištu California u Berkeleyju.
Iva Žegura Klinička psihologinja s edukacijom iz gestalt terapije. Zaposlena pri Klinici za psihijatriju Vrapče.

“U jednom njemačkom znanstvenom časopisu pojavio se 1931. razmjerno kratak članak odbojna naslova ‘Über formal unentscheidbare Sätze der Principia Mathematica und verwandter Systeme I’ (‘O formalno neodlučivim stavcima Principia Mathematica i srodnih sustava I’). Njegov je autor bio Kurt Gödel, tada mladi dvadesetpetogodišnji matematičar na Sveučilištu u Beču, a od 1938. stalni član Instituta za napredni studij na Princetonu. Taj članak predstavlja prekretnicu u povijesti logike i matematike. Kada je Sveučilište Harvard dodijelilo 1952. Gödelu počasni doktorat, u javnoj se pohvali taj rad opisuje kao jedan od najznačajnijih koraka u logici u moderno doba. […]
Cilj je ove rasprave da bit Gödelovih pronalazaka i opći karakter njegova dokaza učini pristupačnim nestručnjaku.”
(Iz Uvoda)
Drugi dio ove knjige donosi prijevod spomenutog Gödelova članka.

“U ovoj je knjizi prikupljeno osam ogleda o patriotizmu. Ti su ogledi izbor iz literature o ovoj temi u suvremenoj filozofiji i političkoj teoriji. Patriotizam je jedan od tradicionalnih motiva u književnosti. Njegova nazočnost i utjecaj na ponašanje pojedinca i skupine nezaobilazna je tema u društvenim znanostima, te u povijesti. U filozofiji, pak, o patriotizmu se raspravlja ponajprije kao o jednom od važnih oblika posebne privrženosti – privrženosti obitelji, rodbini, prijateljima, zavičaju, domovini, narodu. Moralni status posebnih privrženosti tradicionalno je predmet prijepora u etici: ako je jedna od bitnih značajki moralnoga stajališta nepristranost, ako pravda, napose, nalaže sustavnu nepristranost, te ako je općeljudska solidarnost moralno vrijedna, ako ne i obvezatna, smijemo li interese onih koji su nam na ovaj ili onaj način bliski pretpostavljati interesima drugih ljudskih bića? I ako u nekim slučajevima to smijemo, pa i trebamo činiti, vrijedi li to i kada je riječ o našoj zemlji, o zemljacima odnosno sugrađanima?
Problem moralnog statusa patriotizma tek je poseban slučaj šireg problema odnosa sveopćeg i posebnog, oko kojeg se u etici sukobljavaju univerzalizam i partikularizam, a u političkoj teoriji liberalizam i komunitarizam. Ova su dva sukoba danas u središtu prijepora u tim dvjema disciplinama. Stoga je pitanje o moralnom i političkom značenju patriotizma nadasve aktualno i iz teoretskih, i iz očitih praktičnih razloga.” (Iz Predgovora)

“Male nacije traže sigurnost, prosperitet i budućnost u nadnacionalnoj evropskoj zajednici. Velike, poput Njemačke i Francuske, ponosne su da budu “arhitektice Unije”. Renan, mislilac koji je najjasnije formulirao francuski model nacije, krajem devetnaestog stoljeća, napisao je da se nacija ne gradi samo na interesu: ‘carinska unija nije nacija’. Nacija je stvar društvene solidarnosti, ‘svakodnevni plebiscit’. Evropska je unija, ironično, upravo započela kao carinska unija i dogovor o zajedničkoj proizvodnji strateški važnih sirovina, ugljena i čelika. I krenula u pravcu veće uzajamne solidarnosti. S plebiscitima svakih par mjeseci, koji već građanima počinju ići na živce. Zanimljivo je što bi na to rekao Renan. Je li moguće da kraj dvadesetog stoljeća donosi obrat? Da moda nacionalnih država polako ustupa mjesto ideji jedinstvene Evrope, i nešto kozmopolitskijim zamislima? U knjizi ćemo govoriti o nadi da se tako nešto doista i događa. Oni najoptimističniji vide u Evropskoj uniji novog svjetskog lidera, koji bi možda bio podnošljiviji i manje imperijalistički od dosadašnjih. Tada bismo doista imali obrat i puni krug: od kozmopolitizma nacionalizmu i natrag.” (Iz Predgovora)

“G. 1935. J. Dewey je mjerodavnije od svih dotadašnjih kritičara upozorio ne samo na glavninu promašaja ranog liberalizma nego i na puno kasnije nastale nedostatke liberalizma […] Svojim traženjem odgovora na pitanja što je zapravo liberalizam Dewey je odgovorio nama i upitima našeg vremena.” (Iz Pogovora Hede Festini)
“Postojeći korozivni ‘materijalizam’ našeg doba ne proizlazi samo iz znanosti. On proistječe iz zamisli, koju klasa na vlasti neumorno njeguje, da se stvaralačke sposobnosti pojedinaca mogu potaknuti i razviti samo u borbi za materijalne posjede i materijalnu zaradu. Trebali bismo ili odustati od našeg proklamiranog vjerovanja u nadmoć idealnih i duhovnih vrijednosti te svoja vjerovanja prilagoditi prevladavajućoj materijalnoj orijentaciji ili bismo pomoću organiziranog pothvata trebali uspostaviti socijaliziranu ekonomiju materijalne sigurnosti i obilja koja će osloboditi ljudsku energiju za stremljenje višim vrijednostima. […] Liberalizam može biti vjeran svojim idealima samo ako zauzme smjer koji vodi njihovu postignuću. Zamisao da organizirana društvena kontrola ekonomskih snaga leži izvan povijesnog puta liberalizma pokazuje da liberalizam još uvijek koče ostaci njegove ranije laissez faire faze, s njezinim suprotstavljanjem društva i pojedinca. Ono što danas prigušuje liberalni zanos i paralizira njegove napore jest zamisao da sloboda i razvoj individualnosti kao ciljevi isključuju upotrebu organiziranog društvenog napora kao sredstva. Raniji je liberalizam pojedinačno i natjecateljsko ekonomsko djelovanje pojedinaca smatrao sredstvom za ostvarenje cilja društvenog blagostanja. Moramo obrnuti perspektivu i uvidjeti da je socijalizirana ekonomija sredstvo za ostvarenje cilja slobodnog individualnog razvoja.” (John Dewey)

“Među osnivačima moderne fizike dominiraju četiri ličnosti: A. Einstein, N. Bohr, E. Schrödinger i W. Heisenberg. Između njih se vodila živa filozofska rasprava koja je još i danas aktualna i zanimljiva, a čiji je sadržaj i danas predmet znanstvenih diskusija. Postavljala su se pitanja o znanstvenom postupku i znanstvenoj spoznaji, o valjanosti i ulozi klasičnih pojmova, o tome kako okarakterizirati novinu situacije u kojoj su se fizičari našli, o širim konsekvencama novih postignuća, o interpretacijama razvijenog matematičkog formalizma i novih eksperimenata itd. Iako je, kao što rekoh, rasprava nastavljena i nakon njihove smrti, od trajne vrijednosti ostaju njihova izvorna svjedočanstva. Teško da je itko poslije njih tako intenzivno osjećao svu novost nove fizike i svu dramatičnost zadaće pred kojom se ona našla.
U knjizi su sakupljena Heisenbergova razmišljanja iz rane i najuzbudljivije faze. U središtu zanimanja je interpretacija matematičkog formalizma nove teorije i posebno njegovih vlastitih relacija neodređenosti. Heisenberg je, poput Einsteina i Bohra, posjedovao solidno obrazovanje u filozofiji i trajan interes za neka filozofska pitanja, što se nažalost sve više gubi u narednim generacijama. Upravo zbog toga nužno je uvijek se vraćati radovima osnivača.”
(Srđan Lelas)

“Heisenberg me magično privlačio već u višim razredima gimnazije. Njegova matrična mehanika nije bila samo prodor u mikrokozmos nego je značila i filozofski preokret. Slika svijeta najedanput se dopunjuje kompleksom beskonačnih mogućnosti. Heisenberg postavlja relacije neodređenosti koje pokazuju da se istraživač ne može odvojiti od ishoda mjerenja pa se time utvrđuje prvobitno jedinstvo čovjeka i prirode, ili, u filozofskoj tradiciji, jedinstvo subjekta i objekta. Dok se mjerni instrumenti ravnaju prema determinizmu klasične fizike, ishod se pojedinog mjerenja ne može pretkazati, ali se mnoštvo učinaka ponaša prema statističkom zakonu. To je temeljno u kopenhagenskoj interpretaciji Heisenberga i Bohra koji su izazvali toliko protivljenje Einsteina i sljedbenika stare ontologije. Dok još Nicolai Hartmann u Berlinu slika bitak s njegovim imanentnim slojevima, svojstvima i zakonima, uz povlađivanje Einsteina i Plancka, Leipzig i Kopenhagen vode znanost u neslućene dubine, odakle će iskočiti iskre na drevne probleme filozofije, ponajprije ljudske slobode, tijela-duše, kauzalnosti i slučaja, prirodoslovlja i etike.” (Ivan Supek)

“Knjiga je pisana na temelju osobnog iskustva Olivera Sacksa kao neurologa koji se bavio pojedincima-slučajevima koje opisuje, ali je istovremeno protkana ne samo njegovim znanjima, već i znanjima i iskustvima mnoštva stručnjaka i znanstvenika koji su djelovali ili još djeluju u istom području. Iako su slučajevi opisani u knjizi odabrani zbog svoje neobičnosti, rijetkog pojavljivanja, pa i bizarnosti, knjiga se ne temelji na njihovoj ‘čudnovatosti’, niti joj je cilj bizarnošću poremećaja koje opisuje tek privući pažnju čitatelja. Osnovni cilj knjige jest poučiti i podsjetiti stručnjake ne samo na svu još neistraženu kompleksnost ljudskog mozga, već i na postojanje znanstveno neuhvatljivih entiteta kao što su duh i duša, koji i u beznadnim situacijama mozgovno oštećenih osoba pružaju neku mogućnost kvalitetnog življenja. Sacks piše i za nestručnjake, koje želi upozoriti na postojanje bolesti i poremećaja za koje često nemamo ni naziva ni riječi da ih opišemo, pa onda ni suosjećanja za one koji od njih pate.
Ova bi izuzetna knjiga mogla i trebala biti prikladan udžbenik za studente različitih studija, primjerice psihologije, medicine, socijalnog rada, defektologije i dr., ali bi je zapravo trebali pročitati svi oni koji se bave pružanjem zdravstvene i/ili psihološke pomoći drugim ljudima, a naročito liječnici svih specijalnosti. Poštovanje koje Oliver Sacks osjeća i iskazuje prema svojim neurološki oštećenim pacijentima, rijetko se susreće u strukama koje rade i s tzv. normalnim osobama.” (Mirjana Krizmanić)