Izdvajamo

Teofrast iz Ereza (371.–287. pr. n. e.) bio je Aristotelov mlađi kolega iz Akademije, prijatelj i učenik. Naslijedio je Aristotela na čelu peripatetičke filozofske škole, Likeja, i nastavio njegov rad u različitim područjima filozofije, a osobito se istaknuo u filozofiji prirode. U novije doba poznat je kao autor opsežnih botaničkih spisa Istraživanje biljaka i O uzrocima biljaka kojima je udario temelj znanosti botanike, te po kratkom tipologijskom spisu Karakteri.
U kratkom spisu poznatom pod naslovom Metafizika Teo­frast iznosi poteškoće za onovremene metafizičke teorije: mate­rija­lističku, razne platonovske teorije i Aristotelovu teoriju. Iako Aristotelovu teoriju smatra najboljom od ponuđenih i posvećuje joj najviše pozornosti, Teofrast je suočava s najvećim brojem aporija, većinom bez naznaka o tome kako bi se one mogle riješiti.
Ova knjiga sadrži prvi hrvatski prijevod Teofrastove Metafizike, popraćen priručnim izdanjem grčkog izvornika te komentarom i uvodom koji će čitatelju omogućiti lakše razumijevanje Teo­frastova teksta.
Pavel Gregorić je izvanredni profesor na Odjelu za filozofiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.
Filip Grgić je znanstveni savjetnik na Institutu za filozofiju u Zagrebu.

David Lewis (1941–2001) bio je dugogodišnji profesor na Sveučilištu Princeton i jedan od najvažnijih američkih filozofa druge polovice 20. stoljeća. Objavio je niz utjecajnih radova iz gotovo svih područja filozofije, a prvenstveno iz metafizike, filozofije jezika, filozofske logike i filozofije uma. Autor je knjiga Convention (1969), Counterfactuals (1973), On the Plurality of Worlds (1986) i Parts of Classes (1991), a većina ostalih radova sabrana je u knjigama Philosophical Papers Vol. I (1983), Philosophical Papers Vol. II (1986), Papers in Philosophical Logic (1998), Papers in Metaphysics and Epistemology (1999) i Papers in Social Philosophy (2000).
U ovoj knjizi David Lewis brani tzv. modalni realizam, teoriju prema kojoj je ovaj naš svijet samo jedan od nebrojenog mnoštva svjetova. Naš svijet jest na određeni način. No način na koji on jest samo je jedan od nebrojenog mnoštva načina na koje bi svijet mogao biti i, prema modalnom realizmu, za svaki od tih načina na koje bi svijet mogao biti postoji svijet koji uistinu jest na taj način. Ti drugi svjetovi vrstom su isti kao i ovaj naš svijet: u prvom redu, konkretni su u onom smislu u kojem i za naš svijet kažemo da je konkretan. Od našeg su svijeta posve izolirani: ne nalaze se ni u kakvim prostornovremenskim i uzročnim relacijama prema njemu. No nisu ništa manje zbiljski od našeg svijeta; zapravo, kao što mi svoj svijet nazivamo zbiljskim, tako i stanovnici nekoga drugog svijeta s istim pravom svoj svijet nazivaju zbiljskim. Svatko od nas postoji samo u ovome našem svijetu i nije dio nekoga drugog svijeta. U drugim svjetovima žive naši parnjaci, individuumi koji su nam naročito slični i koji reprezentiraju načine na koje smo mi mogli biti – koji jesu onako kako smo mi mogli biti.
Ove tvrdnje mogu zvučati ili kao plod neobuzdane metafizičke spekulacije u koju bi rijetko tko mogao povjerovati ili pak kao znanstvenofantastične konstrukcije koje nema­ju veze s filozofijom. Ipak, O mnoštvu svjetova jedna je od najvažnijih i najutjecajnijih filozofskih rasprava objavljenih posljednjih desetljeća, a njezini stavovi i argumenti u središtu su prijepora u nekoliko filozofskih disciplina, prvenstveno u metafizici, ali i u filozofiji jezika, uma, znanosti itd. Iako je malo onih koji su spremni u potpunosti prihvatiti Lewisove konkluzije, može se kazati da postoji široka suglasnost da način na koji je on do tih konkluzija došao te njihove implikacije po razumijevanje nekoliko središnjih filozofskih problema spadaju među najoriginalnije doprinose suvremenoj filozofiji. (Iz uvodne studije Filipa Grgića)

Joško Žanić rođen je 1980. godine u Zagrebu, gdje je završio osnovnu školu (uz boravak u Velikoj Britaniji i SAD-u od godine i po) i Klasičnu gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 2005. godine filozofiju i opću lingvistiku (dobitnik je Rektoro­ve nagrade). Na istom fakultetu dokto­rirao je 2010. godine semantičko-on­to­loš­kom temom. Kao stipendist Balo­kovićeve zaklade akademsku godinu 2008/2009. proveo je na Harvardu, a na kraćim usavršavanjima boravio je također u Marburgu i Parizu. Bavi se pretežno problematikom jezika, uma i značenja iz perspektive filozofije, lingvistike i kognitivne znanosti. Objavio je veći broj članaka, eseja i prikaza na filozofske te filmske i druge teme na hrvatskom i engles­kom jeziku.
“Autor daje detaljan prikaz suvremenih pristupa istraživanju značenja, što će biti od velike koristi domaćoj publici. Knjiga je informativna, te argumentirana u svom zalaganju za postavke konceptualne semantike. Autor predlaže i svoje vlastite koncepcije o tome kako pristupiti značenju vlastitih imena i problematici istine iz mentalističke (konceptualističke) perspektive te također nudi inovativno rješenje polemike između realizma i konstruktivizma. Ujedno, on pokušava i uspijeva uspostaviti dijalog između tzv. kontinentalne i analitičke struje u filozofiji. Pisana jasnim i zanimljivim stilom, knjiga Joška Žanića znatan je doprinos malobrojnoj literaturi iz filozofije jezika i filozofske semantike u nas.” (Dunja Jutronić)

Willard Van Orman Quine (1908–2000), dugogodišnji profesor na Sveučilištu Harvard (1936–1978), jedan je od najutjecajnijih filozofa 20. stoljeća. Autor je brojnih radova, prvenstveno iz područja logike, filozofije jezika, filozofije znanosti i epistemologije, uključujući i knjige A System of Logistic (1934), Mathematical Logic (1940), Methods of Logic (1950), From a Logical Point of View (1953), Word and Object (1960; Riječ i predmet, prev. V. Božičević, KruZak, 1999), Set Theory and Its Logic (1963), The Ways of Paradox (1966), The Philosophy of Logic (1970), Roots of Reference (1974), Theories and Things (1981), Quiddities (1987), Pursuit of Truth (1990), From Stimulus to Science (1995).
U ovoj knjizi (prvi put objavljenoj 1969) Quine ras­pravlja o nekim od središnjih tema svoje filozofije: naturalističkom pristupu jeziku i epistemologiji, neodređenosti prijevoda, problemu postojanja i kvantifikacije, prirodnim vrstama te propozicijskim stavovima.

Odnos morala i politike nezaobilazan je problem za filozofe, političke mislitelje, političare, ali i obične građane. Taj je problem nadasve aktualan u naše vrijeme, kada dramatična zbivanja u unutarnjoj i međunarodnoj politici stavljaju na kušnju moralna načela koja trebaju usmjeravati i ograničavati političku djelatnost, a naše je povjerenje u političare često puta silno uzdrmano izjavama i postupcima samih političara.
U ovoj je knjizi prikupljeno četrnaest tekstova o različitim aspektima teme “politika i moral”. Zastupljeni su klasici političke misli poput Machiavellija, Kanta i Webera, te suvremeni fi lozofi i politički mislitelji koji se bave ovom temom. Prvi dio posvećen je temeljnom pitanju odnosa morala i politike. Vrijede li u politici isti oni moralni razlozi, ista ona pravila i načela koja vrijede u drugim oblastima individualnog i kolektivnog djelovanja, ili je pak politička djelatnost od njih izuzeta? Ako politika nije podvrgnuta moralnim zasadama i pravilima što obvezuju u drugim područjima, je li ona posve amoralna? Ili pak postoji neka osebujno politička etika, koja usmjerava prosuđivanje i djelovanje u oblasti politike? Drugi dio knjige sačinjavaju radovi o posebnim problemima što se nadaju u odnosu morala i politike: o moralnosti patriotizma, o laži u politici, o građanskom neposluhu, o političkom nasilju, te o moralu u međunarodnim odnosima.
Knjiga je namijenjena istraživačima, nastavnicima i studentima fi lozofi je i političkih znanosti, te političarima. No ona je također namijenjena čitateljima koji se politikom ne bave po struci, ali u njoj, kao građani, neizbježno sudjeluju – izravno ili neizravno, djelatno ili pasivno, voljno ili nevoljno.

Maja Hudoletnjak Grgić (1964–2010) bila je znanstvena suradnica na Institutu za filozofiju u Zagrebu. Autorica je, između ostaloga, knjiga Znanje i mijena: Parmenidova dva nauka (1996) i Medicina i metoda: hipokratski spis O staroj medicini (2007). Uredila je nekoliko zbornika, uključujući Vrijednosti, djelovanje i znanje (2009) te (s P. Gregorićem i F. Grgićem) Helenistička filozofija: epikurovci, stoici, skeptici (2005). Autorica je prijevoda prvih šest knjiga Euklidovih Elemenata (1999), kao i nekoliko prijevoda knjiga s engleskoga jezika.

Spis O staroj medicini, jedna od rasprava koje su nam sačuvane pod Hipokratovim imenom, danas se smatra jednim od najvažnijih djela rane grčke misli. Mnogo više od bilo kojega drugog hipokratskog spisa to je djelo posvećeno metodološkim i epistemološkim problemima te stoga nije zanimljivo samo sa stajališta povijesti medicine, nego je od iznimne važnosti za istraživače antičke znanosti i filozofije. Ova knjiga donosi podrobnu interpretaciju toga djela: u njoj se prikazuju problemi o kojima autor raspravlja, analizira se u njemu izneseni argument te se nastoji pokazati da se u njegovu središtu nalazi pojam metode. Knjiga sadrži i prijevod spisa O staroj medicini.

“Ova je knjiga posvećena jednom od najkraćih tekstova u duhovnoj povijesti Zapada, sačuvanim fragmentima Parmenidova spjeva u heksametrima, temeljnom ishodištu europskoga mišljenja i zapadne filozofije. O tom je ‘predsokratovskom’ tekstu napisano veoma mnogo rasprava i monografija, jer nitko nakon Parmenida nije ga uspio misaono mimoići a da se s njime ne raspravi, štoviše, svatko tko je sam pokušao istinski misliti morao se prema njemu jasno i decidirano odrediti.
Istraživanje poduzeto u ovoj knjizi prvi je monografski pristup ovoj temi u nas, i s obzirom također na filološku potkrepu filozofske interpretacije toga fundamentalnog teksta, tvori vrijedan prilog suvremenoj filozofskoj diskusiji.” (Danilo Pejović)