Izdvajamo

“Knjiga je pisana na temelju osobnog iskustva Olivera Sacksa kao neurologa koji se bavio pojedincima-slučajevima koje opisuje, ali je istovremeno protkana ne samo njegovim znanjima, već i znanjima i iskustvima mnoštva stručnjaka i znanstvenika koji su djelovali ili još djeluju u istom području. Iako su slučajevi opisani u knjizi odabrani zbog svoje neobičnosti, rijetkog pojavljivanja, pa i bizarnosti, knjiga se ne temelji na njihovoj ‘čudnovatosti’, niti joj je cilj bizarnošću poremećaja koje opisuje tek privući pažnju čitatelja. Osnovni cilj knjige jest poučiti i podsjetiti stručnjake ne samo na svu još neistraženu kompleksnost ljudskog mozga, već i na postojanje znanstveno neuhvatljivih entiteta kao što su duh i duša, koji i u beznadnim situacijama mozgovno oštećenih osoba pružaju neku mogućnost kvalitetnog življenja. Sacks piše i za nestručnjake, koje želi upozoriti na postojanje bolesti i poremećaja za koje često nemamo ni naziva ni riječi da ih opišemo, pa onda ni suosjećanja za one koji od njih pate.
Ova bi izuzetna knjiga mogla i trebala biti prikladan udžbenik za studente različitih studija, primjerice psihologije, medicine, socijalnog rada, defektologije i dr., ali bi je zapravo trebali pročitati svi oni koji se bave pružanjem zdravstvene i/ili psihološke pomoći drugim ljudima, a naročito liječnici svih specijalnosti. Poštovanje koje Oliver Sacks osjeća i iskazuje prema svojim neurološki oštećenim pacijentima, rijetko se susreće u strukama koje rade i s tzv. normalnim osobama.” (Mirjana Krizmanić)

Popust: 10,00 € + poštarina—do 31. kolovoza

“Ljudi koji su pročitali ovu knjigu neprestano me pitaju vjerujem li u čuda. Naravno da vjerujem. No, katka­da se moramo potruditi da čudo nađemo jer se ne pojavlju­je uvijek u očekivanom obliku. Kada roditelji teško bolesnog djeteta skupa s ujacima, stričevima, tetkama, bakama, djedovima i svim članovima svoje crkve ili sinagoge mole za čudesno ozdravljenje, a dijete ipak umre, treba li zaključiti da se čudo nije dogodilo? Jesu li naše molitve izigrane? Ili se, možda, čudo ipak dogodilo? Čudesnog ozdravljenja nije bilo – neke su bolesti neizlječive. No, možda je čudo da se brak roditelja održao unatoč napetosti koji izaziva smrt djeteta. Možda je čudo da je zajednica zadržala vjeru nakon što je spoznala da na ovom svijetu nevina djeca obolijevaju i umiru. Kada vidimo slabe kako su ojačali, plahe kako su ohrabreni i sebične kako postaju velikodušni, znamo da smo svjedoci čudima u nastajanju. Vidio sam takva čuda kako se događaju (neka su se dogodila i meni). Vjerujem da smo ih svi vidjeli.” (iz Predgovora)

________________________
Prijevod: Stanimir Vuk-Pavlović

“Ovo nije rasprava o filozofiji ili metodologiji niti znanosti niti Talmuda. Knjiga ne istražuje povijest zamisli u tim poljima niti ih poređuje intelektualnom strogošću ili temeljitošću. Nisam se potrudio da pregledam profesionalnu literaturu o tome. U tekstu navodim samo nekoliko radova koji su utjecali na moje razmišljanje i koje možete pročitati da dobijete bolji uvid. Ovdje nema znanstvenosti, knjiga je samo izraz mojih dojmova o oba područja. Ona se može vidjeti kao niz eseja. Dio niza tumači izvatke iz Talmuda tako da, prema mojem viđenju, istakne vrijednosti bitne za zapadnu znanost. Među te sam eseje uvrstio tumačenje židovskog blagdanskog kalendara. Drugi dio tumači ulogu tumačenja u znanstvenoj metodi. Obje skupine eseja slobodno udružuju talmudske i postmoderne zamisli. Možda sam time od nepodudarnih dijelova stvorio himeru, ali čudovište uobrazilje je bezopasno. Knjigu je zaista bilo zadovoljstvo pisati pa se nadam da će je biti zadovoljstvo čitati. Započnimo s ideologijom znanosti.” (iz autorova uvoda)

_______________________
Prijevod: Stanimir Vuk-Pavlović

Za razliku od biblijskih spisa, izvanbiblijske knjige nisu uvijek lako razumljive. Međutim, uz dovoljno objašnjenja ti dugo zaboravljeni spisi oživljuju. Ono što je u početku čudno, strano ili nezgrapno, postaje dojmljivo, bogato i važno. Proučavajući ih razaznajemo mogućnosti ranog židovstva. Hrabrost kojom su židovski mislioci kasnog drugohramskog doba razmatrali nova religijska poimanja, promišljali nove misli i pisali nove spise izuzetna je. Pretvorba Isusa i njegovih sljedbenika u pokret koji će nekoliko stoljeća kasnije postati kršćanstvom bi bio nezamisliv bez židovskih pisaca kasnog drugohramskog doba.

MATTHIAS HENZE je profesor Hebrejske biblije i ranog židovstva posebno istak­nut imenovanjem kao “Isla Carroll and Perry E. Turner Professor of Hebrew Bible and Early Judaism” te utemeljitelj i ravnatelj Programa židovskih istraživanja Sveučilišta Rice u Houstonu, Teksas. Napisao je i uredio više knjiga o biblijskom tumačenju u Kumranu, ranom židovstvu i o ranim židovskim spisima.

_______________________
Prijevod: Stanimir Vuk-Pavlović

Popust: 9,00 € + poštarina—do 30. rujna

Knjiga pred vama spada u opći okvir kojim se tematizira raspad Druge Jugoslavije. Premda o tom raspadu ima već dobar broj knjiga, ova je po mnogočemu posebna. Tema je “srpsko-svetski rat” 1999. u kojemu Srbija, nakon desetljeća balkanskog ratovanja po kadaveru ex-Jugoslavije, konačno izaziva i prisiljava SAD i NATO na vojnu intervenciju. Ta se vojna intervencija zapravo odvija kao lasersko-kirurško istresanje vojnog arsenala nad Srbijom. Istovremeno, dok još traje bombardiranje infrastrukture brojnih srpskih gradova, Miloševićev režim pokušava dovršiti svoje “konačno rešenje” nad kosovskim Albancima, tj. etničko čišćenje Kosova. Taj je rat dosad netematiziran, jer naknadni govor o njemu zaobilaze mnogi koji bi o tome mogli i trebali nešto suvislo reći. Sve je počelo na Kosovu 1981, a sve se i završava ratom na Kosovu i NATO-egzekucijom nad Srbijom 1999. Umjesto politološkog ili sociološkog diskursa, autor nam pruža puno izazovnije štivo: novinarsko–istraživački i dramaturški uvezan tekst koji raskriva i osobne, i grupne, i društvene drame razaranja i samorazaranja ljudskosti politikom koja kreira zločinačke ratne pohode. Takva politika i završava ratom kojim je zločinački režim konačno vojno pacificiran. No, činjenica da je jedan diktatorski režim silom oružja zaustavljen ne znači i poraz njegove politike koja i dalje sanja osvajanja i nove ratove.
Rade Radovanović novinar je i dramski pisac. Autor je mnogih radijskih i televizijskih emisija. Radio je na Radio Beogradu, Radio Slobodnoj Evropi, TV 5, TV Avali itd. Bio je dopisnik i kolumnist WDR Köln, DW, NRTV Studio 99, Al Jazeera i drugih. Jedan je od osnivača i urednika dnevnog lista DANAS. Autor je drama Original falsifikata, Leptirov san, Kosovski tribali, Mit o pobedi i scenarija za film Original falsifikata. Protiv totalitarizma osnivao je sindikate, udruženja, NGO, stranke, pokretao štrajkove i demonstracije.

“Euklidovi su Elementi kapitalno djelo svjetske znanosti i kulture. To je djelo po broju izdanja i prijevoda na drugom mjestu među svim djelima u ljudskoj povijesti, odmah iza Biblije. Nema gotovo ni jednog kulturnog jezika na koji to djelo nije prevedeno. Štoviše, moglo bi se reći da se jezik može zvati kulturnim ako su na njega prevedeni Euklidovi Elementi.
Euklidovi su Elementi i jedno od najkontroverznijih djela u povijesti znanosti. Upravo kritikom sadržaja Elemenata razvijala se povijest strogo logičkog zasnivanja matematike i bilo koje aksiomatske teorije. Dva osnovna problema koje su Elementi inicirali, problem paralela i problem potpunosti aksiomatike euklidske geometrije, riješeni su tek početkom odnosno krajem 19. stoljeća nakon bezuspješnih pokušaja gotovo svih najvećih matematičara kroz više od dvije tisuće godina.” (Vladimir Volenec)
“Euklidovi su Elementi skup knjiga od povijesnog i kulturnog značaja, ne samo za matematiku nego i za cjelokupno ljudsko znanje, jedan od najviših vrhunaca u povijesti znanosti i dugogodišnji uzor, fantastično postignuće jednog doba, jedne škole, jedne civilizacije, jednog svjetonazora, postignuće koje je ostavilo svoj duboki trag do današnjih dana, bitno utječući i određujući budućnost matematike, ali i drugih znanosti. Za svaki je kulturni narod od važnosti da posjeduje prijevod Euklidovih Elemenata na svome jeziku, kao iskaz vlastite kulturne razine, ali i nužne potrebe upoznavanja s Euklidovom riječi najšire znanstvenočitalačke publike.
Prevoditeljica Maja Hudoletnjak Grgić prihvatila se izazovnog, teškog i značajnog zadatka prevođenja Euklidovih Elemenata i do sada je prevela prvih šest knjiga, koje se uobičajeno tiskaju kao cjelina. Svoj je posao izvrsno obavila, stvarajući jasan i čitljiv prijevod vjeran duhu hrvatskog jezika i grčkog izvornika.” (Mirko Polonijo)

“U jednom njemačkom znanstvenom časopisu pojavio se 1931. razmjerno kratak članak odbojna naslova ‘Über formal unentscheidbare Sätze der Principia Mathematica und verwandter Systeme I’ (‘O formalno neodlučivim stavcima Principia Mathematica i srodnih sustava I’). Njegov je autor bio Kurt Gödel, tada mladi dvadesetpetogodišnji matematičar na Sveučilištu u Beču, a od 1938. stalni član Instituta za napredni studij na Princetonu. Taj članak predstavlja prekretnicu u povijesti logike i matematike. Kada je Sveučilište Harvard dodijelilo 1952. Gödelu počasni doktorat, u javnoj se pohvali taj rad opisuje kao jedan od najznačajnijih koraka u logici u moderno doba. […]
Cilj je ove rasprave da bit Gödelovih pronalazaka i opći karakter njegova dokaza učini pristupačnim nestručnjaku.”
(Iz Uvoda)
Drugi dio ove knjige donosi prijevod spomenutog Gödelova članka.

Friedrich August von Hayek jedan je od najslavnijih ekonomista i političkih mislilaca u 20. stoljeću. Predavao je je na London School of Economics, gdje je predavao i Karl R. Popper kojega je upravo Hayek pozvao da predaje na njoj dok je još bio na Novom Zelandu. Po svojem habitusu Hayek spada u klasične konzervativne liberale kojima je strano svako upletanje države u društveni i ekonomski život. Knjiga je objavljena 1944. g., dakle pisana je u vrijeme nemilosrdnog rata i zbiljske opasnosti od nacizma. Izašla je u bezbroj izdanja. Povodom pedesete obljetnice izdanja Milton Friedmann napisao je za nju opširan predgovor, opisujući njezine dosege i utjecaje. Hayekova teza iz ove knjige jest da su fašizam i nacizam, s jedne strane, kao i socijalizam, s druge, podjednako totalitarni poredci. Slobodni svijet mora učiniti sve da eliminira nacizam jer je s njime u ratu, ali jednako tako ne smije zažmiriti pred totalitarnim opasnostima koje slobodnom svijetu prijete od socijalizma, koji je zapravo, prema Hayeku, zbiljsko izvorište nacizma, jer totalitarizam je čovjeku (pojedincu i društvu) protuprirodan poredak. Ni kapitalizam i demokracija nije naročito dobar poredak, no zapadni svijet nije dosad uspio smisliti i ostvariti ništa bolje i to je jedina kakva-takva garancija slobode pojedinca.
S obzirom na njezinu jaku kritičku nabijenost, i usmjerenost na vrijednosti individualne slobode i demokracije, vrijednost je ove knjige u tome da je ona još uvijek nevjerojatno aktualna.

“Među osnivačima moderne fizike dominiraju četiri ličnosti: A. Einstein, N. Bohr, E. Schrödinger i W. Heisenberg. Između njih se vodila živa filozofska rasprava koja je još i danas aktualna i zanimljiva, a čiji je sadržaj i danas predmet znanstvenih diskusija. Postavljala su se pitanja o znanstvenom postupku i znanstvenoj spoznaji, o valjanosti i ulozi klasičnih pojmova, o tome kako okarakterizirati novinu situacije u kojoj su se fizičari našli, o širim konsekvencama novih postignuća, o interpretacijama razvijenog matematičkog formalizma i novih eksperimenata itd. Iako je, kao što rekoh, rasprava nastavljena i nakon njihove smrti, od trajne vrijednosti ostaju njihova izvorna svjedočanstva. Teško da je itko poslije njih tako intenzivno osjećao svu novost nove fizike i svu dramatičnost zadaće pred kojom se ona našla.
U knjizi su sakupljena Heisenbergova razmišljanja iz rane i najuzbudljivije faze. U središtu zanimanja je interpretacija matematičkog formalizma nove teorije i posebno njegovih vlastitih relacija neodređenosti. Heisenberg je, poput Einsteina i Bohra, posjedovao solidno obrazovanje u filozofiji i trajan interes za neka filozofska pitanja, što se nažalost sve više gubi u narednim generacijama. Upravo zbog toga nužno je uvijek se vraćati radovima osnivača.”
(Srđan Lelas)

“Heisenberg me magično privlačio već u višim razredima gimnazije. Njegova matrična mehanika nije bila samo prodor u mikrokozmos nego je značila i filozofski preokret. Slika svijeta najedanput se dopunjuje kompleksom beskonačnih mogućnosti. Heisenberg postavlja relacije neodređenosti koje pokazuju da se istraživač ne može odvojiti od ishoda mjerenja pa se time utvrđuje prvobitno jedinstvo čovjeka i prirode, ili, u filozofskoj tradiciji, jedinstvo subjekta i objekta. Dok se mjerni instrumenti ravnaju prema determinizmu klasične fizike, ishod se pojedinog mjerenja ne može pretkazati, ali se mnoštvo učinaka ponaša prema statističkom zakonu. To je temeljno u kopenhagenskoj interpretaciji Heisenberga i Bohra koji su izazvali toliko protivljenje Einsteina i sljedbenika stare ontologije. Dok još Nicolai Hartmann u Berlinu slika bitak s njegovim imanentnim slojevima, svojstvima i zakonima, uz povlađivanje Einsteina i Plancka, Leipzig i Kopenhagen vode znanost u neslućene dubine, odakle će iskočiti iskre na drevne probleme filozofije, ponajprije ljudske slobode, tijela-duše, kauzalnosti i slučaja, prirodoslovlja i etike.” (Ivan Supek)

“Ova je knjiga posvećena jednom od najkraćih tekstova u duhovnoj povijesti Zapada, sačuvanim fragmentima Parmenidova spjeva u heksametrima, temeljnom ishodištu europskoga mišljenja i zapadne filozofije. O tom je ‘predsokratovskom’ tekstu napisano veoma mnogo rasprava i monografija, jer nitko nakon Parmenida nije ga uspio misaono mimoići a da se s njime ne raspravi, štoviše, svatko tko je sam pokušao istinski misliti morao se prema njemu jasno i decidirano odrediti.
Istraživanje poduzeto u ovoj knjizi prvi je monografski pristup ovoj temi u nas, i s obzirom također na filološku potkrepu filozofske interpretacije toga fundamentalnog teksta, tvori vrijedan prilog suvremenoj filozofskoj diskusiji.” (Danilo Pejović)

Ovaj zbornik podastire hrvatskome čitatelju izbor radova iz suvremene filozofije seksualnosti. Zapadna misao nudi četiri obuhvatne koncepcije seksa i seksualnosti. Seks se shvaća kao pripadan rađanju djece, kao bitno vezan za stanoviti tip osobne ljubavi, kao osebujan govor tijela ili pak kao izvorište stanovite vrste užitka. Ta četiri shvaćanja seksa, te s njima povezana tema seksualne perverzije, tema su tekstova u prvom dijelu zbornika. U drugom dijelu prikupljeni su radovi o odabranim problemima seksualne etike, kao što su problem preljuba, prostitucije, homoseksualnosti, silovanja, incesta itd.

Ovaj Rječnik filozofije (1. izd. 1976, 3, prošireno i prerađeno izd. 1996) obrađuje neke od najčešćih izraza i pojmova u suvremenoj filozofiji engleskoga govornog područja. Na kratak i pristupačan način čitatelju nudi i osnovne informacije o najistaknutijim filozofima, filozofskim pravcima i disciplinama. Većina natuknica popraćena je popisom najvažnije relevantne literature.

“Klasik sociološke misli Max Weber prvi je put reprezentativno predstavljen prijevodom na hrvatski jezik s njegovim znamenitim tekstom iz područja sociologije religije. Ova knjiga velik je izazov prvenstveno za suvremene istraživače religije, nezamjenjivo štivo za studente, kao i mogućnost da intelektualci – bez obzira na profil - uđu u zamršeni religijski fenomen iz šireg kulturološkog aspekta. Gotovo da nema ogleda u knjizi koji ne sadrži mnoštvo poticaja za promišljanje religijskog fenomena u kontekstu hrvatskog društva, što se odnosi na sve monoteističke religije – navlastito kršćanstvo. Nije ništa neočekivano što je Weber recipiran u okviru teologije, zasebno katoličke provenijencije, kao mislilac i sociolog čije su prodorne analize uporišna točka unutar pastoralne sociologije. Naime, u ozračju njegova diskursa iznova dolazimo do novih nalaza u našoj suvremenosti, nalaza što pružaju naputak za pomake u intenziviranju religije, nadasve kao kulturne činjenice te traženju njenoga unutarnjeg smisla za kojim, ponekad nedovoljno osviješteno, čezne suvremeni čovjek. Na duhovnim raskrižjima što zatamnjuju kognitivne horizonte traganje čovjeka za izgubljenim smislom nemoguće je bez filozofsko-antropološke perspektive toga znamenitog mislitelja.
Knjiga u našem prijevodu sadrži stručan i znanstveno utemeljen pogovor koji se bez pretjerivanja može nazvati misaonim ključem za dešifriranje posvemašnjeg Weberova opusa, što će reći proteže se i na oblasti izvan religije.
Boris Hudoletnjak – autor prijevoda i pogovora – svojom erudicijom uspio je raščlaniti jednu od najsloženijih kategorija u viziji spomenutog mislitelja – racionalnost kao kategoriju na kojoj izrasta zapadnoeuropsko društvo.” (Esad Ćimić)

Spis O staroj medicini, jedna od rasprava koje su nam sačuvane pod Hipokratovim imenom, danas se smatra jednim od najvažnijih djela rane grčke misli. Mnogo više od bilo kojega drugog hipokratskog spisa to je djelo posvećeno metodološkim i epistemološkim problemima te stoga nije zanimljivo samo sa stajališta povijesti medicine, nego je od iznimne važnosti za istraživače antičke znanosti i filozofije. Ova knjiga donosi podrobnu interpretaciju toga djela: u njoj se prikazuju problemi o kojima autor raspravlja, analizira se u njemu izneseni argument te se nastoji pokazati da se u njegovu središtu nalazi pojam metode. Knjiga sadrži i prijevod spisa O staroj medicini.

Maja Hudoletnjak Grgić (1964–2010) bila je znanstvena suradnica na Institutu za filozofiju u Zagrebu. Autorica je, između ostaloga, knjiga Znanje i mijena: Parmenidova dva nauka (1996) i Medicina i metoda: hipokratski spis O staroj medicini (2007). Uredila je nekoliko zbornika, uključujući Vrijednosti, djelovanje i znanje (2009) te (s P. Gregorićem i F. Grgićem) Helenistička filozofija: epikurovci, stoici, skeptici (2005). Autorica je prijevoda prvih šest knjiga Euklidovih Elemenata (1999), kao i nekoliko prijevoda knjiga s engleskoga jezika.

Odnos morala i politike nezaobilazan je problem za filozofe, političke mislitelje, političare, ali i obične građane. Taj je problem nadasve aktualan u naše vrijeme, kada dramatična zbivanja u unutarnjoj i međunarodnoj politici stavljaju na kušnju moralna načela koja trebaju usmjeravati i ograničavati političku djelatnost, a naše je povjerenje u političare često puta silno uzdrmano izjavama i postupcima samih političara.
U ovoj je knjizi prikupljeno četrnaest tekstova o različitim aspektima teme “politika i moral”. Zastupljeni su klasici političke misli poput Machiavellija, Kanta i Webera, te suvremeni fi lozofi i politički mislitelji koji se bave ovom temom. Prvi dio posvećen je temeljnom pitanju odnosa morala i politike. Vrijede li u politici isti oni moralni razlozi, ista ona pravila i načela koja vrijede u drugim oblastima individualnog i kolektivnog djelovanja, ili je pak politička djelatnost od njih izuzeta? Ako politika nije podvrgnuta moralnim zasadama i pravilima što obvezuju u drugim područjima, je li ona posve amoralna? Ili pak postoji neka osebujno politička etika, koja usmjerava prosuđivanje i djelovanje u oblasti politike? Drugi dio knjige sačinjavaju radovi o posebnim problemima što se nadaju u odnosu morala i politike: o moralnosti patriotizma, o laži u politici, o građanskom neposluhu, o političkom nasilju, te o moralu u međunarodnim odnosima.
Knjiga je namijenjena istraživačima, nastavnicima i studentima fi lozofi je i političkih znanosti, te političarima. No ona je također namijenjena čitateljima koji se politikom ne bave po struci, ali u njoj, kao građani, neizbježno sudjeluju – izravno ili neizravno, djelatno ili pasivno, voljno ili nevoljno.

Popust: 10,00 € + poštarina—do 31. kolovoza

Joško Žanić rođen je 1980. godine u Zagrebu, gdje je završio osnovnu školu (uz boravak u Velikoj Britaniji i SAD-u od godine i po) i Klasičnu gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 2005. godine filozofiju i opću lingvistiku (dobitnik je Rektoro­ve nagrade). Na istom fakultetu dokto­rirao je 2010. godine semantičko-on­to­loš­kom temom. Kao stipendist Balo­kovićeve zaklade akademsku godinu 2008/2009. proveo je na Harvardu, a na kraćim usavršavanjima boravio je također u Marburgu i Parizu. Bavi se pretežno problematikom jezika, uma i značenja iz perspektive filozofije, lingvistike i kognitivne znanosti. Objavio je veći broj članaka, eseja i prikaza na filozofske te filmske i druge teme na hrvatskom i engles­kom jeziku.
“Autor daje detaljan prikaz suvremenih pristupa istraživanju značenja, što će biti od velike koristi domaćoj publici. Knjiga je informativna, te argumentirana u svom zalaganju za postavke konceptualne semantike. Autor predlaže i svoje vlastite koncepcije o tome kako pristupiti značenju vlastitih imena i problematici istine iz mentalističke (konceptualističke) perspektive te također nudi inovativno rješenje polemike između realizma i konstruktivizma. Ujedno, on pokušava i uspijeva uspostaviti dijalog između tzv. kontinentalne i analitičke struje u filozofiji. Pisana jasnim i zanimljivim stilom, knjiga Joška Žanića znatan je doprinos malobrojnoj literaturi iz filozofije jezika i filozofske semantike u nas.” (Dunja Jutronić)

Popust: 10,00 € + poštarina—do 31. kolovoza

Willard Van Orman Quine (1908–2000), dugogodišnji profesor na Sveučilištu Harvard (1936–1978), jedan je od najutjecajnijih filozofa 20. stoljeća. Autor je brojnih radova, prvenstveno iz područja logike, filozofije jezika, filozofije znanosti i epistemologije, uključujući i knjige A System of Logistic (1934), Mathematical Logic (1940), Methods of Logic (1950), From a Logical Point of View (1953), Word and Object (1960; Riječ i predmet, prev. V. Božičević, KruZak, 1999), Set Theory and Its Logic (1963), The Ways of Paradox (1966), The Philosophy of Logic (1970), Roots of Reference (1974), Theories and Things (1981), Quiddities (1987), Pursuit of Truth (1990), From Stimulus to Science (1995).
U ovoj knjizi (prvi put objavljenoj 1969) Quine ras­pravlja o nekim od središnjih tema svoje filozofije: naturalističkom pristupu jeziku i epistemologiji, neodređenosti prijevoda, problemu postojanja i kvantifikacije, prirodnim vrstama te propozicijskim stavovima.

Gerald A. Cohen (1941–2009) poznati je kanadsko-britanski filozof politike. Radio je kao profesor na Sveučilišnom koledžu u Londonu i na Oxfordu. Misaoni put započinje djelujući u sklopu škole tzv. analitičkog marksizma. U toj se fazi svog rada posvećuje pojašnjavanju, razradi i obrani ključnih Marxovih teza – po­put onih o logici povijesnog razvoja, eksploataciji, neslobodi radnika u kapitalizmu i sl. Kasnije napušta ove teme i uključuje se u normativne rasprave, većinom vezane uz problem distributivne pravednosti. Tu se najprije ističe kao najuspješniji kritičar Nozickova libertarijanizma, a zatim i Dworkinova te Rawlsova liberalnoga egalitarizma. Glavna su mu djela: Karl Marx’s Theory of History: A Defense (1978), History, Labour, and Freedom (1988), Self-Ownership, Freedom, and Equality (1995), If You’re an Egalitarian, How Come You’re So Rich? (2000), Rescuing Justice and Equality (2008), Why Not Socialism? (2009), On the Currency of Egalitarian Justice and Other Essays in Political Philosophy (2011).

U ovoj nas knjižici Cohen najprije pokušava uvjeriti da je socijalizam najprivlačniji model organiziranja ljudi u okviru neke male zajednice, a zatim istražuje poželjnost i održivost proširivanja tog modela na društvo u cjelini.

U dodatku ovome Cohenovu najpopularnijem tekstu Neven Petrović pod naslovom Cohenove metamorfoze egalitarizma daje opširan prikaz njegova filozofskoga rada.

Knjiga je napisana u najboljoj tradiciji povijesti znanosti i filozofije znanosti. Autor povezuje klasična razmišljanja o fizici s revolucijama u znanosti u dvadesetom stoljeću. On prikazuje Boškovića prvenstveno kao filozofa, ukazujući i na izvornost onih Boškovićevih ideja koje su ga dovele do uspostave njegove prirodne filozofije iliti teorije privlačno-odbojnih sila koja pak objašnjava sve prirodne pojave. Iz te je teorije Bošković izveo svojstva tvari koja njegovu teoriju dovode u blisku vezu s današnjim znanstvenim teorijama. Boškovićeve jednostavne neprotežne točke (Boškovićevi atomi) nisu geometrijske točke nego tvarne točke – one danas odgovaraju kvarkovima u mikrofizici. Posebno je značajam Boškovićev model atoma koji uspostavlja ideju kvantizacije što je tek u pravom smislu postalo aktualnim nakon M. Plancka i njegova otkrića kvanta. U shvaćanju prostorno-vremenskih odnosa Boškovićeva je teorija u nekom smislu bliska Einsteinovoj teoriji rela­tivnosti. Svoju je teoriju sam Bošković primijenio na razne slučajeve iz mehanike i fizike. Aktualnost Boškovićeve teorije pokazuje se preko Kanta, Faradaya, Maxwella, Kelvina, Bohra i Heisenberga, sve do naših dana. Autor u knjizi daje primjer recepcije Boškovićeve prirodne filozofije od njegova doba do početaka 20. st. s naglaskom na recepciji u Velikoj Britaniji gdje je ta recepcija Boškovićeve prirodne filozofije i bila najuspješnija.

Stipe Kutleša (r. 1955. u Duvnu [Tomislavgrad], BiH), znanstveni je savjetnik u Institutu za filozofiju u Zagrebu. Diplomirao je filozofiju i povijest na Filozofskom fakultetu, a fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Ma­gi­stirao na poslijediplomskom studiju “Povijest i filozofija znanosti” u Dubrovniku. Doktorirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1993.). Od 1984. radio je u Zavodu za povijest i filozofiju znanosti HAZU, a od 2002. zaposlen je u Institutu za filozofiju u Zagrebu. U jednom mandatu obnašao je dužnost ravnatelja toga Instituta.

Descratesovo djelo Načela filozofije objavljeno je 1644. na latinskon jeziku, tri godine nakon objavljivanja Meditacija. Francuski je prijevod tiskan 1647. Prvi dio, koji je ovdje preveden, u velikoj mjeri ponavlja sa­dr­žaj Meditacija. Način izlaganja razlikuje se po to­me što je Descartesova metoda u Meditacijama ana­litička, a u Načelima sintetička. Prvi dio bavi se teo­rij­skom filozofijom, preostala tri dijela pokrivaju teme iz tradicionalne prirodne filozofije (philosophia na­turalis), a danas pripadaju znanosti fizike. Drugi dio (De principiis rerum materalium [O načelima vidljivih stva­ri]) posvećen je osnovnim pitanjima fizike, treći dio (De mundo adspectabili [O vidljivome svijetu]) bavi se vidljivim svijetom, a četvrti (De Terra [O Zemlji]) pla­netom Zemljom kao cjelinom.
_________________________________________
Priredio i uvodnu studiju napisao: Josip Talanga

Descartes je objavio svoje prvo djelo po naslovom Eseji (1637). Prvi dio toga djela je Rasprava o metodi, drugi dio se bavi optikom, treći je o meteorima, a četvrti obuhvaća geometriju. U nas je uobičajeno da se naslov prvoga dijela prevodi Rasprava o metodi. To možda nije sasvim ispravno odnosno može biti krivo shvaćeno. Sam je Descartes o naslovu djela pisao prijatelju Mersenneu u ožujku 1637: “Ali ne mogu sasvim razumjeti što prigovarate glede naslova jer ja ne stavljam Rasprava o metodi (Traité de la méthode) nego Diskurs [Razgovor] o metodi (Discours de la méthode]. Hoću pokazati kako je ne želim podučavati, nego samo o njoj govoriti (seulement d’en parler). Naime, kao što se može vidjeti iz onoga što o njoj govorim, više se sastoji u praksi nego u teoriji, pa sam rasprave koje slijede nazvao Pokušaji te metode (Essais de cette méthode)”. Tako autorizirani latinski prijevod naslova glasi Dissertatio de methodo, a ne Tractatus de methodo. Zašto razgovor a ne rasprava o metodi? Raspravom bi se izložili elementi nove metode. No Descartes hoće samo razgovarati o jednoj već etabliranoj metodi i njezinoj primjeni, a to je metoda matematike. Budući da kod nas već postoji tradicija da se Descartesov Discours de la méthode prevodi kao Rasprava o metodi te je tako prepoznatljiv, to je jedan od dva razloga što sam ostavio tradicionalni naslov. Drugi je razlog što u hrvatskom nemamo izraz koji bi pokrio onovremeno, suženo značenje francuske riječi discours. Naš izraz ‘razgovor’ ili posuđenica ‘diskurs’ više bi zbunili nego pomogli da se primjereno prevede Descartesova intencija prilikom odabira toga termina. Naš izraz ‘rasprava’ pokriva više značenja, primjerice stoji za discours, dissertatio, traité, tractatus, ali je ipak možda primjereniji od ‘razgovora’ ili ‘diskursa’.
__________________________
Priredio: Josip Talanga

Desničarski populizam, tvrdeći da se obračunava s komunizmom, zapravo teži potiranju izvornih liberalnih uvjerenja o načelnoj moralnoj ravnopravnosti svih ljudi neovisno o porijeklu i, u europskoj varijanti, odbacivanju tekovina Francuske revolucije. Ideologijom opravdanu i javno deklariranu diskriminaciju temeljem klasnog porijekla, kakvu su provodili komunistički sustavi, desni bi populisti zamijenili klasifikacijom temeljem etnosa, rase i vjere. Kao što klasna diskriminacija u komunističkim državama nije isključivala diskriminaciju temeljem etnosa, rase i vjere, tako ni razvrstavanje temeljem etnosa, rase i vjere, za što se zauzimaju desni populisti, ne isključuje diskriminaciju temeljem klase, odnosno imovinskog statusa.
Božo Kovačević (1955) diplomirao je filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Suosnivač je časopisa Gordogan. Radio je kao urednik u izdavačkom poduzeću Globus. Na Sveučilištu u Zagrebu predavao je sociologiju kulture i medija. Osim mnoštva publicističkih članaka u brojnim tiskanim medijima i na portalima objavio je niz članaka u znanstvenim časopisima. Godine 1989. bio je jedan od suosnivača HSLS-a, prve demokratske stranke u Hrvatskoj. Od 1992. do 2000. bio je zastupnik u Hrvatskom saboru. Ministar zaštite okoliša i prostornog uređenja bio je u vladi Ivice Račana od 2000. do 2003. godine. Veleposlanik Republike Hrvatske u Ruskoj Federaciji bio je od 2003. do 2008. godine. Od 2010. do 2019. predavao je međunarodne odnose na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld. Prve dvije knjige, Slučaj zagrebačkih revizionista i Psihoanaliza i ljevica, objavio je 1989. godine. Svijet poslije Hladnog rata (2015) njegova je treća knjiga.

Popust: 9,00 € + poštarina—do 31. kolovoza

Ovo je knjiga o kognitivnoj znanosti pojmova. Ona se bavi time što nas kombinacija su­vremene filozofije, lingvistike
i kognitivne psihologije može naučiti o ljudskim pojmovima i konceptualizaciji. Ona nije udžbenik logike, ne bavi se time da normira valjanu uporabu pojmova, već time da, teorijski konsistentno i empirijski utemeljeno, pruži jedan mogući, ponajprije filozofski, pogled na to kako pojmovi doista funkcioniraju u ljudskome umu. Knjiga se može čitati kao (kratak) uvod u razne aspekte relevantne debate, no to joj nije jedina namjena — ona zastupa određeno gledište (ili skupinu gledišta).
Joško Žanić rođen je 1980. godine u Zagrebu, gdje je završio osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 2005. godine filozofiju i opću lingvistiku. Na istom fakultetu doktorirao je 2010. godine semantičko-ontološkom temom. Kao stipendist Balokovićeve zaklade akademsku godinu 2008/2009. proveo je na Harvardu, a na kraćim usavršavanjima boravio je također u Marburgu, Parizu i Bergenu. Od 2012. do 2016. godine predavao je na Odjelu za lingvistiku Sveučilišta u Zadru. Bavi se pretežno problematikom jezika, uma i značenja iz perspektive filozofije, lingvistike i kognitivne znanosti. Objavio je knjigu Značenje, stvarnost i konceptualna struktura, te niz članaka u domaćim i međunarodnim časopisima.

Popust: 10,00 € + poštarina—do 31. kolovoza

Ludwig Bauer ispisuje nevjerojatne storije isprepletene strašću, ljubavlju, patnjom, nesrećom, strahom, brigom za svoje i za druge. Na fonu raspada svih vrijednosti, fikcionalnih, stvarnih, povijesnih, državnih, političkih, ideoloških, obiteljskih i individualnih – u razdoblju ovodobnog sunovrata u zaključali ratni lonac – kroji se sudbina lika koji nije pretjerano nesnalažljiv, ali koji ipak ne može spasiti ništa od onoga do čega mu je stalo. Sudbina glavnog junaka – uz sav trud da svim oblicima ljubavi spram bližnjih sačuva njihovu bliskost te vlastitu intimu i integritet, u okruženju koje im je potpuno nesklono – curi prema naizgled slučajnom, ali logikom romana motiviranom, tragičnom kraju. Roman pun tragične dinamike, nježnosti, ljepote – i patriotizma.

Epiktet (oko 55-135. n. e.), oslobođeni rob u domu Neronova i Dioklecijanova tajnika, uz rimskog cara Marka Aurelija najpoznatiji predstavnik kasne stoičke filozofije. Po uzoru na Sokrata i svog učitelja Muzonija Rufa, Epiktet nije pisao, no njegova predavanja bilježili su njegovi učenici. Sačuvani zapisi Epiktetovih predavanja, poznati pod naslovom Razgovori (Diatribai), imaju oblik poučnih razgovora u kojima Epiktet obrazlaže stoički nauk i primjenjuje ga na svakodnevne životne situacije.
Iz sačuvanih i izgubljenih zapisa Epiktetovih predavanja, njegov učenik Flavije Arijan izlučio je, dotjerao i poredao niz odlomaka u zasebno djelo koje je naslovio Epiktetov priručnik (Epiktetou encheiridion). U tom djelu na jednom su mjestu prikupljene one Epiktetove misli koje mogu poslužiti kao stoički vodič za sretan život. Priručnik je kroz povijest stekao status jednog od najpopularnijih i najprevođenijih djela antičke filozofije i kulture uopće.

Helenističkim razdobljem antičke filozofije dominirale su tri škole: epikurovska, stoička i skeptička. Iako su u tom razdoblju djelovali i nastavljači Platonove misli te Aristotelovi nasljednici, oni se nisu posebno isticali uključivanjem u filozofske rasprave koje su obilježile helenističko razdoblje. Spomenute tri škole, naprotiv, crpile su filozofijsku životnost iz tih rasprava, što je pridonijelo njihovom dugom vijeku. Utjecaj tih škola na antičku, pa i kasniju kulturu i društvo bio je golem, a one su odigrale važnu ulogu i u formiranju novovjekovne filozofije.
Ova zbirka pruža pregledan uvid u osnovne pravce i probleme helenističke filozofije. Jednu skupinu čine tekstovi uvodnog karaktera: osim općeg pregleda helenističkih filozofskih škola i stavova, tekstovi iz te skupine čitatelje upoznaju s osnovnim postavkama epikurovske fizike, psihologije i etike, te stoičke logike, fizike, psihologije i etike. Ostali tekstovi naprednijeg su karaktera i raspravljaju o nekim specifičnim temama, kao što su epikurovska teorija percepcije i filozofija jezika, te stoička epistemologija, metafizika i problemi determinizma. Tri teksta posvećena antičkom skepticizmu bave se značajkama akademijskog skepticizma te opsegom i implikacijama suzdržavanja od suda u pironizmu.
Pregled sadržaja: J. Brunschwig i D. Sedley: Helenistička filozofija, G. Striker: Epikur o istinitosti čulnih utisaka, J. Brunschwig: Epikur i problem privatnog jezika, D. Sedley: Epikurovska fizika, J. Annas: Epikurovska psihologija, M. Erler i M. Schofield: Epikurovska etika, M. Frede: Stoici i skeptici o jasnim i razgovijetnim utiscima, A. A. Long: Jezik i misao u stoicizmu, S. Bobzien: Stoička logika, R. B. Todd: Monizam i imanencija: temelji stoičke filozofije, A. A. Long: Duša i tijelo u stoicizmu, D. Frede: Stoički determinizam, B. Inwood i P. Donini: Stoička etika, G. Striker: Skeptičke strategije, M. Frede: Skeptikova vjerovanja, M. Burnyeat: Može li skeptik živjeti svoj skepticizam?

“Američki filozof Saul A. Kripke (rođen 1940) jedan je od najpoznatijih živućih filozofa u analitičkoj tradiciji. Djelo Imenovanje i nužnost predstavlja jednu od prekretnica u novijoj analitičkoj filozofiji. Ono je donijelo niz zanimljivih zamisli iz više područja, prije svega filozofije jezika i ontologije, a svjedoči o tome da suvremena analitička ontologija i filozofija jezika nastavljaju najbolje tradicije klasične filozofije, otvarajući dijalog s misliocima poput Aristotela, Tome, Leibniza i Lockea. Klasične teme dobile su novi oblik, sukladan znanosti i logičkom mišljenju, a pitanja kojima su se oni bavili i danas predstavljaju izazov za suvremenike.” (Nenad Miščević)

Aristotelova je Metafizika jedan od najviše izučavanih spisa antičke filozofije. Pitanja koja se u njemu postavljaju i načini na koji se na njih pokušava odgovoriti, te pitanja vezana uz povijest, strukturu i utjecaj samoga spisa, predmet su brojnih istraživanja različitih usmjerenja i metodologija. Osamnaest rasprava sakupljenih u ovoj zbirci predstavljaju neke od najboljih doprinosa razumijevanju Metafizike nastalih posljednjih desetljeća. One pružaju vjerodostojnu sliku o filozofskim pitanjima koja se postavljaju u tom spisu, argumentima koje Aristotel iznosi u obradi tih pitanja, te pretpostavkama na kojima njegova pitanja i argumenti počivaju, ali i o načinima na koje se danas raspravlja o Metafizici i Aristotelu uopće.
Pregled sadržaja: P. Gregorić i F. Grgić: Uvod, J. Barnes: Uvod u Aristotelovu metafiziku, G. Patzig: Teologija i ontologija u Aristotelovoj Metafizici, A. Code: Metafizika i logika, P. Aubenque: O aristotelovskom pojmu aporije, J. Łukasiewicz: O stavu protuslovlja kod Aristotela, G. E. L. Owen: Aristotel o zamkama ontologije, T. Ebert: Aristotelovski akcidenti, M. Frede i G. Patzig: Ousia u Metafizici Z, M. J. Woods: Forma, vrsta i predikacija u Aristotela, M. Furth: Transtemporalna stabilnost u aristotelovskih supstancija, J. M. Cooper: Metafizika u Aristotelovoj embriologiji, M. Frede: Aristotelov pojam potencijalnosti u Metafizici, L. A. Kosman: Aktivnost bitka u Aristotelovoj Metafizici, N. P. White: Aristotel o istosti i jednosti, J. G. DeFilippo: Aristotelova identifikacija Prvotnog Pokretača kao Boga, K: Oehler: Nepokrenuti pokretač kao mišljenje koje misli sebe samo, J. Annas: Predmeti matematike kod Aristotela, M. Burnyeat: Platonizam i matematika: Preludij za raspravu

Teofrast iz Ereza (371.–287. pr. n. e.) bio je Aristotelov mlađi kolega iz Akademije, prijatelj i učenik. Naslijedio je Aristotela na čelu peripatetičke filozofske škole, Likeja, i nastavio njegov rad u različitim područjima filozofije, a osobito se istaknuo u filozofiji prirode. U novije doba poznat je kao autor opsežnih botaničkih spisa Istraživanje biljaka i O uzrocima biljaka kojima je udario temelj znanosti botanike, te po kratkom tipologijskom spisu Karakteri.
U kratkom spisu poznatom pod naslovom Metafizika Teo­frast iznosi poteškoće za onovremene metafizičke teorije: mate­rija­lističku, razne platonovske teorije i Aristotelovu teoriju. Iako Aristotelovu teoriju smatra najboljom od ponuđenih i posvećuje joj najviše pozornosti, Teofrast je suočava s najvećim brojem aporija, većinom bez naznaka o tome kako bi se one mogle riješiti.
Ova knjiga sadrži prvi hrvatski prijevod Teofrastove Metafizike, popraćen priručnim izdanjem grčkog izvornika te komentarom i uvodom koji će čitatelju omogućiti lakše razumijevanje Teo­frastova teksta.
Pavel Gregorić je izvanredni profesor na Odjelu za filozofiju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.
Filip Grgić je znanstveni savjetnik na Institutu za filozofiju u Zagrebu.

Slobodna volja je sposobnost racionalnoga bića da si predoči moralni zakon i da autonomno djeluje prema njemu. Kao dobro bez ograničenja ne možemo si zamisliti ništa drugo osim dobre volje. No tim vrhovnim dobrom nismo nužnošću sretni, nego samo dostojni sreće. Samo transcendentno biće i besmrtnost duše može jamčiti podudaranje stvarne sreće i dostojnosti sreće.
______________________________________________
Priredio i uvodnu studiju napisao: Josip Talanga

“Tema rada je napomena za koju Drury navodi da mu ju je Wittgenstein jednom rekao: ‘Nisam religiozan čovjek, ali na svaki problem moram gledati s religijskog stajališta.’
Norman objašnjava svoje zanimanje za ovo uslijed poteškoća koje je to izazvalo za njegovo ra­zu­mijevanje i tumačenje Wittgensteinove filozofije: nečega što je sigurno bilo središte njegova intelektualnog života. Nikad nisam izravno s Normanom raspravljao o njegovim religijskim stajalištima; ovaj rad, kao i skoro sav njegov prije objavljeni rad, ne govori ništa o njegovim religioznim uvjerenjima i dvojbama. Ali nitko, tko ga je dobro poznavao, ne bi mogao posumnjati da su religijski pojmovi igrali stožernu ulogu u njegovim razmišljanjima i osjećajima o vlastitome životu. Nadalje, ne mislim da bi ovo iznenadilo bilo koga tko je s pozornošću pročitao njegova djela. Ovo spominjem ovdje jer mislim, iako je to samo nagađanje, da je tijekom posljednje godine svoga života, Norman bio svjestan da mu se bliži kraj i da je problemu ovog rada pristupio s religijskog stajališta.”
(iz Predgovora)
____________________________________
Prijevod: Mate Penava, Anita Sliško i Nikolina Nevistić
Uredio: Stipe Kutleša

S Kantom dobivamo prvi odgovor na pitanje o uvjetima i mo­gućnostima iskustva: neke naše predstave, naime one prostora i vremena, preduvjet su da bismo uopće imali iskustvo. One potječu od nas samih, a ne od vanjskih predmeta. Budući da je tako, možemo ih spoznati razmišljanjem, nezavisno od iskustva, a priori. Takve uvjete koji su u nama i možemo ih spoznati nezavisno od iskustva on zove transcendentalnim uvjetima. Nešto je transcendentalno, to znači da se to odnosi na općenite, neiskustvene uvjete naše spoznaje, npr. čisti prostor i čisto vrijeme jesu transcendentalni uvjeti spoznaje predmeta. Transcendentalno je suprotno transcendentnom, jer je unutarnje spoznajnom subjektu. Kant zastupa stajalište nešto bliže skeptiku nego realistu. Uzročnost je nužan način na koji mi vidimo i opisujemo događaje. Možemo takav stav nazvati antirealizmom. On se prirodno nadovezuje na Kantov stav o prostoru i vremenu.
Kant zatim čini korak dalje, na područje pojmova. On tvrdi da pomoću takvih pojmova kao što su pojam predmeta, broj, uzrok, posljedica, mi organiziramo naše iskustvo. To znači da su i ti pojmovi nezavisni od iskustva. Njihovo je posjedovanje “uvjet mogućnosti” našeg iskustva. Kant smatra da je time otkrio da naše predstave i pravila našeg mišljenja organiziraju naše iskustvo. Predmeti iskustva slijede ta pravila: ne upravlja se naše mišljenje prema predmetima, nego predmeti prema zakonima našeg mišljenja. Tom svome otkriću on pridaje veliki značaj. Uspoređuje ga s Kopernikovim otkrićem da se ne vrti Sunce oko Zemlje već obratno. Po tome se ta njegova ideja naziva “kopernikanskim obratom”.

______________________________________________
Priredio Josip Talanga

“Primijenjena se etika afirmirala kao samostalno područje filozofskog istraživanja još sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Unatoč tome, na hrvatskom jeziku o njezinim se temama dosad veoma malo pisalo. Nadam se da će ova knjiga potaći zanimanje za tu granu etike među hrvatskim filozofima i studentima filozofije, a možda i u širem krugu čitatelja. Nadam se također da će ona pridonijeti javnoj raspravi o etičkim pitanjima o kojima je u njoj riječ – o pitanjima moralne prosudbe glavnih oblika kolektivnog nasilja, o odnosu domoljublja i morala, te o problemima seksualnog morala kao što su moralni status prostitucije ili prihvatljivost homoseksualnog svjetovnog braka. Primijenjena etika ova pitanja ne može riješiti ni za pojedinca, niti pak za društvo ili političku zajednicu. Ali ona zasigurno može pridonijeti njihovom sustavnijem, jasnijem i, nadasve, racionalnijem promišljanju.” (Iz Predgovora)

Terorizam je istovremeno i opipljiv i neuhvatljiv. S njim se suočavamo, on nas progoni i zbunjuje. U ovom ili onom obliku star je koliko i osjećaj civilizacije kojoj prijeti, ali njegove manifestacije mogu biti jednako nove koliko i najnovija moda u industriji naoružanja. Nakon 11. rujna 2001. tehnološki napredne zapadne zemlje postale se osjetljive na njega kao nikad prije, ali su i drugi dijelovi svijeta već dobro upoznati s njim i umorni od njegovog bjesnila. Stanovnici Sri Lanke, Irci, Englezi, Južnoafrikanci, Palestinci, Izraelci, Indonežani – svi oni žive u konstantnoj napetosti zbog terora. Sve nas to primorava na pomno razmatranje moralnih i konceptualnih pitanja povezanih s terorizmom.
Tekstovi u ovoj knjizi nastali su pod okriljem Centra za primijenjenu filozofiju i javnu etiku Sveučilišta u Melbourneu. Napisali su ih desetorica uglednih filozofa i pravnika.

Preživjeti seksualno nasilje šokantna je i snažna knjiga koja ima što za reći svakoj ženi te se očekuje da je pročita svatko čija aktivnost uključuje nošenje sa seksualnim nasiljem i njegovim posljedicama. Autorica se vješto probija kroz bogatu literaturu, što čini njezinu knjigu važnim izvorom spoznaja za studente i istraživače u području sociologije, kriminologije, seksualnih politika i ženskih studija.
Liz Kelly više od trideset godina djeluje kao feministica, znanstve­nica i aktivistica u području nasilja protiv žena i djece. Osim ove knjige, autorica je velikog broja tekstova u različi­tim časopisima i zbornicima. Ravnateljica je Odsjeka za studije o zlostavljanju djece i žena (CWASU – The Child and Woman Abuse Studies Unit) pri Sveučilištu Metropolitan u Londonu koji je na glasu po svojim istraživanjima, treninzima i savjetodavnome radu.
Njezini su noviji radovi Stopping Traffic, prva studija o trgovanju ženama u Velikoj Britaniji, te Rape: Still a Forgotten Issue, studija o opadanju prijavljenih slučajeva silovanja u Europi.

Boris Kožnjak (r. 1972. u Čakovcu), znanstveni je suradnik u Institutu za filozofiju u Zagrebu. Diplo­mirao je fiziku na Fizičkom odsjeku Prirodo­slovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu (1999.), poslijediplomski studij filozofije završava na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, gdje i magistrira (2005.), a stupanj doktora znanosti iz područja humanističkih znanosti, polja filozofije, stekao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (2009.). Od prosinca 2000. do lipnja 2012. radio je prvo kao asistent a zatim kao viši asistent na Zavodu za povijest, filozofiju i sociologiju znanosti PMF-a u Zagrebu, a od siječnja 2013. zaposlen je na Institutu za filozofiju u Zagrebu.
Tema kojom se bavi knjiga Eksperiment i filozofija izuzetno je važna s filozofskoga i prirodoslovnoga, ali isto tako i sa širega društvenog motrišta, budući da se eksperimentalna praksa uobičajeno shvaća kao bit i ishodište modernoga prirodoslovlja, koje je pak jedan od oslonaca suvremene materijalne i duhovne kulture. Međutim, tradicionalna filozofija znanosti posvetila je vrlo malo pozornosti promišljanju naravi i statusa pokusa i tek odnedavno se u relevantnoj literaturi mogu naći ozbiljni pokušaji razmatranja tog pro­blema, a poglavito je u nas, u inače skromnoj ponudi izvorne lite­rature iz filozofije znanosti, o eksperimentalnoj praksi suvremene znanosti filozofijski rečeno vrlo malo. Stoga ova knjiga u znatnoj mjeri obogaćuje domaću filozofsku literaturu i kvalitetno je dopunjuje, s jedne strane, prvim cjelovitim i kritičkim prikazom tradicionalnih i aktualnih rasprava i stavova o naravi i ulozi eksperimenta u prirodoslovlju te, s druge strane, autorovim izvornim pristupom rješavanju postavljenih problema. Osmišljenim pristupom, sustavnošću izlaganja i lakoćom stila uz zadržanu ozbiljnost i strogost argumenata ovo je djelo prikladan tekst za sveučilišne kolegije u okviru kojih se razmatraju filozofski i sociološki aspekti znanosti ali i štivo koje je pristupačno širem krugu čitatelja zainteresiranih za suvremenu znanost.

James Francis Masterson (1926–2010) ugledni je američki psihijatar i psihoterapeut psihodinamske orijentacije u području tretmana narcističnog i graničnog poremećaja ličnosti. Bio je počasnim članom Američke psihijatrijske organizacije, članom Američkog koledža psihoanalitičara, osnivačem Američkog društva za adolescentnu psihijatriju i predsjednikom Središnjice toga društva u New Yorku, te Professor emeritus pri Weill Medical College na Cornell University.
Uz knjigu koju vam predstavljamo: The Search for the Real Self: Unmasking the Personality Disorders of Our Age (1988), ističu se i The Personality Disorders Through the Lense of Attachment Theory and Neurobiology Development of the Self (2005), Narcissistic and Borderline Disorders (1981), te The Psychiatric Dilemma of Adolescence (1967).
Poremećaji ličnosti – granični, narcistični i shizoidni – postali su kla­sični psihološki poremećaji našega doba. Naizgled uspješne, šarmantne i moćne, osobe s poremećajem ličnosti tijekom svoga životnog vijeka uvelike zbunjuju svoje kolege, obitelj, partnere i zapo­slenike, podjednako kao i stručnjake u području mentalnog zdravlja.
U ovoj knjizi autor razlaže intrapsihičku dinamiku poremećaja lično­sti i dinamiku interpersonalnih odnosa. Nakon opisa načina kako se razvija zdrava ličnost te kako ona funkcionira, autor objašnjava što se zbiva kada taj razvojni proces biva ometen. Kroz osobne priče klijenata on ilustrira na koji se način lažno vlastito ja ponaša u vezama i u radnoj sredini, a zatim nudi prikladne oblike tretmana koji pružaju istinsku nadu.
Riječ je o važnoj knjizi koja objašnjava uzroke deficita i poremećaja ličnosti, od kojih pati mnogo osoba, te što se sve odražava na njihovo radno i obiteljsko funkcioniranje, stvarajući im veliku patnju i inhi­bicije.
___________________________
Predgovor: Iva Žegura
Prevele: Marija Škorić i Iva Žegura

Laura Perls Psihologinja, gestalt terapeutkinja i supruga Fritza Perlsa. Vodila Gestalt Institut New York. Dok je Fritz razvijao svoj “kalifornijski stil” gestalt terapije, Laura je nastavila s tradicionalnijom praksom gestalt terapije s Istočne obale.
Isadore From Jedan od ključnih teoretičara gestalt terapije. Njegov akcent bio je na fenomenologiji. Vodio je edukacijske grupe iz gestalt terapije. Bio je terapeutom mnogim generaci­jama gestalt terapeuta. Neko je vrijeme radio i u Europi.
Erving Polster Stekao doktorat u području kliničke psihologije. Vodio Gestalt institut u Clevelandu. Zajedno sa suprugom Miriam zatim je osnovao i vodio Gestalt edukacijski centar u San Diegu. Autor više knjiga iz gestalt psihoterapije.
Miriam Polster Svjetski poznata gestalt terapeutkinja. Autorica više tekstova o gestalt terapiji. Knjigu Integrirana gestalt terapija (Gestalt therapy integrated) napisala u koautorstvu sa suprugom Ervingom. Bila suvoditeljicom Gestalt edukacijskog centra u San Diegu.
Elliott S. Shapiro Edukator i doktor znanosti iz područja kliničke psihologije. Šezdesetih godina borio se protiv siromaštva i protiv birokratske letargije u obrazovnom sustavu. Bio veteran rasne integracije i decentralizacije sustava javnih škola u New Yorku te ravnatelj Javne škole 119 u Harlemu. Bio članom Gestalt instituta u New Yorku gdje je radio kao gestalt terapeut i edukator. Predavao psihologiju i edukacijske znanosti na Sveučilištu Columbia u New Yorku te na Sveučilištu California u Berkeleyju.
Iva Žegura Klinička psihologinja s edukacijom iz gestalt terapije. Zaposlena pri Klinici za psihijatriju Vrapče.

Knjiga donosi niz eseja o suvremenoj analitičkoj filozofiji, teorijskoj i praktičkoj. Tri početna, vezana uz filozofiju jezika i metodologiju filozofije, predstavljaju teorijske filozofe koji su obilježili drugu polovicu dvadesetog stoljeća, a četvrti raspravlja o jednom od najznačajnijih pokušaja sustavnog teoretiziranja, nešto novijeg datuma.
Drugi dio knjige bavi se političkom filozofijom, s naglaskom na metodologiji, ali i sa sadržajnim razmatranjima etike vrline i uloge tradicije kod političkih filozofa. Cjelina tako daje zanimljive uvide u suvremenu analitičku filozofiju, napisane u čitljivom stilu i s namjerom da vode čitatelja od poznatijih tema do težih, pomalo dubinskih razmatranja.
Nenad Miščević je profesor filozofije, na Filozofskom fakultetu u Mariboru, Centralno Evropskom Sveučilištu u Budimpešti i na Filozofskom fakultetu na Rijeci.

“Knjiga Borana Berčića posvećena analizi filozofije Bečkog kruga u cjelini je ambiciozan pothvat. Središnja je njezina teza da je logički pozitivizam sistematična i cjelovita filozofija koja sadrži semantiku, epistemologiju, ontologiju, filozofiju logike i matematike, filozofiju empirijskih znanosti, etiku, filozofiju religije i komentare o drugim filozofijama. Berčić je pokazao da se, bez obzira na razlike između pojedinih pripadnika Bečkog kruga, može govoriti o tematskoj cjelini koja se relevantno odnosi spram većine tradicionalnih filozofskih disciplina – ili tako da doprinosi razradi nekih od njih ili tako da neke od njih osporava. Knjiga je originalan doprinos filozofiji i vrijedna informacija o važnom filozofskom pokretu koji je značajno obilježio filozofiju dvadesetog stoljeća.” (Goran Švob)

Erudicija i humor, slojevitost i jednostavnost: Satirične parabole Thomasa Manna
Thomasa Manna obično nazivaju najvećim njemačkim romanopiscem dvadesetog stoljeća, ali se tom oznakom posredno, a nepravedno, Mannove kratke proze prikazuju kao manje vrijedan dio njegovog opusa, što jednostavno nije točno. Snagu i profinjenost svoga talenta i bogatstvo znanja, uključujući i vladanje poetikom proznih oblika, Thomas Mann u svojim je kratkim prozama iskazao jednako efektno kao i u proslavljenim romanima.
Tri proze koje se ovdje, u izvrsnom prijevodu Dražena Karamana, prvi put predstavljaju hrvatskoj publici pod zajedničkim nazivom Indijska legenda, što je zapravo posuđeni podnaslov najduže pripovijetke Zamijenjene glave, nose neka glavna obilježja Mannova stvaralaštva i talenta, i poput ilustrativnih parabola, proza s tezom, govore o njegovom shvaćanju čovjeka, koje pak sasvim dobro korespondira s našim vremenom. Pri tome je teza, ma kako očita i naglašena, spretno upletena u literarnu strukturu te ne narušava estetski dojam i doživljaj. Sve što Mann pokušava svojom pričom pokazati i dokazati, a uglavnom su to paradoksi ljudske prirode, sjajno je motivirano i na književnom i na spoznajnom planu. Priča harmonično funkcionira unutar sebe, ali i budi rezonancije s iskustvom i znanjem čitatelja. Na taj način nesumnjiva erudicija autorova ne postaje opterećenjem književnoj strukturi nego joj daje dimenziju autentičnosti.

“Ova knjiga […] ocrtava neke od poteškoća s kojima se suočava naša civilizacija – civilizacija za koju bi se moglo reći da teži čovječnosti i razumnosti, jednakosti i slobodi; civilizacija koja je tako reći još uvijek u fazi djetinjstva i koja nastavlja rasti unatoč tome što su je tako mnogo puta izdali tako brojni duhovni vođe čovječanstva. Ova knjiga pokušava pokazati da se ta civilizacija još nije oporavila od šoka svojeg rođenja – od prijelaza iz plemenskog ili ‘zatvorenog društva’ kojim upravljaju magične sile u ‘otvoreno društvo’ koje oslobađa čovjekove kritičke snage. Ona nastoji pokazati da je šok izazvan tim prijelazom jedan od čimbenika što su omogućili uspon svih onih reakcionarnih pokreta koji su pokušavali i još pokušavaju svrgnuti civilizaciju i vratiti se plemenskom uređenju. I ona naznačuje da ono što danas zovemo totalitarizmom pripada tradiciji koja je jednako mlada ili jednako stara kao i sama naša civilizacija. Time ova knjiga pokušava doprinijeti razumijevanju totalitarizma i značenja neprestane borbe protiv njega.” (Iz Uvoda)
“Ako su u ovoj knjizi izrečene grube riječi o nekima od najvećih duhovnih vođa čovječanstva, onda to nije zato što sam ih htio omalovažiti. Naprotiv, to je posljedica mojeg uvjerenja da moramo prekinuti naviku da se klanjamo velikim ljudima ako želimo da naša civilizacija preživi. Veliki ljudi mogu učiniti velike pogreške; a kao što ova knjiga pokušava pokazati, neki od najvećih vođa iz prošlosti podržavali su vječne napade na slobodu i um.” (Iz Predgovora)

Ova je knjiga od svog objavljivanja 1979. postala klasičnim uvodom u primijenjenu etiku. U njezinu se žarištu nalazi primjena etike na teška i prijeporna društvena pitanja, kao što su: jednakost i diskriminacija na osnovi rase, spola, sposobnosti ili vrste; pobačaj, eutanazija i eksperimentiranje na embrijima; moralni status životinja; političko nasilje i građanski neposluh; pomoć nerazvijenim zemljama i obveza pomaganja drugima; odgovornost za okoliš; postupanje s izbjeglicama. Singer pokazuje kako prijepori oko tih pitanja često imaju duboke filozofske korijene te izlaže vlastitu etičku teoriju koja se konsistentno i uvjerljivo može primijeniti na sve praktične slučajeve.

70 godina od dana (28. veljače 1953) kada je Svemir postao sebe svjestan.

“Jedan od velikana našega stoljeća, James Dewey Watson, objavio je kao četrdesetogodišnjak knjigu o veličanstvenom otkriću u kojem je sudjelovao petnaest godina ranije i za koje je u doba pisanja već imao u džepu Nobelovu nagradu za fiziologiju i medicinu. Knjiga je poletna, nekritična, mladenačka, ljudska – sve, samo ne ozbiljna, dosadna i gnjusno precizna knjiga nekog znanstvenog radnika. To je knjiga o živim ljudima, o istraživačima s ljudskim manama i o genijalnom autoru kojega rese sva ograničenja Američanina sa Srednjeg Zapada. Upravo u tome leži njezina neizmjerna vrijednost i draž.
Otkriće prostorne građe genetičkog materijala, deoksiribonukleinske kiseline (DNA), označilo je 1953. godine početak nove epohe ljudskoga roda. Sve što u znanosti slijedi iza toga nosi svoje korijene u otkriću Watsona i Cricka: odgonetanje genetičke šifre, kloniranje gena, struktura ljudskog genoma, najdublje tajne virusa, molekularno razumijevanje evolucije, funkcioniranja imunog sustava i prirode mnogih bolesti, identifikacija žrtava genocida. Generacije i generacije znanstvenika, deseci tisuća najobrazovanijih ljudi današnjice, radili su i još uvijek rade na razjašnjenju detalja. Ono glavno shvatili su i načinili Watson i Crkick. Kako? Pročitajte!” (Željko Kućan)

Knjiga bi trebala pridonijeti naprednom učenju elementarne logike, i to u neposrednome i u posrednom smislu. U neposrednome smislu ona mora ponuditi intelektualni izazov učenicima, studentima i drugim zainteresiranima koji svoj profesionalni put traže u “svijetu znanja”. Posebno, studentima koji se pripremaju za istraživački poziv, knjiga nudi niz “logičkih etida”, koje će usavršiti njihove opće spoznajne sposobnosti. U posrednome smislu, za studente koji se pripremaju za nastavno-poučiteljski poziv, knjiga treba ponuditi putokaz kako će oni sami omogućavati napredno učenje u svome budućem nastavničko-poučiteljskom djelovanju. (Iz Uvoda)

Zašto poznata Descartesova rečenica treba glasiti na hrvatskom Ja mislim, dakle jesam, a ne Mislim, dakle jesam, i zašto je to ipak zaključak? Prvi put se pojavljuje u Raspravi o metodi 1637. u francuskom obliku Je pense, donc je suis. Latinski prijevod Rasprave Descartes je sam redigirao i tiskan je 1644. Francuska rečenica prevedena je na latinski Ego cogito, ergo sum. Budući da je u latinskome upotreba osobnih zamjenica vrlo slična hrvatskoj, Descartes je očito iskoristio tu mogućnost u latinskome da istakne vršitelja radnje, pa bismo mi točno tako trebali učiniti u hrvatskom prijevodu, dakle treba Ja mislim, dakle jesam. Potvrdu za takav prijevod nalazimo u Načelima filozofije, koja su tiskana iste godine dva mjeseca kasnije, gdje nalazimo rečenicu Ego cogito, ergo sum. Zašto Descartes u latinskom tekstu naglašava osobnu zamjenicu i da li je zbog upotrebe riječce ergo riječ o zaključku ili nije? Uistinu se radi o zaključku, ali ne o silogističkom (diskurzivnom), nego neposrednom (intuitivnom). Descartes naglašava ego cogito, jer ego je res koja misli (res je skolastički izraz koji označuje supstanciju). Budući da se ta radnja mišljenja (cogitatio) ne može odvojiti od mene kao stvari (tj. supstancije), to je ujedno glavni atribut supstancije, pa ego kao nositelj toga glavnoga svojstva odnosno kao vršitelj radnje mišljenja mora biti supstancija koja ima esse in se (bitak u sebi) te kao takva egzistira.
________________________________
Prijevod i komentar: Josip Talanga

“G. 1935. J. Dewey je mjerodavnije od svih dotadašnjih kritičara upozorio ne samo na glavninu promašaja ranog liberalizma nego i na puno kasnije nastale nedostatke liberalizma […] Svojim traženjem odgovora na pitanja što je zapravo liberalizam Dewey je odgovorio nama i upitima našeg vremena.” (Iz Pogovora Hede Festini)
“Postojeći korozivni ‘materijalizam’ našeg doba ne proizlazi samo iz znanosti. On proistječe iz zamisli, koju klasa na vlasti neumorno njeguje, da se stvaralačke sposobnosti pojedinaca mogu potaknuti i razviti samo u borbi za materijalne posjede i materijalnu zaradu. Trebali bismo ili odustati od našeg proklamiranog vjerovanja u nadmoć idealnih i duhovnih vrijednosti te svoja vjerovanja prilagoditi prevladavajućoj materijalnoj orijentaciji ili bismo pomoću organiziranog pothvata trebali uspostaviti socijaliziranu ekonomiju materijalne sigurnosti i obilja koja će osloboditi ljudsku energiju za stremljenje višim vrijednostima. […] Liberalizam može biti vjeran svojim idealima samo ako zauzme smjer koji vodi njihovu postignuću. Zamisao da organizirana društvena kontrola ekonomskih snaga leži izvan povijesnog puta liberalizma pokazuje da liberalizam još uvijek koče ostaci njegove ranije laissez faire faze, s njezinim suprotstavljanjem društva i pojedinca. Ono što danas prigušuje liberalni zanos i paralizira njegove napore jest zamisao da sloboda i razvoj individualnosti kao ciljevi isključuju upotrebu organiziranog društvenog napora kao sredstva. Raniji je liberalizam pojedinačno i natjecateljsko ekonomsko djelovanje pojedinaca smatrao sredstvom za ostvarenje cilja društvenog blagostanja. Moramo obrnuti perspektivu i uvidjeti da je socijalizirana ekonomija sredstvo za ostvarenje cilja slobodnog individualnog razvoja.” (John Dewey)