Busheve i naše zajedničke vrijednosti

O našem nedavnom gostu, Georgeu Bushu, zanimljivu je knjigu napisao Peter Singer, jedan od najvećih svjetskih etičara na početku tisućljeća. Naslov je Predsjednik Dobra i Zla: George W. Bush shvaćen ozbiljno (The President of Good and Evil: The Ethics of George W. Bush, Dutton: New York, 2004). Dok se hadezeovci okupljeni na Markovu trgu vesele Bushevim komplimentima (jer, sličan se sličnom veseli), Singer čeličnim analitičnim skalpelom secira Bushevo moraliziranje.
Laže li Bush kad tvrdi da vjeruje u vrijednosti demokracije i ljudskih prava? Nekako smo svi skloni pretpostaviti da političari lažu, da si skaču u usta i da njihovo moraliziranje ne treba uzeti za ozbiljno. Skloni smo odmah iza njihovih izjava pretpostaviti – dublje ili pliće – skrivene interese. Nasuprot tome, Singer provodi najviše vremena analizirajući doslovne Busheve izjave. Poput sljedećih bisera: “Mi se nalazimo usred sukoba dobra i zla” i “Amerika će nazvati zlo njegovim pravim imenom”.
Na početku ga uzima posve ozbiljno (kao što je najavio u podnaslovu knjige, ili se barem pravi da to čini). Navodi njegova gledišta i argumente te raspravlja svaku postavku. Onda mu nađe proturječje i zabilježi ga. Zatim prelazi na sljedeću tvrdnju. Naravno, nakon stotinjak stranica, Bushevo se moraliziranje raspada kao kuća od karata. Busheve i “naše” “zajedničke vrijednosti” koje su oduševile Sanadera, izgledaju prilično mizerno.
“Znali smo”, kažu Singerovi prijatelji. “Zašto si uopće tratio vrijeme na analizu očito neodrživih tvrdnji? George W.Bush nije samo predsjednik Amerike, već i njezin najistaknutiji moralist. Niti jedan predsjednik koji još živi u sjećanju nije toliko često govorio o dobru i zlu.”
Stoga vrijedi razmotriti njegove izjave, najprije zdravo za gotovo, a onda vidjeti koliko su teške. Ovdje me zanima prvi dio knjige, “Busheva Amerika”, dok ću drugi dio – o Americi i svijetu – ostaviti po strani.
Vrijedi ovdje spomenuti da je Richard Bernstein, nekadašnji stalni gost Korčulanske škole i inozemni “praksisovac” prije tri godine objavio filozofsku knjigu Zloupotreba zla (The Abuse of Evil: The Corruption of Politics and Religion since 9/11, Malden: Polity Press, 2005), u kojoj se poziva na Kanta, Nietzschea, Levinasa, Hansa Jonasa i Hanu Arendt da bi se suprotstavio jeftinoj bushovskoj retorici o terorizmu kao naprosto Zlu.

Obratni Robin Hood
Bush opisuje SAD kao “jedinstvenu naciju pravde i šansi”, a istodobno donosi mjere koje gaze osnovna načela pravednosti i oduzimaju šanse golemoj većini stanovništva, a posebno najsiromašnijima. To je Singerov zaključak iz analize Busheve porezne politike. Njegove porezne olakšice uzimaju siromašnima da bi dale bogatima, poput Superhika –tog izokrenutog Robina Hooda.
Sličnu sudbinu doživljava i Bushevo inzistiranje na svetosti života. Singer podrobno prati njegove slabašne argumente, a onda upozorava na proturječja. Najprije, život uopće, uključujuće i životinjski. Država bogato plaća istraživanja u kojima se masovno tamane životinje, tako da Bush valjda ne misli na život kao takav, već samo na ljudske živote. Ni ovdje ne prolazi bolje. Fetuse brani jer oni predstavljaju nedužan ljudski život. Ali on je potpisao smrtnu osudu za mentalno retardiranog prestupnika. Ako mentalno retardirani nisu krivi za svoja djela, onda su nedužni, a smrtna je presuda uzimanje nedužnog života. Ali, i inače, Bushov entuzijazam za smrtnu kaznu teško da se može pomiriti s idejom “svetosti života”. No, to, naravno, nije kraj. Predsjednik koji iskreno vjeruje u svetost života barem bi se zanimao za nedužne žrtve vojnih operacija koje naređuje. Što kod Busha nije slučaj. Singer detaljno iznosi slučajeve masovnog ubijanja civila u vojnim operacijama, što iz nebrige, što iz brzopletosti, što iz kalkulirane namjere, slučajeve koji su predsjednika ostavili mrtvim hladnim.

Koji trg – Cvjetni ili Markov?
Slično prolazi Bush kad je riječ o ljudskim pravima (Guantanamo i Abu Ghraib), o zaštiti okoliša, o miješanju vjere i politike i o neodgovornom pozivanju na vjersku inspiraciju kod donošenja ozbiljnih i dramatičnih odluka. Ukratko: “za njim se vuče rep pregaženih obećanja i protuslovnih mjera, od tvrdnje da će se boriti za prava pojedinih federalnih država protiv vlasti savezne vlade, do njegove zakletve da će donijeti Američki san u domove siromašnih, i do njegovog ranijeg suprotstavljanja državotvorstvu. Umjesto da uvede zemlju u ‘doba odgovornosti’ o kojem je često govorio, svojim je smanjivanjem poreza gurnuo budžet dublje u dugove, gomilajući tako probleme za slijedeće naraštaje. Ako kod predsjednika ono što je potrebno jest to da on ima neprotuslovnu poruku (kao što je Bush sam rekao u studenom 2000), onda je George W. Bush u tome posve očiti propalitet”.
Zanimljiva je Singerova dijagnoza o Bushevu moralnom karakteru. On ga vidi kao nezrelu, skoro moralno hendikepiranu osobu, nesposobnu za suptilnosti. Takva se osoba poziva na jednostavna pravila (“Ne laži”, “Ispunjavaj obećanja” i slična), koja ni njega ni nas ne mogu voditi kroz složene stvarne situacije. Kad pravilo ne funkcionira, takva osoba uzima svoje želje zdravo za gotovo, kao realnost. Bushu je špijunaža tako služila da bi podržala njegove planove, a ne da bi obavještavala o stvarnosti. Njegova “moralna jasnoća” naprosto je nedostatak smisla za složenost problema, suptilnosti i etičke zrelosti. Ona odgovara normalnoj dobi od četrnaest godina, a ne zrelom uzrastu, kaže Singer, slijedeći moralnog psihologa Kohlberga. Ona je stoga nedostatak, a ne vrlina. Očito, nije lako biti Predsjednik Dobra i Zla.
Spomenimo i gledišta suprotne strane. Politolog i filozof Robert Jackson pisao je o tome kako Amerika izvozi demokraciju, doslovno, i vodi svjetonazorske ratove (“Doctrinal War”, Monist, 2/2006). I savjetovao svojim sunarodnjacima neka to ne čine. No, teško je povjerovati da je demokracija uistinu tako važan izvozni svjetonazorni artikl za SAD: na jug američkog kontinenta izvozili su diktaturu, podržavaju izrazito nedemokratske režime na arapskom poluotoku, a u Irak su uvezli kaos prije negoli demokraciju. Singer je, čini se, u pravu prije negoli Jakson. Eto, toliko o zajedničkim vrijednostima slobode, demokracije i ljudskih prava. Cvjetni trg je izgleda bolje pogodio nego li Markov.