Busheva ljudska prava

Vjeruje li Bush u to što govori, po Markovu trgu i sličnim mjestima? Prošle se godine u SAD-u mnogo govorilo o njegovoj izvršnoj uredbi protiv okrutnih i nehumanih postupaka, te o ponižavanju i ocrnjivanju religijskih uvjerenja pri ispitivanju za terorizam. Ako ste musliman i osumnjičeni ste za terorizam – dok vam gura glavu u kadu s vodom, više vam policajac neće smjeti vrijeđati Alaha. Predsjednik je tu uredbu plasirao kao pomoć “jadnim časnicima CIA-e” koje se napadalo jer mjerila nisu bila jasna. Pretpovijest nove uredbe obilježavaju dva koraka. Pred dvije godine donesen je amandman koji nosi ime republikanca Johna McCaina, koji američkim vojnicima zabranjuje sudjelovanje u okrutnim i nehumanim postupcima, te time pojačava obvezatnost ženevske konvencije za Amerikance. Kao što i potvrđuje važnost konvencije UN-a protiv mučenja i drugih neljudskih i ponižavajućih postupaka koja eto važi već dobrih dvadesetak godina. McCain je sam bio u sjeverno-vijetnamskom zatvoru podvrgnut žestokom mučenju i, predlažući amandman, prilično se iskazao. No, glavni je nedostatak amandmana bila neodređenost o tome što se računa kao neprihvatljivo. Pod oštrim pritiskom domaće javnosti i svjetske scene američke su vlasti onda od listopada prošle godine donijele zakon o vojnim sudovima koji je stvari pokušao precizirati, ali su mu kritičari našli mnoge rupe: protuustavno unazadno djelovanje, pri kojem postupak koji nije bio protuzakonit kad je izvršen, nakon izvršenja postaje protuzakonit; zatim, prijetnju da i američki građani dobiju isti loš status kao i osumnjičeni stranci (zamislite, kojeg li skandala!), kao i mnoge druge proceduralne nedostatke. Nova je uredba nešto konkretnija, no ostavlja nekoliko značajnih rupa, od kojih se u novinama odmah spomenulo neregulirana pa time i napola dozvoljena praksa potapanja osumnjičenika u vodu: prekaljeni su ratnici znali popustiti nakon što su dvije-tri minute ostavljeni bez zraka. Ugledni kritičar, pravnik M. Lederer, već je upozorio na to da su vrata otvorena maštovitim časnicima CIA-e da izmisle nova maltretiranja neobuhvaćena pravilima i na rubu klasične torture, kao što su razni oblici iscrpljivanja osumnjičenika, vrlo popularni kod američkih mučitelja u Iraku.
Nije čudno da se posljednjih godina rasplamsala rasprava za i protiv mučenja pri ispitivanju. Pred godinu i po dana ugledni je Indiana Law Journal bio objavio tekst Harolda Hongju Koha “Can The President Be Torturer In Chief?” (“Može li predsjednik biti službeni glavni mučitelj”), u kojem on traži: “moramo se oduprijeti zamisli da rat protiv terorizma dopušta da se vlast vrhovnog komandanta proširi u proizvoljnu vlast da ovaj djeluje kao vrhovni službeni mučitelj”. Ako izvršna vlast u liku predsjednika kao vrhovnog komandanta prekrši važeće zakone, treba je predati sudu. A tortura jest kršenje važećih zakona. Pritom vrhovni komandant snosi komandnu odgovornost, posebno za one prestupe svojih podčinjenih za koje im je davao javnu podršku. Kohovi su se kolege, pravnici Jack Goldsmith i David Cole isto tako okrenuli protiv Busheva i Cheyneyeva pravnog savjetnika Davida Addingtona i opisali ga kao “čovjeka koji stoji u pozadini torture”. O mučenju ne šute ni politolozi. Profesor na vašingtonskom sveučilištu, po imenu Jamie Myerfeld, u Harvard Journal of Law & Gender raspravlja o slijedećem pitanju: “Kako je američko marginaliziranje ljudskih prava dovelo do torture?” I na prvoj stranici podsjeća na to da je Bush branio “alternativni skup postupaka” koje CIA upotrebljava kad saslušava osumnjičenike za terorizam. Analizira poteze kojima je predsjednik skoro pa blokirao pokušaje Kongresa da uredi tretman optuženih, poput McCainova amandmana protiv okrutnog i neljudskog postupanja s optuženicima. Kasnije sažima cijelu mučiteljsku tradiciju: mučenje filipinskih pobunjenika (pred više od sto godina), mučenje vijetnamskih uhićenika, te podržavanje, obučavanje i nadgledanje mučitelja iz vojnih režima sklonih SAD-u. Cijela ta tradicija, po njegovu sudu, leži u pozadini najnovijih udžbenika o “alternativnom skupu postupaka”.
Nagradno pitanje: treba li vjerovati Bushu kad govori da mu je stalo do ljudskih prava i ljudskog dostojanstva?