Barack Obama i bushevski politički repovi

U posljednjih su se nekoliko tjedana malo prorijedili tamni oblaci nad ljudskim pravima za koje je dosta krivo Bushevo desetljeće. Obamina je vlada odlučila zatvoriti Guantanamo; sada se suočava s uobičajenim problemima. Čini se da su se neki od puštenih osumnjičenika opet povezali s protuameričkim organizacijama, obilježenim kao terorističke. No, Obama srećom očito ne odustaje, i čini se da kreće u čišćenje nataloženog pravnog i političkog smeća što ga je za sobom ostavio Bush. Istodobno je sa suđenjima, točnije jednim suđenjem, krenuo Međunarodni kazneni sud (MKS), kojemu su SAD sustavno zagorčavale život. Što će sad učiniti Obamina nova Amerika, pitaju se mnogi. Što će reći ministrica vanjskih poslova? Bill Clinton je odavno podržavao MKS, uz male zadrške, a Hillary nema dobrog razloga da ga isto tako ne podrži sada. No, američka averzija prema MKS-u i međunarodnom sudovanju vrlo je jaka, snažnija od mišljenja pojedinaca na vlasti, a ima duboke i raznovrsne korijene. Neki su načelni, a drugi dugoročno egoistični. Vrijedi ih pažljivije razmotriti, a na to ćemo se pitanje vratiti. SAD u zaostatku No, prije toga prisjetimo se nagomilanih problema s ljudskim pravima koji čekaju Obamu. Harvardski časopis za ljudska prava nedavno je izdao broj na tu temu, koji nudi prilično dojmljiv popis problema. Autori tamo upozoravaju na predrasudu unutar Amerike: mnogi Amerikanci naivno misle da njihova zemlja poštuje ljudska prava bolje nego druga i da ima viša mjerila. Zaboravljaju na stoljeća diskriminacije i njene današnje učinke te vide svoju zemlju kao uzor građanske jednakosti i pravde. No, ona to nije. Na primjer, Stacey L. Sobel upozorava da su prava homoseksualaca lošije zaštićena u SAD-u nego li u zemljama EU. Savezni zakoni ne zabranjuju diskriminaciju homoseksualaca, a niti zakoni u većini (točnije tri petine) saveznih država. Već se četrnaest godina pokušava u Kongresu provući zakon o nediskriminaciji na radnom mjestu, no to nikako ne uspijeva. Isto tako, ne postoji savezni zakon koji bi išao na ruku istospolnim parovima; dapače, jedan zakon iz 1996. g. (zvan skraćeno DOMA) izričito zabranjuje priznavanje zakonskog statusa takvim parovima. Vojno pravilo, slikovito nazvano “Ne pitaj, ne govori”, isto tako nije uspjelo riješiti pitanje ravnopravnosti homoseksualnih kadrova u vojsci. Pomoć kao nastavak ratovanja Mnogo su gori propusti američke vanjske politike. Ostavimo po strani “rat protiv terora” kojim se počelo opravdavati mučenja, a okrenimo se prozaičnijim temama, na primjer pomoći što je SAD šalje siromašnim zemljama. Ta je materijalna pomoć do krajnosti ispolitizirana, pa ne služi prvenstvenoj svrsi kojoj je na riječima namijenjena. Da krenemo od zatucanosti i konzervativnosti kao prve mane; već se desetljećima vlasti natežu oko toga mogu li organizacije koje zagovaraju pobačaj ili pak pružaju pomoć pri pobačaju – uopće dobivati američku pomoć za bilo koju svrhu. Vrhunac je bio skandal oko populacijskog fonda UN-a, UNFPA, na čije je financiranje Bush bio uložio veto. On je podržao zamisao da organizacije koje podržavaju pobačaj ne mogu dobiti pomoć, a onda još i namijenio jednu trećinu opsežnog programa PEPFAR zagovaranju spolne suzdržanosti. “Ako hoćete pare, nema seksa, ako ne možete bez seksa, ništa od pomoći”! A bushevska ograničenja pogađaju čak i vrlo skromna nastojanja da se, na primjer, kao u Nigeriji, silovanim ženama omogući da pobace, u skladu s “Opcionalnim protokolom o pravima žena u Africi” priloženom Afričkoj povelji ljudskih prava. Obama, afrički potomak, morat će se prije ili kasnije suočiti sa svim tim propustima – i učiniti svoje. Njegova je Kenija obuhvaćena PEPFAR programom, i čeka ne njegovu odluku! Čak i američki pravnici odavno uviđaju da je američka “pomoć stranim zemljama bila ‘ispolitizirana’ u smislu da se dolare doznačavalo prema vanjskoj politici zemlje primateljice, a ne prema njihovim razvojnim ciljevima i programima.” U proteklom se desetljeću, zahvaljujući Bushu, to pretvorilo u karikaturu, pa je Irak dobio 45 milijardi dolara, neusporedivo više nego li ukupni ostatak svijeta. I to ne kroz normalni kanal USAID-a, već preko ministarstva obrane: pomoć je nastavak ratovanja drugim sredstvima. Ne samo na Bliskom istoku, već i u Africi, za koju je formiran AFRICOM, jedinstvena vojna komanda za cijeli kontinent. SAD, državizam i imperij Okrenimo se sada MKS-u, koji je konačno proradio i za javnost, prestao s pripremama i krenuo u suđenja. Zašto ga SAD toliko ne vole? Dvije su grupe načelnih razloga kojim se rukovode američki političari i ideolozi da bi ga ocrnili. Prva je potreba za potvrđivanjem vlastitog nacionalnog identiteta, koji je bio davno kovan u republikanskom otporu britanskoj kruni. Samo će američke (sudbene) vlasti suditi američkim građanima! Taj je ideal duboko ukorijenjen u tamošnjoj nacionalnoj političkoj svijesti. Prije Busha on se često ispoljavao u razmjerno prihvatljivom obliku, naime u uvjerenju da su američki sudovi toliko dobri, nepristrani i strogi, da mogu izaći na kraj s prestupima vlastitih građana na način koji bi drugima mogao biti uzor. To je dio ranije spomenute općenite iluzije o tome kako SAD vode na planu poštivanja ljudskih prava. No, nakon Guantanama i Abu Ghraiba takvo razmišljanje izgleda ili kao naivnost ili kao svjesni pokušaj prijevare. Kada tome dodamo da nitko, pa niti SAD, ne bi smio biti sudac u vlastitom predmetu, razlog se podosta rasplinjava. Drugi je načelni razlog državizam i nepovjerenje u nad-državne organe: međunarodna je zajednica upravo obitelj država koja sama ne smije postati nad-država. On seže unazad u vrijeme predsjednika Wilsona koji mu je dao blagi oblik, zalažući se istodobno za samostalnost svih nacija i za stvaranje Lige naroda; kasniji su političari mnogo oštriji državisti od Wilsona. Zamjenik državnog tajnika, Marc Grossman, u Bushevo je doba objašnjavao kako se i SAD i MKS zalažu za zajednički cilj, a to je vladavina prava. Međutim, a naglasak je upravo na “međutim”, “mi Amerikanci mislimo da razni narodi to moraju riješiti sami, svaki za sebe”, izjavljivao je. Ako je politička volja nekog naroda preslaba, moramo mu pomoći da je ojača. No nikakvo se nekontrolirano međunarodno tijelo ne smije uplitati u taj proces. Ovo se stajalište jasno pokazuje u američkoj ad hoc podršci međunarodnim sudovima poput “našeg haškog”; SAD su zagovarale stvaranje takvog suda za Sudan, radije negoli sustavni angažman MKS-a. Nenačelni, čisto egoistički razlozi izgledaju mnogo gore. Riječ je o golom političkom interesu, i to ne uvijek američkog naroda; katkad od svega profitiraju samo najmoćniji i najbogatiji. U UN-u Amerika ima prilično odriješene ruke, zbog prava veta u Vijeću sigurnosti, i tu povlasticu iskorištava do besvijesti. A MKS je u svom dnevnom radu nezavisan od Vijeća i, naravno, to joj smeta. Podsjetimo se na nedavna američka izvlačenja i podmetanje nogu međunarodnoj pravdi. Busheva je uprava poduzela cijelu kampanju nagovaranja raznih država da one u svojoj suradnji s MKS-om pristanu na izuzeće američkih građana: ako bi neki američki vojnik počinio neko od bitnih nedjela obuhvaćenih MKS-ovim Rimskim statutom, recimo kod nas ili u Bugarskoj, ni mi ni Bugari ne bismo ga onda predali MKS-u. Pravnici su uočili i zapamtili kako je takvo hiperaktivno izvlačenje postavilo mnoge zemlje, pa i članice Vijeća sigurnosti pred teške dileme. Condoleezza Rice je optuživala MKS da je “ustanova s teškom manom, jer može podvrgavati građane država ne-partnerica… potencijalno politički motiviranom progonu”, sve to u kontekstu odluke Vijeća Sigurnosti od pred četiri godine da rezolucijom (br. 1593) opunomoći MKS za suđenje za darfurske zločine. Američki se načelni i nenačelni razlozi međusobno isprepleću. Tako Jason Ralph, autor knjige o odnosu SAD-a prema MKS-u pametno komentira da Americi odgovara državizam, jer ako ne postoji jaka nad-državna zajednica onda ona može kontrolirati druge države; drugim riječima, slabašno povezano društvance država idealno je lovište za američke imperijalne interese. No, kako će cijelom tom sklopu pitanja pristupiti Obama? Zaključimo s malim, ali nevjerojatnim propustom. Samo su Amerika i Somalija (koja praktično nema ni vlade) propustile ratificirati Konvenciju o pravima djeteta. Tko zna zašto? A zašto je Amerika od sebe uspjela napraviti takvu karikaturu, kad je toliko željela biti uzor i vođa u promicanju ljudskih prava?Hrvatski