O pogrdama I. – Upotreba pejorativa
ANALIZA
Pogrde i pogrdnice – pejorativi – u običnom razgovoru jesu “kruh svakdanji”. Jezikoslovci i filozofi sve im više posvećuju pažnju, pa bismo ovdje rekli par uvodnih riječi o domaćim pejorativima. Ostavimo po strani seksističke (kao što je “kurva”) ili religijske (“poganin”), a uzmimo za primjer šovinističke i rasističke. U hrvatskom recimo “četnik” – za Srbina, u Srbiji često “ustaša” – za Hrvata, te posvuda više ili manje prakticirane – “čifut”, “cigo”, i slične. Primjer:
Ivo kaže Stevi: “Šuti, Četnik!”
Ili, izjava u grupi tvrdih državotvornih momaka koji u međusobnom razgovoru referiraju na Stevu isključivo izrazom “onaj Četnik”, npr.:
“Onaj Četnik opet šeće sa Sanjom”.
Pisat ću riječ “Četnik” velikim slovom kada se ona upotrebljava kao pogrdnica za Srbina (za razliku od riječi koja označava političku orijentaciju, npr. “Dražini četnici”, “Šešeljevi četnici”). Zanima nas dakle riječ “Četnik” i njoj slične kao pejorativi koji se upotrebljavaju u pogrdama. Kako izgledaju semantika i pragmatika ovih pogrda?
Osnovne pretpostavke koje bih želio braniti jesu ove dvije: prvo, negativan stav ugrađen je u značenje. “Stevo je Četnik” značenjski povlači da je Stevo loš, i to loš jer je Srbin. Ta se pretpostavka susreće u literaturi.
Drugo, čini mi se da ovo negativno značenje nosi sobom otvorenu ili prešutnu namjeru, prije svega namjeru vrijeđanja (ili ponižavanja) referenta (Steve, u našem primjeru). Drugim riječima, to je moja osobna zamisao: semantički sadržaj odabire prikladni kontekst, nazovimo ga “kanonski pragmatički kontekst” (KPK), koji je standardno vezan uz izricanje pogrdnica. U tako odabranom kontekstu, pogrđivanje (ozbiljno i iskreno, doslovno i ne-ironično izricanje pejorativa) upućuje na standardne ili uobičajene svrhe koje se žele postići, u prvom redu vrijeđanje. Drugim riječima, vrijeđanje je kanonski perlokutorni učinak vezan uz izricanje pogrdnice u drugom licu, oči u oči sa žrtvom – objektom vrijeđanja.
No, što je s našim drugim primjerom, grupom tvrdih državotvornih momaka koji u međusobnom razgovoru referiraju na Stevu isključivo izrazom “onaj četnik”:
“Onaj četnik opet šeće sa Sanjom.”
Zovimo taj čin “pogrđivanje u trećem licu”. Izjava jest uvredljiva za Stevu, ali njega nema, a obično se ne kaže da ljudi osobu “vrijeđaju iza leđa”: za uvredu je potrebna prisutnost. Kolegica Dunja Jutronić uvjerava me da je “vrijeđanje iza leđa” sasvim razumljiv pojam. U redu, zovimo to “vrijeđanje in absentia”. Ali kakav je namjeravani perlokutorni učinak na prisutne? Postoji li takav standardni učinak vezan uz pogrđivanje u trećem licu?
Pitanje nije posve lako, i o njemu ćemo u sljedećem blogu.
____________________
Bilješka:
Eto, odlučih se početi malo teoretskiji blog. Ako bude sreće, nešto će od toga materijala biti dostupno i na video-zapisu. Obavijestit ću vas na vrijeme.
Komentari [0] | |
---|---|
Trebaš se prijaviti da bi komentiranje bilo omogućeno. |