O pogrdama II. – Pogrđivanje treće osobe

                  ANALIZA

Naša je današnja tema odnos između pogrđivanja i njegovih posljedica.

U našem primjeru Ivo kaže momcima: “Onaj Četnik opet šeta sa Sanjom”.

Izjava jest uvredljiva za Stevu, ali njega nema među sugovornicima: ako postoji čin vrijeđanja, taj se provodi u Stevinoj odsutnosti, in absentia. Pretpostavljamo stoga da upotreba pejorativa u takvom kontekstu, u kojem ciljna osoba nije prisutna, ima druge važne perlokutorne posljedice. Možemo ih podijeliti na neposredne, svjesno namjeravane, i daljnje, prešutne ili čak nenamjeravane. (Naša je tema, dakle, stručnije rečeno, odnos ilokutornog akta ozbiljnog i doslovnog iskazivanja pejorativa i njegove tipične standardne ili kanonske posljedice, tj. kanonski pridruženog mu perlokutornog akta.)

Najprije neposredne posljedice. Moja doktorandkinja Urška Mavrič predložila je u razgovoru da je najbliži perlokutorni čin u slučaju pogrde u 3. licu obezvređivanje referenta (u našem primjeru, Steve) u očima sugovornika (u našem primjeru, Ivinih prijatelja). Prijedlog mi izgleda dobro i navest ću ga još jednom:

1. Neposredni i najbliži perlokutorni čin u slučaju pogrde u 3. licu jest obezvređivanje referenta, treće osobe o kojoj je riječ, u očima sugovornika.

Obezvređivanje može biti u žarištu namjere: upozoriti prijatelje kakav je Stevo. Ili pak može biti samo usputno podsjećanje na općepoznati stav: znamo kakav je Stevo.

Sljedeći i posredniji prelokutorni čin kod pogrde u 3. licu je pozivanje na slaganje, solidarnost protiv Steve i drugih Srba. O toj dimenziji pejorativa malo se govori u filozofskim raspravama, i ona zaslužuje više pažnje.

2. Prvi posredni perlokutorni čin u slučaju pogrde u 3. licu je prešutno (neizravno iskazano) pozivanje na slaganje, solidarnost protiv referenta.

Razlog da to pretpostavimo jest sljedeći. Počnimo s primjerom. Posve je normalna reakcija ne-šovinista na Ivinu izjavu da Ivi kaže: “Žao mi je, ali ja Srbe tako ne zovem”. Ta je reakcija uskraćivanje slaganja i nijekanje solidarnosti. Budući da je ona primjerena i prepoznatljiva kao smisaona i primjerena, moramo pretpostaviti da je to što ne-šovinist uskraćuje govorniku-šovinisti doista bilo prešutno sadržano u govornikovoj pogrdi. Da Ivo nije prešutno tražio solidarnost, odgovor bi bio neprikladan.

Taj čin pozivanja na slaganje pretpostavlja prvi. Kolegica Mavrič je dobro primijetila da je iracionalno pokušavati izgraditi solidarnost sa sugovornikom ako ovaj nije progutao onu prvu namjeru (pod brojem 1).

Zaustavimo se ovdje, i zaključimo s važnim poopćenjem. Britanska filozofskinja Jennifer Hornsby članku “Meaning and uselessness: how to think about derogatory words” ustvrdila je da su pejorativi “useless”, neupotrebljivi za nas “normalne govornike”. Njih upotrebljavaju rasisti, šovinisti i seksisti, mi ne. Nažalost ili nasreću, pejorativi su sveprisutni. Upotrebljavaju se i na ljevici, i u centru i na desnici. (U jednom blogu na Right 2 Left, David Velleman pitao se je li riječ “homofob” postala pejorativ u njegovoj okolini, i odgovorio je potvrdno). Pogledajmo:

Usred štrajka na fakultetu, mladi anarhist kaže svojoj klapi: “Onaj fašist ministar opet nas je zafrknuo.” Pragmatika je ista kao i u slučaju primjera sa Stevom. “Fašist” je ovdje pejorativ. Najbliži perlokutorni čin tu je obezvređivanje referenta (ministra) u očima sugovornika (govornikove klape). Sljedeći i posredniji prelokutorni čin jest pozivanje na slaganje, solidarnost protiv ministra. Pragmatika je posve ista u obje situacije, dok politička pozadina, naravno, nije. Još jednom, pejorativi su sveprisutni.