O pogrdama III. – Od lošeg pojedinca do lošeg društva

ANALIZA

Vrlo često pejorative se upotrebljava iza leđa osobe koju se pogrđuje, i ta upotreba u trećem licu naš je trenutni predmet zanimanja. Krenuli smo od primjera u kojem Ivo kaže momcima: “Onaj Četnik opet šeće sa Sanjom”, referirajući se na Stevu. Tvrdili smo sljedeće:

1. Neposredni i najbliži perlokutorni čin u slučaju takve pogrde u 3. licu jest obezvređivanje referenta, treće osobe o kojoj je riječ, u očima sugovornika.

2. Prvi posredni perlokutorni čin u slučaju takve pogrde u 3. licu jest prešutno (neizravno iskazano) pozivanje na slaganje, solidarnost protiv referenta.

Prije no što krenemo dalje zaustavimo se na pitanju (iz rasprave na seminaru na Riječi): što ako se Ivo samo pravi važan pogrđujući Stevu i Srbe? Kako analizirati tu upotrebu pejorativa?

Predlažem da razlikujemo dvije uloge koje može igrati pravljenje važnim:

Prvi slučaj: Ivo mrzi i podcjenjuje Srbe, a također mu dobro dođe da se time pravi važan.

U tom je slučaju pravljenje važnim dodatni čin koji bismo mogli svrstati u namjeravane perlokutorne čine. Ivo pokušava ostaviti dojam na sugovornike iskreno i ozbiljno izričući rečenicu o Stevi i Sanji.

Drugi slučaj: Ivo ne mrzi i ne podcjenjuje Srbe, nije ljubomoran na Sanju zbog Steve, sve mu je to svejedno, samo želi ostaviti dojam na klapu.

U tom slučaju pogrđivanje nije baš uspješno. Stevo ne ispunjava uvjet iskrenosti za posve uspješan govorni čin (uvjeti iskrenosti čine bitnu grupu, Austin je imenuje grupa Gama, za uspjeh govornog čina). Također, ni prvi posredni perlokutorni čin nije obavljen: budući da Ivo nema ništa protiv Srba i Steve, ne može iskreno pozvati na slaganje protiv njih, jer se klapa nema s čime kod njega složiti; negativni stav naprosto nije prisutan, pa pozivanje pada u vodu. Ako je Ivo makar minimalno razuman, ne može niti pozivati na slaganje s nečim u što ne vjeruje.

Vratimo se glavnoj liniji rasprave. Pretpostavimo sada da Ivo doista mrzi Srbe i Stevu, te je u pogrdi iskren i ozbiljan, a klapa se s njime slaže. Tada je govorne čine iz 1. i 2. vjerojatno uspješno obavio. Ima li ih još, standardno vezanih uz njegovu rečenicu i slične pogrdne izjave? Da bismo lakše odgovorili, navedimo još par okolnosti kakve su u mnogim sredinama tipične: žrtve pogrde čine manjinu (ili barem jasnu i odjelitu skupinu, kao što su, na primjer, u slučaju rodnih pejorativa žene), više ili manje prepoznatljivu: na primjer, pretpostavimo da u Ivinu gradiću ima stotinjak Srba. Sustavna upotreba pejorativa uvredljiva je za sve njih. Kako im i inače nije sasvim lako, pogrđivanje zapravo čini dio njihovog sustavnog podcjenjivanja, i u neku ruku “tlačenja” od strane većinaca. Ti nabrušeni većinci nisu svjesni sustavnosti ovih postupaka, niti njihove šire objektivne društvene funkcije, no to ne sprečava njihove pogrde da se uklope u tu sustavnu (lošu) praksu. Vjerojatno one doprinose koheziji većinske zajednice, na štetu manjinaca.

Za političku analizu diskursa bitno je sljedeće pitanje: kakva je veza između konkretnog (npr. Ivinog) govornog čina, i ove daljnje sustavne prakse (npr. u zajednici većinaca)? Je li činjenica da se čin dobro uklapa u praksu, u skladu je s njome, i može ga se opisati kao dio nje, doista bitna za sam čin, ili ona samo ukazuje na njegovo nebitno relacijsko svojstvo? Odbačena papirnata maramica na mojem stolu dobro se uklapa u opći nered na njemu, ali to uklapanje ni po čemu nije bitno za maramicu: odnos uklapanja izvanjski joj je i nebitan. Je li pojedinačna pogrda samo na takav način povezana sa širom sustavnom praksom ili je veza tješnja?

Kritičari dotične prakse (npr. antinacionalisti u slučaju šovinističkih pogrda ili feministi/ce u slučaju rodnih) tipično će inzistirati na tješnjoj vezi. Sa stajališta oštrog kritičara nacionalizma povezanost Ivinog govornog čina s praksom podcjenjivanja i s praksom tlačenja manjinaca izgledat će bitna: Ivin čin svjesno ili nesvjesno daje svoj obol, doprinosi tim lošim nacionalističkim praksama. Ovu pretpostavku možemo izraziti u terminologiji govornih akata tako da pretpostavimo postojanje daljnjih perlokutornih akata doprinošenja praksi podcjenjivanja i praksi tlačenja. Možemo ih zvati kontributivnim činima.

U našem primjeru imali bismo dva kontributivna perlokutorna govorna čina vezana uz Ivinu izjavu: prvi, blaži, čin doprinošenja i sudjelovanja u kolektivnom podcjenjivanju manjine, i drugi, oštriji, čin doprinošenja i sudjelovanja u kolektivnom tlačenju manjine. (Što kritičaru nacionalizam više ide na živce, bit će spremniji Ivi pripisati sve oštrije kontributivne perlokutorne čine.). Da ponovimo, posredni i kontributivni perlokutorni čini u slučaju Ivine pogrde uključuju sudjelovanje u praksi kolektivnog podcjenjivanja, ili još gore, tlačenja Steve i njegove manjinske skupine.

Tome bi tkogod mogao dodati i druge funkcije pogrde, na primjer doprinos koheziji većinske grupe i slično. Ovo nas dovodi do sljedećeg pitanja jesu li ovi hipotetički čini Ivi poznati, očekivani, i s njegove strane namjeravani? Pitanje je empirijsko, ali i nabijeno emocijama: ako oštro zamjerate pogrdama bit ćete skloniji Ivi pripisati namjeru doprinosa lošim kolektivnim nacionalističkim praksama (podcjenjivanja i tlačenja manjinaca), ako ste prema njima tolerantniji, bit ćete skloniji tvrditi da su pogrde samo izvanjski, neizravno i kontingentno povezane s ovim lošim praksama. Sažmimo, dakle, rečeno u karakterizaciji dva tipična hipotetička perlokutorna čina:

3. Posredni i kontributivni perlokutorni čin u slučaju pogrde u 3. licu je sudjelovanje u praksi kolektivnog podcjenjivanja referenta (i njegove skupine).

4. U najgorim slučajevima, posredni i kontributivni perlokutorni čin u slučaju pogrde u 3. licu jest sudjelovanje u praksi kolektivnog tlačenja i obestpravljivanja referenta i njegove skupine.

Razlikujmo dvije vrste situacija, one s namjerom i one bez nje.

3a) Govornik ne namjerava doprinijeti praksi kolektivnog podcjenjivanja referenta i njegove skupine, već to čini nenamjerno.

3b) Govornik namjerava doprinijeti praksi kolektivnog podcjenjivanja referenta (i njegove skupine).

4a) Govornik ne namjerava doprinijeti praksi kolektivnog tlačenja i obestpravljivanja referenta i njegove skupine, već to čini nenamjerno.

4b) Govornik namjerava doprinijeti praksi kolektivnog tlačenja i obespravljivanja referenta (i njegove skupine).

Ove varijacije imaju značajne političke, a potencijalno i pravne posljedice. Najgora je opcija (4b), pa će najoštriji kritičari Ivi obično pripisati takvu namjeru. Lošost ostalih opcija varira u dvije dimenzije. S gledišta subjektivne odgovornosti, sljedeća je, i time druga po redu, opcija za osudu (3b). S gledišta objektivne lošosti, doprinosa objektivno lošoj situaciji, druga je po redu opcija (4a). Najmanje je za osudu, naravno, opcija (3a), gdje govorniku možemo predbaciti nebrigu, ali ne i zlu namjeru.

Složenost ocjene i odmjeravanja kazne dobro ilustrira stvarna zbrka oko navijačkih uzvika poput “Ubij Četnika!”. Uzeti doslovno, ovi uzvici jasno spadaju u najgoru grupu, naime (4b), i to u najoštrijem obliku, pozivanju na likvidaciju. Tako ih čuju kritičari i šokirani televizijski gledaoci. Njihovi branitelji tvrde da su oni metaforični, i dio normalnog navijanja: oni samo izražavaju takmičarsko neprijateljstvo i spadaju u grupu (1) i (2), bez ikakve poveznice s (3) i (4).

Dodatni teorijski problem predstavljaju oni pristupi diskursu koji niječu važnost govornikove namjere u ocjenjivanju govornog čina. Uzeti doslovno, oni daju vrlo loše rezultate. Netko tko cijeni Šešeljeve četnike i misli da je “Četnik” kompliment za Srbina, izreći će rečenicu iz našeg primjera s namjerom suprotnom Ivinoj. No, ako govornikova namjera ne igra ulogu, nemamo načina da te dvije izjave razlikujemo.

No, uzeti s mjerom opreza i cum grano salis, pristupi diskursu koji niječu važnost govornikove namjere u ocjenjivanju govornog čina predstavljaju izazov za naš pristup. Njihov branitelj može reći da namjera igra ulogu u pripisivanju značenja izjavi i u klasifikaciji akta, ali ne i u moralnoj ocjeni. Što mu odgovoriti?

Velik je problem za takvog teoretika da se mora odlučiti: ili su (A) sve upotrebe pejorativa vrlo loše, i spadaju u skupinu (4b), dakle predstavljaju doprinos tlačenju i obespravljivanju, ili su (B) sve razmjerno nedužne i spadaju u (3a). No, ako su (A) sve upotrebe vrlo loše, imamo posla s krivnjom bez odgovornosti (strict liability): govornik koji pojma nema o širim posljedicama upotrebe pejorativa jednako je kriv kao i zlonamjerni, dobro obaviješteni govornik koji ih upotrebljava s najgorom namjerom. Ako se odluči za opciju (B) naš se teoretik suočava sa suprotnom poteškoćom, jer mora najzlonamjernijeg govornika (onog iz (4b)) teretiti jednako malo kao i posve neobaviještenog i lišenog sustavne zle namjere (3a). Zaključujemo da je teorija koja odbacuje važnost namjere neupotrebljiva.

Zaključimo: pitanje o daljim socijalnim funkcijama pogrđivanja i njihovoj ocjeni je prava vreća buha, etičkih, pravnih i političkih. Ono je teško koliko i bitno, i mobilizira sve resurse koje teorija može ponuditi. Kad ga jednom riješimo, bit će lakše i pravnicima, i novinarima i javnosti.