Bush i obrana slobode

“Ne bojte se, Hrvati, mi ćemo vas braniti ako vas tko napadne”, obećao je Bush i pobrao ovacije. Ako nas napadne Slovenija, sve zbog jata ribica, Amerikanci će intervenirati za nas. Kako izgleda kad vam SAD brane vašu slobodu? Na primjer, kako su to učinile u Iraku?
Ugledni američki etičar i pravnik Fernando Teson bio je objavio apologiju američke vojne intervencije u Iraku upravo kao oslobodilačke intervencije, u kojoj je razvijao zanimljivu usporedbu i provokativnu pravničku ideju. Članak se zove “Ending Tyranny in Iraq”, izišao je u uglednom časopisu Ethics and International Affairs, Vol. 19.2 (ljeto 2005), a možete ga naći na webu. Tesonova je zamisao jednostavna: američke su vlasti imale kratkoročan cilj, tj. svrgavanje tiranina Sadama, i niz dugoročnih, od kojih su neki “možda” egoistički ili čak imperijalistički. No, u ocjeni intervencije najvažniji je upravo ovaj prvi, svrgavanje Sadama. Usporedba je sa spašavanjem utopljenice: možda je spasilac imao daljnje namjere da svoje dobro djelo nekako naplati i iskoristi, ali samo vađenje žene iz vode jest pohvale vrijedan čin. “Gledaj samo namjeru spašavanja utopljenice”, poručuje Teson, “i morat ćeš priznati da je ova pohvalna”. Takva je i neposredna namjera američke intervencije. “Tumačim ovaj rat kao prirodni nastavak izvanredno idealističkog, preobražajnog i oslobodilačkog poriva u Američkoj Republici, koji vezuje današnje američko nastojanje u Iraku s Wilsonovim demokratskim učenjem i F. D. Rooseveltovom uvjerenom borbom protiv evropskog fašizma”, piše Teson.
Nažalost, pred njegovu se zamisao postavlja dvostruki problem, moralni i faktički. Nije očito da ova etika kratke pameti općenito ima smisla: postupke vrlo često prosuđujemo po konačnim, a ne neposrednim namjerama. No, u slučaju Iraka, stvari su još gore. Nepromišljeno provedena intervencija, i sebična nebriga u prvoj fazi okupacije i upravljanja, dovele su zemlju do građanskog rata. Pristaše Sadama osigurale su si legitimnost kao potencijalni “oslobodioci”, razbuktali sukobi doveli su zemlju na rub raspada, američke kompanije već se spremaju da cijede iračku naftu, a perspektiva kurdsko-turskog sukoba otvara nove ponore. Teson je morao razmotriti sljedeći scenarij za svoju usporedbu: izvlačeći ženu iz automobila, spasilac joj je iz lakomosti i nebrige slomio kičmu, i pretvorio je u hendikepiranu, polu-svjesnu osobu koja se bori za goli život, dok joj on iz ruku otima imovinu. Ni to nije sve. Faktički, SAD su bile podržavale Sadama u tolikoj mjeri da bi se moglo reći da su ga dijelom stvorile. Podržavale su davni državni udar koji je njegovu stranku Baas doveo na vlast, a njega učinio drugim čovjekom u državi, huškale ga protiv Irana i pomagale u ratu. Zapad mu je dao oružje, izgleda i bojne otrove. Onda se okrenuo protiv njega. Da se vratimo na usporedbu, naš je spasilac zapravo najprije gurnuo auto sa ženom u more, a onda joj pri vađenju iz vode slomio kičmu. Teson od nas traži dvostruku zaboravljivost: zatvaranje očiju pred dugom sramotnom prošlošću kao i pred neposrednom budućnošću. Njegova etika kratke pameti loš je recept, kolikogod njezin predlagač bio ugledan i inteligentan.
Stoga se službena američka priča o Iraku odvija se u znaku djelomičnog priznanja neuspjeha koji je, izgleda, potpun, a ne djelomičan. Službeni glasnogovornici govore o tisućama “taktičkih pogrešaka”, generali kritiziraju Rumsfelda, a i Bush se pomalo posipa pepelom. Irak je zapeo u grlu Sjedinjenih Država. Tragične su nam činjenice o sukobima i pogibijama koje su nam svaki dan pred očima u televizijskim vijestima i o njima znamo dovoljno; vrijedi stoga pogledati i malo općenitije rasprave o smislu i besmislenosti takvih akcija poput iračke. Pogotovo u situaciji u kojoj se možda kuha slična akcija protiv Irana. Jedna je zanimljiva tema pravo.
Usprkos Bushevim pričama o slobodi, čini se, općenito gledano, da je Irak okupiran: vojska je ušla silom, zaposjela ključne punktove, a na vlast su postavljeni proamerički irački političari koji se doimaju kao američke marionete. No, normalna okupacija nije gola vladavina sile, kakvu smo navikli gledati u filmovima o ekstremnom primjeru nacističke okupacije. Ona ima svoja pravila, nastala kroz devetnaesto stoljeće, a zapisana prije točno stotinjak godina u prvim međunarodnim haškim pravilima ratovanja. Osnovno je pravilo, pravnicima znano kao paragraf 43, vrlo široko i općenito: “okupacijska vlast u nekoj zemlji mora poduzeti sve mjere da bi obnovila i osigurala javni red, sigurnost i javni život, pri čemu treba poštivati tamošnje važeće zakone, osim ako je u tome okolnosti apsolutno sprečavaju”. Primjer opravdanog nepoštivanja, recimo, bila je saveznička okupacija Njemačke i denacifikacija: nije bilo teorije da bi Saveznici mogli poštivati nekad važeće naci-zakone. No, u slučaju Iraka zakoni nisu tako problematični i pitanje je otvoreno: ima li okupacijska sila ikakvo pravo kršiti iračke zakone? Ako nema, tada svojim današnjim ponašanjem SAD protuslovi haškim pravilima. Okupacija nije u međunarodnom pravu zamišljena kao politička revolucija, koja mijenja politički sustav zemlje, već kao privremeno zaposjedanje, pri kojem stvari trebaju što više ostati nepromijenjene.

Okupacija ili intervencija
Zakon ne bi bio zakon kad ne bi bio pun rupa. Ovdje je manja rupa u snazi odluka Vijeća sigurnosti. Povelju UN-a dade se shvatiti tako da odluke Vijeća sigurnosti imaju prednost pred svim ostalim obavezama. A najveća i načelna rupa tiče se same okupacije: ako bismo irački rat shvatili kao mirovnu operaciju, onda se pravila o okupiranju na nju ne bi odnosila. Ta klasična pravila zamišljena su za slučaj kad neka pojedinačna zemlja okupira drugu, a ne za slučaj međunarodne intervencije, koja se tretira više kao međunarodna policijska akcija, negoli kao rat. Tako se današnja međunarodna uprava u Bosni i Hercegovini ne smatra okupacijskom snagom, jer nije nastala okupacijom nego “mirovnom intervencijom”. Ona može nametati svoja pravila, vjerojatno srećom po Bosnu, upravo zato što se ne shvaća kao okupacijska sila. Naravno, sve je to sporno. Današnje interventne snage nisu neutralna svjetska policija, već je to u najboljem slučaju NATO, a u najgorem Ameri s pokojim pomagačem. Što granicu između okupacije i uspješne međunarodne intervencije poprilično zamagljuje. Isto tako, nije jasno zašto bi Vijeće sigurnosti smjelo stavljati izvan snage normalno ratno-humanitarno pravo. No bilo kako bilo, kada bismo irački rat shvatili kao međunarodnu intervenciju, tada bi američka uprava ipak imala neko opravdanje.
Nažalost, ni takvo shvaćanje iračke situacije Sjedinjenim Državama ne bi pomoglo. Da bi zaposjedanje Iraka doista bila humanitarna intervencija, trebalo je, kao i u Bosni i Hercegovini, u prvoj fazi završiti istinski međunarodnom upravom pod jasnim nadzorom UN-a. Ameri to nikad nisu htjeli, a neće ni danas. Zanimljivo je da SAD u slučaju Iraka ponavljaju istu grabežljivu taktiku kao i u slučaju terorizma. Zarobljeni osumnjičenici za terorizam nisu ratni zarobljenici, pa nemaju pripadna prava. No, kako su SAD u ratu protiv terorizma, nisu ni obični zločinci, pa nemaju ni civilna pripadna prava. SAD hoće “i ovce i novce”. Slično i u Iraku. Irački rat nije humanitarna intervencija, pa UN nemaju prava zadirati u američku upravu. Ali onda je okupacija, pa važe stroga ograničenja. Ne – odgovara američka administracija – nije ni okupacija, jer ima elemente humanitarne intervencije. Hoćemo “i ovce i novce”. Hoćemo diktaturu nad Irakom, u kojoj bismo imali punu suverenost – kaže ona.

Pragmatičko opravdanje?
Sučelice ovim prozirnim trikovima, ostaje samo jedno opravdanje za SAD i njezinu suverenu diktaturu, a to bi bio eventualni konačni uspjeh cijele priče. A evo kako dosadašnji uspjeh ocjenjuje pravnik Human Rights Watcha, po imenu Nehal Bhuta (u European Journal of International Law, Vol. 16, Issue 4, pp. 721-740, 2005): “Pokus SAD-a sa suverenom diktaturom u Iraku jasno je propao u nastojanju da stvori i stabilizira novi poredak… Upotreba vojne okupacije kao sredstva za nametanje demokracije po svojoj unutarnjoj prirodi protuslovna je i bogata rizikom. Uspjeh okupacije koja bi preobrazila sustav očajnički je ovisan o kakvoći poslušnosti koju uživa nad okupiranim područjem, a vojni okupator u ulozi diktatora sebe smješta u slijedeći paradoks: on mora sebi podrediti druge prije no što stekne legitimnost, a što jače to pokušava izvesti to mu teže postaje stjecanje legitimnosti. U lipnju 2003 anketa je pokazala da Iračani ne vjeruju američkim ustanovama, ali su voljni surađivati kroz kraće razdoblje, ako im to donosi poboljšanje u svakodnevnom životu. No, ta je kratkotrajna prilika za stabilnu suradnju uskoro nestala”. Autor iz svega toga izvodi zaključak da je sama zamisao preobrazbe kroz okupaciju – takozvana transformativna okupacija – zapravo loša ideja. Ostavimo raspravu o tome za drugu priliku.
Kuda dalje? Sam Bhuta vidi američki projekt kao projekt “imperijalne demokratizacije”, nametanja demokracije od strane Carstva, pa mu suprotstavlja “pluralistički pojam samoodređenja nacionalne države”. Pritom zaboravlja da je Irak dramatično višenacionalna ili višekonfesionalna država, sličniji Bosni i Hercegovini nego Hrvatskoj. Tko će se to “samoodređivati” u Iraku, kad su vjersko-nacionalne zajednice međusobno posvađane do zakrvljenosti? Upravo taj primjer pokazuje važnost međunarodne alternative. Da je zaposjedanje Iraka bilo istinska međunarodna humanitarna intervencija, uz pristanak mnogih muslimanskih zemalja, mnoge bi stvari bile lakše. Stoga bi za budućnost bilo bolje raditi na uklanjaju prepreka za takve intervencije, negoli pjevati hvalospjeve samoodređenju nacionalne države. No i u tom slučaju intervencijske snage moraju poštivati volju stanovništva. Kako to uspješno učiniti – nije lako reći. Na primjer, Bosna ili Kosovo postale su osnovna škola u kojoj UN isprobava i uči nova pravila igre. Hoće li to biti pačja škola, u kojoj se ni nakon kojeg desetljeća neće maći dalje od početka, teško je reći, iako je nešto optimizma ipak na mjestu. U Iraku optimizam je jedva nešto više od nade očajnika.
Sve to potvrđuju i profesionalni vojnici. Krajem ljeta prošle godine britanski je general Sir Mike Jackson proglasio globalni rat teroru za besmislicu, a u najnovijem se Newsweeku ugledni ekonomist Alan Greenspan, bivši dugogodišnji direktor Federalne rezerve, izvlači zbog svojih tvrdnji da je glavni razlog iračkog rata bila nafta, čitaj lakomost za naftnim profitima. Dok Rusija, američka saveznica u “antiterorističkom ratu”, ipak oštro upozorava na opasnosti od proširenja sukoba na Iran i suprotstavlja se bushovskoj taktici batine u regiji. Čini se da su SAD doista upale u zamku iz koje se vrlo teško izvući. Okupiravši Irak preuzele su odgovornost za njegovu budućnost, a nemaju niti snage niti volje na toj budućnosti ozbiljno poraditi. Ako se povuku, ostavit će zemlju u ratu poznatog nam jugo-tipa: tri narodnosno-vjerske skupine nabrušene i za nove Srebrenice spremne, nikako ne na kompromis. Ako ostanu, ispast će bezočni okupatori i vjerolomci koji su pogazili sva svoja obećanja, i zapetljat će se u gomilu nerješivih problema, na terenu i kod kuće. Razmotrit ćemo ukratko neke od ovih kritika, počevši od kritike od strane umornih britanskih (bivših) saveznika, posebno generala Jacksona koji je s britanske strane vodio cijelu operaciju.

Umorni saveznik
Britanski je general u Daily Telegraph iznio impresivno promišljen sud: ratovi se vode za političke ciljeve, a u “globalnom ratu protiv terorizma” takvog cilja nema. Jer Al-Kaidi cilj nije terorizam; on je samo sredstvo, dok je cilj pobjeda fundamentalizma. Nama bi cilj trebao biti njegov poraz. A za taj poraz vojna sredstva, ratovanje, nisu ni najbolja, a možda niti nužna. Što se tiče samog Iraka, tu je najgora pogreška bila posvemašnje zanemarivanje osnovnih spoznaja o tome što treba činiti kad je oružani sukob jednom završen. Trebali smo se učiti na Bosni i Kosovu. Zanimljivo je da Jackson nigdje nije spomenuo Irsku, iako je tamo počeo karijeru, a masakr civila u Derryju pred dvadeset i pet godina bacio je mrlju na njegov ugled, budući da je on zapovijedao vojnicima koji su ga izveli. I dalje, napao je Rumsfelda koji je preporučio ignoriranje najvažnijeg: kako od razjedinjenog Iraka napraviti jedinstvenu državu? Bilo je kratkovidno raspustiti iračku vojsku, nerazumno preuzeti obavljanje policijskog posla nad stanovništvom čiji jezik naš policajac ne razumije, i čije potrebe i običaje slabo poznaje – pisao je. No zaključio je onako kako bi se očekivalo: “što prije naše trupe napuste Irak tim bolje za sve, ali ipak ne smijemo otići prije no što to bude u redu. Tako da naš odlazak ne smije biti diktiran datumima već uvjetima. Napustiti Irak protiv volje njegove suverene vlade i prije no što su domaće snage sigurnosti spremne da se uhvate ukoštac s tamošnjim nasiljem, bilo bi moralno krivo i strateški pogrešno”. I zamka se tako opet zatvorila: jer “suverena vlada” lutka je čije konce potežu ti isti Ameri čijeg se odlaska lutka boji. Predsjednik Talabani i njegovi obogatili su se preko svako mjere; njegov rodni grad Sulaimanija, kaže on, ima danas dvadeset milijardera i dvije tisuće milijunaša. Talabani je za jednotjedni boravak u Parizu bio “stukao” pola milijuna dolara. Jasno je da “volja suverene vlade” glasi da tako treba nastaviti i da se bez izdašnih Amera ne može. Istodobno, domaće “snage sigurnosti” jedva izlaze na kraj same sa sobom, a kamo li s pobunjenicima. Ne možete ni ostati ni otići, čini se da Iračani poručuju Zapadnjacima.
I doista, ako bi Zapadnjaci sutra ujutro otišli, Irak bi izgledao vrlo slično našim krajevima u devedesetima. Iračku pobuni čini skoro stotinjak razmjerno nezavisnih grupa, a ni protivnici pobune nisu međusobno posve jedinstveni. Jezgru pobune čine Suniti, koji su padom Sadama izgubili i prevlast i povlastice. Šiiti uvjetno i s figom u džepu podržavaju Amere, tako dugo dok oni na uzdi drže Sunite. No, šiitska politička jezgra čini se da sanja islamsku republiku, poput one u njezinu neposrednom istočnom susjedstvu, tako da je na duge pruge i ona protuamerička. Istodobno, zakrvljena je sa sunitima. Jedini tvrdi saveznici SAD-a jesu Kurdi, ali njihovo savezništvo stavlja SAD u nezgodnu situaciju prema drugom važnom savezniku, Turskoj: svaki ustupak Kurdima u Iraku Turska doživljava kao nož u leđa od strane lažnog velikog prijatelja. Nezavisni bi “Kurdistan” zagrijao srca Kurda za Amere, ali bi zaledio odnose s Turskom, koja im je ipak važnija od malog “Kurdistana”.

Što je humanitarna intervencija
Kritičari, poput Jacksona, koji se usredotočuju na problem izgradnje jedinstvene države nakon oružanog sukoba počinju prekasno i zaboravljaju da postoje jednostavni razlozi za savezničku nepopularnost. Zaboravljaju da je veliki dio naroda bio dočekao saveznike kao oslobodioce, a da se i simpatije neodlučnih moglo pridobiti. No, već su prvi potezi saveznika izgledali domaćima kao loš znak: lustracija ustanova iz koje su čišćeni pripadnici Sadamove stranke udaljila je sposobne i djelotvorne kadrove te ih, naravno, okrenula protiv nove vlasti. Histerično pucanje po civilima u Faluji i drugim gradovima otuđilo je ljude od vojske, koje su se sasvim razumno počeli bojati. Masovnoj “privatizaciji”, ustvari prisvajanju iračkih sirovina, posebno naftonosnih polja, na čelu je pisalo da je obična pljačka i svaki je Iračanin tu poruku mogao pročitati. Analitičari kažu da se od vojske, ratne i naftne industrije i od Bushova kabineta ništa drugo nije ni moglo očekivati: da bi se vodilo takav rat kakav se vodio, trebalo je biti bezočno egoističan, a taj egoizam nije mogao nestati preko noći u poratnom razdoblju. Što nas vodi do posljednje točke.
Kaže general da intervencije koje nije odobrila međunarodna zajednica i nisu takvo zlo: pogledajte bombardiranje Srbije i njegove dobre posljedice. No, Jackson previđa razlike između dviju intervencija: međunarodna je zajednica poprilično podržavala prvu, a bila vrlo rezervirana u pogledu potonje. Velik je dio normalnog svijeta zahtijevao razrješenje naše krize, dok je vrlo malo zemalja navijalo za oružani obračun sa Sadamom. Prva je intervencija poduzeta na temelju svima poznatih činjenica o srbijanskoj nasilnoj politici, druga na temelju izmišljotina i nečinjenica o navodnom oružju za masovno razaranje i o terorističkim bazama u Iraku. Prva nije donijela nikakvu okupaciju nad nesklonim stanovništvom, druga jest. Materijalni dobitak od prve je zanemariv (Kosovo i Bosna još uvijek gutaju međunarodni novac), a dobitak od druge bio bi basnoslovan da SAD doista ovladaju iračkim naftnim poljima. Svemu tomu odgovaraju i suprotni stavovi zainteresiranih na terenu: podrška prvoj intervenciji od strane svih naroda bivše SFRJ, osim Srba i prosrpskih orijentiranih Crnogoraca, te odbacivanje druge intervencije ili barem rezerviranost od strane većine skupina u Iraku.
Pouka: međunarodna oružana humanitarna intervencija treba je biti i međunarodna i humanitarna da bi je zainteresirano stanovništvo prepoznalo kao takvu. Jednostavno rečeno, narod nije glup. Pa okupacije provođene pod krinkom “humanitarne intervencije” vrlo brzo prepozna, naravno iz iskustva na vlastitoj koži. I ako ima iole petlje, nije sklon da takvu okupaciju podnosi bez roptanja i bez pobune. Bush i njegovi to nikad nisu shvatili.

Teško oslobađanje
Zaključimo onda s nešto općenitijim pregledom o pitanju humanitarne intervencije. Humanitarna intervencija u obrani ljudskih prava razmjerno je nova ideja. Kad je nastala, predstavljala je zanimljiv izuzetak i u ratnom pravu i u etici rata. Prvo, izuzetak od ideje suverenosti: ako ruandska vlada organizira klanje Tutsija, ili srbijanska klanje Albanaca, onda npr. UN ili EU time zadobiva pravo, a možda i dužnost, napasti Ruandu, odnosno Srbiju. Drugo, izuzetak od pravila da je samo rat u samoobrani opravdan; u ideji prava na intervenciju tako se isprepleću tri niti: prvo, dovođenje u pitanje suverenosti, drugo, apsolutnost ljudskih prava, i treće, ograničavanje zamisli po kojoj je samo ratovanje u samoobrani pravedno. Prva i druga nit dobro se uklapaju u razmjerno ljevičarski stav, s odbacivanjem nacionalne suverenosti i naglaskom na univerzalnim pravima. No, druga nit nosi rizik nametanja zapadnih političkih koncepcija Nezapadnjacima: ljudska su prava prvi puta proklamirana u Francuskoj, a onda u Americi; a ne susreću se u Islamu niti konfucijevskoj tradiciji. Treća nit draška pacifističku osjetljivost, jer širi prostor dopuštenog ratovanja.
Stvari se kompliciraju kad imperijalna sila, poput SAD-a, počne intervenirati u raznim zemljama; katkad to čini bez jasnog sebičnog cilja (Somalija, Srbija), a katkad tamo gdje joj to odgovara zbog strateških političkih ili naftnih interesa (Afganistan, Irak), pri čemu se u tim zemljama doista kršilo ljudska prava. SAD se tada mogu opravdavati humanitarnim razlozima. Kako reagirati?
Neki antiratno raspoloženi intelektualci reagiraju čvrstim pacifizmom. Nikakvo ratovanje nije dopušteno – točka. Carl Lesnor se tako bio poduhvatio teškog zadatka, u časopisu The Philosophical Forum, da odgovori na najteže pitanje: a što s Hitlerom? On detaljno objašnjava kako su saveznici sami krivi što se zakuhao Drugi svjetski rat, od versajskog cijeđenja poraženih, iz Prvoga, preko pomirljivosti u Münchenu i oko Gdanjska, prije 1939. No, usprkos analizi ostaju dva otvorena pitanja: Prvo, kažu saveznici, pogriješili smo jer smo bili previše popustljivi; no, bili smo popustljivi jer smo htjeli postupati pacifistički, zašto nas onda vi, koji ste pacifist, osuđujete? Drugo, sada, godine 1940, kad je naša pogreška jasna, imamo li drugog puta do ratovati s Hitlerom?
Mnogi intelektualci reagiraju slično čvrstim pacifistima, ali manje općenito. Oni osuđuju svaku američku ili zapadnu intervenciju. Chomsky je dobar primjer. Sve što američka vlast ikad napravi jest zlo i naopako, svaka intervencija jest zločin bez premca (zažmirite pred kontradikcijom). Jedna takva grupa uglednika, na čelu s Arundhati Roy, osudila je iračku intervenciju kao zločin bez premca u novijoj povijesti. Iako novija povijest obiluje groznim zločinima.

Svatko za sebe
Treći je put diferencirana osuda, koja se koncentrira na posebnost svake od situacija. John Hammond u istom časopisu nudi analizu Busheve “doktrine” preventivnog rata. Temeljna i problematična ideja je “unilateralnost» ili jednostranost: svatko radi za sebe što mu najbolje odgovara, pa onda i najmoćniji kauboj, sam na svom konju, kroji pravdu kako mu paše. On najprije analizira Busheve starije govore i dokumente njegovih savjetnika (prvi, govor koji slavi “pobjedu u Afganistanu”, zatim govor na vojnoj akademiji 2002. i, konačno, Dokument o nacionalnoj sigurnosnoj strategiji). Tu se započelo s “osovinom zla”, i s idejom da “cijena slobode nikad nije previsoka”. Pogotovo ako je ne plaćaš ti, nego netko drugi. Evo nekoliko bisera:
Već u govoru u vojnoj akademiji Bush spominje da nije nužno biti skroz siguran da “neprijatelj” posjeduje oružje masovnog uništenja radi kojega ga se napada. Zatim, trebamo se boriti protiv prijetnje prije nego li je ona odaslana (unleashed); u čemu se onda prijetnja sastoji? S ovakvim je formulacijama skroz promijenjena američka zamisao ratovanja, tvrdi Hammond (za razliku od Chomskog koji vidi kontinuitet od pamtivijeka). Ranije je SAD barem pro forma poštivao međunarodno pravo, i nije otvoreno zagovarao preemptivni rat. Drugo, izostavljajući uopće spominjanje saveznika, Strategija ih tiho otpisuje: SAD mogu svoj interes braniti i samo svojom vojnom silom.
Analizirajući drugu rundu Bushevih govora, neposredno prije napada, Hammond podcrtava opasne nelogičnosti: Bush predstavlja Irak kao glavni prijetnju cijelom svijetu, ali nigdje ne kaže u čemu se prijetnja točno sastoji. Nastavlja u drugim govorima senzacionalističkim vijestima o iračkoj opremljenosti najopasnijim oružjem, i sam zvecka istim tim oružjem protiv navodnih neprijatelja SAD-a. Da bi sama akcija podrovala sve norme međunarodnog ratnog prava. A ljudska prava Iračana u cijeloj priči nisu igrala nikakvu ulogu.

Kozmopolitska načela
Ovakav mi diferencirani pristup izgleda najbolji. Evo zašto. Primjeri Hrvatske, Kosova, Srebrenice i Ruande odgojili su naš moralni osjećaj tako da vojnu humanitarnu intervenciju očekujemo, i to kao dužnost jačih. Kako je Zapad, ili UN, mogao dopustiti da srbijanska armija tuče Dubrovnik, pitamo. Što znači da držimo da Zapad, ili UN, mora intervenirati u slučajevima očitog masovnog nasilja. Nadalje, od triju niti što čine tkivo argumenta za takvu humanitarnu intervenciju, dvije su neobično važne: ograničenje suverenosti i apsolutnost ljudskih prava. Zbog njih je pravo na humanitarnu intervenciju temeljno za samu ideju izgradnje novog svjetskog poretka koji bi na nad-državni, kozmopolitski način, štitio ljudske živote i druga temeljna prava. Ako od toga odustanemo, vraćamo se posljedici koju ni Chomsky ni Arundhati Roy ne žele: da ljudi u jakoj vlastitoj nacionalnoj državi prepoznaju jedini štit protiv imperijalizma.
Jednostavno rečeno: rat u Iraku nije bio humanitarna intervencija. Bush laže. Nepravedni karakter tog rata ne baca negativno svjetlo na načelo da je vojna humanitarna intervencija u obranu ljudskih života i drugih temeljnih prava dopuštena ili čak obavezna. Drugo je pitanje tko je smije i treba provoditi, i kako je osigurati u situaciji u kojoj postojeće globalne strukture, poput UN-a, nisu spremne ni kadre podmetnuti leđa u svakoj prilici.
No, spavajmo mirno, Bushevi će nasljednici braniti našu slobodu, ako je jednog dana ugroze ratoborni Slovenci.