nenad miščević, 31.01.2014, 00:01
Kakva i koliko jaka treba biti svjetska zajednica? Kantovska ideja vječnog mira nudi dobar recept: takva da može osigurati trajni mir. Potpuni, ili, realističkije gledano, skoro potpuni. Ratovanje treba postati priznata anomalija i prepoznato kao skroz patološko stanje odnosa među zajednicama.
Naravno, ovaj se cilj može postići raznim sredstvima. S etičke strane, važno je da zajednica bude razmjerno pravedna i da je čovječanstvo i njezine članice (regije, države, unije) vide kao pravednu. Neke od dobrih mjera EU pružaju ilustraciju: uprava Unije je previše zaokupljena sama sobom, odogovorna drugim ustanovama a ne izravno biračima te vrlo često niti je motivirana niti ne uspijeva izreklamirati svoje dobre mjere, da bi ih široka publika doživjela kao vrijedne. Pravednost nije dovoljna; treba da je ljudi i prepoznaju kao pravednost /SOKRAT-TRAZIMAH-GLAUKON/. S praktične strane, važno je da bude dovoljno jaka. Ako bude dovoljno dobra po prvoj točki, trebat će manje sile. Naravno, ni idealno pravedno ustrojstvo ne oslobađa od potrebe za silom: uvijek će neki veliki ili mali milošević uvjeravati svoju skupinu kako je ustrojstvo loše i kako upravo “mi” gubimo članstvom u njemu i moramo posegnuti za svjetlim oružjem. Dakle, ovaj recept koji kombinira pravednost, prepoznatu pravednost i silu, dopušta da se u konkretnu kašu umiješaju različite količine svake od njih. Razmjerno pravedni sustav koji se ne zna reklamirati morat će češće pribjeći pritisku; manje pravedni sustav koji se dobro prodaje, zahtijevat će manje pritiska. Etički gledano, prioriteti su jasni: stvarna pravednost, reklama i, tek u krajnjem slučaju sila.
Bilo kako bilo, ako jednom prihvatimo recept, očito je da bi svjetska zajednica morala biti bitno bitno jača nego što je danas da bi mogla osigurati svoj mirotvorni cilj. Prilično jake višenacionalne države imaju problema s izbjegavanjem oružanih sukoba…
25.07.2007.
Mirovni golubarnik
Mirovni golubarnik
Kakva i koliko jaka treba biti svjetska zajednica? Kantovska ideja vječnog mira nudi dobar recept: takva da može osigurati trajni mir. Potpuni, ili, realističkije gledano, skoro potpuni. Ratovanje treba postati priznata anomalija i prepoznato kao skroz patološko stanje odnosa među zajednicama.
Naravno, ovaj se cilj može postići raznim sredstvima. S etičke strane, važno je da zajednica bude razmjerno pravedna i da je čovječanstvo i njezine članice (regije, države, unije) vide kao pravednu. Neke od dobrih mjera EU pružaju ilustraciju: uprava Unije je previše zaokupljena sama sobom, odogovorna drugim ustanovama a ne izravno biračima te vrlo često niti je motivirana niti ne uspijeva izreklamirati svoje dobre mjere, da bi ih široka publika doživjela kao vrijedne. Pravednost nije dovoljna; treba da je ljudi i prepoznaju kao pravednost /SOKRAT-TRAZIMAH-GLAUKON/. S praktične strane, važno je da bude dovoljno jaka. Ako bude dovoljno dobra po prvoj točki, trebat će manje sile. Naravno, ni idealno pravedno ustrojstvo ne oslobađa od potrebe za silom: uvijek će neki veliki ili mali milošević uvjeravati svoju skupinu kako je ustrojstvo loše i kako upravo “mi” gubimo članstvom u njemu i moramo posegnuti za svjetlim oružjem. Dakle, ovaj recept koji kombinira pravednost, prepoznatu pravednost i silu, dopušta da se u konkretnu kašu umiješaju različite količine svake od njih. Razmjerno pravedni sustav koji se ne zna reklamirati morat će češće pribjeći pritisku; manje pravedni sustav koji se dobro prodaje, zahtijevat će manje pritiska. Etički gledano, prioriteti su jasni: stvarna pravednost, reklama i, tek u krajnjem slučaju sila.
Bilo kako bilo, ako jednom prihvatimo recept, očito je da bi svjetska zajednica morala biti bitno bitno jača nego što je danas da bi mogla osigurati svoj mirotvorni cilj. Prilično jake višenacionalne države imaju problema s izbjegavanjem oružanih sukoba…
25.07.2007.
| Komentari [0] | |
|---|---|
| Trebaš se prijaviti da bi komentiranje bilo omogućeno. |