Spas za domaću knjigu

STAJALIŠTA
DRŽAVNA DISTRIBUCIJA – SPAS ZA DOMAĆU KNJIGU*

ZASAD JE JEDINO DRŽAVA U STANJU OSIGURATI UVJETE ZA OPSTANAK I FUNKCIONIRANJE TRŽIŠTA KNJIGA. STOGA HRVATSKI IZDAVAČI I CJELOKUPNA HRVATSKA JAVNOST OD VLASTITE DRŽAVE IMAJU PRAVO TO I OČEKIVATI

Nakon petnaeste obljetnice raspada i uništenja hrvatske knjižarske mreže te nakon dvije godine od početka dodatnog urušavanja sustava knjige prodajom novinskih izdanja na kioscima, doista je krajnji trenutak da se osmisli minimum uvjeta za dugoročno funkcioniranje sustava koji je potreban da bi knjige mogle bile dostupne i da bi u kulturi uopće mogle biti zamijećene.

NEODGOVORNI PROTO-KAPITALISTI
Premda to nitko ne želi primijetiti, u tom pogledu situacija je zapravo daleko gora od one u kojoj je nastala Deklaracija o hrvatskom književnom jeziku. A ktomu, na startu smo EU-pregovora – stoga to nije nimalo nevažno! Upravo zato u javnosti je potrebno što prije probuditi svijest da je dužnost vlasti u aktualnom političkom trenutku pronaći način za osiguranje funkcioniranja tržišta knjiga. To je nužno i zbog toga što liberalizacijom tržišta u Hrvatsku mogu doći i izdavački igraći koji će, ako o tome ne bismo na vrijeme razmislili, dodatno zagorčati ionako već pretežak život hrvatskim proizvođačima knjiga, sve do toga da njihov opstanak, a time i elementarnu dostupnost knjiga na hrvatskom jeziku, učine upitnim. Naime, već se pokazalo kako to izgleda u ratu za medijski prostor, zatim u bankarskom sustavu i sektoru velikih trgovačkih lanaca; ali ne smijemo ispustiti iz vida ni to da se u ovih petnaest godina pokazalo da su domaći ad hoc kapitalisti i ad hoc monopolisti, jednaki kao i svi ostali, tek neodgovorni proto-kapitalisti. Oni su neizmjerno gore rješenje od ulaska tvrtki iz susjednih zemalja iz EU ili drugih. No, ne treba imati iluzije da će nam iz EU dolaziti samo dobro uređene korporacije, koncerni i viši sustavi koje se gotovo uvijek na tržištu ponašaju odgovorno. Dakle, premda je to teško spojivo i s mojim liberalnim uvjerenjima, ipak je zasad jedino država u stanju osigurati uvjete za opstanak i funkcioniranje tržišta knjiga. Stoga hrvatski izdavači i cjelokupna hrvatska javnost od vlastite države imaju pravo to i očekivati. No, do sada ipak nitko nije ponudio prijedlog o načinu rješavanja toga problema. Stoga, evo mojega prijedloga. Prvo, baš zato što postoji (liberalna) predrasuda da se država ne bi trebala aktivno miješati u tržišne odnose, ipak je iznenađujuće da postoji barem jedno poduzeće u državnom vlasništvu koje bi bez većih teškoća moglo funkcionirati kao distributer knjiga. [Vjesnikov uvjet objavljivanju ovoga teksta bio je da se izrijekom ne spominju Narodne novine.] To poduzeće ipak ima kakvu-takvu mrežu trgovina u svim većim naseljima. Čak se prodaju i neke knjige, premda to poduzeće formalno nema sustav kojemu bilo koji izdavač može ponuditi knjige u distribuciju! Dakle, ako bi državna vlast poduzela minimum ključnih koraka za poslovni preustroj toga poduzeća, ono bi moglo postati distributerski lanac za prodaju knjiga. Vjerujem - održiv! Drugo, iznenađujuće je tek za neupućene, Grad Zagreb vlasnik je čak i jednog izdavačkog poduzeća, a to je AGM! Ako je iskustvo Grada Zagreba u desetak ili petnaestak godina koliko-toliko bilo pozitivno, onda Vlada ipak može inicirati intra-komunikacijsku mrežu gradskih uprava, pa tako gradske uprave svih ostalih većih hrvatskih gradova i naselja čak uvjeriti kako bi bilo dobro da u užem centru svojih naselja izdvoje i urede po jednu javnu knjižaru te je ustroje kao gradsko javno ili kao koncesijsko poduzeće (GK).

NOVI SUSTAV KNJIŽARA
Time bismo, dakle, dobili još jedan sustav za prodaju knjiga. U takvom udvostručenom lancu državne distribucije i javnih gradskih knjižara pod nadzorom lokalnih samouprava bilo bi onda dovoljno mjesta za preživljavanje svih izdavača koji ne mogu imati vlastiti knjižarski lanac. Što se, pak, tiče preostalih hrvatskih knjižarskih lanaca (Znanje, Školska knjiga, Mozaik knjiga, Profil, Ljevak, VBZ, Jesenski i Turk, Verbum ...), oni bi svoja izdanja također mogli davati u tu distribuciju i tako povećati dostupnost svojih izdanja, ali uz ključni uvjet – da pod jednakim kupoprodajnim uvjetima preuzimaju izdanja s liste raspoloživih izdanja koja se distribuiraju preko prethodno zamišljenih distribucijskih lanaca. Tako bi danas postojeći privatni knjižarski lanci odreda bili navedeni na to da osim zasad samo svojih i ekskluzivno odabranih izdavača, odsad imaju u ponudi i knjige svih ostalih hrvatskih izdavača, što inače nije njihova dosadašnja praksa. Mislim da bi tako zamišljeni distributerski lanci, nakon pet do šest godina poslovanja, u hodu mogli biti preuređeni u mješovita dionička društva, a hrvatski izdavači mogli bi pak postati njihovi srednji i mali dioničari (pa i veliki, zašto ne?). To bi se vjerojatno moglo poklopiti s ulaskom Hrvatske u EU, a to bi, vjerujem, mogao biti i dobar recept za očuvanje kulturnog identiteta unutar EU. Držim da bi EU bila sklona podržati takav koncept i poduprijeti ga novcem iz svojih pristupnih fondova.
________________________
TEKST je objavljen u VJESNIKU, petak, 25. studenoga 2005, u rubrici OTVORENO
* Naknadni komentar: naslov teksta ''Državna distribucija'' dala je redakcija Vjesnika. Moj liberalni stav, naravno, ne podrazumijeva posebnu ulogu države; no, država je ionako, poput 'najhladnije nemani', početkom devedesetih uništila i zauvijek progutala cijelu izdavačku infrastrukturu. Zanimljiv je način kako su nestajali/transformirali se npr. Mladost, Školska knjiga, Naprijed, Znanje, August Cesarec i drugi izdavači iz razdoblja socijalizma. Prema tome, budući da je država itekako kriva za propast izdavačke infrastrukture, valjda je danas dužna barem pomoći u uspostavljanju nove infrastrukture, a ne tek kvaziliberalnim stavom ostajati bezbrižno i po strani. Na koncu, u pitanju je opstanak cijele pismene kulture: kulturu knjige ne mogu u potpunosti zamijeniti kompjutori!