TEKST na anketu časopisa TEMA

Dolje je tekst koji je nastajao iz moje ljutnje, još 2002. ili 2003. (tada je taj tekst bio usmjeren protiv metoda rada ministarstva kulture). Naravno, moja je tadašnja ljutnja ovdje irelevantna [ona samo pokazuje da sam se stalno morao jako trsiti i gubiti energiju i vrijeme da bih uspio financirati sve svoje neprofitabilne projekte (bas, kao da moji projekti uopće i mogu biti profitabilni?!)]. Međutim, mislim da ni prije toga (do 2000. g.), ni poslije toga (od konca 2003.do danas) nije bilo bolje. Štoviše, bilo je (i jest) bitno gore!
Npr, novinski izdavači unijeli su katastrofalnu pomutnju, nelojalnu konkurenciju, dumping cijene, dodatni nered, koristili su se kioscima kao izoliranim tržišnim mehanizmom (i sve to još uvijek čine). Unazadili su mnoge izdavače. Knjižare su propadale; izdavači su okopnili; distribucije niotkuda; prodajnih mjesta – nigdje. Reklamne kampanje za knjigu – ne smije biti (tj. sve se masno plaća); tj. ne može biti čak ni osnovne kulturne informacije da je izdavač objavio knjigu! Sadašnji ministar novinskim je izdavačima održao za to čak i hvalospjeve, a da ništa nije pridonio da se održi razina pojavljivanja novih naslova. Ne znam koja je sada godišnja količina novih naslova. Ali, tu količinu naslova koju Hrvatska ima danas, mogla je postići čak i Socijalistička Republika Hrvatska u razdoblju 1972-1989., dakle u doba kada nije bilo kompjutora! O nakladama – da i ne govorimo! Nasuprot tome, u Hrvatskoj [u kojoj je i vlast i oporba – od ranih devedesetih do danas – hametice kosila izdavače (npr. mogli bismo o tome doznati i nešto od g. Čačića)], danas se proizvodi uglavnom razvikana produkcija poput “NoveknjigeLaneBjondic” i sramotno prizemne polupornografije i prostakluka tipa Vedrana Rudan i društvo... Čak je i dobro korigirana knjiga – svojevrsna rijetkost!
Ne znam ima li smisla nadopunjavati ono što sam napisao tada 2002. g. Jedino još mogu spomenuti da sam, negdje 1997. g., čini mi se u Tjedniku (kojemu je tada glavni urednik bio Krsto Cviić, a u kojemu su zapravo urednikovali Sarajlije – Jergović i Lovrenović), iznio prijedlog da Ministarstvo znanosti svake godine raspise natječaj za 500 naslova koje podupire, a na koji bi izdavači aplicirali i tako bi popunjavali rupe u kulturnoj produkciji. Da je to tada bilo uočeno i prihvaćeno – danas bi ova anketa možda bila suvišna.
________________

EVO SADA TOGA TEKSTA koji nisam dosad nikome uputio: (u mojemu Outlooku ovaj tekst nosio je datum posljednjeg otvaranja: 25.07.2003.)
________________

Površno analizirajući potpore knjizi u 2002. g. na natječaju Ministarstva kulture, ustanovio sam sljedeće neodmjerenosti-neuravnoteženosti, a u sljedećim točkama samo dajem pojedine primjere za takve, inače šire neodmjerenosti.
Vijeće za knjigu (i sam ministar dakako) dodijelilo je npr. potporu za Hartmannovu Etiku, tj. za filozofsku knjigu koja je s početka prošlog stoljeća i koja se ne citira u današnjim filozofskim diskusijama, koja studentima u svrhu studija teško da može poslužiti, a posebno ne može koristiti široj kulturnoj javnosti – u iznosu od čak 40.000,00 kn, a da istodobno nije dodijeljeno ni kune sredstava za izdanje npr. Singerove Praktične etike, u Kruzakovu izdanju, a o tom izdanju mogli ste npr., u Novom listu pročitati recenziju Elvia Baccarinija, koji kaže da je to u suvremenom etičkom diskurzu – u svjetskim razmjerima – možda najznačajnija knjiga iz etike.
Nadalje, nije dodijeljena ni kuna potpore izdanju filozofske knjige npr. Ronalda Dworkina (400 str., B5 format), Shvaćanje pravâ ozbiljno, premda je to najznačajniji prijevod neke filozofsko-pravne knjige o ljudskim pravima koja se kod nas dosad pojavila.
Zatim, dodjeljuje se potpora ne znam kojim već izabranim ili sabranim djelima A. G. Matoša, pa onda knjizi Meše Selimovića, ili pak povijesnim egzotama Ferda Šišića i Bene Kotruljevića (jesu li to doista prvotisci?), dok važne knjige ne mogu dobiti potporu. Zašto je to tako? Očito je da u MK ne postoji kriterij po kojemu se ne dodjeljuje potpora već jednom objavljenim tekstovima ili ponovljenim izdanjima, ali se zato sasvim nove prijevode mirne savjesti može ne poduprijeti.
Sličnu ili jednaku potporu pak dobivaju 'budnice i davorije', knjižuljci, pjesmuljci..., jednako kao i kapitalne knjige čije tiskanje i do peterostruko zna biti skuplje od potpore koju dobiju. Je li to doista održivo?
K tomu, dodjeljivala su se sredstva i po osnovi beletristike i po osnovi filozofskih izdanja (“teški prijevodi”, rekao bi tkogod iz Ministarstva) npr. jednom izdavačkom početniku (što samo po sebi doista nije nikakav grijeh), ali je zato KruZak, premda već afirmiran izdavač filozofskih knjiga s izdanjima najviše profesionalne razine, ostao bez potpore po oba kriterija. Nije li “načelo različitih aršina” tu sasvim evidentno, a zasad ne vidim nikakve naznake da bi se u 2003. tu nešto moglo promijeniti.
Na popisu potpore 2002. koji je dostupan na internetskim stranicama MK očito je da potpora nije u potpunosti iskorištena pa se novac vjerojatno trebao vratiti u proračun (?). No, uz to da se novac nekima nije htio dodijeliti, iako je mogao [tako se na dotičnoj internetskoj adresi npr. ne može naći i popis odbijenih knjiga i izdavača], evidentno je i to da se na popisu nalaze neki naslovi tragično niske razine kvalitete. Tako se tamo može naći čak i pokoja bezvrijedna pornografija sadomazohističkog tipa ili pokoji knjižuljak kojega će njegov autor/ica ponosno poklanjati svojim tetama i rođacima.
Treba ovdje napomenuti i to da Vijeće za knjigu, koje sebe shvaća kreatorom kulturne strategije i politike, istodobno prosvjeduje na tim stranicama, zahtijevajući od Ministarstva da se svakome njegovu članu za mjesečni rad plati 2.500,00 kn, budući da smatraju kako ih se stavilo u situaciju prema kojoj, umjesto da kreiraju politiku i strategiju knjige i izdavaštva, umjesto nekakvog Povjerenstva za odabir konkretnih ponuda (koje je možda postojalo ili ga je netko zamislio), oni sami moraju odraditi taj ljigav i odvratan posao. Kako je pak taj (doista zahtjevan) posao napravljen, vidi se iz gornjeg ekstrakta s dotične internetske stranice. Pri tome nikoga od nas ne mora zanimati je li za tako odrađen posao krivo Vijeće za knjigu ili je krivnja za to na ministru.
Pitam se kako je moguće da pored takvog filtra (u svakom slučaju, čovjek bi po sastavu Vijeća očekivao - kompetentnog), s jedne strane, ne budu poduprte tako vrijedne knjige, a s druge strane, da knjige tako niske razine kakvoće budu "objavljene uz potporu Ministarstva Kulture Republike Hrvatske" i to PRILIČNO VEĆU od one koju je Kruzak dobivao za svoja najbolja i najvrjednija izdanja.
Kao što, vjerujem, znate [iz mojih svojedobnih izjava u Večernjem listu, eventualno i u drugim novinama i putem e-poruka koje sam vam slao], Kruzaku i nekim drugim ozbiljnim izdavačima koji smo se prijavili s prijedlozima za potporu objavljivanju knjiga na Natječaju za potporu Ministarstva kulture u drugoj polovici 2002. – premda smo imali prijedloge za potporu od znatne kulturne vrijednosti – dopisima u travnju 2003. (dakle, s odgodom od barem 6 mjeseci), ako izuzmemo nekakvu vrlo sitnu potporu, uglavnom je odbijena potpora s tog natječaja, a Ministar je svojim izjavama i vlastitim postupcima, tj. dezavuiranjem preporuka Vijeća za knjigu uz istodobno apostrofiranje “strogih načela po kojima će se nadalje potpora dodjeljivati” (a prema kojima je Kruzak svakako već tada trebao nju dobiti – barem za svoje filozofske naslove, kad je već g. ministar uglednog hrvatskog pisca, a k tome i najznačajnije češke književnike Karela Čapeka i Ladislava Fuksa, tretirao kao “neke koji su napisali roman” pa takva “beletristika ne treba potporu”, dok pojedini hrvatski skribomani istodobno svakako zavrjeđuju tu potporu – i dobili su je!), i izravno je pokazao da ništa ne drži do upravne procedure (prema kojoj se uvjeti natječaja ne mogu mijenjati sve dok dotični natječaj traje).
Stoga, mislim da je potrebno da raspolažete ovom informacijom, koja očito ponešto rasvjetljava određene, mnogima od nas inače sasvim providne činjenice. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li ova moja intervencija, osim negativnih reakcija, polučiti ikakav pozitivan učinak.
Objavljeno u časopisu TEMA