Kruno Zakarija, 19.07.2008, 20:07

KNJIGE [s]UDB(in)A


ILI POSTOJI LI ALIBI ILI ZAŠTO SMO U SVEMU ZAKAŠNJELI?
Uz “pohvalu” g. Antuna Vujića izdavačkom pothvatu KruZaka

Antun Vujić: “Filozof koji je neprimjetno ušao u opće znanje čovječanstva, Tema, 3-4, 2004.

Vujićeva pohvala doista lijepo zvuči. Vrijedi ponešto od toga citirati:

“No, ako je riječ o hrvatskoj čaroliji Poppera, ona je uvelike izdavačka i pripada Krunu Zakariji i njegovoj izdavačkoj kući KruZak ... Gospodinu Zakariji pripada čast istinske privrženosti izdavanju Poppera još u vrijeme prije izdavačkog booma 2000-ih.”

“Ako borba za demokraciju ne znači samo borbu za njen vanjski, političko-pluralistički okvir, koji je mahom postignut, nego uključuje i institucionalnu izgradnju društva, napose javno prepoznavanje boljih i lošijih društvenih ponuda, onda će ovaj KruZakov izdavački napor ... svakako doprinijeti osposobljavanju i našeg društva za način mišljenja koji mu još uvijek poprilično nedostaje.”

Na prvi pogled, bez konteksta, citat zvuči gotovo bajkovito. Hvala g. Vujiću na ovim velikim riječima. Hvala mu i za zgodan prikaz elementarnih Popperovih ideja i njihova utjecaja na Zapadu i na Istoku.
No, ipak, nikako mi jasno nije zašto g. Vujić nije barem pokušao ostaviti dojam da je knjigu listao dalje od naslovne stranice prvog toma. Ovako, sada kada je muka prevođenja i objavljivanja u potpunosti iza nas, ispada kao da sav taj učinjeni napor i nije bitan, a možda uopće i nije bio potreban. Ili tek godine svoje ...?!
Također, kada se pokuša malo pažljivije čitati tekst g. Vujića, izranja najedanput začuđujuća činjenica kako on ništa ne zna o Popperovoj poslovičnoj sumnjivoj kompetenciji, tj. prijepornosti u pogledu tumačenja i prevođenja antičkih tekstova. Tako g. Vujić bez ikakva kontekstualiziranja tek utvrđuje da je “...Popper prevodio s grčkoga jer nije bio zadovoljan drugim prijevodima...”.
No, samo po sebi to nije toliko zbunjujuće, osim što ostavlja dojam kako je ovaj pionir hrvatskog bliskog susreta s Popperom odmah nakon svojega pionirskog kontakta s tom filozofijom istodobno zabacio svoju intelektualnu znatiželju i kako se nakon svoje prve i jedine knjige – Popperom, filozofijom i/ili političkom teorijom više ne bavi.
Tako nam g. Vujić razvidno “von oben” prezentira vlastitu svjetlosnu udaljenost od predmeta o kojemu hoće instruirati svoje čitatelje – poput onog penzionerskog pripravnika, tj. starog gimnazijskog učitelja filozofije koji svoje učenike poučava Aristotelovim tekstovima, a koje je zadnji puta in continuo pročitao još u doba kada je bio pri kraju svog filozofskog studija.
Promotri li se pak njegova izjava kako je djelo još “prije čitao na engleskom”, ne treba imati iluziju i povjerovati mu da je doista sada uopće htio uložiti dodatni napor te “prvi puta čitati [i] na hrvatskom”. Štoviše, ne bi nas uopće trebala začuditi činjenica da on nikako nije imao volje pročitati ijednu cjelovitu rečenicu hrvatskog prijevoda. Tako se naime već ad hoc može ustanoviti da je u svome tekstu jedva uspio navesti prevoditelja prvog toma – Dražena Karamana (čije prezime već u sljedećoj rečenici sklerotično prekršta u “Katunarić”), ne osvijestivši pri tome elementarnu činjenicu da su drugi tom prevodili sasvim drugi ljudi: Darko Polšek i Filip Grgić.

[No, mislim da to nije samo njegov problem, to je ipak i problem samog uredništva Teme. Naime, urednički-redaktorski posao uvijek bi se morao obaviti: ako se hoće imati kvalitetan časopis, nije dostatno okupiti poznata, ili još bolje, imena kojima se bespogovorno vjeruje - u njihovu kvalitetu i stručnu vjerodostojnost. U ovom slučaju očito je da je uredništvo Teme, da je htjelo, moglo suspregnuti ovakve stručne gafove poznatog socijaldemokratskog Popperovca i bivšeg ministra kulture. Ovo upozoravam zbog kvalitete i budućnosti Teme, u koju kao časopis za knjigu optimistički vjerujem - želeći joj doprinijeti i osobnim prilozima.]

No, osim mogućeg razloga pod nazivom “zamor materijala”, za sve to možda je zapravo signifikantna njegova komparacija engleskog izvornika i srpskog, bošnjačkog i hrvatskog izdanja, tj. prijevoda. Tako on, tek onako, “lep duh k’o greh i šeret k’o uvek” što bi se reklo u istočnom – “senzualnom izričaju”, navodi kako je hrvatski prevoditelj, valjda prilagođavajući izvorni naslov prvog toma hrvatskom izričaju, postupio prevodilački puno primjerenije od svojih srpskih prevodilačkih kolega.
Ono što ovdje posebno bode u oči, jest Vujićeva aluzija na tzv. “jezično adaptiranje”. Činjenica jest da je srpski prijevod objavljen 1993, a da je bošnjački “prepjev” (što Vujić naziva “adaptacijom”) nastao pet godina kasnije. Vujić svojom ponovljenom formulacijom kako jezici – srpski, bošnjački i hrvatski – ne trebaju prevoditelje, ali imaju “adaptatore”, pravi izravnu aluziju koja se jedino može protumačiti na sljedeći način: a) barem deset godina zakašnjeli hrvatski prijevod samo je [mislim da Vujić drži: “konačno dobrodošla”] adaptacija prijevoda sa srpskoga, b) a ako bi hrvatski prijevod, kojim slučajem, doista bio prijevod s engleskog a ne tek prepjev/adaptacija sa srpskog, u što, slutim, on sumnja, to bi zapravo ionako bio te uludo bačen novac u kojemu sudjeluje tek jedan svjetski osobenjak – Soros, te jedan lokalni – Zakarija.
Ne mogu u potpunosti dokazati da g. Vujić tako doista misli, ali neki njegovi prethodni postupci daju mi pravo da vjerujem i tumačim to baš tako.
Ipak, za svaki slučaj, odbacujem samu primisao da smo “prepjevavali” srpski prijevod. Ljudi koji su mukotrpno radili na projektu prevođenja Popperova Otvorenoga društva na hrvatski jezik ipak nisu zaslužili da im to itko imputira – pa bio on možda i bivši ministar.

OTPISIVANJE KRUZAKA MINISTROVIM PEROM
Sada, prije negoli je zaboravimo, načas oživimo činjenicu da je g. Vujić donedavno (2000-2003) bio ministrom kulture (imenica u instrumentalu nije tek moj jezično-čistunski hir, nego omen funkcije).
Ovdje je dakle mjesto da se usput prisjetim nerazumljivog i netransparentnog onemogućavanja, tj. ne-odobravanja potpore za izdavanje knjiga mojemu KruZaku, koji g. Vujić sada iznenadno toliko hvali (ili “hvali”?) – i time kao da gotovo neumjesno podilazi, valjda na taj način ispirući nečistu savjest. Pamteći to, naime, doista nisam nikako imao volje da mu u kakvoj ishitrenoj ceremonijalnoj gesti, kao tadašnjem ministru, poklonim svoje izdanje Popperova Otvorenog društva.
O čemu je zapravo riječ: KruZak je mala izdavačka kuća, zapravo – tekstualno-izdavački “štrikeraj” – prosječno godišnje objavimo svega 5-6 naslova, premda su tih pet-šest naslova godišnje – od 1995. do 2004. – bili sve sami “kapitalci”. Po kriteriju malog broja naslova u godišnjem izdavanju, neki nas čak i ne ubrajaju u izdavače – izdavači su prema takvoj interpretaciji valjda samo oni koji imaju INDUSTRIJSKU (hiper)produkciju.
Stoga je takvoj KUĆNOJ RADINOSTI, onemogućavanje dobivanja potporâ zapravo zadavanje teškog – gotovo smrtnog udarca. A koncem 2002. g. ministar Vujić potpisao je negativna rješenja za čak 7 (slovima: SEDAM!) KruZakovih aplikacija na natječaj. Iduće, 2003., nakon što sam podigao glas prosvjeda u javnosti (jedino što sam mogao), od spomenutih 7 naslova potporu su ipak dobili 5 naslova, ali za dva je naslova ministar Vujić ponovno potpisao negativna rješenja, čemu je pridruženo negativno rješenje za još jednu knjigu. Zahvaljujući tome, KruZak je (iz)gubio timing, a možda nije zgorega ponoviti da potporu od Ministarstva kulture 2002. i 2003. g. nisu dobila sljedeća KruZakova izdanja:
1. Ronald Dworkin, Shvaćanje pravâ obiljno – vrlo težak i skup prijevod, jer su sama tematika i metoda sadržajnog prikaza u knjizi po sebi teški;*
2. As (The Card), roman Arnolda Bennetta, velikog engleskog pisca s razmeđa 19. i 20. stoljeća (koji nikada prije** na hrvatski nije bio preveden) – vrlo duhovit i literarno vrijedan roman o hochstapleru koji je smislio kreditnu karticu;
3. Tihomir Vukelja: Nesjedinljivo znanje. Bohrov doprinos filozofskoj teoriji spoznaje – popularizacijsko djelo o jako važnoj temi prošlostoljetne prirodne filozofije na kojoj se temeljio ukupni civilizacijski – znanstveni, i tehnološki doseg.

“ZAKAŠNJELOST”, “PREURANJENOST” I BIJELE PJEGE
No, g. Vujić (ne samo) u pogledu na izdavanje Poppera (promatrajući ga sub speciae sui solis) ipak konstatira jednu važnu činjenicu:
“Što se tiče moje knjige Otvorena znanost i otvoreno društvo, prvog većeg rada u Hrvatskoj o Popperovoj filozofiji, ona je izišla tek 1987., desetak godina nakon što je izvorno bila napisana. Napisana prerano, ..., ona je stigla prekasno... .”
U tome se s njim na određen način, per analogiam, slaže moja autorica i promotorica, dr. Gordana Bosanac, koja je na predstavljanju KruZakovih izdanja na tribini DHK, 14. travnja 2004. konstatirala da neke svojedobno jako utjecajne i jako važne knjige dolaze zahvaljujući KruZaku, premda su zapravo “zakašnjele”.
To zakašnjenje KruZakovih izdanja može se tumačiti na različite načine. Npr. Francuzi tek sada, na reprezentativnoj hrvatskoj izložbi ove godine priređenoj u njihovoj zemlji otkrivaju hrvatski doprinos renesansi, a koji je za neke njihove stručnjake tako fascinantan da smatraju kako će sada iz temelja mijenjati percepciju o talijanskoj i europskoj renesansi. Ako se tu može konstatirati da je riječ o kulturalno-povijesnom propustu spoznaje o dosegu i opsegu europske kulture jer, na koncu, francuski mediji u spomenutom kontekstu spominju vlastitu BIJELU PJEGU, isto se, prema hrvatskim prilikama, analogno može reći u KruZakovu slučaju: pa Euklidovi Elementi nastali su pred 2.500 g. i postavili su temelje europskoj znanosti i civilizaciji! Ta knjiga (tj. te knjige), poput Biblije, u svijetu je najizdavanija i najčitanija knjiga (iako, ne i u Hrvatskoj!). Tom knjigom (tj. tim knjigama) bavilo se nekoliko značajnih povijesnih imena koje se smatra našim precima, svakako našim kulturnim i znanstvenim utemeljiteljima i predšasnicima – npr. Herman Dalmatin, Rugjer Bošković i Marin Getaldić. No, na hrvatskome jeziku (ako ne računamo latinski jezik – hrvatskim), nisu se dosada te knjige mogle čitati.
Sada, zahvaljujući KruZaku, može se čitati na hrvatskom prvih 6 knjiga (nisam još izgubio nadu da ćemo iznijeti i preostali dio prijevoda). Knjiga je možda “zakašnjela”– zahvaljujući KruZaku (koji eto postojao nije u nekim drugim hrvatskim stoljećima), pa je knjiga izdana tek 1999. – kojom se, eto tako, simbolično zaključuje prvi hrvatski milenij.
Premda se (neželjeno-krvav i brutalan u svakom smislu) nastanak Hrvatske kao demokratske države dogodio u sumrak sumornog 20. stoljeća, Popperova filozofija i Popperova djela Hrvatskoj ni u čemu nisu mogli biti od pomoći. Post festum pojavljuju se tek jedina tri hrvatska, tj. KruZakova izdanja Popperovih djela: Bijeda historicizma (KruZak: Zagreb, 1996), U potrazi za boljim svijetom (KruZak, Zagreb, 1997) i famozno Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji (KruZak, Zagreb, 2003.). Ali, Poppera, kao ni drugu važnu svjetsku literaturu, reklo bi se po posudbama u knjižnicama i po zalihi primjeraka na skladištu knjiga, hrvatski intelektualci gotovo da i ne čitaju.
Da izbjegnem “prejake zaključke” – možda ipak da ovaj ekskurz odmah, ponešto zbrzano, zaključim: možda će se nakon isteka nekoliko razdoblja povijesnog vremena naši nasljednici diviti našoj boljoj prošlosti, poput onih naših susjeda koji se također dive svojoj (boljoj) prošlosti, premda uočavaju i metafizički se eto iščuđavaju da u njih, npr. “nije bilo baroka”. Tako i kod nas: jedva da je ikad bilo liberalizma i “popperovstva” i još koječega što KruZak eto (ili drugi mali hrvatski izdavači), sam izdati stići neće. No, sasvim sigurno, na karti hrvatske kulture ostat će nam tek jedini trag – BIJELA PJEGA. No, hoće li to ikoga zasmetati?

KULTURA KNJIGE U IDEOLOŠKOM OBRASCU
Vratimo se ipak kulturi knjige u hrvatskom jezičnom prostoru – opet na Popperovu primjeru:
Čudno je doista da se smatra kako je glavni razlog za neobjavljivanje Popperova Otvorenog društva u Hrvatskoj i Jugoslaviji onoga doba (kada filozofskim katedrama vladaju marksisti) tek njegova tada jako ozloglašena i sasvim nezaslužena etiketa pozitivista ili “hladno-ratnog huškača s druge strane željezne zavjese”.
G. Vujić je naravno, opet u pravu: to je doba kada svaki filozof koji drži do sebe svoju znanstvenu legitimaciju vidi jedino u promišljanju suodnosa “vlastitog” mišljenja s marksističkim prototipovima i stereotipima. Tako više tada mladih i perspektivnih filozofa pišu knjige s integrativnim naslovima, kao što je npr. Marksizam i strukturalizam, Marksizam i lingvistika, Marksizam i frojdizam, itd. Nezamislivo je bilo – bilo što što se istodobno ne bi dovelo u svezu s marksizmom. Hajdegerovska mladež otkriva u to doba Heideggera prvenstveno zahvaljujući posredovanju svojih marksističkih učitelja i najizvornijih komunističkih filozofskih proroka: Vanje Sutlića i Gaje Petrovića.
No, nije sada problem u tome što su neki marksisti danas zatajili svoju marksističku pripadnost. Uostalom, marksiste više nitko ne progoni, pa čak i ne proziva (premda je bilo i ima još dosta neutjecajnih primitivaca koji tu i tamo nešto blebnu, a to se onda koristi za halabuku o ugroženosti: danas je još uvijek jako korisno dizati poviku na revanšizam za koji je sasvim izvjesno da se dogoditi neće). Stoga izgleda doista čudno kad ih se hoće braniti, premda su na vlasti i u sasvim konkretnim centrima moći.
Problem je u nečemu drugome: naime, u tome što dotični post-marksisti sami ne osjećaju nikakvu odgovornost za filozofski znanstveni rad i za filozofsku kulturu. Kao da bi, osim intelektualaca ove zemlje (bili oni marksisti, liberali ili nešto treće), netko drugi trebao brinuti brigu o poboljšanju lošeg stanja (filozofske) kulture, pa time i kulture (filozofske) knjige.
Teško je doista naći opravdavajući razlog za neobjavljivanje Poppera već koncem šezdesetih ili sedamdesetih godina u Zagrebu, Sarajevu ili Beogradu. Naime, u Beogradu je ipak (kao što i g. Vujić konstatira) objavljena barem Popperova Logika naučnog otkrića, a Beda historicizma pred raspad Jugoslavije (1987. ili 1989?).
Zašto se nije objavljivalo Popperova djela? U časopisu Praxis, njegov je urednik Gajo Petrović, već u njegovu startu, sredinom šezdesetih, zapisao da su neortodoksnim marksistima draži oštroumni kritičari marksizma od neproduktivnih marksističkih papagaja. To je filozof koji je svakako mogao i morao poznavati Poppera. Praxis-filozofi imali su posebice velik utjecaj na prevodilačku politiku, barem kad su u pitanju filozofska djela, ponaosob u izdavačkoj kući Naprijed. Rezultat tog utjecaja jest Naprijedova filozofska biblioteka koja još i danas izlazi, sada u izdavačkoj kući Ljevak.
No, kad se usporedi s izdanjima sarajevskog Logosa i beogradskih izdavača BIGZ-a i Nolita, jasno je da je Zagreb zapravo jako zaostajao u izdavanju filozofske i humanističke literature u odnosu na Beograd i Sarajevo (baš kao što je imao i drugih velikih ograničenja u odnosu na svoje izravne jugoslavenske usporedne točke) u baštinjenju suvremenih filozofskih kao i općekulturnih ideja. No, nekakva strategija se ipak mogla naknadno iščitati iz onoga što je tih godina bilo objavljivano, premda, to što se objavljivalo tada ukazuje tek na temeljnu prožetost marksizmom i marksističkim hajdegerovstvom gotovo svih tada djelatnih zagrebačkih filozofa, dok je gotovo sve drugo bilo potpuno izvan interesa. Na koncu, već smo ovlaš naznačili da su nemarksistički hajdegerovci mogli egzistirati samo zato što su izvorni marksisti posta(ja)li hajdegerovci.
Zbog toga Petrovićev stav prema oštroumnim kritičarima marksizma treba shvatiti tek kao deklarativan stav: Popper je u najboljem slučaju u nedogled čekao red za prevođenje i objavljivanje – trebalo je valjda prije objaviti Blochove litanije, Lefebvreove pisanije i koješta drugoga sličnog, a jako je važno ovdje kazati: prevodilački resursi u Hrvatskoj bili su i tada ograničeni, premda ne toliko koliko danas, kada već odavno zvono zvoni na kulturnu uzbunu. Na koncu, danas čak nemamo dostatne prevodilačke resurse za prijevod europskih pravnih dokumenata koji se svakodnevno produciraju i multipliciraju, tako da tone neprevedenog pravnog materijala prije ulaska u EU čeka hrvatsku slavnu prevodilačku armadu (koja nikako da se uobliči).

UPITNIK KRANJČEVIĆEVA ADAMA
Problem se u ono doba sastojao u tome što se postojeća izdavačka strategija zbog pretežitosti ideoloških utjecaja nije mogla pristojno izbalansirati. Akademske institucije – fakulteti, katedre, instituti i zavodi, Akademija i Matica ni onda nisu bile dužne brinuti o kapitalnim prijevodima – kao što nisu ni danas. No, dok u ono vrijeme to nije toliko dolazilo do izražaja, sada je sasvim razvidno: ako im, naime, to nije primarno, koji je zapravo istinski razlog njihova postojanja? Čuvanje hrvatske baštine u njenoj kuli bjelokosnoj – zar (te stalno reprintiranje i prežvakavanje istoga – od Marka Marulića, preko Gazophilaziuma, do pretpotopnih stoljeća hrvatske književne polu-pismenosti)!? Ne radi li se u tome tek o radikalno zastarjelom, konzervativnom nacionalnom naboju koji tako upravo onemogućuje opstanak suvremene nacije? Bojim se da unutar-institucionalni glas savjesti odavno ne funkcionira (premda Karanjčevićev posljednji Adam iz povijesne blizine hrvatskim institucijama u posljednjem hropcu još uvijek dovikuje: “de te fabula narratur”). Je li ispravno očekivati da će te probleme tek onako usput riješiti neki mali izdavači (koje inače svaka ministarska šuša može pogasiti kao čik cigarete – a cigarete i čik u zubima danas su pak, za razliku od doba ikona “angažiranih intelektualaca”, tek znak arogantnog i nepristojnog ponašanja)? Ne očituje li se u tome potpuna intelektualna nemoć i krah svih sveučilišnih i kulturnih institucija?

PROSTITUIRANJE KNJIGE
No da ne bi bilo dodatne zabune – budući da je na neki način ona već na djelu: nije moguće jednostrano podupirati i razvijati samo prevodilaštvo ili samo književno-kreativan rad ili samo izdavaštvo – to je svakako potrebno, ali stvar je daleko kompleksnija, a napor vlasti i novac poreznih obveznika daleko potrebitiji od onoga što se trenutačno čini i onoga što se trenutačno izdvaja. Naime, stvarni medijator-katalizator prevodilaštva ili pak pjesništva ili pak beletrističke te filozofsko-znanstvene produkcije nisu udruženja i pojedinci koji trebaju stipendije, potpore i subvencije (dobivaju ih i ribari i seljaci), pa nisu čak i najbolje i najkvalitetnije profilirani izdavači; nije to ni knjižarska mreža – koja je u općoj pomami (sjetite se usklika: “imamo Hrvatsku”) – nestala. Stvarni medijator kulture knjige i kulture riječi jest društvo. Država pak društvu (a ne tek “potrošačima beletristike”, literarno-književnim kreativcima ili pak izdavačima), mora omogućiti komunikaciju, i ne samo u vidu cestovno-željezničko-brodsko-telefonsko-elektronske komunikacije. Ta komunikacija danas knjizi je itekako potrebna budući da je knjiga danas potpuno potisnuta iz svih javnih medija, a ljubitelji knjige i izdavači pretvoreni su u marginalne grupe, koji se moraju boriti za svoja elementarna prava. Kao što smo svjedoci ovih dana, knjiga više nije vrijednost i kulturno dobro po sebi, nju su najmoćniji tiskani mediji funkcionalizirali i desakralizacijom spustili do razine uličnog prostituiranja, svodeći je konačno na vrijednost reklamnog kozmetičkog preparata čija je zapravo jedina svrha – DA BOLJE PRODA NOVINE. No, knjiga je doista loša prostitutka: riječki je “Novi list” prostitutku (knjigu) koja makroima (novinama) donosi bolju prodanost već zamijenio nosačem zvuka.

DRŽAVA I KOMUNIKACIJA KNJIGOM
Država, dakle, mora doista brinuti o svim komunikacijama. Ali, država društvu mora omogućiti i komunikaciju knjigom, a također brinuti i o njoj. Ako toga nema, pitanje je, čemu nam je pred 35 godina uopće trebala “Deklaracija o jeziku”, pa, konačno, sada kada je u zemlji (društvu) sve što je doista jako materijalno vrijedno ionako već u stranom privatnom vlasništvu ili u vlasništvu multinacionalnih kompanija i korporacija, o čemu država još mora brinuti? Pa valjda u prvom redu o poštivanju hrvatskih zakona i hrvatskih građana te o životu i promicanju hrvatske kulture!
Hrvatskom građanstvu – čije je prerastanje iz naroda u naciju u posljednjih stoljeće i pol obilježeno frustriranošću Bečom, Peštom i Beogradom, premda još uvijek postoje razlozi za impresioniranost – sada više ne postoji nikakav rezervni alibi. Alibi za zakašnjelu knjigu uvjetno još može postojati, ali alibi za zakašnjelost nacije, zapravo je alibi za odgađanje priznanja zrelosti nacije.
No, država valjda ipak mora svakodnevno brinuti o općoj razini kvalitete života i sigurnosti svojih građana, tj. ona doista svakodnevno mora brinuti o tome da se hrvatske građane u njihovoj svakodnevnoj egzistenciji ni u čemu ne ugrožava, ne obespravljuje i da ih se kulturno ne unazađuje!
_______________
* Za usporedbu, knjige slične veličine (premda ne i analogne društvene ili političke važnosti - ipak je to knjiga s početka prošloga stoljeća) i prevodilačke težine: Nicolai Hartmann: Etika, dobila je u isto doba potporu u visini od 40.000,00 kn. Ako se uz to uzme u obzir da je Popperovo Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji, I. i II., koju g. Vujić toliko hvali (ili “hvali” – ovisno o stajalištu) za njegova mandata zapravo dobila potporu od 17.000,00 kn (ili 8.500,00 kn po tomu), a čak su i početnički uzbirčeni pjesmuljci i pornografija simplex dobivali jednaku sumu (je li to taj “izdavački boom 2000-ih”?), onda svako suvislo pitanje o institutu potpore i njezinim kriterijima ovdje pada u vodu, i to ne samo u doba ministra Vujića, nego i prije, a bojim se da bi moglo biti i – poslije! Ako kojim slučajem ipak griješim, i nisam ni slučajno otkrio razlog takva, već spomenutog tretmana KruZaka na natječajima za potporu 2002. i 2003, nije li se u tom slučaju radilo tek o (nečijoj) iracionalnosti?

** Uostalom, gotovo nijedan KruZakov autor, a riječ je redom o velikim imenima znanosti, nikad prije nije imao knjigu u prijevodu na hrvatski jezik, npr.: G. Frege, J. Barnes, K. R. Popper, W. Heisenberg, C. Danto, D. Ross, J. Rawls, O. Sacks, P. Strawson, W. V. O. Quine, G. Berkeley, James D. Watson, K. Gödel, F. Hayek, N. Goodman, M. Devitt, K. Sterelny, A. MacIntyre, W. K. Frankena, D. Bell, S. Kripke, Lord Acton, N. Warburton, R. Dworkin...
__________________
Objavljeno u časopisu TEMA


Komentari [0]
Trebaš se prijaviti da bi komentiranje bilo omogućeno.