Bauer u KuZakovoj mreži
Ludwig Bauer osoba je koju sam, sasvim slučajno, susreo na Frankfurtskom sajmu knjiga 2001. Kao pisac koji je te godine u Nakladi Ljevak objavio roman Prevođenje lirske poezije, bio je u hrvatskom timu – među onim piscima (Barbijeri, Gavran, Stamać) koji su u na taj (s)umorni Frankfurtski sajam delegirani eda bi predstavljali našu “tisućljetnu pismenost”.
Za razliku od prethodnih godina, Frankfurt mi je te godine ostao u ne baš lijepom sjećanju. Ne samo zbog pretjeranih i paničnih sigurnosnih kontrola prljavih čarapa i gaćica u mojoj osobnoj prtljazi na svakom sajamskom check pointu…
U takvim okolnostima, prirodno je da se osjećate – pokislo. A onda je prirodno da taj osjećaj pokušate odagnati. Prišao sam Baueru i predložio mu odlazak na obilniji švapski ručak, negdje u blizini Römerplatza. Kombinacija moje mediteranske brzopletosti i Bauerove podunavske jednostavnosti – već kod juhe prešla je u fazu kreativnog poduzetništva. Bio je to trenutak kada smo učinili elementarne pretpostavke za suradnju.
Moj je razlog za suradnu s Bauerom bio proizvesti aktualnu beletrističku ediciju, nekakav pandan ili antipod KruZakovoj “filozofskoj zakašnjelosti” – zbog koje je moja filozofska biblioteka medijski nepercipirana i možda svjesno zabacivana (jer intelektualni doprinos kulturi mnogih naših “umnih glava”, nažalost, dao bi se sažeti u hrvatsko geslo: “bolje NIKAD nego ikad” – stoga su takvi ljudi svaki put jako nesretni kada se nađe netko tko takvu “metaphyziku” ne slijedi).
Bauerov roman Don Juanova velika ljubav i mali balkanski rat došao mi je u ruke uskoro po povratku u Zagreb. Bio je to mali napor za mene no, zahvaljujući objavljivanju i ulasku KruZaka s Bauerom u daljnju beletrističku produkciju, velika dobit za – hrvatsku književnu kritiku.
Svakako, htio sam biti izdavač knjige koja će nazdravičarski domozov, oštri nacionalizam, ratne trublje i isključivost rodoljublja staviti na svoje mjesto – barem post festum. Taj roman trebalo je objaviti što prije zbog nas samih – da bi nam se ukazala slika o nama kakvi doista jesmo, razodjeveni od domoljubne patetike i etičkog idealiziranja. Nisam očekivao da bi roman mogao postati bestseler, stoga me činjenica da on to nije postao – nije razočarala.
Novinska književna kritika zapazila je taj roman, pomno ga je analizira i nahvalila. Ipak, neprestano mi se potvrđivao dojam da mediji, tj. televizija i novine, itekako paze da im se ne omakne nehotična reklama edicije “KruZak i Bauerov pristup”. Kao da se pojava Bauerove beletrističke edicije u KruZaku ipak morala medijski prešutjeti. Konačno, riječ je tu o Baueru, tj. suptilnom literarnom pismu i predmetu medija koje su oni čitavo jedno desetljeće uvježbavali zaobilaziti, i KruZaku, tj. prethodno također prešućivanoj filozofskoj ediciji kojom bi se pak, ako izuzmemo naše okolnosti, rado ponosile mnoge druge veće europske kulture i sredine – kada bi u prilici bile.
Dakle, KruZak i Bauer, dvojica niotkudzvanaca, nedo-klanih anti-klanovaca, kada se udruže, samorazumljivo, ne mogu stvoriti klan, niti ih mediji mogu percipirati kao klan – eda bi imali razloga posvetiti im pozornost. Jedino što oni mogu, to je ono što koliko-toliko znaju: unazad posljednje dvije godine u našim rukama iz rudimenta rastvara se lepeza beletrističke edicije za literarne znalce i sladokusce. Pisci kao što su Bennett, Čapek, Fuks, Mann, Bauer, Ledig i Maugham (a nadajmo se da će ih još biti), objavljeni su u ediciji koju zajednički stvaramo ne samo zato što je riječ o dobroj literaturi, nego i zato što ta literatura iskazuje svoju fantastično nevjerojatnu aktualnost u vremenu u kojemu ih objavljujemo. Nadajmo se da to možda ipak neće biti tek KruZakov kratki izlet u beletristiku, a ni Bauerov trajniji otklon od pera.
Objavljeno u časopisu TEMA
Komentari [0] | |
---|---|
Trebaš se prijaviti da bi komentiranje bilo omogućeno. |