“Koga bogovi zamrziše, učinište ga pedagogom” [2004.]
Kada je, u izbornoj kampanji koncem prošle godine, sadašnji premijer davao predizborno obećanje o štednji u državnom proračunu, ni slutio nije kakvu si je paklenu napravu – u vidu potencijala socijalne eksplozije – pritom složio. Objedinjenost bivših ministarstava – znanosti i prosvjete donijelo je sa sobom, gle nenadanog čuda, objedinjenje sindikalnih snaga u sektoru obrazovanja i znanosti.
Izgledalo je tada ‘našem/mojem Ivi’ (kako mu je, u plaču zbog nevolje koja ga je zatekla, tepao jedan stranački pjevač-inkasator) da će spajanjem ministarstava doista doći do nekakve uštede, čak i smanjenja administracije te povećanja ukupne efikasnosti vlade. No, možda je ipak mogao biti svjestan toga kako je to samo još jedna u nizu iluzija kojom će politika po tko zna koji puta zamazati oči javnosti?! Činjenica je pak da ministarstva in continuo ipak upošljavaju nove zaposlenike, u ne baš zanemarivom broju (ta Zagreb je ipak dovoljno malen grad...). Isto tako, činjenica je da se ministarstva, a u ovom slučaju mislimo na Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta (a ono u državnoj upravi nije nikakav izuzetak), ne rješavaju administrativnoga kadrovskoga balasta, premda isluženih i sasvim nekompetentnih još uvijek ima u priličnom broju (zna se, po istom načelu – Zagreb je dovoljno malen grad – a sve se to može znati zahvaljujući kontaktima u cehu i struci, i svatko od nas može to ustanoviti već na prvi pogled).
Elem, takvom socijalnom kemijom, dakle, postignuta su dvije sasvim neželjene socijalno-kemijske reakcije: od dviju državnih institucija nastala je jedna ničim manja i ničim efikasnija od prethodne dvije: tako se već godinu dana u znanosti ne događa ništa; u prosvjeti pak, čuli smo samo nešto o ‘jako dobrim katalozima znanja’, ‘državnoj maturi’ i posebice ‘novom kalendaru’. Istina, umjesto dosadašnjih dviju ministarskih osobnosti – osobnosti koje su ostavljale dojam samozatajnih, ali ne odveć aktivnih u želji da se proslave (ili ‘proslave’) inauguracijom ‘epohalnih promjena’, ‘reformi sustava’ itd., sada imamo medijski prilično hiperaktivnog ministra, na jeziku – brzog i vještog! No, od mnogih sam već čuo žal za vremenom kad se kako-tako ipak moglo dospjeti na razgovor s ministrom (uz kavu). Ovaj sadašnji hiperaktivni dječak preoštra pogleda koji sječe zrak oko sebe, u profesionalnom liku forenzičara, više je nego vješt u medijskoj igri, no i njegove su najave velike do neba. Kao i mnogi njegovi prethodnici – i on se okružio akademskim vizionarskim fizikalnim i pedagoškim ‘Katicama za sve’ – a to je ekipa koja je istim žarom sjedila u svim ministarskim stručnim savjetima naše novije povijesti.
Naizgled, sindikati mu ipak vjeruju, stoga najavljuju da ne vode borbu protiv njega ‘već mu žele pomoći u naumu’ te se i oni zalažu, najprije za ‘dignitet profesije’, pa za ‘uvjete rada’, pa za ‘veća izdvajanja i ulaganja’, pa tek onda za ‘plaće uposlenih’.
Tako eto, zahvaljujući netom naučenim modelima socijalne mimikrije, uračunavajući negativne efekte koje su svojedobno proizveli izravni zahtjevi za povećanjem nadnice [sjetimo se: ‘što hoće ti učitelji i nastavnici, pa svi trebamo imati barem po jednu kobasicu, a oni imaju i puno više...’], sindikati dobro prikrivaju svoj najvažniji zahtjev – 12% povećanja plaće.
Hoće li uspjeti u svome naumu? Nažalost, ne vjerujem, iako svojim prijateljima i bivšim kolegama iz prosvjete od sveg srca to želim. Da, i ja sam do pred skoro šest godina bio prosvjetar! Stoga vjerujem da spadam u ne odveć veliku društvenu skupinu koja ima razumijevanja za zahtjeve štrajkaša. Pitate se zašto?
Pa, evo odgovora. Četiri godine prije svog odlaska iz prosvjete u ‘privatni biznis’ dospio sam u jednu od elitnih zagrebačkih gimnazija. Izgledalo mi je tada načas kao da sam ‘warpom’ promijenio ‘povijesno vrijeme’ radeći sada u zgradi koja nije oronula nego je nova, u profesionalnom okruženju koje je bilo poticajno, uz vodeću osobu koja je bila ‘duša škole’. No, prekratko je sve to trajalo – političke promjene ‘dušu škole’ brzo su iščupali iz školskoga tijela i ne pitajući to tijelo za osjećaje – te mu implantirali jednu ‘novu dušu’. U takvim okolnostima, čovjek se okreće sebi i pita se ‘a što imam ja od svega’? Pa onda ustanoviš: imam plaću (a takva je uvijek bila) s kojom uz obitelj jedva da mogu preživjeti; osim sindikalnih svinjskih polovica, ne mogu kupiti gotovo ništa: stan nije opcija, a ni novog ‘polovnog ljubimca’, ni novi televizor, ni kompjutor, ni nove knjige... Ne mogu se ni pristojno obući, da barem u školi izgledam pristojno. Mogu li barem svojoj djeci pružiti dobro obrazovanje – ne, ne mogu ni to! Što onda imam u školi i zašto sam se toliko u školi zadržao? Da, imao sam učenike! A to je ipak jedna vrsta ljubavi, zbog koje se ne odlazi lako.
Ipak, svaka ljubav ima svoj kraj: jednoga dana, kada je trebalo provjeravati stečeno znanje, učenici su mi rekli sljedeće: ‘profesore, vi ste nama tako dragi, zanimljivi..., ali shvatite, mi imamo 16 predmeta! Doista važni samo su oni predmeti koji nas čekaju na prijemnim ispitima. A ništa o čemu nas vi poučavate ne provjerava se na njima. Prema tome, to o čemu nas učite, jest zanimljivo, ali nama zapravo nije od životne važnosti’ [predavao sam im filozofiju, jer mene su nekad učili da je ‘filozofija za život itekako važna’].
Tako sam eto ‘kruhu i vodi’ u prosvjeti rekao ‘dosta’, i otišao sam u privatne poduzetnike. Premda ‘intelektualni inženjering’ kojim se sada bavim odavno već nije probitačna stvar, ipak je kod mene otada sve drukčije. Prosvjetnog ‘kruha i vode’ tek se sjetim – obavezno s nostalgijom – tada kada se moje bivše kolege spremaju na štrajk. Želim im uspjeh! No, nažalost, ništa im to koristiti neće, a i oni to dobro znaju: ‘koga bogovi zamrziše, učiniše ga pedagogom’.
Objavljeno u Vjesniku, 7. i 8. listopada 2004.
Komentari [0] | |
---|---|
Trebaš se prijaviti da bi komentiranje bilo omogućeno. |