Sir i/li vrhnje izmedju dviju korica (2005.)

Ne bih doista htio zatupljivati javnost niti bih nepotrebno utrčavao “u prljavi medijski prostor”, ali doista potrebno je ukazati na jednu jako zanimljivu paralelu.

Ovdašnji (pre)prodavači južnoameričkog sira i/li vrhnja (o nevjerojatne li domaće priče!) naletjeli su, eto, na “našeg viteza Zavišu”!
Dotični naš vitez, kao pravi “Srijemac u Zagrebu”, baš kao Robin Hood, izrekao je svoj sudbonosni “bobu: bob, a popu: pop!” (tko li se još sjeća!), tj. bez pardona rekao je južnoameričkom siru i/ili vrhnju što ga doista ide: ta, ne može se on, jedan obični Južnoamerikanac, u dampingu prodavati se nama, baš jednako kao i naš domaći sir i/li vrhnje i, ktomu, po tol’ko nižoj cijeni! Pa tako još vrijeđati naš indigeni ponos!
Naši seljaci i njihovi zaštitnici tako su konačno doživjeli pravu satisfakciju: udarit će se ozbiljne carine tom dojdek-siru i/li vrhnju, a nek’ bude sretan ak’ još ne dobije i apsolutnu zabranu pristupa svim našim građanima i/li građankama, seljacima i/li seljankama! Ma, ljudi, to mu i treba, ta kako je dosad uopće to i bilo dopustivo?! E, a tako naši muktaši i izjelice neće dobiti prigodu da se džabe nauživaju gaučo-indijanskih delicija. Makar kakvi bili ovdašnji “muktaši i izjelice puste” (što bismo rekli: “Truli Poždrali”) – priliku da obezvrijede naš sir i/li vrhnje svejedno dobit neće. Ma gdje bili! Naš sir i/li vrhnje “ima sada da se cijeni i poštuje” i “da se ne obezvrjeđuje”. “Jedimo naše” (ako još imamo što), ta to je ionako nama “naša borba dala”! To naše jednako je dobro (ma što: puuuno booolje!) kao i gaučo-indijansko. A – što je za nas jako dobro i jako važno – skuplje je! Tako se eto čuva “naš seljak, vjera u Njega i narodna sloga”. I treba tako da se čuva! Jedino što u tome možda baš i ne valja: ta kako je uopće moguće da je sve to (još kao slučajno; omaklo mu se!) poškropio jedan središtarac i sveznalac, a ne baš naš predstavnik – naše seljačke vrhuške.
Dragi službeniče našega sela i naše poljoprivrede, za takvu svenarodnu brigu za sir i/li vrhnje zaslužujete da vam skinemo kapu i kažemo: “Svaka čast”.
Eto, taj zadužnik našega sela i poljodjelstva, jedini je provincijalac koji se imao vjere i hrabrosti izaći pred svoje ljude čista i poštena obraza i reći im – ne dam vam što nije vaše, što je tuđe, to vam ionako samo šteti, dugoročno je nezdravo: elem, trošite svoj vlastiti sir i/li vrhnje što ga delate u znoju lica svojega, a ne onaj koji bi vas dopao kao mana s neba, koja je na kraju (i na početku) čak i sasvim pošten svijet iskvarila sasvim! Ma, svaka mu čast, čestitati mu treba!
No, izgleda, nije on ipak, onakav premlad i nejezičav, mogao postati uzorom kakvom našem Lokalnom Moćnom pRigorcu za sličan ljudski postupak i za sličan Lokalni Marketing.
Primjerice, već više godina, u tržišnom zabranu, i u bescjenje, tj. po dampinškim cijenama, prodaju se knjige proizvedene tko zna gdje (možda i kod Gaučo-Indijanaca) i tko zna kako – nemilice uništavajući tako našu knjigu (tj. proizvod s poznatim, lokaliziranim, našim referencama). Ipak, naš Moćni Lokalni pRigorac rekao bi nam javno: “ma, što ti ovdašnji proizvođači knjiga hoće?” (Može li nas to imalo asocirati na proslavljeni poreznički pedeve-slogan o knjizi koja je ništa drugo doli “tiskotina između korica”). Pa se sada lokalnim knjižnim rukotvorcima još može obećati i nepoštedna borba za svaki pedalj životnog prostora u predvidivoj igri koja u mnogočemu jako sliči plesnom natjecanju pod nazivom “Konje ubijaju, zar ne!?”
Sve je dakle učinjeno kako treba! Što je jako važno, čak i Europa se s time slaže! Jedino još nije, eto, upućena izravna, doista važna poruka našim lokalnim kupcima knjiga, tj. potencijalnim pronositeljima slavne tisućljetne kulture: čitajte bilo što, pa makar i naše!