Frankfurtarije [2001.]

Frankfurtarije*
Velika je fertutma napravljena i velika se prašina digla oko hrvatskog nacionalnog štanda na ovogodišnjem Frankfurtskom sajmu. Toliko usijanja i toliko zagriženosti davno se nije moglo vidjeti oko, ipak, ne bog zna kako značajne stvari. Po skandalu koji je nastao, reklo bi se da je frankfurtski jednotjedni izlet najsudbonosniji godišnji događaj za hrvatsku književnost. Kad bi to bilo tako, o njemu bi trebalo brinuti književničko udruženje. No, očito je da naši kulturni poslenici gube iz vida kako to svjetsko sajmovanje primarno nije zbivanje književnosti, nego tek trgovina knjigama i autorskim pravima. Također, gubi se iz vida kako “nacionalna” knjiga nije isto što i nacionalna književnost. Doduše, hrvatskim izdavačima ni trgovina knjigama ni plasman nacionalne književnosti, tj. domaćih književnika na svjetsku pijacu ne ide baš od ruke.
U želji za što efektnijim poantiranjem u stvaranju skandala zbog kojega Durieux (i pridruženi mu Feral Tribune) navodno ne ide na nacionalni štand (već na štand njemačkog P.E.N.-a, dakle riječ je o dvostrukom publicitetu), premda je storija o hrvatskom izdanju Mein Kampfa na frankfurtskom štandu - lanjski snijeg, Nenad Popović je apostrofirao Zdenka Ljevaka kao čovjeka koji je u svojoj knjižari izložio tu sramnu knjigu, dok je njegovim i nekim drugim knjigama taj reklamni izlog bio nedostupan. Dok je za Ljevaka Mein Kampf samo “tražena roba, poput romobila – na kojoj se zarađuje”, za Popovića to nije knjiga poput ostalih jer, prema njegovu mišljenju, svatko tko je prodaje dodatno obeščašćuje milijune nevinih žrtava nacističkog genocida. No, sve je to naravno samo garnierung skandala oko Araličine Ambre. Novinar Novog lista Rade Dragojević još je proširio podmetaljku prema cijelome Organizacijskom odboru hrvatskog nastupa na frankfurtskom sajmu:
“Ipak, neće se dozvoliti jednom našem izdavaču da izloži Hitlerovo djelo na Sajmu jer, kako su to kazali predstavnici Organizacijskog odbora, ta je knjiga zabranjena u Njemačkoj. Stekao se dojam da, što se njih tiče ne bi imali ništa ni protiv te knjige, ali, da se nije zezati s njemačkom policijom.”
“Dojam” koji je spomenuti novinar stekao, naravno, pogrešan je i nije baš moralno ispravno da na temelju njega podmeće Odboru. Naprotiv, Zajednica NKH pri HGK već se godinu dana aktivno suočava s problemom i posljedicama objavljivanja nacističke literature kod nas. Kao član ovogodišnjeg Odbora, ali i kao izdavač koji je pripomagao u organizaciji lanjskog nastupa, to ću ukratko dokumentirati.
Još se prošle godine Franjo Letić i njegov CROATIAPROJEKT svojim nacističkim i antisemitskim izdavačkim programom pokušao prošvercati na Frankfurtski sajam – putem hrvatskog nacionalnog štanda. To bi se i dogodilo da nismo pravodobno reagirali. Ispričavam se što ističem svoju osobnu ulogu, ali bilo je tako da sam baš ja, pregledavajući katalog onih izdavača koji nastupaju, naišao na nj te sam istom upozorio Alberta Goldsteina (prošlogodišnjeg predsjednika ZNK i odgovornu osobu za prošlogodišnji hrvatski nastup na Frankfurtskom sajmu) o čemu je tu riječ. Na taj smo način još lani, doslovno u posljednji čas, uspjeli eliminirati te knjige i tog izdavača, tako da on nije uspio blamirati ostale hrvatske izdavače i samu Hrvatsku.
Naravno, promijenivši naziv svojeg poduzeća u CROATIAKNJIGA, dotični je izdavač pokušao isto i ove godine. Naravno, njegov pokušaj nastupa na Frankfurstkom sajmu upravo doživljava istu sudbinu kao i lani. Ali zato se ipak netko našao da ga iskoristi kao monetu za potkusurivanje.
U kontekstu optužbe Zdenka Ljevaka od strane Nenada Popovića – valja hipotetski razmotriti i mogućnost da se danas-sutra npr. pojavi knjiga Osame bin Ladena u vidu terorističkog priručnika (možemo čak pretpostaviti vrlo “atraktivnan naslov”). Ako bi država to dopustila (tj. ako bi propustila onemogućiti objavljivanje), našao bi se već netko tko bi je pokušao i objaviti.
Dakle, naglasak je na tome da one knjige koje su za demokratsku državu i njezinu legitimnu vlast doista opasne ona mora zabraniti, kako bi na taj način brinula o sigurnosti svojih građana i za svoj demokratski ustroj. Štoviše ona je to dužna učiniti.
Međutim, uopće nije problem u tome što je Mein Kampf u Hrvatskoj objavljen, već je problem očito u tome što u Hrvatskoj u određenoj mjeri ima onih koji odobravaju ono što je Hitler činio i što je propagirao. Imam dojam da je Letićev izdavački program podupiran od neke takve, pretpostavljam i nadam se, marginalne grupacije.
No, ako takvi koji bi ugrozili demokraciju, slobodu i antifašističke vrijednosti nisu u broju koji bi za državu i njene građane bio opasan i ako je opća društvena klima takva da onemogućava povećanje onih koji bi odobravali nacizam i služili se njegovim metodama, onda bi, mislim, to Hitlerovo sočinjenije trebalo objaviti. Upravo zbog okolnosti da smo u Hrvatskoj dobili jedno problematično izdanje, mislim da je potrebno da ga se objavi još jednom. Štoviše, bi bilo dobro da tu knjigu svojim stručnim opaskama komentiraju stručnjaci – politolozi, sociolozi i drugi. Jer, na koncu, državi se ne smije dati placet da po svom nahođenju zabranjuje ili vodi kampanju protiv pojedine knjige, štoviše, potrebno je da u tome državu nadzire javno mnijenje (pisci, novinari, intelektualci, mediji itd.) jer bi se inače, davanjem placeta državi “na neviđeno”, također moglo ugroziti demokraciju i građansku sigurnost.
To je upravo glavni razlog zašto se zalažem za pravo (drugim) izdavačima (jer ja to ne kanim činiti) da, kako je to svojedobno imenovao Nenad Miščević, objavljuju gadosti. Vjerujući da je Hrvatskoj trenutačno puno potrebnija druga vrsta literature, činio sam što sam mogao i konačno sam, među ostalima, objavio antinacističku i antisocijalističku knjigu Friedricha Augusta von Hayeka, Put u ropstvo. Zahvaljujući medijskoj fertutmi, Hitler je u Hrvatskoj nažalost reklamiran i prodavan puno bolje od Hayeka.
Dodat ću tome i jedno osobno iskustvo. Radeći kao odgajatelj u jednom zagrebačkom đačkom domu 1984. g., susreo sam se tada s dječakom koji mi je rekao kako on misli da ta Hitlerova knjiga nije baš tako strašna kako je opisuju udžbenici povijesti i osnova marksizma, a sigurno će se to pokazati kad je budemo u prilici pročitati. Što sam mu tada mogao odgovoriti i kako ga razuvjeriti? (Naravno, da sam nekakav odgovor ipak smislio.)
Na kraju ove priče, mogu samo ustanoviti da se nalazimo u glupoj situaciji gdje se proziva potpuno pogrešne ljude, umjesto onih koji doista podupiru nacističku – ne samo literaturu – nego i propagandnu praksu.
Naravno, pri tome postoji jedan drugi moment u cjelokupnoj franfurtskoj priči: država koja daje nemali novac hrvatskim izdavačima za nastup na Frankfurtskom sajmu, ima pravo očekivati da barem tamo (kroz javne prezentacije i promocije) bude pošteđena od onoga što ona (i ne samo ona) smatra gadošću. No, s druge strane, gadost koju pokušava individualni izdavač kroz prostor nacionalnog štanda jest njegovo individualno pravo na gadost koju mu nitko ne može osporiti. Pretpostavimo da neki hrvatski izdavač na štandu prolupa i otpočne sa seksualnim egzibicionizmom, tko treba intervenirati? Je li za to nadležno vodstvo nacionalnog štanda, hrvatski Ministar kulture, njemačka policija ili hrvatske zdravstvene ustanove? Druga je stvar što se takav egzibicionizam ne može i ne smije najavljivati u programu nacionalnog štanda.
Nažalost, u nedostatku bolje literature (koja bi sama pozivala čitatelje na čitanje), dobro prodavanih knjiga i autorskih prava, uvijek je bilo važno složiti nekakvu fertutmu, a nije uvijek bitno koliko je priča zbog koje je ona složena – vjerodostojna. Važno je biti ZVIJEZDA u toj fertutmi – korisno je za tvoj posao, knjige i autore, bez obzira na njihovu stvarnu vrijednost.
Pritom se gubi iz vida da književnost koja se tako plasira nije nešto što doista privlači pažnju svjetske publike. Naravno, možemo se složiti da ponuđeni povijesni presjek hrvatske književnosti (koji ćemo tek u Frankfurtu imati priliku vidjeti, u kojem autori s nebeskih ledina i ne zauzimaju najveći frakfurtski prostor) nama samima znači ipak puno manje negoli pokušaj da se proda aktualni trenutak književnosti i knjige (kao što smo to pokušali lani).
____
* TEKST NAPISAN nakon Frankfurtskog sajma knjiga 2001., neobjavljen; postavljam ga sada tek kao podsjetnik i dokument vremena