Mastodontsko sveučilište – monopol (Zarez, ..., 2000.)

Mastodontsko sveučilište – monopol*

Nakon adrenalinskog udara koji je kod mene izazvao intervju Ministra znanosti dr. Hrvoja Kraljevića (Vjesnik, subota 19. veljače), kineska mudrost o odgođenoj reakciji navela me je da odustanem od oštrijih kritičkih ispada (poštovat ću dakle načelo 100-dnevnog uzdržavanja od javnog suda o djelovanju Vlade), ali ne mogu se suzdržati da ostanem tek pri šutljivome očekivanju raspleta rašomonske situacije u sferi sveučilišta i znanosti.
Ovom prilikom htio bih se samo osvrnuti i ukazati na nešto što je već davno trebalo uočiti. Ministra Kraljevića, kako pokazuje u intervjuu, smeta da se filozofija može studirati na tri fakulteta. On naime očito misli da je tolika množina studija nešto – itekako previše. Prisjetimo se mjesta gdje se filozofija može studirati: Filozofski fakultet Družbe Isusove, Filozofski fakultet, Hrvatski studiji, a ona se također u nezanemarivoj količini može upoznati i na Fakultetu političkih znanosti, a izvan Zagrebačkog sveučilišta postoji još, premda bitno zapušteniji od ostalih u zemlji, studij u Zadru, a sada se, nadajmo se, otvara i studij filozofije u Rijeci.
Ispada tako da je tu previše istih katedri (kao da je tu riječ o studijskim disciplinama i katedrama poput matematike ili fizike, kojih zapravo ima na gotovo svakom fakultetu, a ni na jednoj katedri to nisu sasvim identični programi jer je svaka katedra za sebe ustanovila potrebnu razinu znanja i ipak se tu može govoriti o različitom shvaćanju predmetâ) te Ministar tvrdi da je to presedan, tj. da nečega takvoga u svijetu nema.
Mislim ipak da se g. Ministar malo zaletio, ili se nije baš sasvim dobro informirao, a i poznavanje problematike filozofije u Hrvata i u svijetu nije mu baš osobito jaka osobina.
No, kad bi sve što g. Ministar kaže i bilo točno, mislim da problemi množine studija filozofije uopće nisu glavni problemi na Zagrebačkom sveučilištu kao ni na drugim hrvatskim sveučilištima, bez obzira na tektonsku buku koju su još davno proizvele izvjesne jogurt-metode u provođenju nekih zamisli na Sveučilištu. Izgleda mi, pak, da je previše onih koji se ponovno hoće poslužiti nedopuštenom brzinom baš sada – u razdoblju naglih političkih promjena. Tako sama činjenica da je jedan studij nezakonito pokrenut navodi njegove protivnike da ga na brzinu (opet nezakonito, ali i nepravedno) ugase. Sa studijem filozofije u Hrvata zapravo nigdje stvari nisu u najboljem redu, točnije, na svim učilištima filozofije stanje studija je nedopustivo ispod dopuštene i, što je važnije, moguće razine. U svakom slučaju, mislim da za Hrvatsku i nije baš nikakvo veliko rasipanje novaca ako bude imala pet malih ali konceptualno različitih studija filozofije. Nakon izvjesnog vremena političkog neupletanja u ustrojavanje svih tih studija na spomenutim fakultetima, proizašla bi i potrebna kvaliteta. Dakako, na fakultetima naših sveučilišta studiji filozofije svugdje su teko jedan segment u ukupnoj lepezi studijâ. Kako god situacija sa studijima filozofije nije baš bajna, druge studijske grupe pokazuju još slabiju razinu, tako da među njima filozofija još ostavlja dojam patinastog sjaja.
No, s druge strane, htio bih istaknuti nešto što mi se čini kudikamo većim i težim problemom. Pogledajmo malo, ne bi li nas zapravo daleko više trebale zabrinuti činjenice, da se npr. pravo i ekonomija, pa i neki drugi studiji, mogu tobože studirati, a da studenti nemaju nikakva osobnog kontakta s ljudima koji bi ih trebali obrazovati, te su, prema tome, takvi studiji potpuno depersonalizirani, tako da studenti imaju osjećaj da se nalaze na psihijatrijskoj ustanovi, a ne na fakultetu ili sveučilištu te da se taj osjećaj stječe već kod polaganja prijemnih ispita i ostaje sve do diplomiranja.
Pitam se, poštovani čitatelji, jeste li ikad čuli o tome priču studenata spomenutih fakulteta? Pitam se, nadalje, kako to da nas ta priča nikad nije zabrinula te navela na razmišljanje i, konačno, na javnu reakciju? Nije li već toliko očito da su npr. studiji prava u Rijeci, Osijeku, pa možda i u Splitu, višestruko bolji od onoga u Zagrebu, a da to ne vide samo ideološki slijepci ili monopolisti koji zagovaraju jedinstvenost Zagrebačkog Sveučilišta?
Učinimo sada još i malu digresiju te pogledajmo npr. razinu javnih relacija u upravi i pravosuđu i u privrednoj sferi. Pored takve količine birokratske nadmenosti i kafkijanskog odnosa prema poslu i javnosti, izgleda nam da bahatosti pravničkoga ceha nema kraja. Njihove minimalne plaće od šest tisuća kuna tek su im neuljudni bakšiš dok, nasuprot njima, prosvjetni djelatnici, ljudi koji su studirali humanističke ili prirodnjačke discipline, dakle ljudi iste razine obrazovanja, takve plaće ne mogu sanjati ni u najljepšim snovima. Za usporedbu, od bahatih i neuljudnih u prosvjeti, vidjet ćete tek pokojeg ravnatelja ili ravnateljicu (nemojte ih pitati za stranačku pripadnost jer to znate) i jednu sindikalnu aktivisticu. Ili, pak, pogledajte naš management i njihove tajkunske ugovore i poslove. Ne navodi li Vas to na zaključak kako je razina, tj. standard sadašnjih studijâ na Zagrebačkom sveučilištu zapravo istodobno razina, tj. mjera naše javne komunikacije u upravi, pravosuđu, privredi, zdravstvu i medijima?
S druge strane, što je jednako tako zabrinjavajuće, a pred čime se, otkad znamo za sebe, nojevski gurala glava u pijesak, monopol u vrednovanju znanstvenog rada i monopol u odlučivanju o napredovanju znanstvenika, ne samo na provincijskim fakultetima nego, u prvom redu, na Zagrebačkom sveučilištu, takav je da je to, prema mojem uvjerenju, zapravo glavni razlog za odlazak perspektivnih znanstvenika u inozemstvo, tj. za odljev mozgova. Ne čini li Vam se, dragi čitatelji, da se o tome rječito birokratski šuti i da je zapravo pitanje – želi li itko u tome vidjeti problem? S druge strane, naša intelektualna javnost za zabavu stalno dobiva kukavičje jaje s filozofima kao glavnim akterima u igri kulturnih nepodopština.
Otvarajući ovu raspravu (kojoj je iznošenje Ministrovih misli bilo tek povodom) o stanju na Sveučilištu, zaključio bih da mi se čini kako je herojsko doba Zagrebačkog sveučilišta konačno iza nas (Bogu hvala i na tome daru) i kako nove okolnosti navode na ozbiljno razmišljanje i otvaranje mogućnosti za osnutak barem još jednog zagrebačkog sveučilišta. A zapravo je i pitanje bi li to novo sveučilište uopće bilo dostatno za zadovoljavanje potreba. Naravno, pri tome ne mislim da bi postojeće sveučilište trebalo ostati sveta krava. Za to bi, kako uče neki ekolozi bio primjeren izraz: «maleno je lijepo». Mastodontsko sveučilište, jednako kao nekadašnji Šuvarovi mastodontski srednjoškolski centri, sigurno nije previše usrećilo narod u kojemu se formiralo.

Objavljeno u Zarezu, ..., 2000. g.