Razgovor s Anom Lendvaj (Večernji list, ..., 1998.)

Razgovor s Anom Lendvaj za Večernji list*

Na jednom od štandova udruženja Hrvatskih neovisih nakladnika prigodom Sajma knjiga na Cvijetnom trgu, od 28. lipnja do 5. srpnja, naišli smo i na izdavačku kuću KruZak. Nezin je utemeljitelj Kruno Zakarija.

Na ovome Sajmu Kruzak je ipak u dva pogleda izuzetak. Jedini ste izdavač koji nastupa s produkcijom filozofskih knjiga i isključivo s novim izdanjima.

KruZak je pokrenuo svoj izdavački projekt koncem 1994. g. Prva knjiga G. Fregea pojavila se u ljeto 1995. Do ovog trenutka izdali smo petnaest knjiga. Razumljivo je da knjige koje ovdje vidite nisu kao što su kod većine distributera jer oni nastoje na ovom sajmu prodati stare zalihe knjiga. Druga je stvar da je ovdje riječ o vrlo značajnim filozofskim i znanstvenim djelima. Takve knjige i ne mogu zastarjeti. S druge strane, naši prijevodi Karla Poppera, Saula Kripkea, Wernera Heisenberga, Arthura Dantoa, Platona, Jonathana Barnesa, Davida Rossa jesu ključna djela. U svojim područjima svaki od ovih autora jest gotovo kultno ime. Od domaćih filozofa tu su Filip Grgić, Maja Hudoletnjak Grgić, Milan Polić i Mislav Kukoč.
Moja je želja objavljivati i prijevodnu literaturu i domaće autore u aproksimativnom omjeru 3:1. To će naravno ovisiti o okolnostima.

Na kakve okolnosti mislite?
Svugdje u svijetu običaj je da se izdavanje znanstvene literature podupire sa svih strana, a naročito od ministarstva znanosti. U mojem slučaju mogu reći da sam od našega Ministarstva znanosti od 1995. do danas dobio potporu za samo jednu knjigu domaćeg autora i četiri knjige prevedenih doista kapitalnih znanstvenih djela, dok su objavljene knjige tri ostala domaća autora još uvijek bez potpore, iako su im knjige objavljene, s velikom izvjesnošću da je neće ni dobiti. Ista je stvar s deset objavljenih i desetak još neobljavljenih knjiga. Naime, što baš i nije za očekivati, naše Ministarstvo znanosti nema običaj izvijestiti natjecatelje za sredstva potpore izdavanju knjiga o tome da im se sredstva neće dodijeliti. Tako ni ne možete znati koje su znanstvene knjige dobile potporu Ministarstva, a koje nisu, valjda zato da se eliminira mogućnost žalbe na rezultate natječaja.
Ministarstvo kulture je, premda skromno, ipak potpomagalo KruZak pa na nj ne mogu imati toliko primjedbi kao što se žale drugi izdavači.
Kao što vidite i na ovome sajmu kao i u našim knjižarama, to je barem jedan ozbiljan razlog da o nekoj opsežnijoj filozofskoj i znanstvenoj literaturi ne možemo govoriti ni u pluskvamperfektu.

Što je zapravo KruZak?
KruZak je privatna tvrtka u mojem vlasništvu. Njezin je naziv anagram mojeg imena. No ona je i nešto drugo. Kroz duh potpore i suradnje, uz moju obitelj, u formi vanjskih suradnika nju sačinjavaju i sačinjavat će je izuzetne osobnosti neovisnih filozofskih i znanstvenih istraživača ili prevoditelja. Primjerice tu su oni s kojima surađujem ili sam povremeno surađivao: dr. Filip Grgić i njegova supruga mr. Maja Hudoletnjak Grgić, dr. Stipe Kutleša, dr. Vanda Božićević, dr. Darko Polšek i njegova supruga Rajka Rusan, dr. Milan Polić, dr. Josip Talanga, prof. dr. Nenad Miščević, dr. Mislav Kukoč, prof. dr. Tomislav Petković, Dražen Karaman, Mladen Klepac, mr. Tomislav Ogrinšak, Stribor Kikerec, mr. Dario Škarica i drugi. Za neke tek očekujem da će se priključiti ostvarenju zajedničkih nam zamisli.

Što vam je motiv pokretanja izdavanja filozofske literature?

Važno je naglasiti da je u Hrvatskoj prijevodne literature iz filozofije i njoj rubnih područja uvijek bilo neusporedivo manje i da se na tome nikada nije sustavno radilo ni približno kao što se to činilo primjerice u Srbiji ili u Bosni i Hercegovini. Literatura koja je od tamo dolazila preplavila je Hrvatsku tako da ni danas ne možete u knjižnicama naći gotovo nijedan značajniji Lockeov, Berkeleyev, Humeov, Leibnizov, Spinozin, Kierkegaardov, Schopenhauerov, Russellov, Carnapov, Deweyev ili Wittgensteinov tekst preveden s izvornika na hrvatski jezik, već samo na srpski, a o suvremenoj relevantnoj filozofskoj literaturi u Hrvatskoj nema ni riječi. Gdje god zavirite, nedostaje literatura. Dakle, iz historicističkog aspekta kao i iz aspekta suvremenih potreba evidentno je da je stanje više nego alarmantno. Za one koji će čitati filozofska djela i nije toliko bitno što su ti prijevodi pisani srpskim jezikom (premda nije nevažno), no bitno je što su to vrlo loše prevedeni tekstovi te za srpsku ili bosansku kulturu također zastarjeli. Nakon osamostaljenja Hrvatske stanje je u tom pogledu neusporedivo lošije. Tako eto, ispada da je KruZak jedini izdavač u Hrvatskoj koji pokušava pratiti zbivanja, a daleko je od toga da u tome i uspijeva. Drugo je pitanje postoji li uopće publika za ovaj tip knjige. Stanjem u društvu, školstvu, kulturi i položajem intelektualnih slojeva stanovništva, više je nego jasno da nikakva knjiga nije više roba koju bi netko htio kupiti u nezanemarivoj količini. Pitanje je postoji li još uopće kritična masa potencijalnih čitatelja i to ne samo literature ove vrste. Ne želim ni pomišljati što to zapravo znači! Ja radim samo to za što osjećam potrebu i stručnu odgovornost. Druga je stvar što time kao pojedinac ili mala tvrtka obavljam posao postojećih, ne baš malih kulturnih i znanstvenih institucija.

Zašto je potrebno prevoditi filozofsku i znanstvenu literaturu? Oni koji je trebaju ionako je mogu čitati u originalu.

Naravno, možemo se pitati zašto uopće prevoditi filozofska i znanstvena djela s engleskoga na hrvatski jezik. No, razlozi su općenito isti kao za prevođenje s njemačkog ili nekog drugog jezika. Filozofski i fundamentalno-znanstveni tekst nije poput teksta iz primjerice nekog stomatološkog ili medicinskog časopisa. Stručno-medicinski tekst tehničkog je karaktera, hrvatski liječnik treba tek informaciju iz njega koju će primijeniti u svojoj stručnoj praksi i, s obzirom na to da zna engleski, to nije nikakva poteškoća. No, ako želimo da hrvatski jezik ne bude tek jezik neobrazovana puka već i jezik kojim će i ubuduće moći govoriti i moći misliti svi slojevi nacije, onda je prevođenje intelektualnih tvorevina kao što su filozofski i znanstveni tekstovi više nego nužno, a tu ubrajam i one tekstove koji se na filozofski način bave problemima medicine ili neke druge struke.
S druge strane, inplant njemačke filozofske tradicije u hrvatsku filozofiju toliko je pretežit da uopće ne postoji sluh za druga filozofska strujanja. Tako se sve što dolazi iz suvremene anglosaksonske tradicije smatra manje vrijednim. To doduše samo govori o isključivosti diskurza koji ima svoju ideologijsku i tradicijsku podlogu.

Kako nastojite razriješiti probleme u djelatnosti?

Pristupio sam inicijativi za udruživanje izdavača i knjižara pod nazivom Hrvatski neovisni nakladnici. Vjerujem da je krajnje vrijeme, ako ono nije već isteklo, da se spase oni nakladnici koji u kulturi rade ozbiljan posao. Primjerice samo deset izdavača iz ovoga udruženja pojavili su se ovdje s petstotinjak relevantnih novijih naslova, a to su izdavači koji jedva preživljavaju i čija je elementarna egzistencija doista u pitanju. Na drugoj strani ima i onih koji mogu sasvim dobro živjeti uz proizvodjnju naklada debeloukoričenog šunda tiskanog na eksluzivnom papiru. Opasnost je upravo u tome što je to zasad najbolji recept za potpuno zatiranje kulturnih vrijednosti.

Kako je došlo do toga da ste u KruZaku pokrenuli sada već očito vrlo značajan program filozofskih djela i prijevoda filozofskih djela?

U ovaj posao nisam sasvim pao s neba. Diplomirao sam filozofiju, apsolvirao posdiplomski studij no nisam magistrirao, bio sam tajnikom Hrvatskog filozofskog društva. Još uvijek sam urednik časopisa Metodički ogledi koji doduše ima velikih problema, ali još ima malu nadu za opstanak. Početkom devedesetih do sredine 1993. radio sam u redakciji časopisa i biblioteke Filozofskih istraživanja iz koje sam morao otići istodobno s mojim prijeteljem dr. Filipom Grgićem. Bilo je prirodno da nakon te epizode isplaniramo suradnju. Sada sam profesor filozofije u I. gimnaziji u Zagrebu. Kako se ni od škole ni od filozofske knjige ne može živjeti, zasad preživljavam spajajući nemoguće. Uz ideje o filozofskim izdanjima i stavljanju Kruzaka na noge koje bi ga mogle nostiti, po glavi mi se motaju ideje o reformi gimnazijske nastave filozofije i logike.

Što bi pod hitno trebalo učiniti u pogledu prijevodne filozofske literature? Što nam nedostaje i kako popuniti rupe?

Recept je za prvi moment jednostavan. Uvijek bi na tržištu trebalo moći kupiti bilo koje kapitalno filozofsko djelo. Treba odriješiti kesu i hitno dati potreban novac onima koji imaju gotove prijevode. Već tu bi se mogla naći veća količina tekstova. Primjerice mnogi ljudi su prevodili filozofe i ostavljali zaostavštine koje bi možda trebalo samo dotjerati. Za to je jedino potrebno hitno utjecati na svijest onih koji odlučuju o sredstvima, jer se pokazalo da se na njihove pozicije ne dovode novi kvalitetniji ljudi i da se postojeće ljude zasad neće mijenjati. Recimo, nedopustiva je tvrdnja da će se financirati jedino udžbenici, jer tobože znanstvenici mogu čitati na originalu pa stoga prijevodi nisu potrebni. Onaj tko takve izjave daje očito nema nikakva pojma o suodnosu znanosti i kulture, običan je štetočina, daleko je od ikakve fundamentalne znanosti.
Drugi je korak možda, skupiti umne glave na okup (iako sam osobno uvijek zazirao od previše prepametnih na maloj kvadraturi jer je to uvijek dosad rađalo klanovske ratove) i dogovoriti popis od 500 prijevodnih djela, s dva težišta – na povijesnim vrijednostima i suvremenim diskusijama – te takav projekt putem natječajâ realizirati u 7 do 10 godina.
Uz to bih napravio jednu rječitu digresiju. Primjerice nauštrb same prezentacije povijesne građe hrvatske filozofije napravljeno ipak previše domaćih radova, a da sama građa istodobno još uvijek skuplja prašinu, s velikom šansom da do kraja iscuri. Tako su eto domaći radovi važniji od povijesne baštine! Ako je kojim slučajem skupo ili neracionalno građu objavljivati u tiskanoj formi, onda se ona može ipak obraditi, unijeti u tekstprocesore i pohraniti na CD diskove ili www siteove i servere institucijâ, čime bi postala dostupna svakome i čime bi mnoge mistifikacije bile otklonjene.
Što nam nedostaje. Nažalost puno toga i ne samo iz filozofije. Primjerice Hrvati do dana današnjeg nemaju objavljene ni Euklidove Elemente. Iz toga kao da zrači stav da to onda ni ne treba napraviti, valjda zato da se ne bi vidjela golotinja tisućljeća. U Kruzaku smo već više od dvije godine očekivali barem zainteresiranost institucija. No, na štandu ovog sajma više pojedinaca pitalo nas je zašto ovu knjigu nismo izdali kad smo je već najavili. Nismo je mogli izdati jer nismo imali dovoljno novaca i jer nam je hrpa novca otišla za porez na dobit, a da nismo bili u stanju ni kune dobiti staviti u svoj džep, jer čiste dobiti u novcu jednostavno nema. Ona je naime u skromnim uskladištenim nakladama knjiga koje nema tko kupiti.
Svaka epoha treba svoje prijevode. Platon i Aristotel morali bi uvijek biti dostupni u čitkom prijevodu primjerenom vremenu, Descartes i Kant također. Rijetki su filozofi kojih u prijevodu ima više nego što bi bilo primjereno s obzirom na to koliko drugih nedostaje, a to su primjerice Marx, Engels i Bloch i možda još pokoji. Tek kad od svakoga velikog filozofa budemo imali barem po jedno cjelovito djelo, mogli bismo drukčije razmišljati. Do Kruzakovih prijevoda posljednji veliki filozof u hrvatskom prijevodu jest Heidegger s djelima napisanim u prvoj trećini stoljeća. S prijevodima Poppera, Quinea, Dantoa i Kripkea ta disproporcija u vremenu i filozofskim orijentacijama ipak je barem malo ublažena.

Kakav je tretretman studija filozofije u novom društvenom sustavu?
Osjeća li se u tome bitna promjena u odnosu na prošli sustav. Koji su novi problemi s tim u svezi?

Trebate uzeti u obzir da sam ja samo izdavač te da, premda znam problematiku, nisam pozvan o tome govoriti. Sigurno je jedno. U Hrvatskoj filozofiju možete učiti barem na pet sveučilišnih institucija. Čelni ljudi svake od tih institucija hvalili su Kruzakova izdanja i svugdje najavljuju kako će im naše knjige biti predmeti seminarskih radova ili rada u seminaru, pa čak i udžbenici. No prema narudžbama koje ne pristižu to se još ne bi moglo reći. Bojim se da bi fotokopirni strojevi i loš otkup biblioteka mogli uništiti svaki napor izdavačâ.
No, kad ste me već pitali, reći ću i još nešto. Rat i novi društveni sustav nisu raznijeli stare filozofske paradigme, već nove. Primjerice, iz Hrvatske su razjureni mahom analitički filozofi, kao što se to dogodilo u Zadru, dok istovremeno studenti koji su upisivali razne marksističke kolegije trebaju ih polagati još uvijek. Naravno, nisam uopće za zabranu marksističkih orijentacija, ali sam protiv razjurivanja, pogotovu najobrazovanijih ljudi. Spomenut ću tek neka imena filozofa koja zbog različitih razloga i kratkovidnih postupaka više nisu na hrvatskim sveučilištima: Nenad Miščević, Boran Berić, Vanda Božičević, Neven Sesardić. To je kao da ste iz nogometne ekipe na Svjetskom prvenstvu iz principijelnih razloga izostavili Jarnija, Vlaovića i Šukera. Tako smo dvostruko hendikepirani, nemamo neke vrhunske kreativce u kulturi, a ni mrave radilice nismo u stanju upregnuti u osmišljen posao.

* Skraćena verzija ovoga razgovora objavljena u Vecernjem listu, ... 1998. g.