Protu-slovenski ulični protekcionizam

Demokracija zna biti jako zbunjujuća. Volja naroda mnogo češće biva iracionalnost koja vodi u veću iracionalnost, premda su nas dosad političari i mediji uvjeravali da je demokracija najbolji način kanaliziranja problema.
Ne, nisam apriorni protivnik (čak i neposredne) demokracije! No, svoje sam đake, pred više od desetljeća učio: “demokracija nije idealan poredak, ona je samo najmanje loš poredak”!
Ipak, najnovija intervencija nekakve neznane mi udruge koja se zove Mare nostrum (a asocira me na moj Zadar) pobuđuje me na javno oglašavanje vlastitoga stava.
Kada mi je izravno od te udruge prvi put e-mailom došao dopis, ignorirao sam ga. No, sada mi ga prosljeđuje jedan izdavač-distributer – pa to više ne mogu odšutjeti.
Elem, osim opće sugestije – kupujmo hrvatsko – u dopisu se dodatno poziva i sugerira: diskriminirajmo (ne kupujmo) slovensko! Razlog: ne mogu oni biti protiv nas, a bez posljedica; a da rade u korist vlastite štete – pokažimo im! A ako/kada ne budemo njihovo kupovali – (u)vidjet će onda oni što će im se dogoditi! Doći će onda (kasno) pameti!
Krajem osamdesetih postao sam član jedne stranke. Razlog zašto – bio je elementarni strah od neposredne budućnosti. Kao što znamo, taj strah je itekako bio opravdan. U proteklih 20 godina uvjeravao sam se da moji politički stavovi izdržavaju provjeru kroz vrijeme; a ipak, sve ovo vrijeme bilo je sasvim svejedno jesam li politički aktivan ili pasivan; štoviše: ne mogu si oprostiti to izgubljeno vrijeme – potrošeno na Ništa! S druge strane, stavovi koje su zastupala stranačka tijela i čelnici odvela su tu stranku u ispodprosječnost i gotovo je zbrisala s političke scene. No, što god činila, i toj stranci (kao i meni – pojedincu) bijaše svejedno: iz opozicije (ili kompozicije) nije mogla spriječiti agresivni rat ni domaću agresivnu glupost i otimačinu – koje su građane ove zemlje previše stajali, tj. što nas je sve ostavilo u dugovječnoj budućoj sramoti i neimaštini: ratom također oblaćene, a pretvorbom raskućene – i bez stečenog vlasništva i bez 'prćije'. Premda sam, dakle, vjerovao da se ''treba baviti politikom, kako se ona ne bi bavila nama'', takav se stav ipak nije pokazao opravdanim.
To je svakako razlog što ni sada ne pristajem voditi svoju politiku – umjesto te ili bilo koje druge stranke na vlasti. Među ostalim, zato sam se i odlučio na politički pasivizam, vjerujući da parlamentarni sustav u općem okviru liberalne demokracije, kakav god da jest, u stanju je i bez mojega angažmana riješiti veliku većinu aktualnih političkih problema. Premda ne mislim da su političari nešto posebno pametniji od mene, delegirao sam taj manje zahtjevan (moj) posao na njih. Ono što ja sada radim, naime, meni je puno važnije i ozbiljnije od onoga što oni rade.
Međutim, oni imaju barem prolaznu ocjenu sposobnosti i moj (naš) izborni placet – da ovaj banalni konflikt s Deželom riješe!
Stoga preporučujem udruzi Mare Nostrum da radije razmisli o akcijama za očuvanje čistoće našeg morskog okoliša, te da se zabave drugim strategijama u kojima bi se idućih godina u moru moglo vidjeti više ribe i drugih morskih životinja, a također, više nego dosad – mladih, lijepih Slovenki (ter ostalih Slovenaca i Slovenki) koji svoj novac (jer su zadovoljni i jer su tako odlučili) ostavljaju na hrvatskoj strani Jadrana; ali, pitanje političkih-državnih slovensko-hrvatskih odnosa, te problem izjednačavanja pravnih standarda u Hrvatskoj s EU, neka ipak ostave na brigu hrvatskim političarima i institucijama. Jer, jest da nemamo bolje političare od ovih, ali i takvi kakvi jesu, tu ne-pretešku zadaću morali bi biti u stanju riješiti!
Jer, u dobro uređenoj državi – svatko bi morao raditi svoj posao: POLITIČARI svoj, a IZDAVAČI svoj. Jest da mi hrvatski izdavači (kao i političari) i nismo bog-zna-kaj! Dakle, kao političari (premda neprovjereno) – bili bismo barem jednako loši, barem jednako kao i ovi aktualni! Bilo bi, stoga, vrlo loše ako bismo im oduzeli posao.
Naime, ne čini li vam se jako otužnim ako bismo te sažalno-smiješne probleme sa Slovenijom morali svi mi osobno – doista rješavati na ulici?!
Ako pak neki od izdavača nadalje smatraju da bi u politici bili bolji i korisniji – neka u politici i pokušaju! Bojim se jedino da se zbog toga moraju osloboditi tereta izdavačkog posla – jer on još uvijek traži cijelu osobu.
Svakom izdavaču koji ostavlja izdavaštvo da bi uspio u politici – na korist svih nas – želim puno sreće i uspjeha! Ali, ne pozivajte nas obične građane da obavljamo njihov politički posao, jer se u normalnoj podjeli posla podrazumijeva što je posao profesionalnih političara i diplomata. Populistička je politika praksa prošlog stoljeća! U ludilu medija, doista nam ne treba još jedno ludilo naroda na cesti, ili ludilo nereda oko shoping-centara!