Kodeks profesije – izdavački odnosi

Na ovome mjestu i pod ovim naslovom ispisivat ću svoje stavove o potrebi i načinu uspostavljanja novih odnosa unutar izdavača kao ceha, a također između izdavača kao ceha i drugih subjekata-faktora u nastajanju knjige. Time bih zapravo ispisao neki sadržaj koji bi se jednom možda mogao pretočiti u nikad donesen “Zakon o knjizi”. No, budući da ne vjerujem u njegovo formalno donošenje i proglašenje, ovdje ću tek ispisati sve ono što mislim da bi moglo pomoći u donošenju trajnijih cehovskih pravila izdavaštva te društvenih pravila i običaja o knjizi.

Izdavači i oni koje ponekad tako pogrešno nazivaju
Tko jest izdavač? Izdavač je svaki poslovni subjekt (pravna osoba, iza koje stoji ugledan pojedinac-stručnjak ili grupa pojedinaca-stručnjaka), koji u manjem ili većem kontinuitetu proizvodi knjige i časopise.

Tko nije izdavač (premda ih ponekad nazivaju “nakladnici” i/li “izdavači”)? Izdavači dnevnih novina i tjednika (tjedni časopisi), glazbeni producenti nosača zvuka, filmski producenti nosača slike, producenti radijskih i televizijskih programa.

Medij koji izdavač objavljuje zapravo jest tekst, tj. takav tekst koji je zatvoren i zaokružen u knjizi i/li časopisu, a koji izdavač nudi na prodaju i na (više ili manje) masovno čitanje. Knjige i časopisi, naravno, mogu se izdavati i u elektronskom obliku, pri čemu je uvijek jasno da je riječ o napisanom i objavljenom tekstu knjige/časopisa u elektronskoj verziji.

Cilj izdavača
Cilj je izdavača da knjigom/časopisom zadovolji čitateljsku znatiželju i/li potrebu: kako estetsku (beletristika), tako i intelektualnu (filozofska, znanstvena, umjetnička, vjersko-religijska, stručno-profesionalna, sportska, školska, hobistička knjiga itd.).

S obzirom na okolnosti, unutar sebe izdavači se mogu podijeliti na razne interesne grupacije.

Profesionalna podjela izdavača
Važna je profesionalna podjela koju prakticira IPA (International Publishers Association – međunarodna asocijacija izdavača):
ICMP [International Confederation of Music Publishers {izdavači knjiga glazbenog karaktera, prvenstveno notnih zapisa}, IFSP [International Federation of Scholarly Publishers (izdavači školskih udžbenika, priručnika i sl.), te STM [International Association of Scientific, Technical, and Medical Publishers (znanstveni i stručni izdavači). U IPA, izgleda, ne postoji zasebna grupacija izdavača beletristike.

Vrednovanje i podjela izdavača
U pogledu na vrednovanje izdavača – jedina relevantna podjela među izdavačima jest na dobre i loše izdavače, a također i na:
1. izdavače koji se trude da u svom programu u što većom mjeri kreiraju i izdaju kulturno vrijedna izdanja te tako pridonose kulturi općenito i pojedinim područjima života, kulture i pojedinim profesijama.
2. izdavače kojima je jedini kulturni interes povećanje profita i prodanosti, bez dodatnog truda za ostvarivanjem ikakvih drugih zasebnih kulturnih vrijednosti. No, nesporno je da je taj interes legitiman.

Efemernost podjela izdavača
S obzirom na to da u Hrvatskoj vladaju i neke druge podjele koje smatram efemernima, važno je dati neka pojašnjenja.
Podjela na “velike” i “male” izdavače. Svi izdavači u Hrvatskoj zapravo jesu mali izdavači. Pod “velikim” izdavačima podrazumijevaju se oni izdavački koji svoju kapitalnu veličinu zahvaljuju činjenicama koje ih situiraju dijelom izvan izdavaštva, npr. raspolaganjem s većim brojem knjižara (“izdavači-knjižari”) koje su im preostale nakon političke devastacije izdavaštva (“privatizacijom”) ili kombinirano s činjenicom da su do kapitala došli i pomoću razvoja udžbeničkog programa ili prvenstveno distribucijom tuđih izdanja (tzv. “dealeri”).

Podjela na “nakladnike” (= velike brojke, velika tiraža–velike naklade) i “izdavače”(= specijalističko izdavaštvo, mala tiraža–male naklade); ova podjela samo ukazuje na raznolike potrebe različite publike. Ni tzv. velike naklade u Hrvatskoj zapravo nisu baš velike (2000, 5000 ili više), dok i izrazito male naklade (50-600) mogu zadovoljavati specifične kulturne interese i mogu biti izuzetno značajne, vrijedne te kulturno i/li društveno korisne. Dakle, i mali izdavači mogu imati velike naklade, baš kao što i veliki izdavači mogu imati male naklade.

Podjela izdavača po političkoj i svjetonazornoj orijentaciji.
Ova podjela, kao i mnoge druge podjele jesu promašene, ali jesu i izraz protekloga vremena. Ljudi se tako i dalje dijele, no javno političko i svjetonazorno klasificiranje, tj. diskvalificiranje izdavačima samo škodi.

Zatvorenost malih, ograničenih knjižarskih lanaca
Veći dio tzv. velikih izdavača, nažalost, provode praksu zatvorenih knjižarskih lanaca. Tako “novinski izdavači” plasiraju knjige u novinske kioske, dok većina tzv. velikih izdavača preferira svoja izdanja u svojim knjižarama, a tek ponekad, usputno popunjavaju asortiman izdanjima manjeg broja ostalih hrvatskih izdavača. Takve izdavače oni protežiraju po vlastitom izboru, dok sve druge diskriminiraju, onemogućujući tako normalan plasman na tržište do krajnjeg kupca velikog broja knjiga – koje tako ostaju bez mogućnosti da budu zapažene/prodane/kupljene, dakle, ostaju bez mogućnosti za ozbiljnije čitateljsko vrednovanje.

Prijedlog za uspostavu jedinstvenog knjižarskog lanca
Važna promjena u izdavaštvu možda bi se dogodila ako bi knjižari-izdavači pristali da se u dogledno vrijeme njihove knjižare preustroje u novo hrvatsko dioničko društvo (pri čemu je samorazumljivo da se njihov udio u vrijednosti knjižara pretvara u dionice). Tako bi nastala jedinstvena distributivno-prodajna mreža (slično CBA – hrvatskom nacionalnom trgovinskom lancu) koja bi mogla biti konkurentna prodaji knjige u trgovinsko-robnim lancima ili novim inozemnim lancima knjiga koje se može očekivati kada se hrvatsko tržište otvori europskom. Time bi tzv. veliki izdavači bili slobodni za koncentriranje na veću izdavačku kvalitetu i kvantitetu. Od razornog utjecaja na nacionalnu kulturu i jezik možda bismo se time barem donekle mogli osigurati.

Prijedlog za uspostavu primjerenijeg sustava plaćanja
Zatvoreni i poluzatvoreni hrvatski knjižarski lanci prakticiraju različite tipove suradnje. Iz razdoblja socijalizma i siromaštva te vrste preostala je KOMISIJSKA PRODAJA KNJIGA. Uobičajen rabat knjižarama bio je 30%. Neki knjižarski lanci već su uspjeli prisiliti izdavače da daju veći rabat od toga. Tako se u komisijsku prodaju uzima s različitim rabatima u rasponu i do 45% (a možda i više). Takvo postupanje, umjesto da olakšava izdavački posao, izdavače sve više prisiljava da se bave alternativnim načinima prodaje knjiga. Time, dakako, trpi produkcija novih naslova.

Umjesto komisijske prodaje nužno bi bilo prijeći na novi – prodajni model. Aspekti tog modela su sljedeći.
1. AUTOMATska dostava po jednog novoobjavljenog (oglednog) primjerka knjige od strane izdavača u svaku knjižaru. Obveza je knjižare da ugovori “automat” sa svim izdavačima. Na kraju godine izdavač konstatira koliko je oglednih primjeraka isporučio knjižari, te na temelju tih dostavnica ispisuje račun na početku sljedeće godine. Taj je račun knjižara onda obvezna platiti do kraja godine. Rabat za isporuku oglednih primjeraka godišnje produkcije izdavača preporučujem da bude 60% (od prodajne cijene).
2. Nakon što je zaprimila ogledni primjerak, knjižara, nakon procjene, odmah ili unutar roka od 21 dan – naručuje POTREBNU količinu primjeraka u prodaji za neko duže razdoblje (npr. do 3 ili do 6 mjeseci).
3. Umjesto dostavnica kojom se prakticirala komisijska prodaja, izdavač sada odmah izdaje RAČUN (s odgodom plaćanja– od 45 do 180 dana). Ako ga knjižar ne plati do roka, izdavačevo je pravo da nakon tog razdoblja utuži iznos računa i obavijesti ZNK da se knjižar ne drži rokova. ZNK procjenjuje opravdanost pritužbe i primjenjuje sankciju – objavljuje svim izdavačima da se knjižar ne drži pravila. Preporučujemo ustanovljavanje jedinstvenih rabata, npr.:
– za plaćanje u roku od 15 dana – 45% rabata
– za plaćanje u roku od 90 dana – 40% rabata
– za plaćanje u roku od 180 dana – 35% rabata
– za plaćanje preko roka od 180 (do 300) dana – 30% rabata

Izdavači – distributeri – knjižari
U mnogim europskim zemljama uobičajeno je da u lancu prodaje sudjeluju izdavači, distributeri i knjižare. Kada između izdavača i knjižara posreduju distributeri, uobičajeno je da od krajnje cijene knjige distributeri “uštipnu” oko 1/6 od izdavača, a oko 1/6 od knjižare.
Knjižarskih distributera u Hrvatskoj uglavnom nema. Distributeri naime uglavnom djeluju prema velikim trgovačkim lancima i robnim kućama (King Cross, Emmezeta, Konzum, Metro...). Uobičajeno je u Hrvatskoj da takvi distributeri uzimaju čak 60% (možda i više). Takva praksa je neprihvatljiva, stoga očekujem da će izdavači zajedničkim-jedinstvenim stavom uspjeti privoljeti distributere da se usuglase s europskom praksom.

Autorska prava – svetinja izdavača
Izdavaštvo se mjeri i vrednuje jedino profesionalnošću: pod profesionalnošću podrazumijeva se poštovanje uzusa profesije (pri čemu je od svega izdavaču najvažnije poštovanje autorskih prava). Ceh izdavača trudit će se oko unaprjeđenja autorskih prava i oko njihova maksimalnog poštovanja.

Uspostava izdavačkih institucija
Ugled svoje profesije izdavaštvo izgrađuje ukupnim djelovanjem svih izdavača u javnosti, a također strukturiranjem ceha. U cehovske institucije biraju se najugledniji izdavači – ljudi koji svojom osobnošću i svojim djelovanjem osiguravaju održavanje i, eventualno, uvećanje ugleda profesije.
– Izgradnjom institucije izdavačkoga ceha i javnim djelovanjem svih članova ceha u javnosti povećava se ugled i ukupan utjecaj izdavaštva i kulture knjige na društvo.

Sporazum o knjizi
Na ovom sporazumu vjerojatno je inzistiralo Ministarstvo kulture, vjerujući da time samim nazivom već preuzimaju i europsku praksu. Međutim, evidentno je da se nitko ozbiljan time nije pozabavio. Sporazum je potpisao neformalni predstavnik ZNK HGK Valter Lisica (u vrijeme kada mu je istekao mandat – bez odluke Skupštine), premda na takav sporazum u ime svih izdavača on nema pravo, budući da ga za to nitko nije ovlastio. No, bitno je da Ministarstvo kulture takav sporazum primjenjuje – instrumentima koji mu stoje na raspolaganju. Izdavači su ga, dakle, morali prihvatiti. Međutim, takav je sporazum već duže vrijeme u praksi, premda u ničemu posebno ne pomaže izdavačima, a vjerojatno šteti tek manjem broju izdavača koji bi htjeli prodavati knjige po drugačijim cijenama i popustima od Sporazumom utvrđenih – i prije isteka roka od 365 dana. Dakle, o tom sporazumu izdavači tek trebaju raspraviti i na jednom od svojih skupština trebaju donijeti svoj stav.
U svakom slučaju, poželjno je da državne institucije pomažu izdavačima, no inicijativa za uređenje odnosa u izdavaštvu mora ići od izdavača, a ne od državnih institucija. Stoga, svaku sugestiju za uređenje odnosa izdavači najprije moraju prihvatiti i smatrati svojom eda bi se ona mogla ostvariti, a nije prihvatljivo da državne institucije u tom nastojanju primjenjuju ikakvu (pa i najnježniju) prisilu.