Nakon sajmovanja

Neki poznanici pitali su me kako sam prošao na sajmovima knjiga u Beogradu i u Zagrebu (Interliber). Možda nije naodmet reći nešto o tome.
Beogradski sajam knjiga najveća je “festa od knjige” na ovom dijelu svijeta. Ove sam godine na sajam išao treći puta zaredom. Nastupao sam na štandu Hrvatske Gospodarske Komore. Zajedno s Kruzakom već uobičajeno nastupaju Meandar (Ivana Plejić & Emilija Čegec), Masmedija, Slap, Dominović, Medicinska naklada (Anđa Raić), Nova Stvarnost (Zvonko Maštrović)... Ove godine prvi puta nakon dužeg prekida ponovno su bili Jesenski i Turk i Šareni dućan. Ima i drugih hrvatskih izdavača koji ovdje imaju svoje zasebne štandove, neki čak i ispostave-poduzeća (Demetra, V.B.Z., Školska knjiga, Profil...).
Sva tri puta ― i Sajam knjiga i Beograd ostavljali su vrlo povoljne dojmove. To nije uspio pokvariti ni jedan lokalni pacijent, podrijetlom iz Hrvatske, prešetavajući se u nekoliko navrata po našem štandu (tj. štandu Hrvatske Gospodarske Komore) u prepoznatljivoj odori, očekujući valjda da će nas to iritirati.
Beogradski sajam knjiga za Beograd jest središnji kulturni događaj. Obiđe ga oko 10% građana (uzimam da Beograd ima cca 2,5 milijuna stanovnika). Beograđani, dakle, masovno hrle na sajam knjiga. Troše novac, znači, kupuju knjige! Tek poslije sajma, sigurno je, prebiru po novčaniku i razmišljaju jesu li mogli racionalnije potrošiti, npr. za kruh, salatu, meso... Moj je dojam da se u Srbiji, donekle i u Bosni i Hercegovini, s obzirom na to da se knjige više kupuju, ipak više čita negoli kod nas. Konačno, znakovita je izjava mladoga beogradskoga studenta filozofije Vladimira Stojkovića (valjda sam dobro zapamtio njegovo ime): “Kada bismo imali dovoljno novaca, kupovali bismo knjige na džakove (=vreće)”. Stoga, kad su me novinari jedne televizijske postaje pitali što mislim o sajmu, rekao sam da je to ono najbolje što Beograd ima, pri čemu sam čvrsto uvjeren da su oni Beograđani koji su došli na sajam ― najbolji dio Beograda.
Sve Beogradske novine za vrijeme sajma knjiga dnevno objavljuju podeblje novinske umetke posvećene sajmu, knjižnoj i književnoj produkciji. Lani mi je za oko zapeo jedan citat iz novina: “Srbija proizvodi više knjiga (više knjižnih naslova i više tiraže), negoli sve bivše jugoslavenske republike zajedno.” [Hrvatsku bi, nekad davno ― u doba Deklaracije o jeziku ― ova informacija itekako zaboljela. Danas se na to nitko ni osvrnuti neće. Je, bilo je to u doba socijalizma-komunizma kada su disidenti bili kakvi-takvi intelektualci, a danas, u doba demokracije, čak je i inteligencije ― sve manje.]
Mislim da sve dovoljno govori u prilog tome kako danas do izražaja sve više dolazi ona druga, tj. drukčija Srbija, naime: onaj kulturni i ljudski prostor na koji imamo i sasvim drukčija sjećanja (možda i buduća nadanja?!), a ta su sjećanja nešto starija od traumatičnih, ratnih sjećanja.
Poslovična je gostoljubivost Beograđana. Nećete vjerovati: poseban status dragoga gosta imamo upravo mi Hrvati! S neopisivo divnim osmjehom i radošću primali su nas Draško i Goca na ručak i večeru na plavome brodu “Old Boys”, vezanome na savski kej ― u neposrednoj blizini sajma. A jedan beogradski taksist, pak, imao je potrebu da se ispriča “u ime svih Srba, za sve neugodnosti koje ste od nas doživeli.” Čak su nas i svirači na legendarnoj Skadarliji dočekali s “Fala”, a ispratili s “Beži Jankec” (premda nisu baš ostavili dojam da bi uspjeli odsvirati još pokoju pjesmu s ove strane Dunava; ipak, to je najvažnije, imali su dobru volju i širok osmijeh...). Ove je godine jedino izostao Duško Rajnović, moj prijatelj iz vojničkih dana u Sinju 1981-82; ali je, tomu nasuprot, po mojem povratku u Zagreb stigao i prijateljev poziv (Buco Videnović) na sajam knjiga u Niš kojemu ja, na moju žalost, nisam mogao udovoljiti.
Na kraju, financijski rezultat našeg beogradskog sajmovanja nije nevažan: našli smo ljude koji će se brinuti o plasmanu naših knjiga (Karupović, Krtolina...), pa smo time sigurno i profitirali. A izdatci su ipak prihvatljivi, tj. neusporedivo niži od onih za sajmovanje na zagrebačko-velesajamskom Interliberu. Konačno, nešto se i prodalo...

Otkad hodočastim na Interliber, tj. na Zagrebači velesajam, kao da se ništa ne mijenja, tj. ne izgleda da se išta mijenja nabolje, osim što ja i Branko Čegec sve više sličimo na protagoniste iz finala Bertoluccijeva filma Novecento... Još se svježe sjećam onih dana s konca devedesetih (pokojni Berti Goldstein bio je tada u punoj snazi pa nam je nekako bilo lakše “s rogatim se bosti"), kada smo se Velesajmu prijetili da nećemo izlagati, vjerujući da će to velesajamske-gradske birokrate nagnati da nešto poduzmu te izmjene uvjete sajmovanja nabolje.
Ne, to se nije dogodilo. I dalje se sajmovanje događa u “Petici” i u “Šestici” (kao što je evidentno, sajamski paviljoni imaju “kreativna” imena, a baš je takav i cjelokupni dizajn Velesajma, tj. Interlibera). S godinama, proizvođači udžbenika i široko-komercijalnih izdanja postali su bahatiji ― pa sad već zakupljuju velike štandove u oba paviljona. Mali specijalizirani izdavači tako su stiskani po kutovima i zabitima sajma, pa ih zainteresirani kupci teško pronalaze. Stoga je poslovanje na Interliberu malome izdavaču čista lutrija, a najčešće ― čisti gubitak. No, zanimljiva je činjenica: bojeći se tihog nestanka malih izdavača, Velesajam ih pušta u prostor sajma jedino pod uvjetom da svoj zakup prostora plate unaprijed. S druge strane, veliki i komercijalni izdavači (na=kladnici!, tj. oni koji ne razlikuju hrpu klada od naklada), kako sam doznao, znaju im biti dužni nemali novac, a dug zna potrajati i do Interlibera ― sljedeće godine. Priča se, isto tako, da je jedan veliki izdavač za nastup na sajmu knjiga u Frankfurtu dužan HGK-i već preko 200.000 kn, a sasvim je vjerojatno da je sličnu sumu dužan i i ZV-u. Pa ipak, mali izdavač na Zagrebačkom velesajmu tretiran je kao onaj koji nema pravo ništa posebno zahtijevati iliti “izvoljevati”, tj. tretiran je kao onaj bez koga se može. To što tzv. “veliki” izdavači na veliki rok znaju biti dužni velike novce ― kao da im ne smeta.
S obzirom na to da su troškovi Interlibera višestruko previsoki, mali izdavači teško da mogu imati dobar poslovni razlog za nastup na Interliberu. Dakle, biti na Interliberu, znači samo dati poruku kulturnoj javnosti (i onoj drugoj): “Mislili ste da sam mrtav, ali, na vašu žalost, nisam (još)!”
Konačno, u odnosu na one izdavače s kojima sam razgovarao, Kruzak je prošao nešto bolje: podmirili smo troškove Zagrebačkog velesajma, pa čak su i moje djelatnice (=moje kćeri) dobile zasluženu plaću za svoje sudjelovanje.
Ah, da je više sreće ...
Počinjem se sve više osjećati kao prodavač sitne bižuterije na podnevnom suncu nekoga mediteranskoga ljeta.