O agnosticima u Hrvata
Čitam na jednom portalu:
“Zemlja u kojoj katolici čine preko 90% stanovništva, barem prema vlastitom priznanju tijekom popisa stanovništva, može imati problema s poznavanjem osnovnih pojmova o vjeri ukoliko vjeroučitelji u školama ne objasne baš sve.
Upravo se to trenutno događa u Hrvatskoj, čiji je novi predsjednik Ivo Josipović deklarirani agnostik, što je očito pojam koji Hrvatima nije previše blizak. Naime, u zadnjih tjedan dana taj je pojam iskočio na vrh novih pretraga na Googleu.”
Ah, što se može! Već smo odavno ustanovili da je Hrvatska u jednoj ideološkoj viziji trebala težiti tome da postane (ili je već trebala biti?) ZEMLJA ZNANJA. Znamo kako je taj (ne)slavni projekt završio: odlaskom mladolikog forenzičara sa mjesta ministra (znanosti, obrazovanja i sporta) ta proklamacija netragom je nestala, a njegovim kandidiranjem za predsjednika države kroz kampanju pokazao se i stvarni karakter njegovih intimnih stremljenja i intelektualnih preokupacija.
No, mnogi se slažu: ostvariti Hrvatsku kao zemlju (dobro) obrazovanih – nemoguća je misija. Premda je pred tridesetak godina statistička brojka bila izrazito povoljnija, sada je ponovno na prvo mjesto zasjeo standardni statistički podatak koji govori o jedva 8% visokoobrazovanih. Ako pak iz tih 8% isključimo one koji nisu u stanju ni osnovno komunicirati na nekom stranom jeziku, tko zna do kojeg bismo postotka došli; u svakom slučaju, ta je brojka porazna. A već smo prije baratali i zastrašujućim brojkama o (ne)čitanju građana.
Treba li se onda čuditi da ogroman broj građana ne barata elementarnim pojmovima koji su u javnom životu u redovitoj uporabi: agnostik i agnosticizam, skeptik i skepticizam, ateist i ateizam, kozmopolit i kozmopolitizam, konzervativizam, liberalizam, etatizam itd. itd.
Postavlja se pitanje: za takvo stanje javno pokazanoga (ne)znanja, tj. za takvu (ne)kulturu – tko snosi odgovornost? No, od toga daleko je važnije: što kratkoročno (također: srednjoročno i dugoročno) svi mi zajedno (i svatko od nas pojedinačno) možemo učiniti da bi se stanje barem donekle popravilo?
Javna televizija i javni radijski program morali bi se upitati: bi li obnavljanje obrazovnog programa imalo smisla? Ostali mediji možda bi mogli uvesti obrazovne rubrike koje bi dugoročno ipak pomogle razumijevanju javne komunikacije? Jer, koliko god nam ona bila antipatična, da bi građani bili u stanju imati stav prema njoj, najprije trebaju biti u stanju razumjeti je.
No, iz tiskanih i elektronskih medija potpuno je nestala i svaka informacija o knjigama; dakle, ne samo javno informiranje i raspravljanje (kritika) knjiga od kulturne vrijednosti. Tu pak ne treba očekivati da bi medijski moćnici mogli pronaći vlastiti interes: davno je u hrvatsku ropotarnicu povijesti otišlo javno društveno nastojanje za prosvjetiteljstvom. Zadnji puta, to smo osjećali još davno: bilo jednom, negdje nekad, u dvadesetom stoljeću.
Ne znam što se još može učiniti. Ah, zna li itko?!
________________________________________
P.S. P.S.
Možda zna Ljilja Vokić, dojučerašnja vječna direktorica Sedme gimnazije, i ministrica u doba dok sam ja radio u Prvoj gimnaziji. Ona sada ponovno dolazi u ministarstvo da provede program sužavanja broja nastavnih predmeta. Baš me zanima hoće li ukinuti anakronizme kao što su: filozofija, logika, etika/vjeronauk, politika & gospodarstvo... Siguran sam samo da neće dirati u “historijsko-materijalistički ireverzibilizam” (put povijesti = put obrazovnog napretka = o Ilijadi i Zoraniću mora se učiti na početku prvog razreda, a o Camusu i Marinkoviću – pred maturu...). No, zadirati u školske predmete gotovo je jednako kao da se zadire u državni proračun. Ma, bez obzira na moje znanje [političke] ekonomije i računovodstva, baš mi je drago što se time ne moram baviti.
P.S. Bolestan, dotučen i bešćutan, neki sam dan, iz kreveta, oko 9 ujutro, dokono pretraživao TV-programe. Pa sam nabasao na TV1000. Uletio sam tako na pola filma (TV1000 nema teleteksta da bih vidio što je na programu). Premda prije nisam gledao dotični film (valjda nije igrao u doba kada sam pohodio Kinoteku – u Kordunskoj ulici, u Zagrebu; no, bilo mi je evidentno da je film iz šezdesetih), trebalo mi je otprilike 2 minute da prepoznam o kojem je filmu riječ.
Poštovani čitatelji, ispričavam se što vas dovodim u situaciju da se provjeravate: znate li o kojem je književnom i filmskom djelu riječ?
Dakle, sve je imalo suprotno značenje: tako vatrogasci jesu potpaljivači vatre; zapravo oni spaljuju sve što je društveno nekorisno, nepotrebno i nepoćudno (pogodite što!), a sve to eda bi građani bili u svemu jednaki, sretni i neuznemireni. Nadam se da ste, vi koji ovo čitate, u stanju prepoznati slogane iz knjige na temelju koje je nastao film: “ljubav je mržnja”, “ministarstvo mira” jest ministarstvo rata (rata koji je “negdje tamo daleko”, u kojemu “ne sudjelujemo i ne ginemo mi nego neki/netko drugi”). Zanimljiva je filmska adaptacija ideja iz knjige: intelektualci se pretvaraju u “knjige koje hodaju”, a vatrogasnom režimu zbiljski se suprotstavlja – samo jedan vatrogasac.
Ako ovo posljednje pokušamo aktualizirati, onda možemo samo uzdahnuti: “Ah, još jedino nas Karamarko (ili Faber) može spasiti!”
(Kao što filozofski obrazovani Zagrepčani možda znaju: Heidegger je u svom intelektualnom zbunilu napisao da nas samo još [neki] Bog može spasiti. Gajo Petrović je to onomad seriozno komentirao: “Je, stvar je otišla čak dotle da je Heidegger mislio da nas ni On [ni Onaj drugi] više ne može spasiti!”)
Ma, možda je ipak sreća da čovjek tako brzo zaboravlja! Možda je neobrazovanost novih generacija u novome vremenu – naprosto (nužna & poželjna) zakonitost.
# Poveznice
Komentari [0] | |
---|---|
Trebaš se prijaviti da bi komentiranje bilo omogućeno. |