Sami smo si krivi za ono što nam se dogodilo

• "Za većinu onoga što nam se dogodilo mi smo odgovorni sami, većinu onoga što nam se dogodilo napravili smo sami sebi ili jedni drugima", rekla je Vesna Pusić sudionicima konferencije što je u organizaciji srbijanske Liberalno demokratske partije održana u Beogradu

"Je, to je apsolutno!" – složio bi Dado Topić s gospođom Pusić (a što zaključujemo po nazivu njegova posljednjeg nosača zvuka).

Međutim, meni nikako nije jasno koga ona to uvjerava i kome to ona govori (da smo bili i – još uvijek – jesmo) MI?

Naime, još od pendreka po mojim srednjoškolskim leđima, početkom 1972. g., baš se i ne sjećam kada su se ljudi iz mojega životnoga okoliša osjećali MI s ljudima iz čijeg su okoliša u Hrvatsku pristizali pendrekmani i vojni opasači.
Da, mnogi od nas imali su na onoj strani doista dobre poznanike, prijatelje (ja osobno imam ih još uvijek), ali nikada tu nije bilo političkog osjećaja MI. Pa se pitam: je li to naše MI krivo što nam se dogodio MILOŠEVIĆ I NJEGOV REŽIM, tj. nacional-socijalistički sustav koji je proveo više agresorskih ratova negoli je ex-Jugoslavija imala REPUBLIKA; a, sjećamo se i toga: isti je režim već prema prigodi (i prokušanom nacističkom receptu) formirao jogurt-revolucionarne provokatore i para-vojne formacije za protuustavno ostvarivanje memorandumskih ciljeva.

MI nismo NIJEMCI da bismo se na taj način zbog NACIZMA osjećali odgovornima, ali nikada nismo bili ni JUGOSLAVENI (nego “narodi i narodnosti” + “radnička klasa” Jugoslavije)! Pa takva odgovornost nije mogla biti raspodijeljena na sve nas.

Osim toga, struktura našega mogućega MI mogla bi se tražiti na različitim stranama i na različite načine, ali doista nije jasno – kako se to MI može čuti DANAS, iz usta hrvatske kvazi-liberalne političarke, usred Beograda? Pomaže li to tamošnjim političkim i društvenim faktorima da prođu kupku vlastitoga osjećaja krivnje i odgovornosti za rat, etnička čišćenja, masovne zločine (što je eufemizam za Srebrenicu)? Pomaže li to ovdje, na hrvatskoj političkoj sceni, u našem antemuralnom, predeuropskom okruženju?

Ah, što se može, ni hrvatski liberali davno nisu – oni što su nekad bili...

A da ju je mogla čuti, Savka bi se okretala u grobu.