Kruno Zakarija, 15.04.2010, 16:04

Predsjednik Josipović ispričao se u parlamentu BiH i poklonio se žrtvama


Danas sam konačno smiren i zadovoljan. Bogu hvala, jednom da se čuju i dobre političke vijesti. A i ne sjećam se je li me na pisanje ikada prije potaknula neka pozitivna činjenica. Čak ni dolazak na vlast Barracka Obame nije kod mene potaknuo baš takav politički optimizam – kakav je svojim činom žaljenja-isprike upravo potaknuo Ivo Josipović.

Predsjednik Hrvatske Ivo Josipović, dakle, konačno je danas učinio ono što sam već više od petnaest godina intimno priželjkivao da se jednom dogodi. Dakle, konačno mogu reći da je on u dobroj mjeri sada anulirao mnogo od svega onoga zbog čega me je kao Hrvata bilo sram. Naspram ponosa 1991, akutnu pojavu patriotskog srama (početkom 1993, tj. kad sam saznao za to) potaknuli su u meni ratni odnosi Hrvata i Bošnjaka, tj, sudioništvo Hrvatske kao države i Hrvata (manjine, tj. nekih, ne svih) u promašenom, pogrešnom političkom i vojnom djelovanju protiv Bošnjaka na teritoriju Bosne i Hercegovine, a u najtužnijem razdoblju, iz onih posebno tmurnih ratnih godina 1991-1995.

Stoga, pozdravljam Josipovićevo iskreno i skrušeno poklanjanje žrtvama u Ahmićima, žrtvama zločina za koji je odgovorna neka od hrvatskih oružanih postrojbi. Isto tako, pozdravljam njegov posjet Križančevu selu, jer su u tom hrvatskom selu Bosne i Hercegovine pale hrvatske žrtve, žrtve zločina za koji je odgovorna neka od bošnjačkih oružanih postrojbi. Te žrtve kazuju nam da, u interesu bosanskih Hrvata, (i) Hrvatska država mora brinuti o miru u Bosni i Hercegovini, a u miru mora poticati i Hrvate i Bošnjake na uzajamnost i suradnju, i sve to u interesu obostranog prosperiteta.

Nažalost, sve je to dokaz da Hrvatima i Bošnjacima doista nije trebala ta strašna ratna epizoda, dokaz je to koliko je taj ratni sukob bio pogrešan i ishitren. A bilo nas je koji smo, ovdje u Hrvatskoj, tj. u Zagrebu, pokušavali osvijestiti javnost i svoje bližnje za sve ono što smo mogli sagledati, a i ono što se događalo. Ali, baš kao i danas, zapravo, do javnosti se uopće nije moglo doprijeti (premda su razlozi za to danas dijametralno suprotni) – jer novine nisu htjele objaviti ništa što je dolazilo od nezavisnoga političkoga mišljenja.

Izražavanje političkog i osobnog pijeteta, žaljenja glede žrtava (svih žrtava, jer sintagma ''žrtve su nevine'', naravno, jest pleonazam) sada, danas, jedini je put, put koji se mora proći i put preko kojega se možemo nadati boljim odnosima s našim bližnjima. Nadajmo se konačno dobru i suradnji, i ne zaboravimo da nije lako živjeti u takvoj blizini onih strašnih podsjetnika na zlo. Stoga, saniranje posljedica zla podrazumijeva činjenje dobra. Naša ljudskost od nas to zahtijeva.

Nadajmo se da sada slijedi dodatno okretanje prema sudbinama živih i pomaganju potrebitih.


Komentari [0]
Trebaš se prijaviti da bi komentiranje bilo omogućeno.