Konzervativizam kao patriotizam
Što li je to patriotizam, i koji li je smisao biti patriotom?
Premda sam izdao barem jednu knjigu o toj temi [I. Primorac (ur.), Patriotizam, KruZak, Zagreb, 2004.], i još jednu knjigu o temi s kojom je on u nekoj svezi [N. Miščević, Nacionalizam, KruZak, Zagreb, 2006.], stalno naknadno dobivam razloge za njegovo preispitivanje i/li podsjećanje na nj.
Od ranog djetinjstva znam što znači voljeti svoj zavičaj i svoj širi zavičaj, vlastitu domovinu… Ipak, prečesto sam nemoćno promatrao kako nas manipuliraju – pozivanjem na patriotizam.
Barem dvije me pjesme posebice asociraju na patriotski, tj. domoljubni osjećaj.
Premda sam je prvi puta čuo u ranom djetinjstvu (od majke), još sasvim svježe odzvanja Kranjčevićeva pjesma Moj dom (1897), domoljubna pjesma u kojoj je domovina više Svemir negoli prostor zapisan pjesnikovim životom i pravaškim političkim određenjem u geo-političkom i geo-intelektualnom prostoru od Senja do Sarajeva (tj. u doba Hrvatske konca devetnaestog stoljeća, tj. u njenim austrougarskim granicama – “do Drine”). Ta mi se pjesma do danas ukazuje kao prirodni povijesni oslonac-produžetak misli Vlade Gotovca – da ne možemo i ne trebamo težiti rastu u dužinu i širinu (tj. prostorno-geografski), jer pred sobom trebamo stalno imati u vidu potrebu i mogućnost neograničenog (duhovnog) rasta u visinu. Naravno, Gotovčevu misao apsolutno prihvaćam, osim ako ona u sebi sadrži i onu semantičku komponentu “naroda nebeskog”…
Druga je pjesma Jure Kaštelana, Pjesma o mojoj zemlji. Najprije:
Lijepa je ova zemlja. Meni najdraža. Nigdje toliko algi
kao u uvali moga djetinjstva. Livade i konji nesedlani.
Koliko
A onda, među ostalim i:
Rasti i cvjetaj pod zvijezdom slobode,
pod rukom Partije
i pod srcem Tita.
No, ipak, sav ovaj nakalemljeni ideološki sklop socijalizma, komunizma, partije i Tita, ipak ne može izbrisati jednostavni, banalno-iskreni poetsko-patriotski senzibilitet – sasvim izravno iskazan kao ljubav prema zavičaju i domovini.
U svakom slučaju, socijalistički patriotizam involvirao je patriotizam kao ideološki pod-sklop, a instrumentalizirao je i tako dobrog pjesnika, intelektualca i čovjeka kakav je bio Kaštelan.
Patriotizam je stvar ljudske intime. U normalnim okolnostima, o njemu se ne govori, njega se ne ističe. Njega se podrazumijeva! Baš kao što se ne govori i ne raspravlja javno ni o vlastitim vjersko-religijskim pitanjima. To je naprosto stvar poštovanja – sebe i drugih.
O patriotizmu se naširoko govori tek u isprovociranim okolnostima. On izranja u slučaju kada je domovina u opasnosti rata i/li radikalnih unutarnjih političkih/ideoloških podjela. Također, kada su političke elite i političke grupacije toliko zabludjele da elementarnu egzistenciju građana, naroda, države, društva – dovode u opasnost. Tako, čovjeka koji je bio toliko kritičan prema vlastitoj domovini i državi da je javno smatrao kako je zaslužila NATO-vo bombardiranje, osobno sam smatrao također patriotom, premda je čak i on sam bio iznenađen time da mu se patriotizam ipak može pripisati.
No, nema političkog vođe koji neće osjetiti zov demagogije i koji neće pokušati izazvati rezonancu narodnog patriotizma ili nacionalizma. Zato je patriotizam bubanj u koji politički demagozi često udaraju i “talambasaju”.
Ne trebamo podsjećati na poznate povijesne ličnosti, demagoge koje su obilježili 19. i 20. stoljeće. Najnoviji primjer takvog talambasanja jest izričaj senatorice Aljaske, Sarah Palin. Američki konzervativci s njom samo potvrđuju kako su u tome slični svojim europskim originalima (Hitler, Mussolini, Tito, Staljin, Milošević...). Tako Sarah Palin izriče: “...but You are Americans!”, pri čemu dotična sintagma iskače iz jezično-melodijskog izričaja za čistu kvartu, baš kao što za čistu kvartu odskače Miloševićev izričaj: “Ovaj narod ne sme niko da bije!”
Zato ovdašnje kvazi-desničarsko pozivanje hrvatskih konzervativaca na prave, tj. američko-europske uzore jest promašaj. Doista, možda je danas svejedno hoćete li biti konzervativac ili progresist, tj. ljevičar ili desničar… Ako ste intelektualac s potrebom javno-političkog iskazivanja, vaš javni angažman trebao bi pomoći vašoj domovini, inače nema smisla. Uvijek bi trebalo htjeti pomoći domovini… Kao što kaže kineska poslovica: “Bila mačka crna ili bijela, važno je da lovi miševe”. U suprotnome, interes za skandaliziranjem publike i samoreklamom iznad je interesa opće dobrobiti.
Dakle, važno je, koliko je moguće, kloniti manipulacije ljudskim osjećajima, tj. političke manipulacije građanima, bez obzira na to koliko je nekome važno skandalizirati publiku, a koja se po svojoj prirodi uvijek dade iznenaditi. Ipak, bojim se da su Sarah Palin, George Bush, Sarkozy i slični primjeri desničarstva ipak sasvim nedovoljan skup argumenata kojim bi se uopće moglo uvjeriti javnost da konzervativci nisu baš sasvim glupi, pa time i da biti konzervativac/desničar nije unaprijed promašeno. Jer, time ničim nije dokazano da dotične političare krasi nešto izuzetno, nešto zbog čega bismo im se trebali diviti, ili bismo ih u nečemu trebali slijediti. Stoga, možda je ipak ispravnije pozivati se na naše ovdašnje liberalne konzervativce – kao što je bio npr. Vlado Gotovac i Pavao Vuk-Pavlović, ili, ako pak hoćemo ukazati na vrijednosti svjetski značajnih konzervativaca – onda prije na Hayeka, Churchilla i M. Thacher.
Komentari [0] | |
---|---|
Trebaš se prijaviti da bi komentiranje bilo omogućeno. |