Miljenko Jergović otkriva nam ključ kulturnog silaska i propadanja

Na linku:

http://www.slobodnadalmacija.hr/Arterija/tabid/247/articleType/ArticleView/articleId/142629/Default.aspx
Možete pročitati cijeli članak Miljenka Jergovića pod naslovom: Od Ante Tomića do plišanog čizburgera.

____
MOJ KOMENTAR:
Ovdje dolje, izdvojio sam dijelove toga članka koji pokazuju da je, po najnovijem, Miljenko Jergović konačno shvatio ono na što ja ukazujem skoro dva desetljeća (premda on sam tvrdi da ''...nitko ... niti ne primjećuje kako knjižare u Zagrebu i širom Hrvatske polako prestaju postojati, i da se urušava jedan kulturni sustav, koji je mukotrpno stvaran...'').
No, eto, u divnoj, lijepoj zemlji u kojoj vlada Dorian, u zemlji u kojoj ne funkcionira sustav javnog informiranja ni kristalizacija vrijednosti, i nije čudo da autori ne znaju na koga bi se pozivali. Stoga je očekivano da javnosti otkrivaju jedino ono što sami [iz sebe] (do)znaju.
Ipak, dobro je da je ova tema kroz Jergovićeva usta barem došla do medija. Ali, ja se više ne nadam ni palijativnim rješenjima.
Glede sudbine knjige, ušli smo odavno u zonu sumraka. Začudo, još uvijek imamo Arsena Dedića, još uvijek imamo Tomića i Jergovića... No, jako me zanima hoće li postojati koji dobar pisac i/li šansonijer poslije njih; i koji će ih to knjižarski i/li promotivni lanci plasirati u tkivo nacije-javnosti, slično illi drukčije, kao što su onomad novinski izdavači (na čelu s Jutarnjim listom) dodatno plasirali Jergovića.
No, ne zaboravimo kako su se, istodobno, tom akcijom novinskih medija upropaštavali svi tradicionalni hrvatski izdavači. Jergović je tada inkasirao honorare iz EPH, stoga se njegove lucidne primjedbe nisu već tada mogle očekivati (ah, treba čovjeka razumjeti...).
Izgleda mi da smo sada, pred ulaskom u EU, potpuno već spremni za novu (neobrazovanu) radničku klasu.
Tko je sve kriv (HDZ, tajkunizacija, Jutarnji list, Jergović, Konzum, kriza, političko i kulturnjačko sljepilo, kvaziaristokratska ignorancija i šutnja...) ???
-- Sami smo si krivi.
Eto vam: čitajte Jergovića!
____

...

Ideja da će se kriza i recesija prebroditi tako što će se knjižare nanovo pretvoriti u papirnice, prodavnice Lego kockica i puzzle slagalica, suvenirnice, gift shopove i sitničarnice, zacijelo je tragično pogrešna. Ali ona je zavladala Zagrebom i prelila se na ostatak Hrvatske. Najprije su uništene knjižare po velikim šoping centrima, a zatim stradavaju takozvani megastorovi, načinjeni po ugledu na knjižare u europskim metropolama.
...

Ali najzanimljivije je, ipak, to da nitko u takozvanoj kulturnoj javnosti, po svim tim udruženjima književnika i inih danguba, niti ne primjećuje kako knjižare u Zagrebu i širom Hrvatske polako prestaju postojati, i da se urušava jedan kulturni sustav, koji je mukotrpno stvaran u posljednjih desetak godina. A taj sustav bio je zasnovan na krhkoj navici da se posjećuju knjižare, jer se u njima mogu naći knjige, među kojima i one što su ih napisali dobri pisci. Uništi li se ta navika, bit će uništeno nešto na čemu počiva svaka živa kultura.

Svijest o razlici između knjige i plišanog čizburgera. Izmjena repertoara u hrvatskim knjižarama pokazuje, prije svega ostalog, da su vlasnici knjižarskih lanaca, koji su ujedno i vlasnici najvećih izdavačkih kuća, ljudi koji ne vide razliku između knjiga i bilo kojega drugog proizvoda. Osobno su se obogatili na proizvodnji udžbenika, tom svojevrsnom legalnom konkubinatu s državom, koji je podrazumijevao i podvođenje nastavnica i nastavnika, da bi im se uvalila najnovija izdanja.

Spojili su izdavanje i prodavanje knjiga, da bi mogli uspostaviti paralelne platne sustave, tj. da bi jedni druge mogli plaćati u naturi, dakle u knjigama, a onima koji u toj razmjeni ne mogu sudjelovati, jer jednostavno nemaju knjižare, mjesecima i godinama ne bi plaćali prodane primjerke, koje su prethodno uzeli “na komisiju”, te bi ih na taj način izgladnjivali, izluđivali i na koncu uništavali... Bolje da vam dalje ne objašnjavam: riječ je o najsavršenijem biznisu na svijetu. Prodajete tuđu robu, dobro na njoj zarađujete, a bogme vam i država pomaže. U tako postavljenom knjižarstvu, možda je i logično da direktori i menadžeri nikad ne razmišljaju o knjigama.

...

Kada je jednoga dana promet pao, jer su prethodno već prepolovljeni izdavački planovi, budući da su se izdavači, koji su istodobno i knjižari, uplašili da će promet pasti, došli su na red plišani čizburgeri, prodaja “knjiga na kilogram” (pod tim uvredljivim sloganom, Mozaik knjiga u Interšpar samoposlugama na kilogram prodaje knjige Pavla Pavličića, Gorana Tribusona, Julijane Matanović...) i pretvaranje knjižara u igračkarnice.

Kada nakon toga promet ponovo padne, a mora pasti, jer je Paul Auster, kao što smo rekli, komercijalniji od plišanog čizburgera, hrvatski će knjižari, koji su, ponavljam, ujedno i veliki izdavači, zavapiti da im država pomogne. I znate li što je najstrašnije? Država će im pomoći. Opet iz savršeno logičnog i predvidljivog razloga: ni u Ministarstvu kulture ne vide razliku između plišanog čizburgera i Ante Tomića. Netko sa specijalnim znanjima tu bi im razliku trebao objasniti. Neki defektolog, možda.