Nema mržnje, na to sam ponosna

Po Bergenu ljudi hodaju sa svijećama i ružama. Čujem da vlada nestašica ruža. Život se lagano nastavlja ritmom kojega su prekinuli stravični događaji prošlog petka. Moram kazati, da sam ponosna na to kako ljudi nadilaze ovu situaciju, riječi premijera Stoltenberga o tome kako na ovo treba odgovoriti s “još više demokracije, još više otvorenosti” nisu prazna priča.
Ne vidim mržnju u očima ljudi, nema optuživanja, svi se nekako drže zajedno, i čini mi se da je nacija jača nego ikada.
O teroristu i njegovim “ciljevima” nitko ne raspravlja, svi se brinu kako pomoći preživjelima, tek se identificiraju žrtve...
S preživjelima posebno rade krizni timovi, a otvorene su i posebne telefonske linije za psihološku pomoć. I život ide dalje.
Koliko je moguće.

Jurgita Januleviciute je stipendistica Instituta za ekonomiju u Bergenu
___________

Ovo je, zasebno istaknuta, citirana izjava unutar članka Jure Jerića, u Slobodnoj Dalmaciji od 28. srpnja 2011, u članku pod naslovom: “Milardović: Val ksenofobije preplavit će i Hrvatsku kad uđemo u EU”. Vidjeti na:

http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/144695/Default.aspx

Mislim da je to što je rekla dotična Jurgita Januleviciute jedini činjenični odgovor na špekulacije medijsko-političkih analitičara o tome što sad slijedi (nakon desničarskog terorizma i masovnog ubojstva u Norveškoj).

Međutim, kada prođe vrijeme žalovanja za žrtvama, kada dođe do dostatnog psihološko-vremenskog odmaka, u Europi ipak neće sve biti potpuno isto. Pitam se samo, a zašto bi desničarski ksenofobni terorizam trebao uništiti gotovo polustoljetni kakav-takav multikulturni suživot? Zašto bi norveški masovni ubojica trebao zapravo postići svoj politički cilj – da njegova politička poruka bude ozbiljno razmotrena, pa time čak i prihvaćena?

Vjerujem, naime, da će u Europi upravo sada, ovih godina, ksenofobija biti sasvim ozbiljno odbačena kao neprihvatljiv model odnosa prema strancima. Čvrsto vjerujem, ona se više ne smije i neće tolerirati. Prema netolerantnima -- nema tolerancije!

No, s druge strane, možda je shvaćanje multikulturalizma ipak bilo preidalizirano, a time i pogrešno. Jer, pred dvadesetak godina, kada se Jugoslavija raspadala, mnogi su iz Europe/Zapada upirali prstom u balkanske narode -- “sve same nacionaliste i uskogrudne desničare”.

Pri tome, nije se htjelo vidjeti da je riječ upravo o ideološkom operiranju opasnošću od onih Drugih, tj. Onih koji nisu dominantni Mi. Naravno, operiralo/manipuliralo se ne samo etničkim i nacionalnim pripadnostima, nego i vjerskim. Tako su i jugoslavenski pripadnici islamske vjeroispovjesti (tj. Bosanci/Bošnjaci i kosovski Albanci) upravo bili moneta za post-jugoslavensko dokusurivanje (upravo su oni bili srž jugoslavenskog problema, upravo tu je problem bio najosjetljiviji, tu je tragedija, tj. stradanja i žrtve, bila najveća; konačno na Kosovu je započeo Miloševićev danse macabre, u Bosni je dosegao vrhunac, a na kraju se je vratio na Kosovo i tamo dovršavao; premda, vidimo, još uvijek ta tužna priča nije u potpunosti otišla u arhivu povijesti.

No, ipak, neki vid multikulturalnosti u ex-Ju-prostoru, tj. u novim državama bivše Jugoslavije i dalje živi. Svugdje su manjine – ipak opstale.

Od pamtivijeka znamo da je za nas ovdašnje multikulturalizam bio život: živjeli smo oduvijek jedni pored drugih. U gotovo svakoj republici bivše države živjeli su predstavnici svih ustavno priznatih naroda, pa i onih koje nismo u tom Ustavu vidjeli. A kako god da su ljudi živjeli samo jedni pored drugih, do mješovitih je brakova ipak dolazilo. Njih možda nije bilo u mjeri u kojoj su ideološki bili željeni, a kontakti su ipak bili jako reducirani – na nužnost... Uostalom, upravo tako je više-manje i u svim zemljama gdje dolazi do dodira etničkih skupina, nacija i rasa.

Prema tome, multikulturalno, tj. idealizirano je shvaćanje suživota naprosto bilo neopravdano očekivanje europskih i zapadnjačkih (lijevih?!) političkih subjekata. Ipak, to ne znači da je s multikulturalizmom potpuno gotovo: i dalje europske države trebaju i svoje neeuropske građane; s druge strane, ti isti neeuropski građani europskih država izražavat će i nadalje svoje neeuropsko podrijetlo i, ponekad, odnosno poneki od njih, svoj protueuropski politički stav. Ali, i dalje će njihovi prozori i dvorišta gledati na prozore i dvorišta njihovih proto-europskih (su)građana.

No, i to je vid življenja: življenje u tek djelomično integriranom društvu, društvu u kojemu je država zajednica zajednicâ, a te zajednice imaju i priličan broj neusklađenosti sa svojim susjedskim zajednicama.

Ni dosad nismo bili imuni od ksenofobije, nacionalizma, rasizma...; sada samo vidimo da ni gospodska Europa nije ništa drukčija od one negativne slike koja se u ovih dvadesetak godina (i prije) širila o nama ovdašnjima... No, pred protumiloševićevske ratove i, naročito, poslije njih, mi ovdašnji imali smo uzrečicu: “Sve je dobro – dok se ne puca!” (tj. dok nema rata i/li nasilja). Mislim, stoga, da je takav minimum suživota naprosto nužan zahtjev za sve koji žive kod nas, u Europi i drugdje, tj. za one koji hoće civilizirano živjeti, a ne bezrazložno/nehumano umirati.