Hrvatska znanost (u časopisima) – kada daje i kada uzima

Neki dan saznao sam nevjerojatnu informaciju koja graniči sa znanstvenom fantastikom: trošak za pristup bazama znanstvenih časopisa hrvatsku državu (proračun) košta i nekoliko puta više negoli je košta domaća, vlastita ukupna proizvodnja znanstvenih časopisa.

Npr. samo za pristup (pregledavanje) baze Elsevier (Scopus) košta nas (porezne obveznike) skoro 3 milijuna eura. Tome svakako treba pribrojati troškove koje država stvarno plaća za pristup (pregledavanje) drugih baza podataka kao što su npr. Thomsonove i EBSCO-ve baze. Pritom, uopće se ne može saznati u kolikoj su mjeri te baze (is)korištene od strane hrvatskih znanstvenika, dakle, u kojoj mjeri one stvarno doprinose podizanju kvalitete hrvatskih časopisa i hrvatske znanosti. A time popis plaćanja baza podataka nije ni blizu iscrpljen. No, trošak se nemilice penje (i ovdje više nije primjereno iznositi kolik je on; u ovome trenutku ne mogu provjeriti vidi li se on u državnom proračunu).

Istodobno, država (=MZOS), jedva da izdvaja nešto preko 1 milijun eura (tj. 8.300.000,00 kn) za financiranje ukupne proizvodnje časopisa, što podrazumijeva oko 220 znanstvenih, stručnih i znanstveno-popularizacijskih časopisa, a sva je prilika da će od ove godine broj sufinanciranih časopisa biti prepolovljen. Naravno, u tim časopisima nalazi se najveći dio znanstvene produkcije hrvatskih sveučilišnih i znanstvenih radnika, jer tek manjina hrvatskih znanstvenika objavljuje u časopisima izvan Hrvatske.

S druge strane, kreiranjem open access baze pod nazivom HRČAK gotovo svi znanstveni časopisi u Hrvatskoj dani su tu na besplatno korištenje čitavome svijetu, bez mogućnosti da se išta naplati i tako barem donekle umanji ogroman trošak.

Dakle, premda država plaća ogroman novac za pristup znanstvenim informacijama, istodobno svoju vlastitu znanstvenu produkciju ona daje na uvid čitavome svijetu – džabe, tj. za nula  kuna (=0,00 kn).

Da stvar bude zanimljivija, svaki bolji naš časopis dobio je zamolbu od vlasnika ovih glavnih svjetskih baza časopisa – da dopusti besplatan pregled i bibliografsko-informacijsku obradu baze vlastite zalihe proizvodnje časopisa, tj. kvantifikacijsko-informacijsku obradu znanstvenih članaka.

Tako je eto svijetu na pladnju dana otvorena, besplatna uporaba svih znanstvenih rezultata hrvatske znanosti. Pritom se naša znanost nije vodila načelom da iz svijeta uzima samo otvorenu, besplatnu ponudu znanstvenih spoznaja (svjetski časopisi također u open access ponudi), nego država plaća komercijalne baze znanstvenih časopisa čija je optimalna iskoristivost u hrvatskoj znanosti upitna, jer pri tome nema načina da se provjeri koliko te komercijalne časopisne baze utječu na postizanje rezultata hrvatske znanosti.

U svemu tome, zapravo, više je nego bijedna činjenica da toliko obezvrjeđujemo vlastita znanstvena dostignuća, a toliko se snishodljivo trudimo istresti vlastiti novac svjetskim trgovcima koji znanstvene časopise dobivaju gotovo besplatno, a na njima zarađuju velik novac – na zemljama trećeg svijeta. I to čine na besraman – kolonijalan način.