14. 9. 2000. h o m e
broj 38



















Čisto politički liberalizam

Usprkos težini i složenosti knjige, smijemo se nadati da će njezino objavljivanje doprinijeti razvitku liberalne političke kulture kod nas i barem malo podići prilično jadnu razinu javne političke rasprave

Nenad Mišćević

John Rawls, Politički liberalizam, Kruzak, Zagreb, 2000.


John Rawls jedan je od najznačajnijih etičara i političkih filozofa dvadesetog stoljeća. Rođen je u Baltimoreu 1921. godine, studirao na Harvardu i Oxfordu, a predavao je na Harvardu od 1959, gdje je odnedavno umirovljeni profesor. Glavno mu je djelo Teorija pravednosti iz 1971. godine. Osim tog djela i knjige koju prikazujemo, izišlo mu je djelo o međunarodnom pravu i knjiga sabranih eseja. Rawlsovo smo opsežno djelo dobili na hrvatskom u ažurnom roku, svega sedam godina nakon izlaska izvornika, zahvaljujući triju Grgiću, Matuloviću i Zakariji. Matulović je pred sedam godina objavio prvu knjigu prijevoda iz Rawlsovih djela (O liberalizmu i pravednosti, HKD, Rijeka), a u ovoj drugoj obavio je posao terminološke redakture i napisao čitak i vrlo stručan pogovor te opremio knjigu prijeko potrebnim dodatkom koji pojašnjava Rawlsove američke pravne primjere. Grgićev je prijevod isto tako čitak i precizan. Sve u svemu, knjiga kakvu smo samo mogli poželjeti. Pesimist će dodati da je poredak objavljivanja Rawlsa kod nas pomalo nesretan: njegovo glavno djelo još čeka nakon dugih beogradsko-zagrebačkih zavrzlama (napominjem da postoji srpski prijevod Teorije pravednosti, tamo su bili nešto praktičniji od nas.). Domaćem čitatelju koji je ozbiljno zainteresiran za Rawlsa preporučio bih da nabavi i paralelno čita barem O liberalizmu i pravednosti gdje Rawls svoja temeljna učenja izlaže nešto opširinje i stoga razumljivije negoli u Političkom liberalizmu. Usput, ako želite izbjeći frustraciju i dosadu, Rawlsova dva uvoda u knjigu valja ostaviti za kraj, jer su posve nerazumljivi bez detaljnog poznavanja njegova cjelokupnog djela. Bolje je prvo pročitati Matulovićev pogovor koji daje cjelovitu sliku Rawlsova razvoja i onda krenuti s tekstom od Prvog predavanja. Ako vas politika zanima bitno više negoli filozofija, najprije pročitajte osmo predavanje, o slobodi; ono najbolje otvara apetit za ostatak.

Kako utemeljiti liberalna učenja?

Može li se politika utemeljiti iz sebe same, bez pomoći obuhvatnih filozofskih i svjetonazornih učenja? Točnije, možemo li zanimljive političke koncepcije utemeljiti na čisto političkim potrebama zajedničkog života, bez pozivanja na problematične pretpostavke o ljudskoj prirodi? Pitanje ne služi prvenstveno tome da bi filozofi ostali nezaposleni niti da bi pali u depresiju. Uočimo da se ljudi vrlo različitih filozofskih svjetonazora slažu oko mnogih običnih moralnih pitanja: i spiritualisti i materijalisti slažu se s time da ljudožderstvo nije u redu. Navedeno pitanje pita o dometu takvih slaganja općenito. Ako je odgovor na njega potvrdan, to znači sljedeće: ljudi koji se ne slažu oko općih svjetonazornih pitanja (postoji li Bog, ako postoji, koji je od mnogih kandidata taj pravi, je li čovjek samo materijalno biće ili je prvenstveno duhovno i tako redom) moći će se složiti oko načela političke pravednosti. Perspektiva je privlačna: da bih živio u miru sa susjedom, nije potrebno da se najprije dogovorimo oko dubokih pitanja. Dovoljno je da se koncentriramo na područje političkog. Rawlsova knjiga predlaže obranu liberalizma uz pomoć takve strategije. Politički liberalizam jest upravo takvo liberalističko učenje koje je za svoje opravdanje nezavisno od svjetonazorne pozadine. Ono je isključivo ili čisto političko. Nasuprot takvom liberalizmu, liberalistička učenja zasnovana na bogatim i sadržajnim šire filozofskim ("metafizičkim") i svjetonazornim pretpostavkama bit će osjetljiva na slabosti tih širih temelja. Primjer bi bio kantovski ili utilitaristički ili habermasovski tip liberalizma: prvi počiva na dubokim, ali zato i problematičnim pretpostavkama o istinitoj ljudskoj biti koja seže skroz do "transcendentalnog subjekta", drugi na sadržajnoj i problematičnoj moralnoj psihologiji, a treći na teorijama o diskursu i jeziku.
Rawlsov potvrdni odgovor - da, čisto politički liberalizam moguće je i prihvatljivo učenje - razvijen je u knjizi na prilično složen način, u tri dijela što vode od apstraktnog do konkretnijeg. U prvom dijelu riječ je o osnovnim elementima. Na žalost našeg čitatelja Rawls pretpostavlja stanovito poznavanje njegove ranije teorije pravednosti kao časnog odnosa ili poštenosti ("pravičnosti") i načina kako se iz pravednosti toga tipa izvode liberalistički zaključci. Ukratko, cilj je političke teorije utemeljiti i zacrtati pravedno osnovno uređenje društva (tzv. osnovnu strukturu). Pravedno uređenje nas građane rasterećuje svakodnevnog obavljanja moralno-političkih obaveza: ako sam poduzetnik, umjesto da mislim kako rasporediti svoj dobrotvorni prilog, prepuštam da me država oporezuje i onda taj novac dijeli potrebitima. Pravednost takvog uređenja proizlazi iz toga da ono sve građane tretira pošteno (pravično) tj. nepristrano.
Uzmite za primjer tretiranje bilo kakve manjine. Kako postići nepristranost? Ako se stavim u kožu većine, nisam nepristran, isto tako ni u koži manjine; ako sam pak izvan sukoba, možda neću biti dovoljno zainteresiran da bi moj osjećaj za stvar uopće proradio. Kako, dakle, postići nepristranost. Evo jedne vježbe: pamtite činjenice o tome da u svakoj državi postoje manjine i kako se osjeća član manjine nasuprot većini. Zatim razmislite o tome u kakvu biste se uređenju željeli roditi i živjeti kad ne biste znali hoćete li biti pripadnik manjine ili većine. Zamislite, da se poslužim domaćim primjerom, da se morate reinkarnirati i imate izbor među različitim ustavima i time različito uređenim modelima Hrvatske, ali ne znate hoćete li se probuditi i dalje živjeti kao izvorni Hrvat, Rom ili pripadnik srpske ili talijanske manjine. Od vaše buduće narodnosti dijeli vas Veo Neznanja. Razmišljajte čisto egoistički. Kad biste znali da ćete se probuditi kao izvorni Hrvat, isplatilo bi vam se živjeti pod strogim većinskim ustavom koji većini daje sve, a manjini ništa. Kad biste znali da ćete se probuditi kao Rom, isplatilo bi vam se birati manjinski ustav u kojem hrvatska većina maksimalno mora ići na ruku Romima, a ovi ne duguju ništa većini. No, ne znate što ćete biti (ni s kojom vjerojatnošću) i stoga ćete, pod Velom Neznanja, moći birati nepristranije. Ovaj jednostavni način razmišljanja J. Rawlsov je prijedlog koji je obilježio etiku na kraju ovog stoljeća (o njemu je kod nas objavio knjigu E. Baccarini, Rijeka, 1994). Vrlo je široko primjenjiv: ako npr. razmišljate o pravednoj kazni za zločine i zamislite početnu situaciju u kojoj ne znate hoćete li vi sami biti roditelj prestupnika ili roditelj žrtve. Sistem kažnjavanja koji izaberete bit će razmjerno nepristran. Što vam se isplati izabrati? Oprez vam diktira da se dobro osigurate: birajte takvo uređenje u kojem ćete izbjeći najgore mogućnosti, ma kakve narodnosti bili! Ako vam društvo priušti samo minimum, izaberite ono kod kojeg će taj minimum biti što "maksimalniji" takozvani "maksimin", savjetuje Rawls, izvodeći iz toga zanimljivu teoriju socijalne pravednosti. U Teoriji pravednosti Rawls pokazuje kako će izbor iza Vela Neznanja uroditi prihvaćanjem liberalnog principa po kojem "svaka osoba treba imati pravo na najširu osnovnu slobodu spojivu sa sličnom slobodom za druge" i onda detaljno razradjuje zamisao slobode koja je ovdje relevantna.
U djelu koje prikazujemo Rawls nastoji pokazati da je takva liberalna koncepcija pravednosti realistična s obzirom na suvremeno društvo i na institucionalne mogućnosti. U temelju tog dokazivanja leži još jedna izvanredna i jednostavna zamisao. Polazimo od toga da članovi suvremenog društva imaju vrlo raznolike ideale (koncepcije dobra), a da ipak moraju ne samo mirno živjeti zajedno, nego ostvariti zajednicu za koju će vjerovati da je pravedna barem ugrubo i u nekoj dovoljnoj mjeri. Traži se, dakle, neka zamisao pravednosti koja će biti dovoljno sadržajna da rukovodi stvaranjem institucija, a dovoljno općenita i neutralna da zadovolji svačiji ukus (gdje se pod "svatko" podrazumijevaju normalni, razmjerno pošteni civilizirani suvremenici). Izvanredna i jednostavna ideja jest da upravo neutralnost koju ilustrira Veo Neznanja odgovara tom praktičnom zahtjevu. Stoga će slika pravednosti proizvedena iza vela (pravičnost, načelo slobode, maksimin) upravo osigurati suglasnost (tzv. preklapajući konsenzus) među pojedincima i skupinama koji inače slijede različite ideale i imaju raznolike ukuse. Takva je suglasnost razmjerno duboka i osigurava trajnost i unutarnju moralno ozbiljnu stabilnost liberalnog poretka.

O čemu smije razmišljati javni um?

Cijeli je drugi dio knjige posvećen razradi ideje liberalnog učenja kao stabilne doktrine. On dokazuje da ova može postići dubok načelni (preklapajući) konsenzus. Na primjer, šesto predavanje je posvećeno ideji javnoga uma. Građani glasujući legitimno odlučuju u korist vršenja prinude nad nekim svojim sugrađanima (npr. kad ste u siječnju glasali protiv HDZ-a, legitimirali ste smjenjivanje Kosovca s Televizije) i tako provode ono političke moći što je imaju. U svjetlu kojih načela i ideala moramo izvršavati tu moć ako se taj naš postupak mora moći opravdati drugima kao slobodnima i jednakima?, pita Rawls (195). Odgovor na to pitanje treba dati javni um: koncepcija političke pravednosti i sposobnost formuliranja planova i rangiranja ciljeva na javni i svima dostupni način. Daljnju zanimljivu razradu ovih ideja nalazimo u posljednjem poglavlju koje sadrži polemiku s Habermasom (nažalost, opet smola: nema načina da prosječan domaći čitatelj nađe tekst Habermasove kritike na koji Rawls odgovara tako da mora Rawlsu vjerovati na riječ!). Kamen smutnje su granice javnog uma. Smijem li u obrazloženju svojih zahtjeva navesti to da držim kako Bog nalaže da se oni ostvare ili da je to u interesu moje rase ili slično? Velikodušne koncepcije javnog uma i javne rasprave (Habermas, Ackerman) odgovaraju potvrdno: sve može ući u mlin rasprave, a onda će sama rasprava razlučiti zrno od kukolja (takve se koncepcije obično vežu uz ideal demokracije iz rasprave, odnosno deliberativne demokracije). Rawls je oprezniji: samo već filtrirana, nepristrana obrazloženja smiju se uopće pojaviti pred časnim sudom javne rasprave. Model javnog uma vrhovni je ili ustavni sud, koji je tijelo sastavljeno od stručnjaka, a ne javni trg na kojemu svatko priča što mu padne na pamet. Napominjem da je meni osobno mnogo simpatičnija suprotna koncepcija, ona javnog trga i deliberativne demokracije. Ne vidim čemu nam treba javni um ako je on sposoban probaviti samo već prožvakanu i steriliziranu hranu politički korektnih razloga. Isto tako, bojim se da Rawlsova koncepcija vodi do elitističke, pomalo tehnokratske slike javnog odlučivanja i do toga da su opasnosti deliberativne demokracije manje od njezinih dobrih strana.
Druga, mnogo apstraktnija tema koja se tiče uma jest Rawlsovo razlikovanje između racionalnosti (koja je svrhovita i pragmatična) i razložnosti (koja je načelna i bliža onome što se u domaćoj terminologiji zove "umnost"). Ono je za njega novo, jer je u ranijim djelima nastojao razložnost utemeljiti iz racionalnosti. Dok ga njegova briga za stabilnost i realističnost udaljuje od Kanta, naglašavanje samostalnosti umnog/razložnog približava ga Kantu.

Političke posljedice

Posljednji dio knjige posvećen je temeljnom uređenju pravednog društva i osnovnim slobodama. Domaćeg čitatelja čekaju iznenađenja kad Rawls liberalizmu (koji kod njega zvuči pomalo ljevičarski) suprotstavi libertarijanizam (u praksi pro-kapitalističko učenje o nemiješanju države u poduzetništvo), koji se kod nas najčešće izjednačuje s liberalizmom.
Spominjem jedan aktualni detalj: naši su vodeći liberali prilično restriktivni kad je riječ o slobodi govora, pa čak i mišljenja. Komentirajući domaće ustaštvo, Gotovac je nedavno, u intervjuu Novom listu pozvao na odlučno sudsko gonjenje ne samo govora, nego čak i "koncepcija koje se protive demokraciji". Čitatelja će u tom svjetlu zanimati Rawlsova napomena da "nikada u našoj povijesti nije bilo razdoblja u kojem je sloboda političkog govora, a naročito subverzivnih nazora, mogla biti ograničena ili zabranjena" (316). Da biste odmjerili što znači "subverzivno", spominjem da on hvali čuvenu odluku američkog Vrhovnog suda kojom je pripadnicima Ku-Klux-Klana bila zajamčena sloboda iznošenja njihovih stavova. Po njegovu mišljenju, zabrana prevratničkog govora, ma koliko odvratnog, povlači zabranu koncepcija i time ograničava upotrebu našega uma, te tako narušava i samu slobodu mišljenja. Kod nas mnogi intelektualci i stručnjaci smatraju suviše velikodušnim kriterij po kojem se propagandni govor može zabraniti, samo kad predstavlja neposrednu opasnost, takozvani Holmesov kriterij. Rawls ga, naprotiv, smatra previše strogim i brani još velikodušnije varijante (osobno se s Rawlsovom velikodušnošću posve slažem, a nedavno sam javno branio takav stav protiv zabrana kad su kod nas objavili Mein Kampf). No, vratimo se glavnoj temi.
Uobičajena je kritika knjige koju prikazujemo da se klanja postojećem više no što treba i da Rawls tu izdaje svoje vlastite više mladenačke (?!) ideale iz Teorije pravednosti. Osim restriktivne ideje javnog uma, u grijeh joj se ubrajaju oslanjanje na postojeću liberalnu kulturu, umjesto njezina radikalna mijenjanja nabolje, te neupitne pretpostavke o homogenosti i zatvorenosti društva u kojem je ostvarena liberalna država. No, knjiga je prilično apstraktna i složena, tako da je istinitost ove optužbe teško dokazati, a mnogo toga naprosto ovisi o načinu čitanja i interpretacije. Neki branitelji misle da se Rawls doduše oslanja na postojeću liberalnu kulturu, ali da u stvari ide mnogo dalje od nje, a drugi da je pretpostavka o homogenosti samo privremena idealizacija, te da nema razloga primijeniti Rawlsove principe na nehomogena društva.
Usprkos težini i složenosti knjige, smijemo se nadati da će njezino objavljivanje doprinijeti razvitku liberalne političke kulture kod nas i barem malo podići prilično jadnu razinu javne političke rasprave.