Pismo J. Stipanovu, direktoru NSK (20. rujna 1999.)

Uvaženi dr. Stipanov,*
Primili smo tekst upozorenja, tj. opomene – zbog toga što NSK-u nismo dostavili “obvezne primjerke” naših izdanja.
Na početku, želim Vam kazati da doista uvažavam Vašu profesionalnu brigu za očuvanjem i dostupnosti svih izdanja objavljenih u Hrvatskoj i na hrvatskome jeziku.
No, Vi se u toj brizi pozivate na Zakon o knjižnicama čl. 37–44 koji je, što je znakovito, stupio na snagu 1. siječnja 1998. (Narodne novine, 105/97). To je, pak, istodobno sa stupanjem na scenu famoznog PDV-a i u istoj je godini kada je porez na dobit retroaktivno povećan s 25% na 35%. To je, također, u vremenskom odsječku u kojem državna briga o knjizi nikad nije bila tako zanemariva. Može se dakle reći da je ona spuštena ispod svake razine: ni u ratnim godinama nije bila manja; u svojoj nebrizi za sudbinu knjige i time za sudbinu hrvatskog jezika, hrvatska je država nadmašila i FNRJ i SFRJ.
Prema tom Zakonu, izdavači su, kako ste rekli: “dužni redovito, besplatno i o svom trošku dostavljati 9 primjeraka svakog naslova Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.”
Nadalje, u pismu navodite kako se neispunjavanje odredbi toga Zakona podrazumijeva kao prekršaj, zbog kojega prekršitelji bivaju kažnjeni ukupnom novčanom kaznom i do, maksimalno, 60.000,00 kn.
Iz Vašeg je pisma razvidno kako Vi, zapravo, nikako ne biste htjeli dovesti do sudskog postupka. Vjerojatno i Vi, poput mnogih od nas, držite da bi i najmanja kazna za nehatnog izdavača bila potpuno pogubna, jednako kao i za onu vrstu izdavača koje ću ovom prilikom nazvati bezdušnim egoističnim individualcima (u koje bi se, u nekom smislu, i mene moglo ubrojiti), koji su potpuno bezosjećajni kad je u pitanju opće dobro kako ga (kao viši interes nacije) definira država.
Nažalost, niste uzeli u obzir, da su mnogi od nas hrvatskih izdavača, privatni vlasnici svojih tvrtki, a zahvaljujući državi i partijskom načinu donošenja zakona, u posljednje vrijeme dovedeni smo u stanje egzistencijalnog kraha.
Stoga moja izdavačka kuća, ja kao odgovorna osoba, kao i većina hrvatskih izdavača, svjesno odbijamo ispuniti spomenute zakonske odredbe, smatrajući ih protuustavnim i nemoralnim.
Razlozi za takav stav jesu sljedeći:
Izdavačka kuća KruZak – moje je privatno vlasništvo. Prema Ustavu, koji proglašava potpunu intaktnost privatnog vlasništva, nikakav zakon ne može zahtijevati od privatnog vlasnika da besplatno prepušta nekome svoje vlasništvo, ni pod kakvim okolnostima, a ako mu ga itko oduzima suprotno njegovoj volji, onda se to može krivično sankcionirati.
Prema tome, Zakon o kojemu govorimo, primjerice, njegove odredbe koje ste naveli, za mene je sve to neustavno.
Da je zakonodavac doista htio zaštititi stvorena kulturna dobra nastala u privatnom vlasništvu, onda je trebao razviti stimulativnu, a ne restriktivnu zakonodavnu formu. Drugim riječima, bilo bi dostatno da je moja zakonska obveza bila tek prijaviti NSK-u novo izdanje, kako bi vaša institucija mogla pokazati interes želi li imati ga u svojemu posjedu, a meni kao privatnom vlasniku bilo bi to prihvatljivo. Država bi Vam, pak, kao svojoj instituciji, u tu svrhu trebala omogućiti sredstva kojima biste od izdavača otkupljivali izdanja za koja biste bili zainteresirani, upravo kao što Ministarstvo kulture otkupljuje knjige za narodne knjižnice.
Druga je stvar što je, dezavuirajući Ustav, u ovom segmentu djelatnosti država nastavila praksu prethodne socijalističke države.
Vama je, mislim, jasno da smo mi izdavači – prvi i najvažniji u lancu stvaranja duhovnih dobara u svome društvenom okruženju (tj. u narodu i naciji), jer putem prijevoda na hrvatski jezik iniciramo i objavljujemo probrane svjetske vrijednosti i jer smo prvi koji omogućavamo domaćim autorima da se prezentiraju u domovini i svijetu, te tako zbiljski brinemo o duhovnoj ostavštini budućim naraštajima.
Da mi izdavači ne stvaramo knjige, NSK ne bi imala za što ni brinuti, zar ne? Možda bi provodila tek bibliotekarsku obdukciju artefakata knjižnog stvaralaštva predmodernog i modernog doba. Stoga svako takvo upozoravanje na potrebu da se očuvaju izdanja koja smo izdali, u nastaloj situaciji čini se pomalo licemjernim.
Vaše insistiranje na Zakonu, dakle, podrazumijeva da izdavač upravo bez ikakve naknade i nadalje samo proizvodi i prisilom predaje rezultat svoga truda i kapitala, a da ne dobiva nikakvu, a kamoli pravičnu, naknadu za proizvod koji Vam je “predao na čuvanje”. Zamislite slučaj u kojemu bi slikari, kipari, ili zanatlije zakonom bili obvezni predati muzejima i galerijama na očuvanje svoja djela!
Oprostite na radikalizaciji primjera: čak su i robovi u Egiptu, dobivali nekakvu naknadu za pohranjeno žito, što im je omogućilo da prežive, kako bi dogodine mogli dati nove žitne prinose.
Izdavači u Hrvatskoj, pak, tako su tretirani, da će s njihovom propašću nestati puno, puno više od onoga što smatrate da su njihove trenutačne obveze prema Vašoj instituciji. Naime, samo u našem slučaju: uz 12 naslova iz 1998. i 1999. g. koje Vam nisam predao, postoji i tridesetak kapitalnih izdanja u pripremi (koja gotovo da više nemaju perspektivu objavljivanja); njihova je vrijednost takva da biste se trebali zamisliti i brinuti – puno, puno više od trenutačnih briga koje iskazujete.
U prilikama u kojima smo se našli, stoga, pozivanje na Zakon djeluje kao posljednja u nizu – državnih otimačina.
Devet primjeraka za koje me opominjete predstavljaju, vjerovali ili ne, 2% od naše naklade, tj. od mojega privatnog vlasništva (na koji sam, naravno, platio porez na dobit, na svoju zaradu – porez i prirez, a na finalizaciju svoga vlasništva PDV, dok sam do kapitala od prodaje mojih proizvoda – kao i znanja gladni Hrvati – dolazio 22% teže).
Eto, upravo u tome vidi se da mi od kapitala – koji sam namijenio proizvodnji knjige – država uzima oko 55%. Nadam se da se slažete sa mnom da sintagma “zakonska obveza” ovdje iskazuje orvelovsku semantiku. Mislim, također, da nakon ovih objašnjenja nema više mjesta stavu prema kojemu bih ja, ako ne milom i o svom trošku, onda po odluci suda trebao ispuniti svoje obveze i još ktomu – platiti novčanu kaznu za nepoštivanje Zakona.
Stoga, držim, sazrelo je vrijeme da upravo od Vas krene inicijativa za promjenu neustavnog i štetnog zakona ne samo za nas izdavače, nego upravo za knjigu i nacionalnu baštinu.
Ako biste to zanemarili, onda bi lako proizašao sljedeći stav: svi takvi i samo takvi kao ja – kao pravi “obćinski kmetovi” – svoje privatno vlasništvo trebamo poklanjati ili predavati (bez prava da ispišemo darovnice ili primimo zahvalnice) i, ktomu, na poklone moramo još plaćati poreze, prireze i sve druge moguće dadžbine i vradžbine.
Ne čini li Vam se da obćina tako već ubrzano ostaje bez kmetova? Ako već jest tako, pitam se, što će onda Gospoda uskoro imati? Možda će se naši skorašnji dužnosnici tada po svjetskim metropolama jednako šminkati i prikazivati dostignuća hrvatskog izdavaštva s Crvenkapicom, Snjeguljicom i Disneyevim junacima u kožnim ovicima. Hoće li tada tko po Hrvatskoj širiti zakašnjelu svijest – kako nas je knjiga održala?
TEKST pisma Josipu Stipanovu, direktoru NSK, nadnevak: 20. rujna 1999.