Kruno Zakarija, 08.01.2009, 21:01

Posuđujte, ali oprezno!


U Metodičkim ogledima, br. 27, časopisu koji sam s Milanom Polićem davno pokrenuo (1990), prvotni i sadašnji urednik dr. Milan Polić napisao je uvodnik. Taj uvodnik napisan je tako da se na nj moram šire osvrnuti.
No, ono što me je najviše začudilo jest savjet koji, obraćajući se publici Metodičkih ogleda, Milan Polić daje svojim kolegama:
“Posuđujte, dakle, iz tuđih tekstova, ali činite to ispravno i poštujući autorstvo. U ostalom, osim poneke iznimke, većina naših autora se i ponaša tako.”
Osim onih iznimaka koji se, premda objavljuju, ne dadu poučiti, pa ih i sam smatra plagijatorima (iako o tome šuti) – Polić, čini se, kao da podrazumijeva da svoje nedoučene suradnike mora poučiti kako se kod citiranja, imena autorâ, eto, trebaju navesti. Budući da se to uči već u gimnaziji, za onoga tko čita savjet to izgleda nemalo uvredljivo; ili su, pak, oni kojima je takav naputak upućen možda i takve neznalice, pa da ni sami to ne znaju. No, premda toga čak ni Polić nije svjestan, citiranje zapravo ipak nije posuđivanje. No, možda Polić savjetuje da se tekst prepiše, ali da se autoru, ipak – negdje u intimi vlastite duše – ukaže poštovanje. Kako god bilo, konstatacija da to čini većina “metodičkih” autora-čitatelja – baca nas u depresiju.
A da Polić misli ozbiljno pokazuje i slijedeći citat:
“Ovdje mi je to povod da podsjetim na potrebnu kritičnost prema kulturnom uvozu koji nam s nezaustavljivom globalizacijom nudi ili čak nameće sve više intelektualnog bofla s etiketama međunarodnih postignuća.”
Stvari koje nose etiketu međunarodnih postignuća, Poliću su, dakle, sumnjive. No, za svaki slučaj, bolje je posuđivati od stranih autora, tako da se ovi zlu ne dosjete. Tako se, eto, otkriva ono što osim Milana Polića također intimno misli množina hrvatskih filozofskih polić-jalaca!
Toliko o razini uvodnika.
U nastavku, dopustite mi i jedno informativno proširenje, jer u poruci čitateljima Milan Polić neizravno se obrecnuo i na mene. On piše:
“S vama smo opstali početkom ovog desetljeća kada je zbog nerada prethodnog uredništva časopis ispao iz sustava financiranja. S vama i za vas ćemo, nadam se, kao časopis na hrvatskom jeziku opstati i nadalje.”
Time, dakle, neizravno, za nerad optužuje prvenstveno mene.
Ono što se iz njegove zamjerke zapravo ne vidi, jest činjenica da sam prvenstveno ja uređivao taj časopis, naime, baš tada kada je formalno on bio urednikom, a ja formalno tajnikom. A kada sam pak ja i formalno postao glavnim urednikom, on je tada našao dovoljno razloga da se makne od posla kako bi, u olovnom vremenu za časopis, meni prepustio vrući krumpir.
Da, formalno, trebao sam se upisati u impresum časopisa već nakon časopisnog broja 7, tj. nakon broja u kojemu on, u svojemu članku, najavljuje (sada već petnaestoljetno) otkrivanje filozofije Pavla Vuk-Pavlovića. (U fusnoti, pak, za to otkriće zahvaljuje Polić svom neimenovanom prijatelju; a isti je, čudnih li okolnosti, baš tada u Filozofskim istraživanjima dobio otkaz, iliti vritnjak — naočigled važnih ljubitelja ljudskih prava; među ostalim, možda i zato da bi, upravo tu značajnu temu, nesmetano, mogao otkrivati i razotkrivati – Polić sam!)
No, gubeći vlastiti časopisni timing za račun održavanja prijateljstva s Milanom Polićem, usprkos svemu – dopustio sam da on pripremi, uredi te potpiše broj 8; štoviše, dopustio sam da se on upiše kao urednik i na broj 9, premda sam, i formalno i stvarno, urednikom tog broja časopisa zapravo bio ja. A treba reći i to: već tada, zbog različitih okolnosti, Metodički ogledi bitno su kasnili...
Zatim su za časopis došle vrlo olovne godine (da, premda je teško reći koje godine nisu bile takve...). Kao urednik časopisa, uspio sam još u kontinuitetu objaviti broj 10 i broj 11. Dodatni zastoj za sljedeće dvije/tri godine (1997-2000) stvorene su činjenicom da ga Ministarstvo znanosti proglašava časopisom od lokalnog značenja (A2); time pak i potencijalni tekstopisci gube svaki interes za objavljivanje u njemu; a zbog takvih, ukupnih i specifičnih, okolnosti objavljivati časopis u tom razdoblju više i nema nikakva smisla.
Ipak, u nastavku života Metodičkih ogleda prvenstveno ja sam nalazim smisao – u činjenici da u novim okolnostima časopis možda ima nekog smisla održati; tako, nakon duže stanke, u 2000. g. objavljujem svoj posljednji broj, tj. br. 12 (objavljivanje toga broja tada bio je ključni uvjet da Ministarstvo znanosti ne ugasi potporu časopisu); konačno, nakon njegova objavljivanja odlučujem HFD-u prepustiti da izabere Polića za (po)novoga urednika.
Iz Polićeva aktualnoga uredničkog plača nisu vidljive još neke pojedinosti. U godinama kada Metodičke oglede nismo mogli više izdavati (1997-2000), imao sam plan, s kojim je Polić tada bio suglasan, da časopis iznesem iz HFD-a, tj. da ga kao izdavač preuzme i dalje objavljuje moj Kruzak, a nas dvojica da nadalje zajednički uređujemo. No, takvu izdavačku transformaciju časopisa nije dopustio tadašnji predsjednik HFD-a Ante Čović; iznenada mijenjajući mišljenje, Milan Polić priklonio se Čovićevu konceptu (tj. nastavku suživota časopisa s HFD-om kao izdavačem).
Kada se Milan Polić odlučio za takvu koncepciju Metodičkih ogleda (sa svime što sa sobom nosi), KruZak i ja bili smo oslobođeni od preuzimanja takvoga časopisa – časopisa sa zadanom koncepcijom, te sam otada mogao prionuti ostvarivanju sasvim novoga časopisa, ovaj puta pod imenom Croatian Journal of Philosophy, časopisa s kojim se, lokalnom metodičkom i inom jalu ter jalovini usprkos, dobar glas pronijeti svijetom nadam.


Komentari [0]
Trebaš se prijaviti da bi komentiranje bilo omogućeno.