Kruno Zakarija, 08.08.2010, 16:08

Patriotizam i zastava


Mnogi su propustili izvjesiti zastavu na zgradama za Dan pobjede. Jesu li oni koji su izvjesili poderane zastave bili kažnjeni na bilo koji način nismo uspjeli saznati jer nismo dobili potrebne odgovore od komunalnog redarstva

Unatoč tome što se 5. kolovoza obilježavao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, s mnogih se stambenih zgrada, kao i javnih ustanova, nije vihorila hrvatska zastava. Nemali broj Zagrepčana bio je uvrijeđen što njihovi sugrađani nisu osjetili potrebu da na dostojan način obilježe taj za Hrvatsku bitan povijesni datum.

Vjesnik, 7. kolovoza 2010. Sanja Torbica



Zastava je, naravno, simbol. Simbol je države i državnosti. Simbol je suverenosti pod kojim se – ako treba i ako se mora – bori i gine, tj. gine se za ono što on simbolizira. Pod njom se u ratu brani(la) sloboda (=domovina), pod njom se danas njeguje ustavni patriotizam.

Država zastavu koristi kao izraz/simbol suverene političke vlasti na cijelom državnom teritoriju.

Ali, osim države i njenih suverenih, domoljubnih građana, zastavom se koriste i agresori – u agresorskome, porobljavajućem, otimačkom ratu. Koriste se njome i u građanskom ratu – zaraćene strane. Korist(il)e je i strane, tj. kolonijalne vlasti koje vladaju prostorom i narodom/narodima (građanima) koji/e porobljavaju i/li podčinjavaju.

U mojoj obitelji pamti se i prepričava jedan skandal s (talijanskom) zastavom. U Zadru, početkom dvadesetog stoljeća, živjela je jedna od mojih (pra)teta. S odlaskom austrougarske vlasti te s rapalskim ugovorom stigla je u Zadar i talijanska vlast. S talijanskom vlašću stigla je i fašistička vlast. S njome i mnogobrojni nacional-socijalistički blagdani. Mladi fašistički aktivisti (balile) dobile su zadatak da cijeli grad okite zastavama. Stigoše tako na vrata i moje tete. Teta ih je pustila u stan i oni zastavama okitiše prozore koje s u prvi mah vidjeli. No, pri izlasku iz stana, teta im se obrati (na talijanskom, jer, premda bijaše Hrvatica, hrvatski i nije znala): "Ali, mlada gospodo, zaboravili ste okititi još jedan prozor." Momci u poznatim kapicama s dugim fjokom zbunjeno se zgledaše: „Ma, signora...!?“ Nisu se ni snašli, a teta im otvori funjestru od zahoda: ''Eco, la finestra...''

Uslijedila joj je kaznena prijava za vrijeđanje državnih simbola. Presuda: ispijanje ulja od ricinusa.

Jedino što joj je preostalo, jest da sudcu kaže da ona nije talijanska državljanka. Tako je eto, odlučila o (samo)izgonu iz rodnoga, ali tada fašističkog Zadra, te se u roku od nekoliko dana preselila u Split.
...

Danas, evo već petnaest godina od osiguranja naše slobode, politički se Hrvati prema simbolima državnosti odnose prilično nonšalantno. Dok jedni zastavom obilježavaju blagdane i svetkuju ih, drugi pak iz radnih obitavališta tek bježe u svoje destinacije za produženi vikend, ili, češće, unutar zidova vlastite intime brinu tek svoje ovodobne brige. Ove druge nije puno briga za državne blagdane i svetke. Naravno da ih onaj dio političke Hrvatske – gdje se domovinu branilo i vlastitim angažiranjem i vlastitim životima – gleda s izvjesnom dozom podozrenja.

Na patriotizam, u jednu ruku, treba gledati kao i na religioznost. Naime, ima onih koji svoju religijsku pripadnost ili opredjeljenje ničim javno ne pokazuju, a ipak su istinski vjernici. Ima i onih koji su istinski vjernici, ali imaju potrebu svoju religioznost učiniti javnom. Ima pak i onih kojima su puna usta religijskih termina, a tijelo i osobni okoliš religijskih simbola; pa ipak, teško bi ih se drukčije moglo nazvati osim – kvazireligiozni licemjeri.

Tako je i s patriotizmom. Etički gledano, svejedno je hoćete li ga javno pokazati ili nećete. No, etički je problematično, tj. neispravno jedino: ako iskazivanje patriotizma (iskazom, zastavom, djelom...) služi bilo čemu drugome osim njemu samome – običnome iliti istinskome patriotizmu.


Komentari [0]
Trebaš se prijaviti da bi komentiranje bilo omogućeno.