Kruno Zakarija, 17.04.2011, 19:04

Dodatak I


Nastavljam na istu temu.

Danas shvaćam da sam u prethodnom tekstu (za koji želim da zadrži obilježje trenutka u kojemu je nastao), u prvom pasusu, napisao nešto što za što inače držim da ne stoji.

Patriotizam je, naime, stvar ljudske intime. Nemoguće je ikome nametati patriotizam (ne može se nikakvim formativnim nastojanjem kao cilj postići njegovo prihvaćanje ili odbijanje). Jer, ukupnim samooblikovanjem pojedinac sam (pre)oblikuje i svoj patriotski nazor. Ljudi su u pravilu patrioti. No, kakav je tko čovjek, takav je i patriot. Stoga, naša će djeca i unuci, uvjeren sam, biti patrioti (ne rodoljubi, tj. nacionalisti, oni koji vole svoj narod, nego domoljubi, tj. patrioti, tj. oni koji vole svoju domovinu, svoj zavičaj – tomu se nadam), a tomu ih nećemo morati posebno poučavati. Jer, kad bismo tako činili, moguće je, izazivali bismo suprotne efekte: oni bi upravo stoga mogli pomisliti na suprotno: da je vrjednije biti ljubitelj života u drugim, dalekim zemljama i dalekim svjetovima, te da je važnije uspjeti i dobro živjeti – tamo, jer život ovdje ima manju vrijednost; nadalje, da je važnije biti podložan političkoj volji velikih i moćnih zemalja, a da ponosno, časno živjeti etički vrijedan život u osloncu na slobodnu volju – živeći i svjedočeći svoj život svojim vrijednostima i svojim uvjerenjima – i nije bog zna što.

Sigurno je jedno: ako “velika” politika, tj. politika velike sile i velikog nametanja vlastite volje, nameće svoja mjerila i svoja uvjerenja, ne uvažavajući ono što društvena svijest malih društvenih i političkih zajednica zna o sebi i svijetu oko sebe, onda treba očekivati da će se i ubuduće pojavljivati stalan otpor i stalno nastojanje za afirmacijom autonomije takve male, slabije društvene-političke zajednice.

Drugim riječima, ne trebamo se bojati: i naša djeca i naši unuci tražit će način da njihov patriotizam izađe iz njihove unutrašnjosti i pokaže se – što im ima za reći.

***
Onima pak koji se prave Englezi – utječući na donošenje političke presude o nastanku slobodne i samostalne Hrvatske – treba dati do znanja: nikada nikoga od nas nećete moći uvjeriti da je Hrvatska nastala učinkom zločinačkih umova i zločinačke organizacije. Jer, svi mi ovdašnji (Hrvati jednako kao i Slovenci, Bošnjaci, Makedonci, Albanci, čak i Crnogorci ili, pak, druge manjinske skupine narodâ) jako dobro znamo tko je ugrozio naš opstanak, zbog koga smo i zbog kojih smo razloga izašli iz Jugoslavije. To znamo toliko dobro da nikomu od nas nije veći problem imenovati krivce za njezin raspad. (A krivac nije nitko od ovdje već nabrojanih naroda; no, nije time optužba pala na narod, nego na naci[onali]stičku ideologiju i njenoga provoditelja, tj. na politički režim, režim od kojega se, na spomen imena, svima iz onoga doba ledila krv u žilama. Jedino nas, male balkanske narode čudi, kako VI VELIKI EUROPLJANI, niste u tom lokalnom komunističkom aparatčiku odmah očitali volju za moć novoga lokalnog Führera; kako to da ne znate valjano očitati tko je ovdje bio Hess, tko Göring, tko Bormann, tko Eichmann, tko je Mengele...)?!

***
No, da razjasnim dalje, koji su stvarni učinci ove jučerašnje haške presude.
– Generali Gotovina i Markač ležat će i dalje u haškom zatvoru, do drugostupanjske presude; možda čak i godinama poslije toga.
– Premda je Hrvatska u Drugom svjetskom ratu imala proporcionalno najveći europski pokret otpora nacizmu i slobodan teritorij, te je izašla iz rata pobjednički (bez obzira na to što je postojala i kolaboracionistička, poražena hrvatska vojska, i bez obzira na to što je time istodobno nestala kvislinška Hrvatska), Hrvatska i Hrvati ponijeli su otada stigmu zločinačke države i naroda. Sada se ta stigma ponavlja. Čak su antifašistički borci Tuđman i Bobetko, ljudi koji bi u Europi trebali probuditi antifašistički spomen – sada neopravdano imenovani zločincima.
–  Dotični Englezi (koji se prave da to jesu) možda će uspjeti u svome naumu da odvrate Hrvate od pozitivnog glasovanja za ulazak u EU. U tom slučaju, Hrvatska će i dalje biti u poziciji predeuropskog podziđa, tj. europske “čekaonice za nedostojne”.
– U međuvremenu, hrvatski glasači možda ipak shvate da je haška presuda imala za osnovni cilj tek to da odmakne Hrvatsku od ulaska u EU, pa da – dotičnim Englezima nasuprot – ipak glasuju za ulazak u EU.
– Politika engleskog valcera (jedan naprijed, dva nazad; pa obrnuto) mogla bi zaljuljati još pokoji nesretni mali europski subjekt. U tom slučaju, nadam se da EU može podnijeti domino-tzunami općeg nezadovoljstva narodâ iz prizemlja europske velike, osvijetljene kuće.
– Konačno, euro-moćnicima iliti euro-birokratima neće se svidjeti povratna poruka koju će im vratiti jeka njihovih političkih iskaza. Nevjerica, bijes, muka i jad koji se ovih dana valjaju mojom domovinom, uskoro će zamijeniti ponos i prkos. Dakle, više Europljanima neće biti lako s Hrvatima, jer više neće moći dobiti ništa probitačno. A možda to i nije baš tako loše...

Na kraju, što god da nam donese budućnost, financijska ucjena te politička mrkva i batina bit će nadalje u funkciji podčinjavanja, tako da će nam, kao objektima pripitomljavanja, biti svejedno jesmo li unutar ili izvan zidova EU. No, to je već stvar daljnjeg razmišljanja o vrijednostima samosvojnosti i slobode.


Komentari [0]
Trebaš se prijaviti da bi komentiranje bilo omogućeno.