Kada filozofija ne govori
Na adresi:
http://www.novossti.com/2011/11/puzajuci-antisemitizam/
novinar Boris Rašeta ispisao je svoja dnevna zapažanja. Posebno upada u oči tekst s podnaslovom PETI DAN. Tu on u određenome kontekstu govori o žrtvama u drugom svjetskom ratu na strani gubitnika toga rata.
Da, kada je riječ o pojmu žrtve, tautološki je reći da se govori o “nevinim žrtvama” (sve žrtve su nevine; no, ako i postoji sumnja u nevinost dotičnih žrtava: te su žrtve svakako smaknute, tj. ubijene bez mogućnosti da se brane, odnosno bez nužnosti da im se prethodno sudi i da ih se u provedenom pravnom postupku osudi; prema tome, i takve su žrtve nevine – jer im nevinost u sudskom [pravnom] postupku prethodno nije opovrgnuta: nisu smaknute na temelju procesa i na temelju donesene pravedne kazne za njihova nedjela, tj. njihove zločine. Kao što znamo: “svatko je nevin dok mu se krivnja ne dokaže”).
Ali, tako je to: “pobjednici pišu povijest”, pa su pobjednici i u drugom svjetskom ratu pisali povijest. Premda su, sasvim ispravno zločini nacista u nürnberškom procesu procesuirani i donesene su presude, nije bilo procesa i nad nekim donosiocima pobjede, a koji bi svakako morali odgovarati za neka počinjena zla. A to je omogućilo da se neki zločini pobjednika u tome ratu – prešute, zataškaju i zaborave.
To onda zapravo omogućuje da svako toliko odnekuda iz ropotarnice povijesti izrone vrlo uznemirujući zahtjevi za pravednošću. Kao što vidimo u hrvatskom slučaju – iz nekadašnjih stratišta nad ratnim gubitnicima – kosti izranjaju i traže dostojan pokop. No, traže i pravdu – bez obzira na povijesni pravorijek.
Svojedobno je u filozofiji trajala živa rasprava o prekomjernom bombardiranju njemačkih gradova u drugom svjetskom ratu. Zaključak je te rasprave usuglašen: ne može se smatrati prekomjernim bombardiranjem razdoblje tijekom 1943. g., no tijekom 1944. godine saveznici su, u svrhu što bržeg okončanja rata prešli na prekomjerno bombardiranje – tj. masovno bombardiranje civilnih meta. [Ispravno je, vjerujem, ovdje reći da je naknadno biti mudar -- lako!] Konačno, i primjena atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki (u svrhu okončanja rata) po svim definicijama jest najstrašniji ratni zločin (ili genocid) nad civilnim stanovništvom tih gradova. Dakle, radikalno je primijenjeno tada makjavelističko načelo “cilj opravdava sredstvo”, pri čemu se prešutno prihvaća da su “naši heroji -- dobri dečki”; premda oni, poput junaka iz vestern-filmova mogu imati i “prljave ruke”. No, premda takvi zločini ne zastarijevaju, ni danas (nakon više od 60 godina) još uvijek ne očekujemo da će se povesti proces protiv naredbodavaca i/li izvršitelja...
Pa Rašeta ovdje konstatira: ako i “Sve nevine žrtve jesu iste, ali odnos prema mehanizmima koji su ih proizveli nije.”
Ovdje ja pak ne načimljem temu, nego samo konstatiram: tema koja se ovdje načima, i bez mene i prije mene, tj. s prvim sudskim procesom kao i svim prethodno utvrđenim (pa i onima još nerazotkrivenima) zločinima za vrijeme neposrednog poslijeratnog razdoblja (tj. nakon 9. svibnja 1945. g.) vrlo je teško opterećena različitim povijesnim nanosima. Stoga je njome vrlo teško racionalno operirati, a da to ne izazove teške reakcije i optužbe s različitih strana. No, novinarstvo je ipak zagreblo po temi; povijesna znanost je, zasigurno, također u temi. Ipak, filozofska rasprava nije ni otpočela. Ona možda može početi tek onda kada za tu temu počnu zanimati filozofi-znanstvenici koji su ujedno povjesničari-znanstvenici. No, i takve kompetentne osobe preteći će vrlo veliki problemi...
Stoga, razradu ove teme zasigurno nije realno očekivati i kroz filozofsku raspravu. Zadugo. Možda time pada tek jedna konvencija o filozofiji – da je ona nezadrživa potraga za istinom (mimo lijevoga i desnoga). Je li odustajanjem od (nezgodnog) istraživanja kraj filozofije privremen ili trajan?
Komentari [0] | |
---|---|
Trebaš se prijaviti da bi komentiranje bilo omogućeno. |