Zatrimo hrvatsko!
Zatrimo hrvatsko!
Ako se dogodi da, kojim slučajem, uskoro za dulje razdoblje prestane objavljivanje stručnih i znanstvenih knjiga na hrvatskom jeziku, hoće li se onda intelektualna i politička elita zabrinuti. Može li se tada dogoditi fenomen koji poznaje orijentalna pamet prošlih stoljeća: “Drumovi će se jednom zaželjeti Turaka, al' Turaka tada biti neće!”
KUPI JEDNU, FOTOKOPIRAJ PET
Uvijek mi je bilo čudno – kako to da knjižnice mnogih fakulteta na sveučilištima u Hrvatskoj kupuju vrlo malen, tj. tek simboličan broj knjiga; a riječ je o knjigama koje gotovo svatko od nas malih specijaliziranih izdavača planira i objavljuje s razlogom – prvenstveno kao literaturu bez koje je nemoguće studirati ili pak zamisliti iole ozbiljnije bavljenje strukom.
Oduvijek sam zapravo vjerovao da studenti fotokopiraju knjige koje im trebaju, pitanje je samo koliko je ta pojava masovna. Pritom izuzmimo iz razmatranja istinu da se studij, možda u 75% slučajeva ili više, uglavnom završava uz čitanje zabilješki i pribilješki koje se prenose s koljena na koljeno, a koje je jednom nekad složio neki ponešto marniji student, i koji je od toga čak možda napravio svoj mali biznis; a sve to, pak, uz dobrohotnost profesora koji jedva da u koga doista ozbiljno provjeravaju znanje.
AKO HOĆEŠ NA ISPIT, MORAŠ IMATI SVOJU (tj. MOJU) KNJIGU
Znajući za takvu praksu, nije nimalo neobično da mnogi profesori Pravnog fakulteta u Zagrebu (provjerio sam, a o stanju na drugim studijima mogu samo nagađati) imaju praksu da studentu na ispitu potpisuju knjigu iz svog predmeta (tj. knjigu kojoj je dotični profesor-ispitivač autor ili suautor) i po kojoj je student upravo došao polagati ispit. Naravno da to nije nimalo moralno, a vjerojatno nije ni u skladu sa zakonom. [Eto, tako započinju svoje karijere naši 'proslavljeni' suci i advokati!] No, može li se ikako drukčije (ako izuzmemo jedinu valjanu mogućnost: ozbiljnu provjeru znanja – koju se u danoj školskoj praksi i u danim sveučilišnim uvjetima preširoko ne prakticira) provjeriti jesu li studenti u dodiru s izvornom literaturom?
No, da se vratim na problem. Jedino ta činjenica – da studenti, ako uopće koriste propisanu literaturu, zapravo tu obveznu literaturu masovno fotokopiraju – mogla mi je biti objašnjenje za izostanak kritične kupnje, tj. minimalne prodaje knjiga za autonomni izdavački opstanak. Nije mi baš jasno, doduše, kako se to na studiju studente odgaja – ali bože moj – da bi se nekoga moglo odgajati i odgojiti – hrvatski ''odgajatelj također mora biti odgojen'' (kako to glasi u jednoj slavnoj tezi jednoga slavnoga autora).
Elem, ovaj puta, a to je činjenica za opću konsternaciju: u rukama imam dokaz koji izravno pokazuje:
BAREM JEDNA KNJIŽNICA NA SVEUČILIŠTU U ZAGREBU FOTOKOPIRA KNJIGE I FOTOKOPIJE POSUĐUJE KORISNICIMA
Ova fotokopija obilježena je pečatima jedne od institucija Sveučilišta u Zagrebu, signaturom i kr. brojem.
Sasvim je jasno svakome, pogotovu knjižničarima, da se fotokopiranjem knjiga i njihovim puštanjem u javnu uporabu krši zakon. Ovdje je uza sve to i riječ o fotokopiji knjige koja je s obzirom na godinu izdanja kod njenoga izdavača još uvijek u fazi aktualne prodajne kampanje -- od te prodaje njezin izdavač ŽIVI!!! (...i jedino tako njegov opstanak u ovoj zemlji, tj. u ovome društvu, ima kakvog-takvog smisla). Dakle, ako fotokopirate novčanicu i pustite je u javnu uporabu – onda će Vas državna policija uhapsiti, a sud osuditi za osobito teško krivično djelo. Ako kopirate računalni program i pokušate ga pustiti u javni promet – također će vam na vrata pokucati policija, a postoji poseban policijski odjel koji se bavi tom vrstom nezakonitoga djelovanja. Čak i ako se samo koristite nezakonito stečenim softverom za vlastitu uporabu – postoji opasnost da će vas jednoga dana obići policija te da ćete možda biti i uhapšeni i osuđeni. Ako presnimavate glazbu, te ako samo puštate glazbu u javni promet (makar i u vlastitom dvorištu) – za vratom ćete imati ZAMP. Ako puštate bilo koji radijski ili televizijski program na zvučnik ili ekran u vlastitom stanu – trebate platiti pretplatu HTV-u – u usuprotnom ćete za vratom imati HTV-inkasatore i inspektore kao zakonite utjerivače i reketare. No, ako fotokopirate knjigu i pustite je u javni promet, gle čuda, iako je to također ozbiljno kršenje zakona – izgleda da vam se baš ništa neće dogoditi. Doista, to je jako zanimljivo.
FOTOKOPIRAJ KNJIGU I VRATI SE SAM!
Reklo bi se, ovaj pronalazak svakako ostavlja mjesta ozbiljnoj sumnji da to isto masovno rade SVE knjižnice na SVIM sveučilištima u HRVATSKOJ. Štoviše, za to imam mnoge neformalne obavijesti – kojima se ovdje, nažalost, ne mogu poslužiti.
To je možda hrvatskim odgajateljima hrvatske studentske populacije (onima koji to prakticiraju) jako zgodno. No, osim što tako krše (hrvatski) zakon, već na srednji rok pridonose ostvarenju one najstravičnije hrvatske kletve: tako se zatire i HRVATSKO IZDAVAŠTVO i HRVATSKA RIJEČ. Dakle, takav postupak ne smatram samo krivičnim djelom. Štoviše, smatram ga najvećim poslijeratnim krimenom protiv opstojnosti HRVATSKOG JEZIKA, HRVATSKE KULTURE, pa time, dakako, i HRVATSKOG NARODA!!! Zamislite, zbog te opstojnosti onomad su se spjevale pjesme da se ime ne zatre, da se hrvatska riječ ne zaboravi, tvorile su se deklaracije o jeziku, a sada ćemo, zahvaljujući prakticiranju filozofije fotokopiranja, za desetak-dvadeset godina imati hrvatski jezik jedino još kao jezik uličara s [negdašnjeg] hrvatskog asfalta.
Mnogi će reći da pretjerujem, da je to zapravo banalan prekršaj. Za njih je to isto što i “praksa” nevidljivog sitnog potkradanja ili tek “intelektualnog” nemara i/li intelektualne razbarušenosti. Za mene je to ipak vrlo ozbiljna stvar. Prema ovome idiotizmu – svi drugi hrvatski idiotizmi izgledaju čak vrlo benigno.
DRUMOVI ĆE SE ZAŽELJETI TURAKA...
No, ako spustimo ton i radnu temperaturu s naizgled nacionalističkog usijanja na normalni govor, onda ipak treba reći da ne znam koliko u takvim okolnostima moj osobni posao u Hrvatskoj uopće još ima smisla. Da mi dišpet ne kola venama, ne znam što bih još radio u filozofskom izdavaštvu. One koje pak o tome ipak treba podsjetiti, moj je KruZak tvrtka koja je jedini izdavač suvremene filozofske literature u Hrvatskoj. Pa ako ubrojimo sve ostale izdavače filozofske literature – i tada je broj tiskanih naslova i ukupan broj tiskanih primjeraka filozofskih knjiga – više nego zanemariv. A kao što stvar stoji s filozofijom kao jednom specifičnom formom akademskog i znanstvenog znanja – tako je i s mnogim područjima specifičnih i stručnih znanja: od matematike, kemije, fizike preko povijesti i geografije, sve do tjelesne kulture, slikarstva i glazbe. Dakle, zbiljskim nesankcioniranjem fotokopiranja sve su izdavačke djelatnosti zapravo dovedene do zadnjeg ruba održivosti – sve do besmislenosti vlastitoga opstanka.
Znam da je specifično stručno i znanstveno izdavaštvo na izdisaju. Svejedno, ne vjerujem da se u Hrvatskoj itko još sjetiti stare uzrečice: “Drumovi će se jednom zaželjeti Turaka, al' Turaka tada biti neće!”
[Tekst objavljen u casopisu TEMA]
Komentari [0] | |
---|---|
Trebaš se prijaviti da bi komentiranje bilo omogućeno. |