Kruno Zakarija - Izdavački pogled

Nema više smisla

Sad vidim da sam zadnji tekst ovdje objavio pred više od godinu dana. Valjda je to zato što sam se prešaltao na sveprisutno KnjigoLičje (KL=FB). Možda je to zato što je moje zalaganje za knjigu izgubilo naboj. Možda i zato što se nema smisla boriti za unaprijed izgubljene bitke.
U svakom slučaju, i Kruzak se ove godine pokušava napeti da preživi. Šanse baš i nisu bog zna što. Ali tako je sa svime. Neki već pričaju o bankrotu države. Premda, ni tada u društvu ne propada baš sve...
Prisjećam se ovaj čas nekog japanskog SF-filma (čijega se naslova ipak ne sjećam) s kraja pedesetih prošloga stoljeća:
na početku filma inteligentni robot prognozira da se iz misije na nepoznatome planetu neće vratiti – samo on. Na kraju filma, dok nosi jednog lakše ozlijeđenog astronauta, u dramatično opasnoj situaciji, počinju mu otkazivati sustavi, počinje umirati..., stoga u trenutku donosi odluku da se mora riješiti tereta...
Čini se da država u smrtnome hropcu jako sliči na toga robota. Dok iz bankrota nastoji prijeći na sigurno – gazeći pritom i u tekuću lavu – u ovome trenutku nastoji sa sebe zbaciti sve ono zbog čega država inače postoji.
Imunološki je zavod npr. nešto što država ne bi smjela baciti u blato. Intelektualna je knjižna produkcija također – to NEŠTO. (Nacionalna knjižna produkcija nemjerljivo je važnija od nabujalog karcinoma nacionalnih sveučilišta koja su ne više od lokalnoga značenja. U međuvremenu, potonulo je čak i Zagrebačko karcinom-Sveučilište.)
Za usporedbu, lako je provjeriti koliko se znanstvenih časopisa i drugih izdavačkih projekata godišnje može objaviti za samo jednu godišnju plaću docenta.
Nažalost, kad sustav umire – NEŠTO mu je isto što i NIŠTA. Jer, sustav nije isto što i čovjek:
...
I prostro se je izda'nuvši tako
Cijelog ljudstva oboreni lik,
A blijedim noktom, zadnje što je mako:
Napisao je u led – upitnik!

Praminja snijeg i pokriva žurno
Taj zadnji znak, što čovjek ga je piso
Ko svjedočanstvo očito i burno,
Na zemlji da je bio i bitiso!
Praminja snijeg, sipa inje gusto,
I silne grude naokolo baca
I krije znak pod noktima mrtvaca,
Sve više nada nj brdo valja pusto:
Spomenik svijetu, što ga više nema,
Do neba gruda ledena, golema!
A pod njom spava kao luda sanja
Sve, što je bilo, da isprazno prođe
Bez glasna traga, dokle opet dođe
Nov kaos mutni do - drugog izdanja!
                                 (Posljednji Adam, S.S.K.)

''Na kraju grada, bliže rijeci...'' (na Interliberu)

Proteklih godina manje-više redovito sam pisao o sutonu knjige – u časopisu Tema. I lani sam tu imao tekst o Interliberu.

Ove godine moj KruZak nije nastupio. Već mjesec dana ranije nisam mogao zakupiti – inače vrlo skup prostor. Naime, bio je već rasprodan.

Mislim da znam zašto.

Višegodišnja je praksa “velikih” izdavača i dealera [tu ubrajam izdavače ― kao što su ŠK, V.B.Z, Profil, Algoritam, Ljevak,..., i dealere ― koji zakupljuju i prostor i šatore] da zakupljuju poveći izlagački prostor ― i u Paviljonu 5 i u Paviljonu 6. Poučeni tim iskustvom, u tu praksu su se sada upustili i “mali Žderići”, tj. “srednji” i još “[o]srednjiji”, pa i oni “naj[o]srednjiji” izdavači. Ako se njima pribroje i poneki prodavači kazeta, šalova, marama, kravata, rokovnika i drugih “đinđuvica” ― bilo ih je taman toliko da su zauzeli sav prostor i da za ponekog malog izdavača (poput Kruzaka) više i nije bilo mogućnosti za zakup.

Ah, ali kada bi Zagrebački Velesajam za Interliber otvorio sve raspoložive paviljone ― čini mi se da bi i tada svi izdavači iz “Petice” i “Šestice” zakupili i sav taj prostor ― u svakom od dodatno (novo)otvorenih paviljona.

Ali, nažalost, Zagrebački Velesajam, Grad Zagreb i Ministarstvo kulture nikako da razmisle ― KAKO omogućiti MALIM izdavačima (koji iz prodaje svojih izdanja počesto zapravo i ne mogu pokriti cijenu štanda) ― dostojan i dostojanstven nastup na Interliberu.

Zato, osim Kruzaka, nije bilo ni mnoštvo drugih malih izdavača koji objavljuju mnoga vrlo vrijedna kulturna djela.

Ah, što ćemo... Jer ― kako god ― profit je ipak iznad kulturnih vrijednosti... A Interliber se čak šepurio količinom izdavača koji su izlagali: bilo ih je 244 ― “čak 9 više nego lani”...

Može li gore?

Ministarstvo kulture objavilo je koje će naslove financirati. Također, prvi puta, objavilo je i one naslove koje neće financirati (na čemu sam inzistirao cijelo desetljeće).

Dakle, po natječaju iz prosinca 2011. Ministarstvo kulture financirat (ne)će ove godine sljedeće naše naslove
(puni naslov vidjeti -- U PRIPREMI):

Luka Boršić -- s 0,00 kn
Paul Bowles -- s 0,00 kn
Mladen Domazet -- s 0,00 kn
Norman Malcolm -- s 0,00 kn
James F. Masterson -- s 0,00 kn
Gilbert Ryle -- s 0,00 kn

FINANCIRAT ĆE nam pak ovaj naslov:
Stipe Kutleša -- 15.000,00 kn

Reklo bi se da nam je Ministarstvo kulture upravo sada izdalo posljednju preporuku:
da Kruzak, definitivno, što prije -- 'zatvori dućan'.

Hrvatska znanost (u časopisima) – kada daje i kada uzima

Neki dan saznao sam nevjerojatnu informaciju koja graniči sa znanstvenom fantastikom: trošak za pristup bazama znanstvenih časopisa hrvatsku državu (proračun) košta i nekoliko puta više negoli je košta domaća, vlastita ukupna proizvodnja znanstvenih časopisa.

Npr. samo za pristup (pregledavanje) baze Elsevier (Scopus) košta nas (porezne obveznike) skoro 3 milijuna eura. Tome svakako treba pribrojati troškove koje država stvarno plaća za pristup (pregledavanje) drugih baza podataka kao što su npr. Thomsonove i EBSCO-ve baze. Pritom, uopće se ne može saznati u kolikoj su mjeri te baze (is)korištene od strane hrvatskih znanstvenika, dakle, u kojoj mjeri one stvarno doprinose podizanju kvalitete hrvatskih časopisa i hrvatske znanosti. A time popis plaćanja baza podataka nije ni blizu iscrpljen. No, trošak se nemilice penje (i ovdje više nije primjereno iznositi kolik je on; u ovome trenutku ne mogu provjeriti vidi li se on u državnom proračunu).

Istodobno, država (=MZOS), jedva da izdvaja nešto preko 1 milijun eura (tj. 8.300.000,00 kn) za financiranje ukupne proizvodnje časopisa, što podrazumijeva oko 220 znanstvenih, stručnih i znanstveno-popularizacijskih časopisa, a sva je prilika da će od ove godine broj sufinanciranih časopisa biti prepolovljen. Naravno, u tim časopisima nalazi se najveći dio znanstvene produkcije hrvatskih sveučilišnih i znanstvenih radnika, jer tek manjina hrvatskih znanstvenika objavljuje u časopisima izvan Hrvatske.

S druge strane, kreiranjem open access baze pod nazivom HRČAK gotovo svi znanstveni časopisi u Hrvatskoj dani su tu na besplatno korištenje čitavome svijetu, bez mogućnosti da se išta naplati i tako barem donekle umanji ogroman trošak.

Dakle, premda država plaća ogroman novac za pristup znanstvenim informacijama, istodobno svoju vlastitu znanstvenu produkciju ona daje na uvid čitavome svijetu – džabe, tj. za nula  kuna (=0,00 kn).

Da stvar bude zanimljivija, svaki bolji naš časopis dobio je zamolbu od vlasnika ovih glavnih svjetskih baza časopisa – da dopusti besplatan pregled i bibliografsko-informacijsku obradu baze vlastite zalihe proizvodnje časopisa, tj. kvantifikacijsko-informacijsku obradu znanstvenih članaka.

Tako je eto svijetu na pladnju dana otvorena, besplatna uporaba svih znanstvenih rezultata hrvatske znanosti. Pritom se naša znanost nije vodila načelom da iz svijeta uzima samo otvorenu, besplatnu ponudu znanstvenih spoznaja (svjetski časopisi također u open access ponudi), nego država plaća komercijalne baze znanstvenih časopisa čija je optimalna iskoristivost u hrvatskoj znanosti upitna, jer pri tome nema načina da se provjeri koliko te komercijalne časopisne baze utječu na postizanje rezultata hrvatske znanosti.

U svemu tome, zapravo, više je nego bijedna činjenica da toliko obezvrjeđujemo vlastita znanstvena dostignuća, a toliko se snishodljivo trudimo istresti vlastiti novac svjetskim trgovcima koji znanstvene časopise dobivaju gotovo besplatno, a na njima zarađuju velik novac – na zemljama trećeg svijeta. I to čine na besraman – kolonijalan način.

Ministarstvo kulture, travanj 2012. – objavljeni rezultati natječaja

Prvi je puta MK objavilo i Pregled POTPORA (knjigama, časopisima) i Pregled ODBIJENIH programa. Na tome sam osobno inzistirao više od jednog desetljeća (još od doba ministriranja Antuna Vujića). Dočekali smo (bogu hvala)! Ali, nisam baš uvjeren da će to postati ustaljena praksa. Sada je (iz samih formalnih izvještaja) sasvim jasno zašto se sve ove godine to nije 'smjelo' uvesti.

U svakom slučaju, odnos prihvaćenih i odbijenih programa u području knjige jest nevjerojatnih 24 : 57 t.s. (1 : 2,37), odnosno – u broju programa: 500 : 1224 (1 : 2,48); DAKLE: od ukupne sume od 1724 prijavljenih naslova, prihvaćeno ih je 29%, a nije prihvaćeno čak 71%.

Već površnim uvidom jasno je da kriteriji gotovo ne postoje. Npr. Kruzaku je odbijeno 6 naslova a prihvaćen je tek 1. Poruka iz MK ovdje je jasna: Kruzaku je najbolje da zatvori dućan! Naime, prihvaćena nam je knjiga dr. sc. Stipe Kutleše, Filozofija Ruđera Boškovića. Za nju smo dobili novaca koliko dobije i prosječni knjižuljak intimnih pjesmuljaka, iako je prošle godine obilježena 300. obljetnica R. Boškovića – tog možda najslavnijeg čovjeka znanosti i filozofije iz našega podneblja. Ako je pak kriterij bio da se podupiru knjige hrvatskih autora, ta zašto onda nismo dobili i potporu za knjigu autora dr. sc. Luke Boršića: Renesansne polemike s Aristotelom ? Nismo također dobili potporu za još jednog hrvatskog autora, dr. sc. Mladena Domazeta. Naime, autor je knjigu napisao na engleskom jeziku, tj. odmah je svoje nastojanje usmjerio prema svjetskom znanstveno-filozofskom čitateljstvu.

Je, ali za vraga: MK već otprije financira prevođenja naših renomiranih autora na strane jezike – ali eto, još nemaju pretpostavljeni kriterij po kojem bi autor odmah pisao za svjetsku, a ne za domaću publiku. Naime, isto negativno iskustvo imali smo prethodno s objavljivanjem knjige svjetski poznatoga filozofa Ede Pivčevića (The Reason Why, Kruzak: Zagreb, 2007). 

Ali, tako je to u ovoj zemlji – koja već dogodine postaje sastavnica multilingvalne Europe!

No, tragičan je omjer kvalitete ukupno prihvaćenih i odbijenih naslova. Ministrici Andreji Zlatar Violić bio bi dovoljan 10-minutni pogled na ta dva dokumenta da utvrdi taj nerazmjer. No, ako bi ona to išla gledati, postojala bi i opasnost da na mah donese odluku o smjeni Povjerenstva. Doista, bi li ona to uopće htjela učiniti? No, važnije je od toga, kako umanjiti ovogodišnju počinjenu štetu, u godini u kojoj izdavači žvaču zadnje mrvice s poda, a knjižari ih cipelare – do zajedničke iznemoglosti.

A sada, pri kraju, vratimo priču na početak. Nemojmo ispustiti iz vida da je čitava povijest hrvatskog izdavaštva zapravo opterećena ovim omjerom koji smo naveli (=70% kapaciteta izdavaštva – potisnuto je i nerealizirano). To zapravo znači da – uzimajući u obzir sve objavljeno i sve ono što je tehnički bilo moguće objaviti – hrvatska je kultura ukupno zakinuta za postavljeni omjer. I tako to (u najmanju ruku) – od samostalnosti države!



* * *

Tu su i časopisi: 92 prihvaćena : 79 odbijenih. U ovu analizu neću se dublje upuštati. No, ne mogu prešutjeti ovo:

Kruzak je 2010. g. uredno, do roka (15. prosinca) objavio i predao u MK objavljene sveske časopisa za tu godinu. Izvještajem pak, nažalost, nismo bili u stanju pokriti nekih 3.500,00 kn. Razlog je bio vrlo prozaičan: trebalo je primarno osigurati redovito funkcioniranje Kruzaka. S tako reduciranim sredstvima iz MK (2009. g. – 30.000,00 kn, 2010. g. – 16.000,00 kn), morali smo reducirati troškove (pa ne plaćati ništa izvan hladnog pogona), zatim – nakladu, te distribuciju – na daleke destinacije. Za kaznu – nismo dobili već predviđena sredstva za 2011. g. (nije nam pomoglo ni to što smo do roka, 15. prosinca, predali i cjelovito objavljeni časopis za 2011. i izvještaj (s molbom za isporuku predviđenih sredstava); stoga se činilo opravdanim da nema nikakva smisla inzistirati (nakon uredno realiziranog godišta i u 2011. g.), a ni natjecati se za sredstva MK za 2012. g.

No, na našu žalost, vidimo da neki časopisi ipak imaju sigurno institucionalno uporište: iako ne zaključuju časopis na rok (15. prosinca), odnosno do tada stignu realizirati tek pola financiranoga programa – i dalje su redovito i uredno financirani iz MK. Njima očito nitko ne uskraćuje daljnju podršku. Čvrsto sam uvjeren da je to nemoguće bez izravne zakulisne veze u MK. Naravno – nije to jedini slučaj neravnopravnog tretmana svih sudionika institucionalnih natječajâ za državnu (proračunsku) potporu. Štoviše, takvo kršenje natječajne procedure više je pravilo negoli iznimka.

Quod licet...

http://www.min-kulture.hr/userdocsimages/Odobreni%20programi%20u%202012.godini/potpora%20knjizi%202012%20odobreno.pdf

http://www.min-kulture.hr/userdocsimages/Odobreni%20programi%20u%202012.godini/%c4%8casopisi%20odobreni%2028.03.2012.pdf

http://www.min-kulture.hr/userdocsimages/Odbijeni%20programi/potpora%20knjiga%202012%20odbijeno.pdf

http://www.min-kulture.hr/userdocsimages/Odbijeni%20programi/%c4%8casopisi%20odbijeni%202012.pdf

Interliber 2011. – elementarni prikaz

Zahvaljujući ljubaznosti g. Zorana Ušurića, djelatnika Zagrebačkog velesajma odnosno glavnog organizatora sajamskih aktivnosti (pa tako i Interlibera), došao sam do podataka kojima se može ilustrirati stanje i odnosi u hrvatskome izdavaštvu. Za ekstrakciju podataka u analitičke excel-tablice poslužili su mi projektni nacrti, tj. raspored izlagača u paviljonima 5 i 6., tj. u paviljonima u kojima se uglavnom još uvijek održavaju izlagačke aktivnosti Interlibera kao i većine drugih sajamskih manifestacija Zagrebačkog velesajma.

Evidentno je da je Grad Zagreb odlučio prepustiti Zagrebački Velesajam polaganom ali sigurnom propadanju. Sve sajamske aktivnosti samo se još reproduciraju po ustaljenoj matrici i nekadašnjoj (vrlo davnoj) “slavi”. Tako i ovi (prvi puta dobiveni) javni podatci s Interlibera samo ilustriraju barem dvadesetogodišnje odnose u hrvatskome izdavaštvu.

No, iz toga se dade iščitati da nije samo Grad Zagreb prepustio Velesajam na nemilost vremenu, nego je i Hrvatska kao država i Hrvatska kao društvo prepustila knjigu njenom sudbinskome propadanju. To se može vidjeti iz odnosa vlasti i medija prema različitim tipovima izdavača kao i odnosima unutar izdavačkog ceha.

Hrvatski izdavači mogu se podijeliti po više kriterija. Glavni kriterij podjele danas dijeli izdavače na veliku grupu koji se bave jedino objavljivanjem knjiga i malu grupu izdavača-knjižara: Školska knjiga, Algoritam, V.B.Z., Jesenski i Turk te Profil danas su glavni predstavnici ove hibridne vrste izdavača. Ako uz to dodamo i načelo tržišne preferabilnosti u knjižnoj proizvodnji – tada se njima mogu priključiti i izdavači kao što su: Mozaik knjiga, Naklada Ljevak, Znanje (Agrokor), Naša djeca, ... A budući da je ključ izdavačke uspješnosti danas jedino prodaja knjiga – jasno je da se ovim mini-mastodontima treba pridružiti i čiste “štand-up-trgovce”, tj. nakupce-prekupce knjigama kao što su: Dušević & Kršovnik, Nova stvarnost, Leo-commerce, Begen, Sipar, Tisak... .

Iz nacrta velesajamskih paviljona i zakupa na Interliberu, a još jasnije iz analitičkih excel-tablica, proizlazi kako je Interliber zapravo ostvaren jedino kao veliki knjižarski buvljak. Glavni igrači na buvljaku (uz tapkaroše i šibicare), naravno, jesu oni kojima se koncept buvljaka itekako isplati, pa u aranžmanu sa Zagrebačkim Velesajmom desetljećima okupiraju centralne dijelove velesajamskih prostora – onemogućujući tako obične izdavače da se pristojnije prezentiraju.

A kao da netko iz pozadine u kojoj je smješten “veliki brat” budno brine da do riječi i do izražaja ne bi došao neki izdavač koji objavljuje ozbiljne knjige, tj. one knjige koje zavrjeđuju pozornost stručnjaka i znalaca, ozbiljnih medija i stručne javnosti. Tako je velika količina malih izdavača raspršena i zalijepljena uz tanke štandove na rubu paviljona – kao na rubu svijeta. A kada se otvore velika vrata paviljona (što služe za transport i dostavu) – ti izdavači dobivaju neugodan osjećaj kako će ih iz dvorane taj čas otpuhati naglo stvorena razlika u vanjskom i dvoranskom tlaku zraka.

U svakom slučaju, evidentno je sljedeće: na djelu je već DUGODODIŠNJA desakralizacija knjige. Interliber pak itekako pospješuje obezvrjeđivanje knjige kao duhovnog proizvoda. A budući da je Interliber zagrebački, ali i državni događaj, ne trebate biti naročito mudri da shvatite kako nije samo riječ o političkoj nebrizi za knjigu u kojoj živi duhovna proizvodnja (=duh naroda, o kojemu smo se toliko brinuli onomad, dok smo bili podjarmljeni pod Bečom, Peštom i Beogradom, tj. onomad dok su “naši stari” smišljali Deklaraciju o jeziku), nego je riječ o SVJESNOJ desakralizaciji duhovne proizvodnje (sjećate li se cijene 1 kg mozga, tj. pok. Ivana Milasa, saborskog zastupnika i čuvara državnog pečata?!).

Knjižni buvljaci poput onoga ujesen (ispred INA-ine zgrade) i poput ovoga najvećega (na Interliberu), kao i knjižni spektakli (poput onoga u Puli) samo pokazuju kojim se smjerom vrednuju (=obezvrjeđuju) duhovne vrijednosti – a riječ je o onim istim vrijednostima o kojima smo vjerovali da se na njima temelji čak i pobjeda u domovinskome ratu.

Besramni ministri u odlasku

HDZ-ovi ministri: Ostavljamo uređene resore

HDZ-ovi ministri u vladi premijerke Jadranke Kosor izjavili su danas uoči sjednice Vlade kako iza sebe ostavljaju uređene resore te da HDZ »ide dalje«.

I ministar znanosti, obrazovanja i športa Radovan Fuchs kazao je kako je resor koji je vodio uređen, dodajući da je riječ o vrlo kompleksnom i važnom resoru, »sigurno jednom od najvažnijih«.
Vjesnik, 07. 12. 2011.
_________________

Ma, moš' mislit'!

Primjer prvi: Web-izvješćem o financiranju časopisa u 2010. (Tko je vidio, vidio!; bilo je objavljeno nekoliko dana na mrežnoj stranici MZOS-a, u neevidentiranom terminu; ja sam do ispisa došao slučajno) ― iskazuje se ukupna suma za financiranje svih znanstvenih časopisa (=212) u iznosu od 9.500.000,00 kn. Časopisi su navedeni abecednim redom, pored svakog je imena i ime izdavača časopisa, te suma koju je svaki od časopisa dobio. Međutim... moj CROATIAN JOURNAL OF PHILOSOPHY po tom je izvješću primio 80.867,00 kn. Da, bilo bi to super, samo kad bi to bila istina! Nažalost, u našem izvješću već objavljenom na ovome mjestu izvještavali smo sve one koji su otvarali našu mrežnu stranicu, a evo što smo tada javno rekli:

“Naš časopis, tj. CROATIAN JOURNAL OF PHILOSOPHY dobio je 1. prosinca novčanu potporu od MZOS-a (Ministarstvo znanosti obrazovanja i sporta), u iznosu od 33.423,00 kn, a 20. prosinca još jednu sumu u iznosu od 1.022,00 kn. Naknadna napomena 1: Ovoj sumi treba još pribrojiti isplatu od 4.938,00 kn koja je pristigla 30. prosinca. DAKLE, od MZOS-a KRUZAK je u 2010. dobio 39.383,00 kn.”

Ako je, dakle, ovo Web-izvješće MZOS-a o financiranju znanstvenih časopisa u 2010. g. vjerodostojan zbroj nevjerodostojnih podataka ― možemo se samo pitati, na stavci kojega je časopisa uistinu završila razlika od nama lažno pripisane sume (= 41.484,00 kn)? Zatim, ako je suma iskazana u tom izvješću za naš časopis nevjerodostojna, onda je nevjerodostojna barem još jedna; a ako je to tako, zašto bismo uopće trebali vjerovati u vjerodostojnost bilo koje sume iz dotičnog izvještaja?

Primjer drugi: Znanstvenim je časopisima u 2011. najprije odobrena suma od 7.200.000,00 kn. Onda se do nas probila informacija da je časopisima dodatno osigurano 1.300.000,00 kn. No, novosastavljeno Povjerenstvo za izdavaštvo (a tko još zna koji su ljudi u njemu te, naročito, tko su osobe iz stručnih službi MZOS-a koje ih upućuju u ispravno postupanje...) tu je sumu (navodno?!) podijelila u formi NAGRADA ― na svega 30 časopisa (što znači da je 190 časopisa oštećeno)... Ovu je nepravdu pak, moguće, preduhitrila odluka tehničke vlade o isplati božićnica svim državnim službenicima...

Lobistički urednici iz Koordinacije časopisa (a većina njihovih časopisa u grupi su od 30 “nagrađenih”) htjeli bi sada isposlovati zaokruživanje sume na 9.500.000,00 kn (do kraja ove godine), nadajući se da bi se efekti te sramotne nagradne podjele barem donekle mogli anulirati. A hoće li doista?!

I na kraju: naš CROATIAN JOURNAL OF PHILOSOPHY ove je godine (u ljeto), u prvoj od dvije isplate rečene prve proračunske sume jednokratno dobio sumu od 7.500,00 kn. To je sve ― do danas. Rješenje nismo dobili... A premda je proračunska suma uvijek vidljiva i jasna ― od Povjerenstva za izdavaštvo, tj. od Ministra i od MZOS-a ― ni jedne godine dosad nismo na početku godine dobili rješenje na koliku sumu možemo računati... tako da nikada nismo mogli planirati sredstva za časopis. A i osobno sam (pismeno, u listopadu ove godine) tražio transparentno iskazivanje Odluke o natječaju za časopise i knjige); odgovoreno mi je da mogu doći pregledati sumu od 4000 natječajnih dokumenata koji su pohranjeni u MZOS-u.

HDZ-ovi ministri, nažalost, ne žele znati što je to transparentnost. Dr. sc. Radovan Fuchs (i ravnatelj uprave za znanost ― dr. sc. Hrvoje Meštrić) iz MZOS-a najbolji su primjeri za to! Dakle, oni su doista djelovali kao tajno društvo (=mafija)! No, USKOK vjerojatno ne može stići na vrijeme i na vrata baš svakog hadezeovskog ministarstva (upravo čujem da se USKOK bavi jednom znanstvenom institucijom ― Institutom Ruđer Bošković).

U smislu upropaštavanja šansi za opstanak izdavača časopisâ i knjige ― čelnicima MZOS-a svakako treba pridružiti i “brižne” ministre kulture (Božo Biškupić & Jasen Mesić, uz njihova koalicijskoga izvršitelja nad sudbinom knjige ― Čedu Višnjića)...

Nakon dva desetljeća “razvoja mlade demokracije”, vjerujmo i nadajmo se da će nova vlast ― osim s dijetnim proračunom ― započeti i s apsolutnom TRANSPARENTNOŠĆU raspodjele i trošenja svih proračunskih stavki!

Zagrebački Velesajam...

Upravo sam na TV-u pogledao “Dogodilo se na današnji dan”. Spominje se tako Veco Holjevac – kako je onemogućio da Velesajam preseli u Beograd, te kako mu to nikad nije oprošteno (čitaj: “beogradska čaršija”).

Istina je da danas i Zagrebački Velesajam i Beogradski Sajam izgledaju jako tužno. No ipak, oči ne varaju: evidentno je da je u Beogradski sajam knjiga uložen bitno veći novac tako da, za razliku od provincijalnog zagrebačkog Velesajma, hale beogradskog Sajma i danas izgledaju monumentalno. Projekte dotičnih hala, očito je, radili su uvaženi arhitekti i projektanti onoga vremena; no, u usporedbi s tim halama, kao i s “pretpovijesnim” Francuskim paviljonom [u današnjem prostoru zagrebačkog Studentskog centra – o bože otužnog li prostora, a u kojemu su stasale tolike generacije!] Zagrebački Velesajam izgleda kao ono što uistinu i jest: profesionalno-arhitektonski i poslovni promašaj, bez ikakve svrhe i moguće namjene u sadašnjosti i budućnosti. A Beogradski sajam još uvijek ima barem kulturnu svrhu: on je i kultno mjesto knjige, toga proizvoda duha [za one koji ne znaju: kojom su se Hrvati pred drugima nekad dičili, a danas je mahom -- nit' kupuju nit' čitaju.]

Kad se osvrnemo na ono što imamo danas ovdje, doista, dođe ti muka: “nova Sveučilišna bolnica u Blatu”, “Zagrebački velesajam u Novome Zagrebu”, “NSK na okomitoj osi grada”, HTV i “Kockica” bivšeg CK (u “gradu koji živi na rijeci Savi”), “Muzej Mimara”, itd. – čovjek lako dođe do zaključka kako ili hrvatska arhitektonska profesija “nije bila u dobrim odnosima s ondašnjom političkom elitom” ili naprosto nije imala vizije i profesionalnoga dara (a što se pokazuje sve ove godine).

S obzirom na porazno stanje duha, pitam se – hoćemo li ikad izići iz svoje provincijske uskogrudnosti? Hoćemo li se konačno početi uspoređivati sa svijetom? Možda bismo tada lako došli do strategije kako uspjeti – a da se ne natječemo i u tome kako ćemo se što bolje uzajamno onesposobljavati.

Možda, za početak, da razvijemo strategiju – kako obvezati studente da što više čitaju (i imaju) knjige koje su im u struci nezaobilazne i važne? Pa da ne uvozimo baš svakakvu knjigu, nego samo – onu dobru?!

Kada filozofija ne govori

Na adresi:

http://www.novossti.com/2011/11/puzajuci-antisemitizam/

novinar Boris Rašeta ispisao je svoja dnevna zapažanja. Posebno upada u oči tekst s podnaslovom PETI DAN. Tu on u određenome kontekstu govori o žrtvama u drugom svjetskom ratu na strani gubitnika toga rata. 

Da, kada je riječ o pojmu žrtve, tautološki je reći da se govori o “nevinim žrtvama” (sve žrtve su nevine; no, ako i postoji sumnja u nevinost dotičnih žrtava: te su žrtve svakako smaknute, tj. ubijene bez mogućnosti da se brane, odnosno bez nužnosti da im se prethodno sudi i da ih se u provedenom pravnom postupku osudi; prema tome, i takve su žrtve nevine – jer im nevinost u sudskom [pravnom] postupku prethodno nije opovrgnuta: nisu smaknute na temelju procesa i na temelju donesene pravedne kazne za njihova nedjela, tj. njihove zločine. Kao što znamo: “svatko je nevin dok mu se krivnja ne dokaže”).

Ali, tako je to: “pobjednici pišu povijest”, pa su pobjednici i u drugom svjetskom ratu pisali povijest. Premda su, sasvim ispravno zločini nacista u nürnberškom procesu procesuirani i donesene su presude, nije bilo procesa i nad nekim donosiocima pobjede, a koji bi svakako morali odgovarati za neka počinjena zla. A to je omogućilo da se neki zločini pobjednika u tome ratu – prešute, zataškaju i zaborave.

To onda zapravo omogućuje da svako toliko odnekuda iz ropotarnice povijesti izrone vrlo uznemirujući zahtjevi za pravednošću. Kao što vidimo u hrvatskom slučaju – iz nekadašnjih stratišta nad ratnim gubitnicima – kosti izranjaju i traže dostojan pokop. No, traže i pravdu – bez obzira na povijesni pravorijek.

Svojedobno je u filozofiji trajala živa rasprava o prekomjernom bombardiranju njemačkih gradova u drugom svjetskom ratu. Zaključak je te rasprave usuglašen: ne može se smatrati prekomjernim bombardiranjem razdoblje tijekom 1943. g., no tijekom 1944. godine saveznici su, u svrhu što bržeg okončanja rata prešli na prekomjerno bombardiranje – tj. masovno bombardiranje civilnih meta. [Ispravno je, vjerujem, ovdje reći da je naknadno biti mudar -- lako!] Konačno, i primjena atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki (u svrhu okončanja rata) po svim definicijama jest najstrašniji ratni zločin (ili genocid) nad civilnim stanovništvom tih gradova. Dakle, radikalno je primijenjeno tada makjavelističko načelo “cilj opravdava sredstvo”, pri čemu se prešutno prihvaća da su “naši heroji -- dobri dečki”; premda oni, poput junaka iz vestern-filmova mogu imati i “prljave ruke”. No, premda takvi zločini ne zastarijevaju, ni danas (nakon više od 60 godina) još uvijek ne očekujemo da će se povesti proces protiv naredbodavaca i/li izvršitelja...

Pa Rašeta ovdje konstatira: ako i “Sve nevine žrtve jesu iste, ali odnos prema mehanizmima koji su ih proizveli nije.”

Ovdje ja pak ne načimljem temu, nego samo konstatiram: tema koja se ovdje načima, i bez mene i prije mene, tj. s prvim sudskim procesom kao i svim prethodno utvrđenim (pa i onima još nerazotkrivenima) zločinima za vrijeme neposrednog poslijeratnog razdoblja (tj. nakon 9. svibnja 1945. g.) vrlo je teško opterećena različitim povijesnim nanosima. Stoga je njome vrlo teško racionalno operirati, a da to ne izazove teške reakcije i optužbe s različitih strana. No, novinarstvo je ipak zagreblo po temi; povijesna znanost je, zasigurno, također u temi. Ipak, filozofska rasprava nije ni otpočela. Ona možda može početi tek onda kada za tu temu počnu zanimati filozofi-znanstvenici koji su ujedno povjesničari-znanstvenici. No, i takve kompetentne osobe preteći će vrlo veliki problemi...

Stoga, razradu ove teme zasigurno nije realno očekivati i kroz filozofsku raspravu. Zadugo. Možda time pada tek jedna konvencija o filozofiji – da je ona nezadrživa potraga za istinom (mimo lijevoga i desnoga). Je li odustajanjem od (nezgodnog) istraživanja kraj filozofije privremen ili trajan?

Politička analiza, prostitucija i/li banalizacija

Tko god se odlučio na procesuiranje neke političke stranke mora precizno procijeniti posljedice provođenja načela vladavine prava u odnosu na posljedice rasula na međustranačkoj razini, upozorava politički analitičar Davor Gjenero
Tekst lieda u članku novinara Vlade Rajića u Vjesniku od 15. rujna 2011.

http://www.vjesnik.hr/Article.aspx?ID=C8FC03F5-A3F5-4321-9082-F4244608A18E

Ne upućuje li ovo na mogućnost da:
1. stranke plaćaju političkim analitičarima za promoviranje poželjnih stavova o njihovu postojanju i djelovanju;
2. neki naši politički analitičari pojma nemaju o pravu, pravnim postupcima, normama  i procesima, te da 
3. takvi stručnjaci pokušavaju biti tako hoch i tako pametni i mudri; a, zapravo, gotovo je nevjerojatno koliko su u stanju biti prizemni trbuhozborci.
Ah, što se može, u ovoj zemlji uvijek je bilo tužno gledati banalizaciju i prostituiranje (ne samo jedne) struke.

Nema mržnje, na to sam ponosna

Po Bergenu ljudi hodaju sa svijećama i ružama. Čujem da vlada nestašica ruža. Život se lagano nastavlja ritmom kojega su prekinuli stravični događaji prošlog petka. Moram kazati, da sam ponosna na to kako ljudi nadilaze ovu situaciju, riječi premijera Stoltenberga o tome kako na ovo treba odgovoriti s “još više demokracije, još više otvorenosti” nisu prazna priča.
Ne vidim mržnju u očima ljudi, nema optuživanja, svi se nekako drže zajedno, i čini mi se da je nacija jača nego ikada.
O teroristu i njegovim “ciljevima” nitko ne raspravlja, svi se brinu kako pomoći preživjelima, tek se identificiraju žrtve...
S preživjelima posebno rade krizni timovi, a otvorene su i posebne telefonske linije za psihološku pomoć. I život ide dalje.
Koliko je moguće.

Jurgita Januleviciute je stipendistica Instituta za ekonomiju u Bergenu
___________

Ovo je, zasebno istaknuta, citirana izjava unutar članka Jure Jerića, u Slobodnoj Dalmaciji od 28. srpnja 2011, u članku pod naslovom: “Milardović: Val ksenofobije preplavit će i Hrvatsku kad uđemo u EU”. Vidjeti na:

http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/144695/Default.aspx

Mislim da je to što je rekla dotična Jurgita Januleviciute jedini činjenični odgovor na špekulacije medijsko-političkih analitičara o tome što sad slijedi (nakon desničarskog terorizma i masovnog ubojstva u Norveškoj).

Međutim, kada prođe vrijeme žalovanja za žrtvama, kada dođe do dostatnog psihološko-vremenskog odmaka, u Europi ipak neće sve biti potpuno isto. Pitam se samo, a zašto bi desničarski ksenofobni terorizam trebao uništiti gotovo polustoljetni kakav-takav multikulturni suživot? Zašto bi norveški masovni ubojica trebao zapravo postići svoj politički cilj – da njegova politička poruka bude ozbiljno razmotrena, pa time čak i prihvaćena?

Vjerujem, naime, da će u Europi upravo sada, ovih godina, ksenofobija biti sasvim ozbiljno odbačena kao neprihvatljiv model odnosa prema strancima. Čvrsto vjerujem, ona se više ne smije i neće tolerirati. Prema netolerantnima -- nema tolerancije!

No, s druge strane, možda je shvaćanje multikulturalizma ipak bilo preidalizirano, a time i pogrešno. Jer, pred dvadesetak godina, kada se Jugoslavija raspadala, mnogi su iz Europe/Zapada upirali prstom u balkanske narode -- “sve same nacionaliste i uskogrudne desničare”.

Pri tome, nije se htjelo vidjeti da je riječ upravo o ideološkom operiranju opasnošću od onih Drugih, tj. Onih koji nisu dominantni Mi. Naravno, operiralo/manipuliralo se ne samo etničkim i nacionalnim pripadnostima, nego i vjerskim. Tako su i jugoslavenski pripadnici islamske vjeroispovjesti (tj. Bosanci/Bošnjaci i kosovski Albanci) upravo bili moneta za post-jugoslavensko dokusurivanje (upravo su oni bili srž jugoslavenskog problema, upravo tu je problem bio najosjetljiviji, tu je tragedija, tj. stradanja i žrtve, bila najveća; konačno na Kosovu je započeo Miloševićev danse macabre, u Bosni je dosegao vrhunac, a na kraju se je vratio na Kosovo i tamo dovršavao; premda, vidimo, još uvijek ta tužna priča nije u potpunosti otišla u arhivu povijesti.

No, ipak, neki vid multikulturalnosti u ex-Ju-prostoru, tj. u novim državama bivše Jugoslavije i dalje živi. Svugdje su manjine – ipak opstale.

Od pamtivijeka znamo da je za nas ovdašnje multikulturalizam bio život: živjeli smo oduvijek jedni pored drugih. U gotovo svakoj republici bivše države živjeli su predstavnici svih ustavno priznatih naroda, pa i onih koje nismo u tom Ustavu vidjeli. A kako god da su ljudi živjeli samo jedni pored drugih, do mješovitih je brakova ipak dolazilo. Njih možda nije bilo u mjeri u kojoj su ideološki bili željeni, a kontakti su ipak bili jako reducirani – na nužnost... Uostalom, upravo tako je više-manje i u svim zemljama gdje dolazi do dodira etničkih skupina, nacija i rasa.

Prema tome, multikulturalno, tj. idealizirano je shvaćanje suživota naprosto bilo neopravdano očekivanje europskih i zapadnjačkih (lijevih?!) političkih subjekata. Ipak, to ne znači da je s multikulturalizmom potpuno gotovo: i dalje europske države trebaju i svoje neeuropske građane; s druge strane, ti isti neeuropski građani europskih država izražavat će i nadalje svoje neeuropsko podrijetlo i, ponekad, odnosno poneki od njih, svoj protueuropski politički stav. Ali, i dalje će njihovi prozori i dvorišta gledati na prozore i dvorišta njihovih proto-europskih (su)građana.

No, i to je vid življenja: življenje u tek djelomično integriranom društvu, društvu u kojemu je država zajednica zajednicâ, a te zajednice imaju i priličan broj neusklađenosti sa svojim susjedskim zajednicama.

Ni dosad nismo bili imuni od ksenofobije, nacionalizma, rasizma...; sada samo vidimo da ni gospodska Europa nije ništa drukčija od one negativne slike koja se u ovih dvadesetak godina (i prije) širila o nama ovdašnjima... No, pred protumiloševićevske ratove i, naročito, poslije njih, mi ovdašnji imali smo uzrečicu: “Sve je dobro – dok se ne puca!” (tj. dok nema rata i/li nasilja). Mislim, stoga, da je takav minimum suživota naprosto nužan zahtjev za sve koji žive kod nas, u Europi i drugdje, tj. za one koji hoće civilizirano živjeti, a ne bezrazložno/nehumano umirati.

Miljenko Jergović otkriva nam ključ kulturnog silaska i propadanja

Na linku:

http://www.slobodnadalmacija.hr/Arterija/tabid/247/articleType/ArticleView/articleId/142629/Default.aspx
Možete pročitati cijeli članak Miljenka Jergovića pod naslovom: Od Ante Tomića do plišanog čizburgera.

____
MOJ KOMENTAR:
Ovdje dolje, izdvojio sam dijelove toga članka koji pokazuju da je, po najnovijem, Miljenko Jergović konačno shvatio ono na što ja ukazujem skoro dva desetljeća (premda on sam tvrdi da ''...nitko ... niti ne primjećuje kako knjižare u Zagrebu i širom Hrvatske polako prestaju postojati, i da se urušava jedan kulturni sustav, koji je mukotrpno stvaran...'').
No, eto, u divnoj, lijepoj zemlji u kojoj vlada Dorian, u zemlji u kojoj ne funkcionira sustav javnog informiranja ni kristalizacija vrijednosti, i nije čudo da autori ne znaju na koga bi se pozivali. Stoga je očekivano da javnosti otkrivaju jedino ono što sami [iz sebe] (do)znaju.
Ipak, dobro je da je ova tema kroz Jergovićeva usta barem došla do medija. Ali, ja se više ne nadam ni palijativnim rješenjima.
Glede sudbine knjige, ušli smo odavno u zonu sumraka. Začudo, još uvijek imamo Arsena Dedića, još uvijek imamo Tomića i Jergovića... No, jako me zanima hoće li postojati koji dobar pisac i/li šansonijer poslije njih; i koji će ih to knjižarski i/li promotivni lanci plasirati u tkivo nacije-javnosti, slično illi drukčije, kao što su onomad novinski izdavači (na čelu s Jutarnjim listom) dodatno plasirali Jergovića.
No, ne zaboravimo kako su se, istodobno, tom akcijom novinskih medija upropaštavali svi tradicionalni hrvatski izdavači. Jergović je tada inkasirao honorare iz EPH, stoga se njegove lucidne primjedbe nisu već tada mogle očekivati (ah, treba čovjeka razumjeti...).
Izgleda mi da smo sada, pred ulaskom u EU, potpuno već spremni za novu (neobrazovanu) radničku klasu.
Tko je sve kriv (HDZ, tajkunizacija, Jutarnji list, Jergović, Konzum, kriza, političko i kulturnjačko sljepilo, kvaziaristokratska ignorancija i šutnja...) ???
-- Sami smo si krivi.
Eto vam: čitajte Jergovića!
____

...

Ideja da će se kriza i recesija prebroditi tako što će se knjižare nanovo pretvoriti u papirnice, prodavnice Lego kockica i puzzle slagalica, suvenirnice, gift shopove i sitničarnice, zacijelo je tragično pogrešna. Ali ona je zavladala Zagrebom i prelila se na ostatak Hrvatske. Najprije su uništene knjižare po velikim šoping centrima, a zatim stradavaju takozvani megastorovi, načinjeni po ugledu na knjižare u europskim metropolama.
...

Ali najzanimljivije je, ipak, to da nitko u takozvanoj kulturnoj javnosti, po svim tim udruženjima književnika i inih danguba, niti ne primjećuje kako knjižare u Zagrebu i širom Hrvatske polako prestaju postojati, i da se urušava jedan kulturni sustav, koji je mukotrpno stvaran u posljednjih desetak godina. A taj sustav bio je zasnovan na krhkoj navici da se posjećuju knjižare, jer se u njima mogu naći knjige, među kojima i one što su ih napisali dobri pisci. Uništi li se ta navika, bit će uništeno nešto na čemu počiva svaka živa kultura.

Svijest o razlici između knjige i plišanog čizburgera. Izmjena repertoara u hrvatskim knjižarama pokazuje, prije svega ostalog, da su vlasnici knjižarskih lanaca, koji su ujedno i vlasnici najvećih izdavačkih kuća, ljudi koji ne vide razliku između knjiga i bilo kojega drugog proizvoda. Osobno su se obogatili na proizvodnji udžbenika, tom svojevrsnom legalnom konkubinatu s državom, koji je podrazumijevao i podvođenje nastavnica i nastavnika, da bi im se uvalila najnovija izdanja.

Spojili su izdavanje i prodavanje knjiga, da bi mogli uspostaviti paralelne platne sustave, tj. da bi jedni druge mogli plaćati u naturi, dakle u knjigama, a onima koji u toj razmjeni ne mogu sudjelovati, jer jednostavno nemaju knjižare, mjesecima i godinama ne bi plaćali prodane primjerke, koje su prethodno uzeli “na komisiju”, te bi ih na taj način izgladnjivali, izluđivali i na koncu uništavali... Bolje da vam dalje ne objašnjavam: riječ je o najsavršenijem biznisu na svijetu. Prodajete tuđu robu, dobro na njoj zarađujete, a bogme vam i država pomaže. U tako postavljenom knjižarstvu, možda je i logično da direktori i menadžeri nikad ne razmišljaju o knjigama.

...

Kada je jednoga dana promet pao, jer su prethodno već prepolovljeni izdavački planovi, budući da su se izdavači, koji su istodobno i knjižari, uplašili da će promet pasti, došli su na red plišani čizburgeri, prodaja “knjiga na kilogram” (pod tim uvredljivim sloganom, Mozaik knjiga u Interšpar samoposlugama na kilogram prodaje knjige Pavla Pavličića, Gorana Tribusona, Julijane Matanović...) i pretvaranje knjižara u igračkarnice.

Kada nakon toga promet ponovo padne, a mora pasti, jer je Paul Auster, kao što smo rekli, komercijalniji od plišanog čizburgera, hrvatski će knjižari, koji su, ponavljam, ujedno i veliki izdavači, zavapiti da im država pomogne. I znate li što je najstrašnije? Država će im pomoći. Opet iz savršeno logičnog i predvidljivog razloga: ni u Ministarstvu kulture ne vide razliku između plišanog čizburgera i Ante Tomića. Netko sa specijalnim znanjima tu bi im razliku trebao objasniti. Neki defektolog, možda.

Sramote li militantni katolici sami sebe?

Objedinjavanje raznorodnoga u svrhu anatemizacije: sličnost populističko-katoličke floskule o neprijateljima hrvatskog katoličanstva s “komunističko-liberalističko-ateističkom ideologijom” i rigidno-komunističke floskule o “anarho-liberalima”

Ma, mora da je don Ivan Miklenić i moj blog čitao, bit će da me je (raz)otkrio. Eto, sad svi znaju tko je glavni neprijatelj katoličanstva u Hrvata, i osobno (i ja imam pravo sebi umišljati), i grupno.

Dakle, to je neki tamo zaboravljeni liberal i izdavač, zastarjeli i zaboravljeni predstavnik sasvim nekršćanskih, štoviše, antikatoličkih liberala i, naravno, to je ta liberalna manjina sa svojom “komunističko-liberalističko-ateističkom ideologijom”. Ufff, kako to podsjeća na nekadašnju partijsku kletvu “anarho-liberala”. Ma, mora da sam i ja (kao i neki nabrijani likovi u medijima) prethodno rekao nešto tako bogohulno (a da toga nisam ni svjestan) što novopečeni hrvatski katolici ne mogu nikako provariti.

A mora biti da je tih katoličkih neprijatelja užasno malo; zašto bi ih inače bilo potrebno objediniti, eda bi se ukazalo na veliku opasnost od njih: da, da, to je zapravo “sve jedan neprijatelj”, “obojen različitim bojama i premazan svim mastima”.

Daken, Glas Koncila i don Ivan Miklenić rekli su svoj pravorijek. Evo što znamo da je generalni sekretar GK rekao:

“Manjina koja kroz većinu medija i na druge načine ideološki terorizira i marginalizira neospornu katoličku većinu i pripadnike te većine u suvremenom hrvatskom društvu jasno očituje da joj je bitna svojstvenost sektaštvo i totalitarizam, te je jasno da je ona zapreka stvarnoj demokratizaciji hrvatskoga društva i poštivanja dostojanstva, savjesti i slobode svakoga čovjeka u Hrvatskoj, a time i zapreka svakom stvarnom humanom napretku.”

Bože Sveti, koliko li se, ah, don Ivan razlikuje od onodobnog pisanja u Glasu Koncila. Može li tko usporediti njega i npr. don Živka Kustića (glavni urednik onodobnoga GK)? Teško! Ah, sjetimo se još onodobnih katoličkih intelektualaca: Željko Mardešić (laik), don Luka Vincetić (“crveni novinar” i župnik), Tomislav Šagi-Bunić, Vjekoslav Bajsić, Josip Turčinović (utmeljitelji KS, tj. izdavaštva na tragu II. Koncila)... U odnosu na ono što vidimo danas, asociraju nas oni na vjerojatnost da su upravo oni bili istinski sveci i apostoli Božje riječi. Od tih velikana živ je još jedino fra Bonaventura Duda; dok se (na žalost klera) mlađahni Stjepan Kušar ogriješio o celibat... Ah, što se vremenski više udaljavamo od toga doba – kako li ti hrvatski katolički dragulji sve više bliješte! Stoga, još jednom recimo: ah, a kako li se ovodobni katolički intelektualci i mediokriteti sve više javno sramote!

Dakle, kao i hrvatski mediji (ne'š ti hvatskih medija, u koje se, po svoj prilici, i po čitanosti i po društvenome utjecaju uvrštava čak i moj osobni blog), i ja osobno pripadam toj terorističkoj i ideološkoj manjini jer, eto, prethodnim zapisom poruge – teroriziram institucionalnu glupost religijske većine.

A ta institucionalna glupost religijske većine (npr. u liku i djelu don Ivana), nažalost, gluplja je od pojedinačnih i ukupnih izjava hrvatske populističke desnice, također i od izjava hrvatske populističke ljevice.

Obično čovjek blebne i “ostane živ”. Pa kad institucionalni predvodnici blebnu, također “ostanu živi”. Ali, nikomu nije jasno zašto se njihova lica ne crvene od srama, nego se još zajapure od bijesa i ljutnje?! A obično se ljute na nekog Pedra – eda se ne bi sukobljavali s drugim institucijama i njihovim liderima. Jer, to bi ih natjeralo da se dodatno blamiraju i gube javne pozicije te umanjuju vlastitu, već izborenu korist. Je, ali onda bi (moguće je, misle si oni) bili odbijeni od državne dudice i morali bi u osami – ubrzano odrasti! (Kao da im za to nije bilo dosta vremena u komprimiranome iskustvu od preko dvije tisuće godina, pitanje je samo jesu li se takvi pojedinci u mladosti ozbiljno obrazovali?!).

No, svakako, po prokušanom i dobro već znanom receptu, važno je svekatoličkoj i svehrvatskoj javnosti prvenstveno “otkriti neprijatelje u našim, hrvatskim redovima” (“mangupi u našim redovima” – rekao bi Lenjin). Treba dakle poduzeti sve da ih se prepozna, da ih se izolira, da ih se onemogući – svim sredstvima. “Otvorite oči” zvuči tako divno, poput onog nekad slavnog slogana: “svaki član (naše partije) treba biti itekako budan...”. Čitat ćemo jednog dana (nadajmo se) zašto se ova matrica ponavlja u povijesti.

Naravno, običnim iskrenim katolicima nema se što prigovoriti. Kao što nismo imali što osobito prigovoriti običnim komunistima. Osim – konformizma.

Dakle, bilo bi korisno zamoliti religijske militante da ne maltretiraju – ni javnost ni pojedince?! Svakako, bilo bi lijepo od njih da se barem suzdrže od javnog poučavanja demokraciji, zar ne?! Jer, da ne zaborave, obični katolici i obični građani – nisu glupi!

Rana sjetva ovoga decenija

Ah, nikada Hrvatska nije bila važnija majčinskoj Katoličkoj Crkvi negoli danas. Eto, Pape nas posjećuju prosječno svake 4 godine, kao da ugađaju svoje dolaske, a ne najavljujući nam izbore i promjene. Blaženi Wojtila pohodio nas je triput, pa i Dobrougođeni papa Ratzinger, njemački precizni teologično/filozofski intelektualac, bio nam je, eto, u pohodu, u najvažnijoj kršćanskoj misiji: spasu kršćanskoga naroda!

Ah, tako je lijepo bilo vidjeti taj teledirigirani vjerski kič! Srce naraste od količine žute boje. Jest da je ta žuta, nasreću, nešto malo ljepša od one liberalno-žute..., pa i zato, bilo je lijepo. Ah, kako godi našem nimalo licemjernom i nimalo dvoličnom -- istinskom katoličanstvu.

Neki se je mladi fratar, na zagrebačkoj glavnoj cesti za vrijeme prolaska čudesnog bijelog Papamobila, mašući glavom i rukama, eto, funkcionalno okretao oko svoje osi – baš kao da je mistični derviš što svojim plesom oslikava duhovnu glazbu svemira. Ma, divio sam mu se.

A sekularizam pak, seksualna neodgovornost i seksualne manjine stavljene su na svoje mjesto. Eto, bit ćemo katoličkiji čak i od Vatikana! Ma, sve će to doprinijeti da nas uskoro bude više. Depopulacija nam se, eto, fala Mu na svemu, preobrazila u populizam.

Pa već sad svatko od nas muški slobodno može reći: “Predraga moja žena (na moju sreću) nikad nije i ne bi pobacila, a blaženoj mojoj djeci (isto na moju sreću) homoseksualizam ni napamet ne pada, a kamoli da još hoće položiti nakaradne zavjete o bračnoj vjernosti ter usvajati napuštenu/nesretnu djecu! Jer ja, baš kao da sam pravi pedagog, tako jako volim svu djecu (i ne mogu si pomoći).”

A o našoj školi i sveučilištu, pak također, svatko od nas može reći: “imamo najobrazovanije generacije, savršeno pismene, multilingvalne, dobro pripremljene za studije znanosti; dok nam vjeronauk produhovljuje djecu i mladež; a on ne proizvodi svoju suprotnost; a manjinske pak religijske zajednice ne misle ništa o našoj supremaciji, jer toga i nema, pa mi oduvijek prakticiramo ekumenizam. Jer, sve to što imamo i što nam je dano – proizvodi i potiče samo nastanak i rast naše ukupne slobode i našega slobodnoga vjerovanja i mišljenja.”

Na moju nesreću, ne znam kojim je to hrvatskim intelektualcima Beneductus Benedictus zborio o značaju savjesti. No, uzimajući u obzir činjenice o našim savjesnim intelektualcima, siguran sam da je pouka bila toliko intelektualno teška, da i ne znam kako je doprla do njihove duše i njihova srca.

U svakom slučaju, sretni smo što je Papa došao, a naročito da je tako silno usrećen, blažen otišao. Baš kao i svi državnici koji su nas dosad pohodili i s duhovnim darovima otišli!

A službeno-javno priznatih, pišljivih 40 milijuna, mala je cijena za istinsku vrijednost koja nam je isporučena. Uostalom, tko na malo gleda, malo i vrijedi! Ta samo siromašni duhom, ljudi bez vizije, gledaju na sitnice! Jer, onomad, početkom milenija, dok su vladali mrski narodni neprijatelji, naša je inteligencija za hrvatsku vojnu dobrobit od svojih potreba i usta izdvojila i preko triput više! Ta zašto bismo se sada žalostili?! Dakle, nije nam novac nikad bio nekom ozbiljnom preprekom slobodi, a najmanje u znanosti i intelektualnim kre-kre-aktivnostima.

Jer, odsad ćemo mi dalje sasvim lako: npr., u svega 6 godina premašit ćemo tu sumu potrebnu za opstanak naše intelektualne i znanstvene elite: 7,5 milijuna za funkcioniranje znanstvenih i kulturnih časopisa i 5 milijuna godišnje za znanstvene knjige (pogotovo sad kad za njih više nitko i ne pita –  jer znano je da se Hrvati rađaju s malom maturom!) za pet-šest godina značit će nam puno!!! Ta rodit će nam se nova, bolja hrvatska znanost i kultura! Pa naša će inteligencija i znanost, kao što znamo, kroz knjige i časopise (baš kao i kroz nevjerojatno epohalno-globalno važne znanstvene skupove i naša znanstvena društva) tako procvasti, da će zasjeniti svjetsku intelektualnu elitu! Koliko li novih spoznaja i novih znanstvenih činjenica već sada možemo objaviti svijetu! I, samo što nismo... Ma, ako treba, riješit ćemo odmah mi i taj europski grč od escherichia... Pa imamo mi otprije Gjikića i Radmana, a i sve druge potrebne institucije! I nikad se više nikomu nećemo uvlačiti u debelo crijevo, osim u znanstvene svrhe.

Ma baš je dobro što smo i ovaj puta prošli tu značajnu duhovnu kupku – koja nas eto izravno upućuje u ispravnom jednom smjeru (a kao što i treba biti: ako nas itko pita – mi imamo carte blanshe).

Pa, ako i ne uđemo u EU, i to bi možda moglo biti po zagovoru nekoga sveca ili blaženika.

Ma, kako god da bude, i dalje nam se smiješi sizifovska tradicija; budemo li imali puno sreće, slijedit ćemo jedinstvenu, a tako željenu putanju: kuća-pos'o, pos'o-kuća; kuća-pos'o–džamija...

Zaključak: Glasovat ćemo ZA ulazak u EU !

Hrvati ipak nisu glupa nacija – znaju racionalno zaključivati.

Ako je glavni politički cilj haške presude isprovocirati Hrvate da na referendumu sami sebe isključe iz EU (sve su druge opcije odgađanja već potrošene), onda znamo što nam je činiti: ogromnom većinom ćemo odlučiti se ZA pridruživanje Europskoj uniji.

Dodatak I

Nastavljam na istu temu.

Danas shvaćam da sam u prethodnom tekstu (za koji želim da zadrži obilježje trenutka u kojemu je nastao), u prvom pasusu, napisao nešto što za što inače držim da ne stoji.

Patriotizam je, naime, stvar ljudske intime. Nemoguće je ikome nametati patriotizam (ne može se nikakvim formativnim nastojanjem kao cilj postići njegovo prihvaćanje ili odbijanje). Jer, ukupnim samooblikovanjem pojedinac sam (pre)oblikuje i svoj patriotski nazor. Ljudi su u pravilu patrioti. No, kakav je tko čovjek, takav je i patriot. Stoga, naša će djeca i unuci, uvjeren sam, biti patrioti (ne rodoljubi, tj. nacionalisti, oni koji vole svoj narod, nego domoljubi, tj. patrioti, tj. oni koji vole svoju domovinu, svoj zavičaj – tomu se nadam), a tomu ih nećemo morati posebno poučavati. Jer, kad bismo tako činili, moguće je, izazivali bismo suprotne efekte: oni bi upravo stoga mogli pomisliti na suprotno: da je vrjednije biti ljubitelj života u drugim, dalekim zemljama i dalekim svjetovima, te da je važnije uspjeti i dobro živjeti – tamo, jer život ovdje ima manju vrijednost; nadalje, da je važnije biti podložan političkoj volji velikih i moćnih zemalja, a da ponosno, časno živjeti etički vrijedan život u osloncu na slobodnu volju – živeći i svjedočeći svoj život svojim vrijednostima i svojim uvjerenjima – i nije bog zna što.

Sigurno je jedno: ako “velika” politika, tj. politika velike sile i velikog nametanja vlastite volje, nameće svoja mjerila i svoja uvjerenja, ne uvažavajući ono što društvena svijest malih društvenih i političkih zajednica zna o sebi i svijetu oko sebe, onda treba očekivati da će se i ubuduće pojavljivati stalan otpor i stalno nastojanje za afirmacijom autonomije takve male, slabije društvene-političke zajednice.

Drugim riječima, ne trebamo se bojati: i naša djeca i naši unuci tražit će način da njihov patriotizam izađe iz njihove unutrašnjosti i pokaže se – što im ima za reći.

***
Onima pak koji se prave Englezi – utječući na donošenje političke presude o nastanku slobodne i samostalne Hrvatske – treba dati do znanja: nikada nikoga od nas nećete moći uvjeriti da je Hrvatska nastala učinkom zločinačkih umova i zločinačke organizacije. Jer, svi mi ovdašnji (Hrvati jednako kao i Slovenci, Bošnjaci, Makedonci, Albanci, čak i Crnogorci ili, pak, druge manjinske skupine narodâ) jako dobro znamo tko je ugrozio naš opstanak, zbog koga smo i zbog kojih smo razloga izašli iz Jugoslavije. To znamo toliko dobro da nikomu od nas nije veći problem imenovati krivce za njezin raspad. (A krivac nije nitko od ovdje već nabrojanih naroda; no, nije time optužba pala na narod, nego na naci[onali]stičku ideologiju i njenoga provoditelja, tj. na politički režim, režim od kojega se, na spomen imena, svima iz onoga doba ledila krv u žilama. Jedino nas, male balkanske narode čudi, kako VI VELIKI EUROPLJANI, niste u tom lokalnom komunističkom aparatčiku odmah očitali volju za moć novoga lokalnog Führera; kako to da ne znate valjano očitati tko je ovdje bio Hess, tko Göring, tko Bormann, tko Eichmann, tko je Mengele...)?!

***
No, da razjasnim dalje, koji su stvarni učinci ove jučerašnje haške presude.
– Generali Gotovina i Markač ležat će i dalje u haškom zatvoru, do drugostupanjske presude; možda čak i godinama poslije toga.
– Premda je Hrvatska u Drugom svjetskom ratu imala proporcionalno najveći europski pokret otpora nacizmu i slobodan teritorij, te je izašla iz rata pobjednički (bez obzira na to što je postojala i kolaboracionistička, poražena hrvatska vojska, i bez obzira na to što je time istodobno nestala kvislinška Hrvatska), Hrvatska i Hrvati ponijeli su otada stigmu zločinačke države i naroda. Sada se ta stigma ponavlja. Čak su antifašistički borci Tuđman i Bobetko, ljudi koji bi u Europi trebali probuditi antifašistički spomen – sada neopravdano imenovani zločincima.
–  Dotični Englezi (koji se prave da to jesu) možda će uspjeti u svome naumu da odvrate Hrvate od pozitivnog glasovanja za ulazak u EU. U tom slučaju, Hrvatska će i dalje biti u poziciji predeuropskog podziđa, tj. europske “čekaonice za nedostojne”.
– U međuvremenu, hrvatski glasači možda ipak shvate da je haška presuda imala za osnovni cilj tek to da odmakne Hrvatsku od ulaska u EU, pa da – dotičnim Englezima nasuprot – ipak glasuju za ulazak u EU.
– Politika engleskog valcera (jedan naprijed, dva nazad; pa obrnuto) mogla bi zaljuljati još pokoji nesretni mali europski subjekt. U tom slučaju, nadam se da EU može podnijeti domino-tzunami općeg nezadovoljstva narodâ iz prizemlja europske velike, osvijetljene kuće.
– Konačno, euro-moćnicima iliti euro-birokratima neće se svidjeti povratna poruka koju će im vratiti jeka njihovih političkih iskaza. Nevjerica, bijes, muka i jad koji se ovih dana valjaju mojom domovinom, uskoro će zamijeniti ponos i prkos. Dakle, više Europljanima neće biti lako s Hrvatima, jer više neće moći dobiti ništa probitačno. A možda to i nije baš tako loše...

Na kraju, što god da nam donese budućnost, financijska ucjena te politička mrkva i batina bit će nadalje u funkciji podčinjavanja, tako da će nam, kao objektima pripitomljavanja, biti svejedno jesmo li unutar ili izvan zidova EU. No, to je već stvar daljnjeg razmišljanja o vrijednostima samosvojnosti i slobode.

Patriotizmu je nužno učiti i djecu i unuke

Patriotizmu je nužno učiti i djecu i unuke – mogli bi inače misliti da u našoj povijesti nema etičkih vrijednosti, ili da mi i nismo živjeli svoje živote u skladu s etičkim postavkama.

Današnjom presudom u Haagu, presudom Gotovini i Markaču, čin definitivnog završetka rata, čin oslobođenja – proglašen je zločinačkim pothvatom, a ključne osobe hrvatskog zapovjednog lanca – zločinačkim timom, zločinačkom organizacijom.

A “Oluja” je bila samo završni čin sloma srpske vojne agresije na Hrvatsku; bez nje bi se u Bihaćkom džepu nedvojbeno dogodila tragedija još veća od one u Srebrenici...

Vojna agresija na Hrvatsku bila je u kombinaciji s unutarnjom pužućom okupacijom (izolacija “Krajine”, u kolovozu 1990. g., bila je upravo to!). Vojna je agresija i okupacija Hrvatske trajala 5 godina i imala je tendenciju i unutar Hrvatske stvoriti etnički čisti srpski prostor, baš kao što danas analogno postoji RS u BiH.

Daleko od toga da sam jednoznačno prihvaćao i slagao se sa hrvatskom državnom politikom u razdoblju 1990-1995.

Ipak, našim novim i svim budućim generacijama jedno trebamo reći:
Ne, nije bilo tako kako glasi haška presuda.
Jer, uistinu, prava zločinačka organizacija i zločinački pothvat bila je “KRAJINA”.
Baš kao što je to i “REPUBLIKA SRPSKA” u BiH.

Obje ove paradržave bile su u dosluhu i suradnji s nacionalsocijalističkim režimom Slobodana Miloševića. Stvorene su i djelovale su politički i vojno po njegovim instrukcijama – zločinački!
Da, to su bili istinski zločinački umovi!

A REPUBLIKA SRPSKA u BiH postoji i danas. A da je ostvaren plan Z4, i “KRAJINA” bi bila država – država ostvarena na masovnom zločinu.

Dakle, ovaj je sudski pravorijek – politička presuda; iz političke kuhinje...

Ali, što je time postignuto (osim što će dvojica hrvatskih generala još ležati u zatvoru)?
Samo to: sada nam, dakle, unuke i praunuke žele poučiti da je bilo kako su presudili.
E, NIJE BILO TAKO!

U svakom slučaju: neće zbog toga Hrvatska nestati; neće se zbog toga raspasti. Ali, ni zbog toga niti zbog čega drugoga – rekonstrukcija jugoslavenske idilične Arkadije NEĆE IĆI; pa ni u EU.

Nedeljko Šević – Ševa. prijatelju u spomen

Iznenada! Otišao je prijatelj.

Otišao je kreativac, pjesnik-kantautor MacIntosh računala. Čovjek koji je, uz pokojnog Alberta Goldsteina − Bertija, osim u mojoj duši i u mome srcu, ostavio trag i na koricama nekih od Kruzakovih izdanja.

Otišao je čovjek koji je u posljednjih dvadesetak godina ostavio svoj dizajnerski trag na nevjerojatno velikome broju hrvatskih knjižnih izdanja.

O Bože (ako te ima), kad si već ovdje odlučio ugasiti ozbiljnu knjigu, zar si pak u Čistilištu odlučio pokrenuti hrvatsko izdavaštvo?!

Novčana potpora znanstvenom izdavaštvu u 2010. g.
— sa zajedljivim komentarom

Otkad apliciram na državne natječaje za potporu znanstvenom i kulturnom izdavaštvu, pored svih javnih zahtjeva za transparentnim javnim financiranjem svih subjekata iz državnog proračuna, MINISTASTVO ZNANOSTI, OBRAZOVANJA I SPORTA nikada nije javno prikazalo podatke. Drugo ministarstvo, tj. MINISTARSTVO KULTURE, pak, nikada nije htjelo pokazati koje je projekte odbilo sufinancirati. (Da je to učinilo puno toga sakrivenoga postalo bi jasno vidljivo!) Stoga, vjerujem, dokle god te podatke državne institucije ne počnu prikazivati neće se moći govoriti o transparentnosti trošenja javnog novca, te stoga možemo dodatno osvijestiti zašto za nas još nema mjesta u EUROPSKOJ UNIJI.

Budući dakle, da državne institucije (u mandatu ove vlasti) to ne žele učiniti, još jedino što je meni moguće jest — da prikažem sve ono što je KRUZAK dobio u formi potpore iz državnog proračuna. Stoga ovdje iznosim te podatke za 2010. g., dopuštajući sebi i da te podatke komentiram. Očekujem da to može biti signal i svim proračunskim korisnicima da učine isto.

Ad potpora izdavanju časopisâ:
Naš časopis, tj. CROATIAN JOURNAL OF PHILOSOPHY dobio je 1. prosinca novčanu potporu od MZOS-a (Ministarstvo znanosti obrazovanja i sporta), u iznosu od 33.423,00 kn, a 20. prosinca još jednu sumu u iznosu od 1.022,00 kn. Naknadna napomena 1: Ovoj sumi treba još pribrojiti isplatu od 4.938,00 kn koja je pristigla 30. prosinca.

Ovoj sumi potpore treba pribrojati i potporu od MK (Ministarstva kulture), u iznosu od 16.000,00 kn – isplaćenu koncem ožujka ove godine. U ovom drugom slučaju, riječ je o isplati od 80% predviđene sume, budući da je još 20% (tj. 4.000,00 kn) iz proračuna MK predviđeno isplatiti nakon izvršenja ovogodišnjeg programa časopisa, tj. nakon što objavimo sva tri ovogodišnja sveska časopisa. Naknadna napomena 2: Nažalost, tih 20% nećemo dobiti budući da nam MK, zbog neprikazivanja troškova u PRIVREMENOM izvješću o realizaciji programa, zauvijek odbija isplatiti tu sumu.

Ukupna potpora za časopis iz državnoga proračuna (MZOS+MK) u 2010. g. iznosi, dakle, 55.383,00 kn.
 
Naš komentar:
Časopis od MZOS-a u 2010. godini dobiva potporu prvi puta tek 1. prosinca! Takav se presedan u prethodnim godinama nikada nije dogodio, tj. nije se još dogodilo da časopis gotovo do kraja godine od MZOS-a ne dobije potporu, potporu uz pomoć koje uopće i može kroz godinu funkcionirati.
______________________________________

Ad potpora izdavanju znanstvenih knjiga
Budući da potpore MZOS-a za objavljivanje znanstvenih knjiga za 2008. i 2009. g. u tim godinama nisu bile dodijeljene, one su izdavačkim projektima dodijeljene tek u lipnju i srpnju 2010., odnosno KruZaku, kako slijedi:
za 2008.
1) Kovač-Žarnić: Logička pitanja i postupci – 10.600,00 kn
2) Lukrecije: O prirodi/De rerum natura – 9.900,00 kn
za 2009.
1) G.E. Moore: Principia ethica – 4.297,00 kn
2) Smokrović-Miščević (ur.): Praktično zaključivanje... – 4.464,00 kn
3) M. Matulović: Filozofija ljudskih prava – 6.976,00 kn
Za 2010. godinu MZOS nije bio raspisao natječaj. Natječaj raspisan od 8. studenog do 20. prosinca raspisan je zapravo za 2011. g.

Naš komentar:
U društvu u kojemu se znanstvene knjige gotovo i ne čitaju, pa jedva da se još kupuju/prodaju, samo tisak ovih pet knjiga u maksimalnoj nakladi od 400 primjeraka (tj. u količini koju jedva da ima smisla tiskati tradicionalnim načinom tiskanja) košta bitno više od dodijeljene potpore. O svim drugim izdavačkim troškovima ne treba trošiti riječi. Reklo bi se, dakle, da dotična dva Ministarstva, tj. Država, uopće i ne podupire/u izdavače i njihove projekte (tj. od njih kreirane ter realizirane znanstvene i kulturne činjenice), već prvenstveno lokalnu tiskarsku industriju. Činjenica je da je riječ o knjigama kojima potpora godinama kasni u odnosu na godinu aplikacije na natječaj, i tako to, uz radikalno snižavanje potpore baš svake godine, ide već barem pet godina. Treba, k tomu, uzeti u obzir da je prvotna odluka Povjerenstva za izdavaštvo u MZOS-u vjerojatno bila drukčija, tj. višestruko povoljnija za dotične izdavačke projekte, a da su naknadni “nedostatak financijskih sredstava” kao i križaljka o podobnosti izdavača učinili svoje. To mogu ustvrditi i u svjetlu saznanja da još uvijek (ili oduvijek?!) ima izdavača koji su itekako “jednakiji od drugih”, a čije potpore ni najmanje nisu reducirane.

U svakom slučaju, očito je da je politička kasta odlučila iskušati sofisticirane metode destruiranja znanosti i kulturnih vrijednosti. Jer, ako ne moramo imati ni (domaću) industrijsku ni poljoprivrednu proizvodnju ni trgovinu, a uskoro ni valutu, ni carinu, ni obranu, zašto bi pak još uopće trebalo brinuti o (domaćoj) znanosti i kulturi? Ah, a još pred dvadesetak godina u ušima su nam svakodnevno zvonile radićevske riječi: “hrvatska puška o hrvatskom ramenu, hrvatska lisnica u hrvatskome džepu”, baš kao i “tisućljetnost hrvatske kulture” koja je osigurala naš opstanak u “barbarskom” okruženju…

Pitam se samo: što li će još uopće raditi ovaj sada “bezbrižni”, tj. “dokoni i zbrinuti narod”, tj. njegova ovodobna politička transformacija (tj. ovo [još-ne]europsko građansko pod-društvo) u svojim “vjekovnim, antemuralnim, regionalnim granicama”, tj. najvažnije: kako li će još ostvarivati smisao vlastitoga postojanja?!

No, o tome bismo mogli govoriti tek kad bismo u vlastitom okruženju imali svekoliku jednakopravnost i transparentnost. Jer, ulasku u EU težimo prvenstveno stoga što ovdje u našem dvorištu nema jednakopravnosti i transparentnosti, a nadajući se da će s euro-kriterijima one biti uvedene. (Jer: ako nema jednakopravnosti, onda i ne smije biti transparentnosti; netransparentnost je, stoga, izravan pokazatelj neravnopravnosti.)

No, dokle god su naši vajni znanstvenici pred političarima snishodljivo pristojni, ne treba od njih očekivati da će značajno utjecati na sudbinu znanosti i društva. Zato, pravo im budi! Jer, oni itekako shvaćaju da šutnjom o netransparentnosti, a sve zbog mrvica koje su im sa stola bačene (ili su ih psećom tehnikom iznudili), izravno u pojedinačne gubice, zapravo dugoročno odgađaju promjenu položaja znanosti i obrazovanja u proračunu, dakle, i u vrjednosnome društvenom rangu.

Ostvarenje transparentnosti i jednakopravnosti za nas je dakle, nažalost, u domeni utopijskih snova!

Burka, feredža – fašizam i/li isključivost

Ufff, opet sam zalutao! Pitate se gdje se to može zalutati. Ne, ne u Zagrebu (prekaljenome tramvajcu-kartodrapcu to se ne može dogoditi), nego na Facebooku. Pregledavao sam što (mi) pišu poznanici. Kad, najedanput, tema BURKE. S druge je strane jedna ugledna gospođa i novinarka. Svjetska žena, štoviše: EUROPSKA. Živi u jednom velikom europskom gradu, premda joj je nekako važno da bude prisutna i ovdje, u Zagrebu.

Ona bi, dakle, ZABRANILA burke. Nerviraju je!!!

Nisam mogao odoljeti. Morao sam oponirati. I zbog onih koje nose burke, i zbog vlastitih uvjerenja.

Dotična dama odgovorila mi je dosta nervozno. Skoro pa: “Ne znate me, je li tako!?”; ono što je neizgovoreno: “S kojim ste se pravom javili. Tko vas uopće pita za mišljenje!?”; “Ne znate što govorite!” (dakle: “Govorite gluposti!”). A sadržaj je raspalila po tastaturi gotovo kao da štekće po mašingeveru. Iz tipfelera moglo se je iščitati kako tastatura podrhtava u ritmu ra-ta-ta-ta. A sadržaj je otprilike sljedeći:

(One) koje se kriju iza tih burki zapravo koriste sve prednosti zapadnjačkog načina života: o’š mobitele, o’š obrazovanje, em blagostanje, em sloboda... Je, ali one zapravo provociraju i iritiraju (nas) Zapadnjake – namjerno. Premda su došljakinje (pa su dakle primljene; i gostoprimstvo su prihvatile; i puno bolje im je ovdje negoli tamo otkuda su došle), ne žele prihvatiti zapadnjački uzus da je pretpostavka komunikacija – lice. A, vrlo je vjerojatno, solidariziraju se s teroristima, ekstremistima i sličnima koji odbacuju sve naše euro-zapadnjačke vrijednosti. Dakle, burke su zapravo izraz političkog islama, tj. fundamentalizma na zapadnjačkom tlu. Treba ih, dakle, zabraniti. A tko je protiv zabrane, tj. tko podržava politički islam, zapravo je fašist.

Tako sam joj i ja – ah, a što se može – postao fašist. To mi je u životu drugi puta, sve i posljednjih desetak godina...

Da, glede našeg poznanstva – dotična dama bila je tek djelomično u pravu. No, ipak sam je barem ovlaš znao i susreo u dva navrata u nekim drugim vremenima. Ponekad bih i pročitao njezinu kolumnu u poznatom tjedniku. Njezini tekstovi u tom tjedniku ostavljali su mi dojam autentičnih zapisa nekoga tko s životom u velikom europskom gradu i europskom prostoru itekako ima iskustva.

A onda je svojom reakcijom i ona mene iznervirala: samo netko tko je ekstremno isključiv može ispaliti “rafalnu paljbu” po nekome koga doista ne vidi i ne zna. A nazvati nekoga fašistom – samo zbog iznošenja suprotstavljenoga mišljenja – nije drugo doli fašistoidni postupak. (Ne mogu se oteti dojmu da sam u pravu, premda joj, eto, vraćam istom mjerom!)

Ja sam naime tvrdio – pa tvrdim i sada – samo jednu banalnu tezu: nema opravdanja za zaziranje od burke. Nije opravdano zabraniti burke.

Burke po sebi nisu izraz fundamentalizma. Burke nose islamske žene i (češće) djevojke. Ako one na Zapadu čak i jesu poruka zapadnjačkim sugrađanima, ipak, jedino što nositeljice burke poručuju jest – da one nisu Zapadnjakinje, da ne žele pokazati Zapadnjacima svoju osobnost, i da one ni s kime od zapadnjačkih Urođenika ne žele komunicirati. Svoje lice smatraju svojom intimom i privatnošću, koju čuvaju isključivo za osobni susret sa svojim intimnim djeljenikom (iliti posjednikom?; ali, je li [naša] zapadnjačka stvar da brinemo o tome komu [one] dopuštaju da ih posjeduje!?), baš na jednak način kao što i [mi] Zapadnjaci držimo o svojim seksualnim organima, tj. u velikoj većini njihovo izlaganje javnosti – smatramo krajnjim neukusom.

Stoga, ne shvaćam zašto ta njihova poruka ne bi bila primljena, prihvaćena i poštovana?! Uostalom, i MI imamo svoje zapadnjačke metode individualne samo-izolacije, i često ih primjenjujemo. Zašto onda ne poštovati taj zahtjev naših sugrađanki koje nose burke?

Uostalom, a to je posebno važno istaknuti, ONE, nositeljice burke, teško da imaju išta zajedničkog s islamskim teroristima. Ne može se javno ni tvrditi ni dokazati da ih podržavaju, a kamoli da im na bilo koji drugi način daju stvarnu potporu.

Stoga, iskazivanje radikalne europske isključivosti glede burke, feredže, minareta i sličnih manifestacija pojavnog islama na Zapadu pokazuje samo da u velikom dijelu Europe ima mnogo isključivosti. Mnogo više negoli ovdje u Hrvatskoj, zemlji koja je situirana u europskom predgrađu i euro-islamskom predziđu; zemlje koja, uza sve nedaće (čak i prošlostoljetni rat sa svojom muslimanskom, tj. bosanskom/bošnjačkom braćom/susjedima), nadalje prakticira svoju pluralnu kulturalnu izvornost, međureligijsku i međukulturalnu toleranciju.

Uostalom, skinheadsi i mladenački narko-izgrednici primjeri su zapadnjačkog uvoza urbo-plemenske netrpeljivosti u Hrvatsku, dakle to je naša aktualna euro-matrica, koja nas muči mnogo više od naše lokalističke isključivosti, a koja, nažalost, danas i ovdje također svejedno postoji.

Elem: volim baklave..., divim se minaretima, ...! Ne divim se baš svemu (ni u Islamu i islamskom Istoku, ni u kršćanstvu i kršćanskom Zapadu); ali, poštujem islam i, posebice, islamske žene (s burkom, s feredžom i/li bez pokrivala), pa očekujem to i od drugih Hrvata (i Hrvatica) – svejedno mi je žive li ovdje ili izvan Hrvatske. Također, jednako, i od svih drugih Europljana!

Konzervativizam kao patriotizam

Što li je to patriotizam, i koji li je smisao biti patriotom?

Premda sam izdao barem jednu knjigu o toj temi [I. Primorac (ur.), Patriotizam, KruZak, Zagreb, 2004.], i još jednu knjigu o temi s kojom je on u nekoj svezi [N. Miščević, Nacionalizam, KruZak, Zagreb, 2006.], stalno naknadno dobivam razloge za njegovo preispitivanje i/li podsjećanje na nj.

Od ranog djetinjstva znam što znači voljeti svoj zavičaj i svoj širi zavičaj, vlastitu domovinu… Ipak, prečesto sam nemoćno promatrao kako nas manipuliraju – pozivanjem na patriotizam.

Barem dvije me pjesme posebice asociraju na patriotski, tj. domoljubni osjećaj.

Premda sam je prvi puta čuo u ranom djetinjstvu (od majke), još sasvim svježe odzvanja Kranjčevićeva pjesma Moj dom (1897), domoljubna pjesma u kojoj je domovina više Svemir negoli prostor zapisan pjesnikovim životom i pravaškim političkim određenjem u geo-političkom i geo-intelektualnom prostoru od Senja do Sarajeva (tj. u doba Hrvatske konca devetnaestog stoljeća, tj. u njenim austrougarskim granicama – “do Drine”). Ta mi se pjesma do danas ukazuje kao prirodni povijesni oslonac-produžetak misli Vlade Gotovca – da ne možemo i ne trebamo težiti rastu u dužinu i širinu (tj. prostorno-geografski), jer pred sobom trebamo stalno imati u vidu potrebu i mogućnost neograničenog (duhovnog) rasta u visinu. Naravno, Gotovčevu misao apsolutno prihvaćam, osim ako ona u sebi sadrži i onu semantičku komponentu “naroda nebeskog”…

Druga je pjesma Jure Kaštelana, Pjesma o mojoj zemlji. Najprije:

Lijepa je ova zemlja. Meni najdraža. Nigdje toliko algi
kao u uvali moga djetinjstva. Livade i konji nesedlani.
Koliko rijeka i slapova…

A onda, među ostalim i:

Rasti i cvjetaj pod zvijezdom slobode,
pod rukom Partije
i pod srcem Tita.

No, ipak, sav ovaj nakalemljeni ideološki sklop socijalizma, komunizma, partije i Tita, ipak ne može izbrisati jednostavni, banalno-iskreni poetsko-patriotski senzibilitet – sasvim izravno iskazan kao ljubav prema zavičaju i domovini.

U svakom slučaju, socijalistički patriotizam involvirao je patriotizam kao ideološki pod-sklop, a instrumentalizirao je i tako dobrog pjesnika, intelektualca i čovjeka kakav je bio Kaštelan.

Patriotizam je stvar ljudske intime. U normalnim okolnostima, o njemu se ne govori, njega se ne ističe. Njega se podrazumijeva! Baš kao što se ne govori i ne raspravlja javno ni o vlastitim vjersko-religijskim pitanjima. To je naprosto stvar poštovanja – sebe i drugih.

O patriotizmu se naširoko govori tek u isprovociranim okolnostima. On izranja u slučaju kada je domovina u opasnosti rata i/li radikalnih unutarnjih političkih/ideoloških podjela. Također, kada su političke elite i političke grupacije toliko zabludjele da elementarnu egzistenciju građana, naroda, države, društva – dovode u opasnost. Tako, čovjeka koji je bio toliko kritičan prema vlastitoj domovini i državi da je javno smatrao kako je zaslužila NATO-vo bombardiranje, osobno sam smatrao također patriotom, premda je čak i on sam bio iznenađen time da mu se patriotizam ipak može pripisati.

No, nema političkog vođe koji neće osjetiti zov demagogije i koji neće pokušati izazvati rezonancu narodnog patriotizma ili nacionalizma. Zato je patriotizam bubanj u koji politički demagozi često udaraju i “talambasaju”.

Ne trebamo podsjećati na poznate povijesne ličnosti, demagoge koje su obilježili 19. i 20. stoljeće. Najnoviji primjer takvog talambasanja jest izričaj senatorice Aljaske, Sarah Palin. Američki konzervativci s njom samo potvrđuju kako su u tome slični svojim europskim originalima (Hitler, Mussolini, Tito, Staljin, Milošević...). Tako Sarah Palin izriče: “...but You are Americans!”, pri čemu dotična sintagma iskače iz jezično-melodijskog izričaja za čistu kvartu, baš kao što za čistu kvartu odskače Miloševićev izričaj: “Ovaj narod ne sme niko da bije!”

Zato ovdašnje kvazi-desničarsko pozivanje hrvatskih konzervativaca na prave, tj. američko-europske uzore jest promašaj. Doista, možda je danas svejedno hoćete li biti konzervativac ili progresist, tj. ljevičar ili desničar… Ako ste intelektualac s potrebom javno-političkog iskazivanja, vaš javni angažman trebao bi pomoći vašoj domovini, inače nema smisla. Uvijek bi trebalo htjeti pomoći domovini… Kao što kaže kineska poslovica: “Bila mačka crna ili bijela, važno je da lovi miševe”. U suprotnome, interes za skandaliziranjem publike i samoreklamom iznad je interesa opće dobrobiti.

Dakle, važno je, koliko je moguće, kloniti manipulacije ljudskim osjećajima, tj. političke manipulacije građanima, bez obzira na to koliko je nekome važno skandalizirati publiku, a koja se po svojoj prirodi uvijek dade iznenaditi. Ipak, bojim se da su Sarah Palin, George Bush, Sarkozy i slični primjeri desničarstva ipak sasvim nedovoljan skup argumenata kojim bi se uopće moglo uvjeriti javnost da konzervativci nisu baš sasvim glupi, pa time i da biti konzervativac/desničar nije unaprijed promašeno. Jer, time ničim nije dokazano da dotične političare krasi nešto izuzetno, nešto zbog čega bismo im se trebali diviti, ili bismo ih u nečemu trebali slijediti. Stoga, možda je ipak ispravnije pozivati se na naše ovdašnje liberalne konzervativce – kao što je bio npr. Vlado Gotovac i Pavao Vuk-Pavlović, ili, ako pak hoćemo ukazati na vrijednosti svjetski značajnih konzervativaca – onda prije na Hayeka, Churchilla i M. Thacher.

Buvljak na karingtonskom platou

Kraj ljeta. Knjige na pločniku. (Polu)potrošeni udžbenici, već neku godinu zaredom. Osnovnoškolci i gimnazijalci na travnjacima (uz pločnike). Uživljavaju se u ulogu hrvatskih intelektualaca. Oni su jedini koji su čitali te knjige. Sve to ispred zgrade sa slavnim hrvatskim brandom, tj. poznate multinacionalne naftne kompanije.

Profil, izdavač udžbenika, uvodi poligrafsko provjeravanje poštenja svojih skladištara. Nestala im je (pokradena im je) roba za prodaju, tj. ovogodišnja proizvodnja udžbenika – u višemilijunskoj novčanoj (kunskoj) vrijednosti. Pokradena roba prodaje se putem Oglasnika, antivarijata i na zagrebačkim buvljacima. Svojedobno, u Kruzakovu slučaju (kada su nam lopovi pokrali uskladištene knjige), policija nije htjela ništa poduzeti. Pa vjerojatno ni u Profilovu slučaju također neće poduzeti ništa! Krađa knjiga i krađa autorskih prava (fotokopiranje i objavljivanje pdf-kopija na mrežnim stranicama), ni u Hrvatskoj, nažalost, naprosto nije predmet kriminalističkih obrada. Nekad se proganjalo ilegalno tržište. No, zanimljivo je da buvljak u karingtonskom okolišu, premda je snimljen i prikazan na hrvatskoj televiziji, ipak nije predmet euro-zgražanja, a ni tuzemne zabrane i/li policijskog progona.

Država uvodi PDV na knjigu. Ionako skupa hrvatska knjiga bit će još skuplja, prosječnom čitatelju nedostupnija. Sve vodi nestanku kulture knjige! Uobičajeno uvjerenje običnih građana o mnogo-stoljetnoj tradiciji i aktualnom životu pisane hrvatske visoke kulture – prešlo je iz svakodnevnice u nad-vremensku dimenziju – tj. doista u mit.

Hrvatska u svemu postaje reciklažno dvorište. Hrvatski su intelektualci ogromnom većinom tek nekvalificirani (ili polukvalificirani) prodavači prežvakane reciklaže. Ah, što se može, i na buvljaku mora biti prodavača s autoritetom znalaca...

Jedino su hrvatski ministri (kulture, znanosti i prosvjete...) nadalje nadmeni i stameni. Kako bi se itko usudio postavljati im neugodna pitanja?! Taman posla: oni nisu dužni trpjeti i slušati kvaziintelektualističke prostakluke i bezobrazluke! Nosevi su im iznad Mont Blanca, bahatost iznad Maunt Everesta ili čak u nadzemaljskim prostranstvima.

Smrt kreativnosti i kulturi (čim prije)! Neka cvate 100 buvljaka!

Patriotizam i zastava

Mnogi su propustili izvjesiti zastavu na zgradama za Dan pobjede. Jesu li oni koji su izvjesili poderane zastave bili kažnjeni na bilo koji način nismo uspjeli saznati jer nismo dobili potrebne odgovore od komunalnog redarstva

Unatoč tome što se 5. kolovoza obilježavao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, s mnogih se stambenih zgrada, kao i javnih ustanova, nije vihorila hrvatska zastava. Nemali broj Zagrepčana bio je uvrijeđen što njihovi sugrađani nisu osjetili potrebu da na dostojan način obilježe taj za Hrvatsku bitan povijesni datum.

Vjesnik, 7. kolovoza 2010. Sanja Torbica

Anđeo uništenja znanstvenih publikacija?

Nakon sastanka (14. srpnja) Koordinacije urednika znanstvenih časopisa s čelnim dužnosnicima MZOS-a, jako sam zabrinut za ispravnu, valjanu percepciju ključnih problema u opstanku znanstvenog izdavaštva (časopisa i knjiga). Stoga ispisujem ovdje vlastite stavove, vjerujući da ovaj zapis ima tek vrijednost podsjećanja na činjenicu da su problemi bili stavljeni na stol, ali ih se nije htjelo osvijestiti i o njima raspravljati.

Prvo. U svom istupu Predsjednik Povjerenstva za izdavaštvo spomenuo je za primjer časopis koji u prošloj godini nije objavio više od 15 znanstvenih članaka, pa stoga i nije mogao proći bolje od toga kako jest.

To (nevelik ZNANSTVENI opseg publikacije) jest tek jedna od problematičnih percepcija: npr. moj časopis (skraćeno: CJP), već otprije reducirao je opseg svezaka do krajnje granice, eda bismo uopće preživjeli povećane troškove i alarmantno reduciranje prihoda. No, kada bismo imali više novaca i uz na taj način povećani opseg, naš časopis zasigurno ne bi gubio na kvaliteti objavljenih članaka. Ipak, naravno, nisam siguran da bi to mogli istinito ustvrditi i iz većine drugih hrvatskih znanstvenih časopisa.

Drugo. Časopisi koji imaju povećan opseg, često takav opseg imaju nauštrb kvalitete. Naravno, opseg nije nevažan; ali ako ga se uzme u obzir, ne ostaje više prostor za percipiranje i usvajanje inače lako uočljive razlike u razini kvalitete časopisâ  (impact).

Treće. Poštarina je također nepercipirana kao problem: naravno, ona je proporcionalna opsegu časopisa, a zbog poštanskog-državnog monopola višestruko je skuplja od proizvodnje/tiska časopisa (čak do 1 : 5). Što je veći koeficijent poštarine u odnosu na cijenu tiska, to je tiskani časopis značajnije plasiran u svijet. Zato je poštarina (a ne cijena tiska ili opseg časopisa) zapravo ključni faktor u troškovima proizvodnje tiskanog časopisa te u vidljivosti časopisa s obzirom na tradicionalnu tiskanu formu. Zapravo, tiskanje je (još uvijek) nužno, a cijena proizvodnje i plasmana tradicionalnog tiskanog časopisa – vrlo je duboko, nepomično sidro.

Četvrto. Velik je problem također i elektronska vidljivost/dostupnost časopisa. Npr. kod mojega časopisa (CJP – na WoS) – namjerno/svjesno ga nisam dao na besplatnu vidljivost na HRČAK, budući da u svijetu (pa onda i u znanstvenoj zajednici) prvenstveno vrijedi samo ono što se kupuje i plaća. Stoga se on (CJP) nalazi u prodaji na: www.ceeol.com (Europa) i www.pdcnet.org (SAD, tu se nalaze najvažniji filozofski časopisi), a također i na mrežnoj stranici moje izdavačke kuće Kruzak, tj. na www.kruzak.hr . No, ne vidim zasad da je Povjerenstvo za izdavaštvo tu činjenicu nešto posebno honoriralo. Štoviše, čini mi se da je upravo suprotno: činjenica da se uspijevamo postaviti tamo gdje se elektronski časopisi prodaju – nije vidljivo honorirana. A još bi se moglo misliti da smo nešto posebno zaradili na tome, pa bi se čak moglo i ustvrditi da imamo relevantne prihode po toj osnovi (OK, možda jednoga dana i to bude, ali zasad...)...

Peto. Količina troškova koje redovito moramo plaćati (premda je ona zapravo minimalna) – prerasla je naše mogućnosti, a prihodi od prodaje potpuno su nam reducirani. Premda je na mrežnim stranicama objavljena suma koju će moj CJP dobiti, ipak, činjenica je da ni sada (15. srpnja), još nismo dobili ratu financijske potpore od MZOS-a za proizvodnju časopisa. A znamo da je (najviše do) polovice časopisa (tj. do 120) već dobila taj novac (čime je, dakle, ta polovica časopisa u ovome trenutku značajno favorizirana...).

Mi smo (tj. Kruzak) sada praktički potpuno blokirani, bez ikakvih sredstava. Već sam spomenuo da mali privatni izdavači nemaju oslonac na (svoje) institucije poput časopisnih/izdavačkih redakcija na sveučilištu; prema tome, oni se već sada mogu ugasiti, a da nitko i neće trepnuti. Pitanje je možemo li uopće dočekati ratu potpore do jeseni (a kako dugo pamtim, moram reći još i ovo: još nisam zaboravio cifru koja mi je još 1998. g. u Ministarstvu usmeno pročitana, a koju nikada nisam dobio... tako da je, mislim, sasvim razumljivo da odavno ne pohodim hodnike MZOS-a i da sam i sada skeptičan glede najave da ćemo novac najesen i dobiti). A Ministarstvo je, očito, i sada (tj. po tko zna koji puta) favoriziralo prvenstveno izdavače sa sveučilišta.

Šesto. Ovogodišnja proljetna smjena Povjerenstva za izdavaštvo, nekima je poprilično zasmetala. No, svi smo svjesni toga da je to prethodno povjerenstvo predugo trajalo. Stoga je, mislim, važno da se Povjerenstva (uostalom, kao i vlast) redovito (tj. možda i češće: dvo-, tro- ili četvero-godišnje) smjenjuju, baš zato što je njihovo trajanje i sumnja na korupciju – proporcionalna.

Sedmo. Nadam se da će transparentnost provedbe natječaja biti trajno uspostavljena. Pri tome mislim prvenstveno na natječaj za časopise, knjige, skupove i društva, ali također i na projekte. Ako ovi dužnosnici MZOS-a u tome ustraju i uspiju, bit će po dobru trajno upamćeni! (Baš kao što će, ali negativno, trajno biti upamćeni po slomu znanstveno-knjižne produkcije koji se već nazire.)

Osmo (i na kraju). MZOS nažalost nema strategiju za spas i opstanak znanstvene knjige. Nude se tek zamagljivanja, te palijativna rješenja, sve to od danas do sutra...

A knjige (pogotovu znanstvene knjige) u Hrvatskoj više se i ne kupuju. Tako se i njihova proizvodnja radikalno smanjuje. Jer, čim ih proizvedemo, one se već u istoj godini ilegalno pojavljuju: na Gigapediji ili pak u formi ilegalnih fotokopija koje masovno kruže fakultetima na kojima su pak upisane kao obvezna ili preporučena literatura. To, dakako, potpuno obesmišljava proizvodnju znanstvenih knjiga.

Fotokopiranje je knjiga formalno zabranjeno, ali nije i sankcionirano. Stoga, sva je prilika da će znanstvenu knjigu u Hrvatskoj proizvoditi još samo znanstveni “frikovi”. Tako će hrvatska znanstvena knjiga zasigurno uskoro nestati. Već se itekako osjeća činjenica nepodnošljive & [ne]znanstvene lakoće postojanja: nekompetencija je pre-pokrivena “znanstvenim” brbljanjem i ekstra-bukom, a tome smo dnevno svjedoci...

Znanost i mediji – I

Pišem ovaj tekst potaknut primljenim pozivom za raspravu na okruglom stolu MEDIJI I ZNANOST. Budući da količina pozvanih/odzvanih na raspravu jamči popriličnu nerazvidnost – vjerujem kako će ovaj zapis biti puno korisniji za samu stvar.

U dodiru ovih dvaju područja nacionalno relevantnih djelatnosti nije nebitno iz koje pozicije polazi njihovo razmatranje. Naime, drukčije je ako je polazište od uspješnog-vrijednog, etabliranog znanstvenika individualca (koji može biti medijski ljubljen i mažen, a može biti i medijski ignoriran, pa i medijski opstruiran); drukčije je pak ako razmatranje polazi od razine etablirane znanstvene grupe, znanstvenoga instituta, ceha pojedine znanosti ili pak ceha sveukupne nacionalne znanosti i onda se promatra relacija spram medija. No, neprijeporno je da je upravo etabliranost elementarni uvjet za dodir s medijima. Kada etabliranost dožive, hrvatski ugledni znanstvenici tek se ponekad prigodničarski i s nostalgijom prisjete u kojim su uvjetima djelovali dok su bili “nitko i ništa”. Ali, etabliranost odmah kreira i potrebu za ograđivanjem i hijerarhijom unutar vlastitog feuda.

Poznato je da hrvatska znanost ima svoje “nerješive” probleme: autoritarnost ovdje ima široke feudalne razmjere. Stoga nimalo nije neobično da postoji gomila neproduktivnih znanstvenika i akademika s visokom razinom utjecaja na budućnost i poziciju nacionalne znanosti. Uobičajen je za njih kolokvijalni naziv “stari prdonje”: njihova je autoritarnost vrlo visoka, a vrlo im je niska kvaliteta; neproduktivnost im glavno obilježje; skloni su reproduciranju pa, nerijetko, i plagiranju. Plagiranje ima različite modalitete: od preuzimanja rezultata mlađih kolega (od studenata do doktorandâ, pa preko iskorištavanja prava lena, npr. u feudaliziranju prvoga mjesta u kolektivnim radovima mlađih kolega, sve do izravnog plagiranja preširokim citiranjem stranih radova koji su ovdje, kod nas, nepoznati. Ipak, najdraže im je vlastito plagiranje i auto-kloniranje.

Nema znanstvene discipline u kojoj ih nećete pronaći i u kojoj oni ne igraju ključnu ulogu. Od drugog svjetskog rata do danas negativna selekcija u znanosti toliko je uzela maha u svim disciplinama, pa je nemalo mnoštvo znanstvenika moralo otići u inozemstvo da bi uopće mogli ostvariti elementarne uvjete za opstanak i za svoju znanstvenu karijeru. Mnogi su za svoje nedaće krivili socijalizam (ponekad umirujući time i svoju frustriranu, tj. okolnostima iskorjenjivanu zavičajnost), premda je danas očito da akademski feudalizam u tome ima barem jednake zasluge. Spoznaja da je hrvatskih znanstvenika u svijetu nemali broj, ponukala je pak domoljubno Ministarstvo znanosti (MZOS) da pozove znanstvenike na povratak u domovinu, a kreiran je čak i jedan ideološki model koji fingira novostvorene pretpostavke po kojima bi se dotični znanstvenici mogli u domovinu početi vraćati, a samim tim nesmetano znanstveno djelovati pa tako i pridonositi boljitku.

A nesretnici koji su se vraćali ili tek svraćali, doživljavali su u domovini i u ovdašnjim medijima samo nove frustracije. Primjera – od Ružičke naovamo – ima bezbroj, a aktualno je tek odbijanje ulaska u domaću Akademiju znanstvenicima svjetskoga glasa i svjetskih dostignuća. U medijskom serijaliziranju njihove sudbine u stanju smo vidjeti tek vidljivi dio sante leda. Daleko teže traume u hrvatskoj znanosti – traume koje ostavljaju i veće posljedice u budućem razvoju iste te hrvatske znanosti – tako ostaju javnosti nevidljive i, što je strašnije, ostaju nepromjenljive.

Mediji, pak, prema znanosti imaju odnos poštovanja prema svetim relikvijama i relikvijarima. To znači da se znanstvenim temama prilazi sa (straho)poštovanjem, ali to je više rezultat novinarske blesiranosti neznanjem o onome o čemu bi trebali pisati i/li izvještavati. Poput problematičnih vjernika – “znanstveni novinari” predmetu znanosti prilaze prerijetko i, kad se na prikazivanje ipak odluče, obično ga prikazuju pogrešno (poput agnostika na pričesti). K tome, opći žuti trend medijske skandalizacije i medijskog banaliziranja i u segmentu novinskog prikazivanja znanosti ostavio je dubok trag.

Konačno, medijskih specijalista za znanost (više) i nema. Vjerojatno je to vezano uz rang i rejting novinara: najskuplji su (valjda) sportski novinari (iako ih je naviše, prostor za tematiziranje sporta u medijima također je vrlo velik – on je obrnuto proporcionalan javnom interesu za sport kao i njegovoj stvarnoj društvenoj vrijednosti); za njima dolaze politički komentatori, pa “intelektualne” kolumnističke zvijezde, pa “istraživačko novinarstvo” (kopanje po delikatnim temama/skandalima, a stvarnog istraživačkog novinarstva čiji bi omen bio npr. D. Hudelist, nažalost, u području znanstvenog novinarstva naprosto nema).

Stoga, i uz povećanje broja televizijskih kuća i uz umnažanje lokalnih tiskanih medija, rijetko je koja znanstvena disciplina povećala svoju javno-medijsku prezentnost. Uz izuzetke – kao što je psihologija ili fizika (uz izuzetne medijske bebice kao što je M. Krizmanić ili akademik V. Paar), donekle i molekularna biologija (kao što su medijske mete: Radman, Gjikić, Vukičević...) ili socio-politološke interpretacije statistika (za potrebe izbornih i postizbornih kampanja) – čak ni istraživanja mozga, ili informacijsko/kompjutorske znanosti ili pak medicinske znanosti nisu došle do medijske razine prisutnosti koju dohvaćaju npr. osvajači nacionalnih odličja u badmintonskom sportu. Tako znanstvenici iz područja pedagogije, filozofije, lingvistike i drugih autističnih znanstvenih područja pogotovu ne mogu računati ni na minimalnu medijsku zastupljenost, čak i kada bi se u javnim stvarima angažirali poput Noama Chomskog. Uostalom, kao i Chomskoga, tako i hrvatske znanstvenike u medijsku orbitu izbacuje tek izazivanje incidentnih situacija.

Zahvaljujući novinarskim adresarima (koje novinari još uvijek kemijskom olovkom ispisuju u prošlostoljetne papirnate intimne brevijare mudrih ljudi i mudrih misli) – čini se da mediji nikada i neće otkriti nove osobe u znanostima. “Ne postoji dostatan broj kompetentnih” – stalna je poštapalica u opravdavanju činjenice da u medijima uvijek gledamo ista lica. To je upravo analogno medijskom tretiranju politike: zahvaljujući medijskom posvećivanju uvijek istih političara, u ovoj smo zemlji upravo i došli u situaciju da se i u politici smucaju uvijek iste osobe koje sada postaju medijski i politički Metuzalemi, baš jednako kao i njihovi komunistički prethodnici. Tako, kao i u doba kasnih osamdesetih, u medijskom prostoru osjeća se jak i težak zadah od sakralizacije svjetovnog.

Hoće li, 1. “biologija ponovno postati revolucija (kao u osamdesetima)”? Ili će, 2. europska mobilnost za koju godinu ukloniti provincijalna duhovna smetlišta? Ili će, 3. društvo i sami mediji naći mehanizme da izađemo iz okružja autoizolacije vlastitim “balvanima”? (Riječ je o balvanima sasvim analognima onima koje su ovodobne medije i “naših 200 obitelji” u posljednjih dvadeset godina uzdizali i, konačno, uzdigli na razinu istinskih vladara našim životima.)

Sve to što bi moglo biti i što će se od toga doista povijesno dogoditi – tek ćemo gledati u idućim nastavcima tužne povijesne sapunice. No, sjetimo se: naša (=hrvatska) vlast početkom devedesetih znala je za mogućnost vaučerske tranzicije iz samoupravnog u tržišni kapital-model. Znali su da je put ireverzibilan. Dakle, sasvim nam je razumljivo zašto se odlučila za JAMI-model tranzicije. A kao što znamo – prvi su mediji promijenili vlasnike. A za javnu televiziju postoji efikasan način neutralizacije.

Prema tome, možemo biti bezbrižni. Premda može biti izvjesnog vrludanja, sasvim nam je jasno zašto znanost i obrazovanje u kojima se još, usprkos svemu, koliko-toliko zadržala neka razina pameti i razuma – ne smije, pa time i ne može, postati zamašnjak hrvatskog društvenog otklona od bijede i siromaštva, odnosno korupcije i nepravde.

Hrvatska k'o Grčka?

Nedavno sam shvatio kako je moguće da nas političari planiraju uvesti u EU, a istodobno, žele onemogućiti suvereno pravo građanima da odlučuju o tome, tj. da se o tome odlučuje na ustavnom referendumu.

Osobno, ja jesam za ulazak Hrvatske u EU. No, već 15 godina mislim i vjerujem da ulazak u EU za Hrvatsku i njezine građane može imati i dobrih i loših strana. Ali, o svim tim dobrim i lošim stranama trebalo bi javno govoriti i javno razgovarati. Jedino se tako hrvatska javnost može pripremiti na to da meritorno odlučuje o onome što kao nosioci vlastitog suvereniteta hrvatski građani doista hoće.

Međutim, nije mi jasno zašto V. Šeks i ostala vječna saborska škvadra do te mjere ne poštuju vlasti narod (narod koji njih stalno bira), pa se odlučuju na to da ustavnim rješenjem (ili nekim drugim marifetlukom, sličnom ulasku u NATO) zaobiđu Referendum.

A, premda je Prvi hrvatski predsjednik ostavio za sobom neizbrisivo negativno pamćenje za dugo buduće vrijeme kod mnogih od nas, ipak – njemu u pohvalu – on se nije libio provesti Referendum (o izlasku iz SFRJ), i nije mu trebalo nikakvo drugo zaobilazno rješenje do cilja koji je i htio i morao ostvariti. A da toga nije bilo...

Shvatljivo mi je da bi našim recentnim političarima teško palo da im narod na referendumu kaže kako im je trud bio uzaludan. Već sad znamo da se rezultat referenduma ne može predvidjeti, tj. da on nije izvjestan – tako i hrvatski euro-optimisti imaju svoje razloge za pesimizam i skepticizam. Međutim, ne bi li bolje i poštenije bilo da o ulasku u EU odluče građani Republike Hrvatske, a ne “gusani” koji su nam već dovoljno “magle namrli”?! Zamislite samo novu, dakle, dvadesetprvostoljetnu mitsku hrvatsku frustraciju zbog “hrvatskih gusana u europskoj magli”, koji su nam, bez našeg pristanka, uveli Lijepu našu u nama građanima možda mrsku, opterećujuću, nemoguću i neprihvatljivu EU?!

Već oko pola stoljeća pred našim vratima raste i cvate EU. No, već od začetka naše samostalnosti uvjeravamo se kako Unija ima i svoje naličje. No, posljednji pred-test Europske Unije odigrat će se pred našim očima u postupku EU-administracije i pojedinih jakih EU-država prema Grčkoj, koja je dužna – k’o Grčka! Iako nismo Grčka, iz odnosa prema Grčkoj možemo naslutiti kako ćemo u EU biti primljeni/tretirani; tj. koliko će se naše članstvo uvažavati i poštovati.

U svakom slučaju, način na koji Šeks i ustavotvorno tajno društvo pripremaju svoje građane za ulazak u EU – krajnje je sablažnjiv.

Postscriptum – Jospović u parlamentu BiH

Premda nije sasvim neočekivano, ipak mi se čini da je Josipovićev govor u Parlamentu BiH primljen u Hrvatskoj s puno burnih političkih reagiranja.

Reakcije iz pozicije vlasti (tj. iz onog dijela vlasti koji predstavljaju HDZ i HSS) bile su, dakle, predvidljive.

Premda sam mislio šire obrazlagati zašto je dobro da je Josipović izrazio žaljenje (a ni isprikom ne bi dobio dodatne, nove protivnike), sada mislim da je dovoljno reći tek nekoliko stavova i postaviti tek nekoliko kratkih pitanja.

“Rat u ratu”, tj. nesretni rat Bošnjaka i Hrvata, nije se smio dogoditi. Hrvatska državna politika morala je prethodno razmatrati mogućnost da do njega može doći i preventivno djelovati, a ne dolijevati ulje na vatru, kao što je svojim političkim potezima doista činila. Ali, ako se rat već dogodio, kako to da je tako dugo trajao? Naravno, nije na meni da Bošnjake pitam o pitanjima koja bi samima sebi trebali postavljati, ali zato pitam ono što bi trebalo pitati ovdje, u Hrvatskoj.

Dakle: kako to da hrvatska državna politika nije pokušavala prije bošnjačko-hrvatskih ratnih sukoba redovito kontaktirati s političkim predstavnicima Bošnjaka (tada je još trajao agresorski rat) i – kada je taj sukob Bošnjaka i Hrvata već počeo – zašto hrvatska državna politika nije hitno intervenirala, tj. slijedom događaja pregovarala s Bošnjacima da barem privremeno zaustave ili prekinu ofenzivno djelovanje; istodobno, kako to da nije prisiljavala hrvatske političke i vojne lidere u marionetskoj H-B i u HVO-u da se suzdrže od ratnoga djelovanja? A, ako se možda i nije moglo djelovati na to da se zločin ne dogodi, ipak, kako to da se iz Hrvatske toliko dugo toleriralo postojanje hrvatskih sabirnih logora? Zbog čega je postojala opća i dugotrajna medijska blokada svih vijesti iz BiH, i kako to da se u medijima nije moglo istupati protiv toga rata? I konačno, kako to da je rat zaustavljen tek izvanjskim političkim pritiscima, baš kao da zaustavljanje toga rata nije morao biti primarni cilj hrvatske državne politike?

Predsjednik Josipović ispričao se u parlamentu BiH i poklonio se žrtvama

Danas sam konačno smiren i zadovoljan. Bogu hvala, jednom da se čuju i dobre političke vijesti. A i ne sjećam se je li me na pisanje ikada prije potaknula neka pozitivna činjenica. Čak ni dolazak na vlast Barracka Obame nije kod mene potaknuo baš takav politički optimizam – kakav je svojim činom žaljenja-isprike upravo potaknuo Ivo Josipović.

Predsjednik Hrvatske Ivo Josipović, dakle, konačno je danas učinio ono što sam već više od petnaest godina intimno priželjkivao da se jednom dogodi. Dakle, konačno mogu reći da je on u dobroj mjeri sada anulirao mnogo od svega onoga zbog čega me je kao Hrvata bilo sram. Naspram ponosa 1991, akutnu pojavu patriotskog srama (početkom 1993, tj. kad sam saznao za to) potaknuli su u meni ratni odnosi Hrvata i Bošnjaka, tj, sudioništvo Hrvatske kao države i Hrvata (manjine, tj. nekih, ne svih) u promašenom, pogrešnom političkom i vojnom djelovanju protiv Bošnjaka na teritoriju Bosne i Hercegovine, a u najtužnijem razdoblju, iz onih posebno tmurnih ratnih godina 1991-1995.

Stoga, pozdravljam Josipovićevo iskreno i skrušeno poklanjanje žrtvama u Ahmićima, žrtvama zločina za koji je odgovorna neka od hrvatskih oružanih postrojbi. Isto tako, pozdravljam njegov posjet Križančevu selu, jer su u tom hrvatskom selu Bosne i Hercegovine pale hrvatske žrtve, žrtve zločina za koji je odgovorna neka od bošnjačkih oružanih postrojbi. Te žrtve kazuju nam da, u interesu bosanskih Hrvata, (i) Hrvatska država mora brinuti o miru u Bosni i Hercegovini, a u miru mora poticati i Hrvate i Bošnjake na uzajamnost i suradnju, i sve to u interesu obostranog prosperiteta.

Nažalost, sve je to dokaz da Hrvatima i Bošnjacima doista nije trebala ta strašna ratna epizoda, dokaz je to koliko je taj ratni sukob bio pogrešan i ishitren. A bilo nas je koji smo, ovdje u Hrvatskoj, tj. u Zagrebu, pokušavali osvijestiti javnost i svoje bližnje za sve ono što smo mogli sagledati, a i ono što se događalo. Ali, baš kao i danas, zapravo, do javnosti se uopće nije moglo doprijeti (premda su razlozi za to danas dijametralno suprotni) – jer novine nisu htjele objaviti ništa što je dolazilo od nezavisnoga političkoga mišljenja.

Izražavanje političkog i osobnog pijeteta, žaljenja glede žrtava (svih žrtava, jer sintagma ''žrtve su nevine'', naravno, jest pleonazam) sada, danas, jedini je put, put koji se mora proći i put preko kojega se možemo nadati boljim odnosima s našim bližnjima. Nadajmo se konačno dobru i suradnji, i ne zaboravimo da nije lako živjeti u takvoj blizini onih strašnih podsjetnika na zlo. Stoga, saniranje posljedica zla podrazumijeva činjenje dobra. Naša ljudskost od nas to zahtijeva.

Nadajmo se da sada slijedi dodatno okretanje prema sudbinama živih i pomaganju potrebitih.

Sami smo si krivi za ono što nam se dogodilo

• "Za većinu onoga što nam se dogodilo mi smo odgovorni sami, većinu onoga što nam se dogodilo napravili smo sami sebi ili jedni drugima", rekla je Vesna Pusić sudionicima konferencije što je u organizaciji srbijanske Liberalno demokratske partije održana u Beogradu

"Je, to je apsolutno!" – složio bi Dado Topić s gospođom Pusić (a što zaključujemo po nazivu njegova posljednjeg nosača zvuka).

Međutim, meni nikako nije jasno koga ona to uvjerava i kome to ona govori (da smo bili i – još uvijek – jesmo) MI?

Naime, još od pendreka po mojim srednjoškolskim leđima, početkom 1972. g., baš se i ne sjećam kada su se ljudi iz mojega životnoga okoliša osjećali MI s ljudima iz čijeg su okoliša u Hrvatsku pristizali pendrekmani i vojni opasači.
Da, mnogi od nas imali su na onoj strani doista dobre poznanike, prijatelje (ja osobno imam ih još uvijek), ali nikada tu nije bilo političkog osjećaja MI. Pa se pitam: je li to naše MI krivo što nam se dogodio MILOŠEVIĆ I NJEGOV REŽIM, tj. nacional-socijalistički sustav koji je proveo više agresorskih ratova negoli je ex-Jugoslavija imala REPUBLIKA; a, sjećamo se i toga: isti je režim već prema prigodi (i prokušanom nacističkom receptu) formirao jogurt-revolucionarne provokatore i para-vojne formacije za protuustavno ostvarivanje memorandumskih ciljeva.

MI nismo NIJEMCI da bismo se na taj način zbog NACIZMA osjećali odgovornima, ali nikada nismo bili ni JUGOSLAVENI (nego “narodi i narodnosti” + “radnička klasa” Jugoslavije)! Pa takva odgovornost nije mogla biti raspodijeljena na sve nas.

Osim toga, struktura našega mogućega MI mogla bi se tražiti na različitim stranama i na različite načine, ali doista nije jasno – kako se to MI može čuti DANAS, iz usta hrvatske kvazi-liberalne političarke, usred Beograda? Pomaže li to tamošnjim političkim i društvenim faktorima da prođu kupku vlastitoga osjećaja krivnje i odgovornosti za rat, etnička čišćenja, masovne zločine (što je eufemizam za Srebrenicu)? Pomaže li to ovdje, na hrvatskoj političkoj sceni, u našem antemuralnom, predeuropskom okruženju?

Ah, što se može, ni hrvatski liberali davno nisu – oni što su nekad bili...

A da ju je mogla čuti, Savka bi se okretala u grobu.

Fašnički pogled

Znamo da je kriza u svijetu polučila mnoge nepodopštine globalnim i lokalnim poduzetnicima. Donekle, i običnim, malim ljudima – ponaosob onima koji žive u rasponu vlastitih prihoda, od 300 do 900 eura. No, ne treba se brinuti za njih. Život ih je nagradio velikom rezistencijom na razne nepodopštine. Uostalom, premda je takvih ljudi puno, život ih svakodnevno nanosi. Pa ih je sve više. Pa dok razmišljamo o jednima i uživljavamo se u njihove patnje (em-pathimo i tele-pathimo), krizni život već nam na naša vrata i na naše životne i tv-ekrane nanosi nove ljudske sudbine. Tako bismo se stalno mogli samo uživljavati i su-pathiti s mnogima. A ništa ne bismo mogli učiniti za sebe.

Stoga, treba pustiti druge. U krizi, najprije treba brinuti o sebi, o vlastitom preživljavanju! Jer, ni na Titaniku, tj. nakon njegove tragedije, one koji su preživjeli nisu pitali na čiji su račun preživjeli, tj. tko je morao ostati na brodu ili u mrzloj vodi – e da bi se dotični mogli popeti u čamac za spašavanje ili na spasonosnu splav ili pak na palubu spasonosne Car-pathiae ili Croatiae (iliti nekog takvog švercerskog broda). Dakle, nije bilo pitanja poput: “Jeste li, spašavajući sebe, usputno, činili nečasne radnje?”. Zato je baš čudno kada se ono danas tako učestalo postavlja. Mi koji živimo svoje krizne živote ovdje i sada, doista to ne možemo razumjeti. Ta, s pravom se  k tomu čudimo – zašto nas stranci-došljaci ne razumiju...

Elem, opet smo na Car-pathiji ili Croatiji; jer, još smo živi!

* * *
Naša ekonomska pamet (po mnogo čemu ponosna na svoje mediokritetske kvalitete), opet je stavila glave na kup. Štoviše, bidni ljudi i stručnjaci – potaknuti su od naše divne i lipe Vlade, lipe (i bajkovite*) Premijerke, da smisle ekonomski recept – kako dam nam Lipa naša Kro[G]ejša izađe iz krize i recesije.

Pa su tako naši ekonomski stručnjaci i specijalisti, gospodarstveni moćnici ili siročići, zajedno prionuli na rješavanje “sfingine zagonetke”. Pa kažu oni (mudro, nego što): “Ne, nije lako! Štoviše, teško je!” Pa onda: “treba preferirati new deal: PeDeVe naspram ‘harača’, turizam, re-industrijalizaciju, izgradnju željezničkih pravaca (Zagreb-Rijeka [=Beograd-Bar]), izvoz, monetarno i porezno rasterećenje & opterećenje, aprecijaciju & deprecijaciju, deregulaciju, stegu & disciplinu...”, pa “gradeći Crnu Goru – gradimo Hrvatsku” (a može i obrnuto, tj.: gradimo Hrvatsku, gradeći Crnu Goru)... itd. itd. Vidimo, dakle, da su hrvatski ekonomisti i poduzetnici odavno preuzeli ekološki slogan: “Misli globalno, djeluj lokalno”! (A i ovo, također, može obrnuto!) Jest da, kao da su zaboravili Marxovo ime uz naputke koje izriču i na kojima su doktorirali, ali svi još školski dobro barataju Keynesovim imenom...

Baš ih je, ah, divno gledati, neki dan, kako ad hoc, u tijeku (samo da ne kažem: “za vrijeme tra[bun]janja”) samo jedne teve-trabunjice, izlažu toliko ljekovitih recepata! A najvažniji je svakako: “vratite nam malo optimizma u informativne emisije”.

No, kad se već svi trude dati neki poticaj za izlazak iz krize, moram konstatirati: jedino Kruzak ne može nigdje dobiti kakav poticaj. Ostaje mi dakle, da (se) hiberniram ili napustim Zemlju, sve od silne recesije i depresije.

No, prije toga, možda bi bilo dobro da i ja izložim barem jedan svoj antirecesijski prijedlog. Pa evo:

Novac u veličini vrijednosti samo DVA PELJEŠKA MOSTA [ili: 1 most (=Pelješac Gate) + 1 West Gate (=shoping centar, blizu Zaprešića)], treba uložiti u izvoz hrvatske umjetnosti i kulture!

Obrazloženje:
Dosadašnjom hrvatskom nebrigom za umjetnost i umjetnike, samo bi pokoji hrvatski umjetnik uspio u svijetu: tako su eto, sasvim slučajno, uspjeli tek: Meštrović, Augustinčić, Kristl, Džamonja ili Dimitrijević...

Ako se zna da na dudi Ministarstva kulture jedva preživljava blizu tisuću domovinski zaslužnih umjetnika, ah, kada bi ta umjetnička vojska dobila toliki poticaj, oni bi za dvije godine (sigurno, a možda i prije) kao Kinezi preplavili tržište umjetnina na bogatom Zapadu. Zamislite situaciju – kada bi svaki od tih tisuće hrvatskih umjetnika (zahvaljujući potpori svoje lijepe i matične Države ter [po]bočnih joj ministarstava) imao prihode na Zapadu kao što ih je imao Meštrović. Ma, kažem vam, mi Hrvati..., i Jadransko more u Beringov tjesnac – bili bismo u stanju premjestiti...

Dodatno obrazloženje:
Eto, npr. Povjerenstvo za izdavaštvo MZOS-a potrudilo se na sličan način: od dvije stotine hrvatskih lokalnih časopisa, pred tri godine bilo ih je tek 14 (7%) u svjetski relevantnim bazama. Sad ih je oko 70 (33%); ali, Povjerenstvo za izdavaštvo (PIzda) iz MZOS-a toliko je tajilo činjenicu da su otvorili put hrvatskoj znanosti u svijetu (jer urednici i redakcije spomenutih časopisa bez njih to nisu bile u stanju sami za sebe napraviti), tako da su usputno zaboravili javno reći da ti isti časopisi desetljećima preživljavaju na rubu egzistencije.

Je, al’ su se proračunati (=proračunski moćni) Hrvati prepali kako bi mogli zasjeniti svjetsko znanstveno izdavaštvo, pa su na vrijeme odlučili uništiti vlastitu znanstvenu bazu. Tako, premda su hrvatski znanstveni časopisi u samo jednoj godini postali uspješniji, tj. znanstveno vidljiviji za više od 100%, MZOS je proslijedio u proračun stavku za časopise dvostruko manju od lanjske. A takav identičan pristup prakticirali su već četiri-pet godina. Srećom, najavili smo sada novu eru za bolje hrvatsko sutra: Era (i Ero) – dostojan i konačno slobodan život – bez hrvatske znanosti!

Kao što vidite: Što više ih depriviraš, hrvatski znanstvenici sve su bolji! Bez obzira na stanje u svim institucijama hrvatskih sveučilišta. [S njima se događa kao što se događa s entropijom u svemiru: najprije imamo gorostasnu zvijezdu – crveno sunce pred gašenje i moguću katastrofalnu eksploziju (to je trenutačna faza zagrebačkog sveučilišta), a onda implodiranoga bijelog patuljka, ili čak, crnu rupu.]

Mislim da je to već i vrlo vrijedna znanstvena spoznaja (premda nije tako nova) – koju na Hrvate očito treba široko primjenjivati!

E sad, budući da je jedan uvaženi ekonomist rekao da nas ne mogu spasiti zdravo-razumska rješenja, ispričavam se ako je moje rješenje ipak, barem malo – zdravo-razumsko.

Dakle, budući da bi nas iz krize mogli izvesti cca 900 umjetnika, 70 znanstvenih časopisa i 100 hrvatskih znanstvenika, postavlja se pitanje: zašto se takav projekt permanentno opstruira?!

Na to pitanje postoje samo dva** moguća odgovora:

– Zato što ti umjetnici i znanstvenici ne vrijede ni po’ piš’iva boba.
– Zato što ti ekonomisti ne vrijede znanja koje se može steći u samo jednoj ljetnoj ekonomskoj školi.
– Zato što samoupravljanje nije zaživjelo. (Jer da jest, umjetnici i znanstvenici ne bi čekali da ih Država Hrvatska hrani na dudu: otišli bi vani, puno prije nego što bi osjetili potrebu da budu disidenti ili naprosto – “ništ-koristi”.)

Zato svim kulturno-(po)bočnim ministarstvima treba odati priznanje. Ono što nije uspjelo socijalizmu, uspjet će sada njima: sve te “ništ-koristi” proizvođače magle i mašte – doista treba potjerati da u znoju lica svoga novac zarađuju na pločnicima bjelosvjetskih metropola.

Na kraju, predlažem: hrvatsku Nobelovu nagradu za izlazak iz krize trebalo bi dodijeliti MINISTARSTVU KULTURE i drugim kulturno-[po]bočnim ministarstvima: oni će – bez ikakvih uloženih financijskih sredstava & običnim izgonom umjetnika i znanstvenika iz Hrvatske – zapravo ostvariti četverostruki*** cilj: 1. uštedjet će državi novac, 2. isprazniti sinekure, 3. izvesti znanstveno-umjetničku radnu snagu u bolji život i u Novi svijet, 4. obogatiti umjetničku i znanstvenu baštinu na Planetu, 5. izvesti Hrvatsku iz krize, 6. u Hrvatskoj će ostvariti Platonovu državu – u kojoj svatko radi svoj posao, te u kojoj vladaju spartanski Zakoni (= stega & disciplina), a pravo na glupost ima samo filozof (i njegov savjetnički tim) – svi ostali podliježu kaznenom progonu. S obzirom na to da smo u dvadesetom stoljeću, tj. do pred dvadesetak godina gradili “Kulu Skadarsku” u vidu Marxova & Engelsova filozofskog projekta “Dinosaurus-Države, tj. države koja izumire”, progresija od 2000 godina, iako unazad, prema Platonovu projektu Države koja provodi PRAVEDNOST – nesumnjiv je napredak! A svakako, važno je pri tome da je naša plovidba ostala na pravome kursu – bitno je da smo vođeni autentičnim filozofskim smjerovima, pa ne možemo pogriješiti!

Jedino će hrvatska umjetničko-znanstvena (kontra)klasa (=stališ?) od svoga rada (i bogatstva) živjeti, ne na boljem, nego na još uvijek – Trulom Zapadu.

I, nikako mi nije jasno zašto se ne vidi opće oduševljenje danim prijedlogom?! No, u odnosu na Platona ja svakako vidim dodatni napredak: na čelu naše filozofske države barem odavo nije FILOZOF, nego, donedavno – vic-maher, a odsada – kompozitor-glazbenik & PRAV(ed)NIK! A to je svakako još jedan važan, tj. dobar pokazatelj stanja stvari! Ne, nikako ne bi bilo dobro da o DOBRU i PRAVEDNOSTI na čelnim političkim mjestima ove tako filozofične zemlje budu neki drugi, osim, samorazumljivo, takvih koji su marno (od)studirali PRAVO na tako uglednom SVEUČILIŠTU U ZAGREBU. Dakle, hrvatski pravnici su jedini pravi, autentični intelektualni Hrvati (pravi sljednici onih iz Baške, Vinodola, Poljica…), tj. oni ljudi koji grade državu koja njeguje pravednost, ljudska prava i ljudsko dostojanstvo. A svi ostali jesu: za izvoz (ili humano preseljenje?!) – spremni!****
____________
* S navršenih pola stoljeća i još pola decenija, pisac ovih redaka doista se više ne ubraja u mlade ljude, a oduvijek su mu govorili da ga, nažalost, ne krasi suptilan, profinjen ukus.
** Uzmite u obzir da pisac ovih redaka u studijskom predmetu Logika (elementarna) nije imao odličnu ocjenu, a osnovnoškolski uspjeh iz algebre pokazuje se ovdje, također – izravno.
*** Ibidem.
**** Podsjećam ovdje na davno zaboravljeni vic:
U posjet njegovoj ekscelenciji, drugu Brežnjevu, pristigla Sofia Loren. On, sav razdragan, veli joj: “Draga Sofijička, što biste poželjeli da mi učinimo Vama u čast?” Nakon dugog razmišljanja, ona sva zdvojna, upitno se zagleda u nj, te konačno jedva procijedi: “Možda, da otvorite granice...?!” Na to njegova ekscelencija, drug Brežnjev, vragolasto zažmiri, pa svojim dubokim glasom, kao da progovaraju eoni, prozbori: “Sofijička, Sofijička, baš si prava ..., pa ti baš hoćeš da ostanemo sasvim sami!?”

“Mislim, stvarno... ”

Evo primjera kako hrvatska javna televizija na tako rječit, “postmoderan” način kreira “metafizički limb” (= stakleno zvono = posteljica kulturne nedonoščadi) za aktualnu kulturu, a koju bi pak ona trebala prezentirati i promovirati. Gledam tako jednu od hrvatskih televizijskih razgovornih “kulturnjača” (tv-emisije iz područja tzv. kulturnog sektora) i ne mogu se nadiviti uzvišenosti realiziranog koncepta. Elem, evo kako se na www.hrt.hr opisuje sadržaj dotične tv-trabunice:
“U Drugom formatu istražujemo temu potpuno neprimjerenu oskudici razdoblja recesije, jer nas zanima zašto je luksuz na globalnoj svjetskoj tržnici izgubio sjaj te kako se razvijala njegova specifična vrsta, hrvatski socijalistički i tranzicijski luksuz. Gosti su modna dizajnerica Nataša Mihaljčišin iz studija I-gle i dr. Dražen Juračić, profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.”
Doista, dragi potencijalni gledatelji, prije tv-gledanja takvog jednog intelektualnog “pogona društvene općenitosti” (da parafraziram tu slavnu sintagmu), doista je preporučljivo na mrežnim stranicama ili teletekstu i pročitati sam opis tv-trabunice.
Ma, možda bi dobro bilo da uz opis tv-trabunice postoji i neka oznaka sa zvjezdicom npr.:
* gledati samo u slučaju naglog buđenja neutažive želje za samokažnjavanjem!
Još bolje bi se tu našla kakva oznaka sa tri zvjezdice, npr.:
*** oprez, postoji opasnost da bacite televizor kroz prozor.

P.S.
Sad si tek osvještavam zašto je Jura Stublić skladao pjesmu u kojoj spominje defenestraciju radio-aparata. Ta jasno je da je upravo naša domovina taj toliko žuđeni okvir za pojavu baš tih i takvih kreativnih intelektualnih i umjetničkih težnji. Ah, što se može, kad je upravo takvim težnjama ona uvijek davala snažan poticaj i bila im plodno tlo... Dokaz za to opće je uvjerenje da po glavi stanovnika nemamo previše – pedagoga, defektologa, psihologa, socijalnih djelatnika, psihijatara, terapeuta, karitativaca, filozofa... Jedino znamo da ih je dostatno: demagoga, jezikoslovaca i (najnovije) arheologa...

Pec, pec: ne to! – Bit će NATO!

Vidim da više osoba na internetu govore o Mesićevu katastrofalnom i sramotnom promašaju – na kraju mandata. (Premda do završetka mandata on još ima više od mjesec dana.) Neki o njemu govore čak i kao o ratnom huškaču (tako piše Boris Dežulović).
S tim u svezi treba podsjetiti: kao što se odgovornost za raspad Jugoslavije i agresorski ratovi prema njenim nesrpskim članicama ne može tek kvantitativno distribuirati, tako se ni Mesića, Tadića ili Dodika ne može trpati u isti koš. Znano je: glavni odgovoran za raspad Jugoslavije i rat(ove) bio je Milošević; a glavni odgovoran za ovodobnu jezu, tj. za provociranje novoga ratnog zova – jest Dodik. A još postoji sjećanje na to – kako se razvija spirala koja govor pretvara u rat.
Mesić je novinarima “off record” navnodno izjavio da bi, u slučaju provedbe referenduma o otcjepljenju RS iz BiH, kao hrvatski predsjednik on naredio vojnu intervenciju i “amputaciju koridora” kod Brčkoga.
Da, moglo bi se reći da se Mesić ponio kao “slon u staklani”. No, što je to Mesić promašio? I kako to neki doživljavaju “Predsjednikov svijetli (=diplomatski uštirkani) lik”?!
Možda je i sreća da Mesić sam sebe ne doživljava kao povijesnog idealista koji ostvaruje hegelovske nakane same Povijesti (ta znamo da je to temeljno Japino obilježje). Jer, zašto bi – mjesec dana od prestanka mandata, tj. kada se već zna tko mu je nasljednik – on još trebao govoriti u diplomatskim rukavicama?! Ta govor “u rukavicama” nikada ga nije osobito krasio. A građani-glasači to su mu uvijek i honorirali. Premda populist, nije bio ni narodni tribun ni osobit govornik. A nije bio ni osobito obožavan predsjednik.
Uostalom, neobrazovan i sirov političar iz susjedstva – kakav Dodik zbilja jest – možda i treba takvu poruku, jer nije u stanju razumjeti drukčiji govor.
Na koncu, ako se konstatira da je Republika Srpska nastala na masovnom zločinu i etničkom eliminacijom drugih (tj. Hrvata i Muslimana), ta čemu bi onda bio potreban diplomatski sofisticiran govor?!
Stipe Mesić očito je shvatio da nije važno kakvoga ćemo ga pamtiti. Važnije od toga jest da uputi one poruke koje moraju doći do ušiju onih kojima je poruka namijenjena.
Dakle, jasno je da Stipe Mesić neće slati hrvatsku vojsku na “Distrikt Brčko”. Ta on će za mjesec dana biti Doživotni Bivši Hrvatski Predsjednik. Jasno je da ni Hrvatska Vojska neće “sjeći koridor”, tj. sigurno neće intervenirati (i zbog Ustava i zbog vojne slabašnosti).
Pa što je onda to Stipe Mesić zapravo “lamprdao” u novinarskim kuloarima?
Elem, nije li Mesić samo prevodilac “na jezik lokalnog plemena” – a sve to za potrebe Međunarodne Zajednice?! Stoga: ako bude referenduma – po svoj prilici – bit će i vojna intervencija! Dakle, Mesić je tek onaj koji nam je objavio i nacrtao scenarij... E sad, je li scenarij – neformalan ili formalan... U svakom slučaju, ako scenarija ipak bude, on neće biti “ni Stipin ni Ivin”. Dakle, ništa bez Clinton(ice) & Obame. Dakle, ništa ili NATO!
Dakle, Mesić nam je rekao da scenarij/i već postoji/e. Pitanje je samo hoće li/kad će “početi predstava”.
E sad, ako tako bude, kako će nam biti živjeti ovdje...

P.S.
U Kruzaku još nismo objavili knjigu u kojoj filozofija tematizira rat...

O agnosticima u Hrvata

Čitam na jednom portalu:

“Zemlja u kojoj katolici čine preko 90% stanovništva, barem prema vlastitom priznanju tijekom popisa stanovništva, može imati problema s poznavanjem osnovnih pojmova o vjeri ukoliko vjeroučitelji u školama ne objasne baš sve.
Upravo se to trenutno događa u Hrvatskoj, čiji je novi predsjednik Ivo Josipović deklarirani agnostik, što je očito pojam koji Hrvatima nije previše blizak. Naime, u zadnjih tjedan dana taj je pojam iskočio na vrh novih pretraga na Googleu.”

Ah, što se može! Već smo odavno ustanovili da je Hrvatska u jednoj ideološkoj viziji trebala težiti tome da postane (ili je već trebala biti?) ZEMLJA ZNANJA. Znamo kako je taj (ne)slavni projekt završio: odlaskom mladolikog forenzičara sa mjesta ministra (znanosti, obrazovanja i sporta) ta proklamacija netragom je nestala, a njegovim kandidiranjem za predsjednika države kroz kampanju pokazao se i stvarni karakter njegovih intimnih stremljenja i intelektualnih preokupacija.
No, mnogi se slažu: ostvariti Hrvatsku kao zemlju (dobro) obrazovanih – nemoguća je misija. Premda je pred tridesetak godina statistička brojka bila izrazito povoljnija, sada je ponovno na prvo mjesto zasjeo standardni statistički podatak koji govori o jedva 8% visokoobrazovanih. Ako pak iz tih 8% isključimo one koji nisu u stanju ni osnovno komunicirati na nekom stranom jeziku, tko zna do kojeg bismo postotka došli; u svakom slučaju, ta je brojka porazna. A već smo prije baratali i zastrašujućim brojkama o (ne)čitanju građana.
Treba li se onda čuditi da ogroman broj građana ne barata elementarnim pojmovima koji su u javnom životu u redovitoj uporabi: agnostik i agnosticizam, skeptik i skepticizam, ateist i ateizam, kozmopolit i kozmopolitizam, konzervativizam, liberalizam, etatizam itd. itd.
Postavlja se pitanje: za takvo stanje javno pokazanoga (ne)znanja, tj. za takvu (ne)kulturu – tko snosi odgovornost? No, od toga daleko je važnije: što kratkoročno (također: srednjoročno i dugoročno) svi mi zajedno (i svatko od nas pojedinačno) možemo učiniti da bi se stanje barem donekle popravilo?
Javna televizija i javni radijski program morali bi se upitati: bi li obnavljanje obrazovnog programa imalo smisla? Ostali mediji možda bi mogli uvesti obrazovne rubrike koje bi dugoročno ipak pomogle razumijevanju javne komunikacije? Jer, koliko god nam ona bila antipatična, da bi građani bili u stanju imati stav prema njoj, najprije trebaju biti u stanju razumjeti je.
No, iz tiskanih i elektronskih medija potpuno je nestala i svaka informacija o knjigama; dakle, ne samo javno informiranje i raspravljanje (kritika) knjiga od kulturne vrijednosti. Tu pak ne treba očekivati da bi medijski moćnici mogli pronaći vlastiti interes: davno je u hrvatsku ropotarnicu povijesti otišlo javno društveno nastojanje za prosvjetiteljstvom. Zadnji puta, to smo osjećali još davno: bilo jednom, negdje nekad, u dvadesetom stoljeću.

Ne znam što se još može učiniti. Ah, zna li itko?!
________________________________________

P.S. P.S.
Možda zna Ljilja Vokić, dojučerašnja vječna direktorica Sedme gimnazije, i ministrica u doba dok sam ja radio u Prvoj gimnaziji. Ona sada ponovno dolazi u ministarstvo da provede program sužavanja broja nastavnih predmeta. Baš me zanima hoće li ukinuti anakronizme kao što su: filozofija, logika, etika/vjeronauk, politika & gospodarstvo... Siguran sam samo da neće dirati u “historijsko-materijalistički ireverzibilizam” (put povijesti = put obrazovnog napretka = o Ilijadi i Zoraniću mora se učiti na početku prvog razreda, a o Camusu i Marinkoviću – pred maturu...). No, zadirati u školske predmete gotovo je jednako kao da se zadire u državni proračun. Ma, bez obzira na moje znanje [političke] ekonomije i računovodstva, baš mi je drago što se time ne moram baviti.

P.S. Bolestan, dotučen i bešćutan, neki sam dan, iz kreveta, oko 9 ujutro, dokono pretraživao TV-programe. Pa sam nabasao na TV1000. Uletio sam tako na pola filma (TV1000 nema teleteksta da bih vidio što je na programu). Premda prije nisam gledao dotični film (valjda nije igrao u doba kada sam pohodio Kinoteku – u Kordunskoj ulici, u Zagrebu; no, bilo mi je evidentno da je film iz šezdesetih), trebalo mi je otprilike 2 minute da prepoznam o kojem je filmu riječ.
Poštovani čitatelji, ispričavam se što vas dovodim u situaciju da se provjeravate: znate li o kojem je književnom i filmskom djelu riječ?
Dakle, sve je imalo suprotno značenje: tako vatrogasci jesu potpaljivači vatre; zapravo oni spaljuju sve što je društveno nekorisno, nepotrebno i nepoćudno (pogodite što!), a sve to eda bi građani bili u svemu jednaki, sretni i neuznemireni. Nadam se da ste, vi koji ovo čitate, u stanju prepoznati slogane iz knjige na temelju koje je nastao film: “ljubav je mržnja”, “ministarstvo mira” jest ministarstvo rata (rata koji je “negdje tamo daleko”, u kojemu “ne sudjelujemo i ne ginemo mi nego neki/netko drugi”). Zanimljiva je filmska adaptacija ideja iz knjige: intelektualci se pretvaraju u “knjige koje hodaju”, a vatrogasnom režimu zbiljski se suprotstavlja – samo jedan vatrogasac.
Ako ovo posljednje pokušamo aktualizirati, onda možemo samo uzdahnuti: “Ah, još jedino nas Karamarko (ili Faber) može spasiti!”
(Kao što filozofski obrazovani Zagrepčani možda znaju: Heidegger je u svom intelektualnom zbunilu napisao da nas samo još [neki] Bog može spasiti. Gajo Petrović je to onomad seriozno komentirao: “Je, stvar je otišla čak dotle da je Heidegger mislio da nas ni On [ni Onaj drugi] više ne može spasiti!”)
Ma, možda je ipak sreća da čovjek tako brzo zaboravlja! Možda je neobrazovanost novih generacija u novome vremenu – naprosto (nužna & poželjna) zakonitost.

Natrag u garažu

Bogu fala, gotovo je – imamo Predsjednika. Sada: “natrag u garažu” i “svaki osel, na svoj posel”!
Je, kao što sam već prethodno rekao, doista je bilo mučno i ružno gledati vizualne političke negativne efekte tektonskog rascjepa na ljevici. Podsjećalo me sve to na negdašnje rasjede mojih liberala.
Nesporno je da je Bandićeva struja u SDP-u, apsolutni gubitnik, dakle, gubitnik ne samo predsjedničkih izbora. No, tako je to, nažalost: to već spada u baštinjeno iskustvo političkih podjela! Izgleda kao da sve stranke svoju katarzu moraju proživljavati kao rasap i gubitak perspektive.
Zato bi bilo dobro da SDP bude vrlo suzdržan u likovanju i jako obazriv prema vlastitim otpadnicima i disidentima. Konačno, njihovo iskustvo s frakcijskim borbama jest ono što smo baštinili (i što – kao povijesnu pouku – odmah možemo zaboraviti).
Sudbina Milana Bandića i njegovih raskolnika iz SDP-a podsjeća me na sudbinu Gotovčevih raskolnika iz HSLS-a. Proživio sam i osobno taj raskol; zbog iskazane sirove naturalnosti djeljenika – bol u želucu ostavila mi je nezaboravljeno sjećanje. Iz uvjerenja u ispravnost vlastita političkog izbora, ostao sam onomad u onom HSLS-u “s ključevima stranačkih odaja” (bez obzira na to što sam znao da se Budiši nije svidjela moja kritika, u Vijesniku, kolovoza 1994; no, i pored toga, ipak: nije me onemogućio da izradim prvi stranački bilten, u svibnju 1995). Međutim, veća simpatija uvijek mi je bila na strani osobe – Vlade Gotovca. Budući da me je Gotovac posebno impresionirao kako se i u takvom košmaru imalo može koncentrirati na neki razgovor o knjigama, obećao sam mu (tada, iza tribina, uz sumnjičavi Budišin pogled sa strane), da ću mu – bez obzira na politički ishod aktualnog sukoba i ravrstavanja nakon njega – svejedno pokloniti neka svoja izdanja. Kasnije, poklonio sam mu knjige Olivera Sacksa, Lorda Actona i Hayeka; mogu svjedočiti da se poklonima knjiga bio u stanju radovati kao malo dijete, a ni pitao me nije gdje sam se svrstao.
No, tko li je tada mogao obuzdati dalmatinsku “dišpetoznost” dvojice liberalnih lidera?! Bio je to “dišpet” koji je proizlazio ne toliko iz političkih sadržaja, nego više iz životne energije intelektualnih i karizmatskih osoba, bez obzira na to što se iz toga mogao očitati i njihov baštinjeni ruralni mentalitet.
Budišin kasniji gubitak na predsjedničkim izborima bio mi je konačan znak da se odmah trebam maknuti iz političkog okoliša gubitničke stranke, budući da je prethodno – pobjedom na izborima u siječnju 2000. g. – tj. svega koji dan prije toga – stranka već doživjela svoj zvjezdani trenutak koji će teško ponovno dosegnuti. Tom zvjezdanom trenutku stranke, vjerujem, i ja sam dao svoj obol; već ta činjenica uvjeravala me je da je moj osobni politički životni zadatak – dovršen, te bi moj daljnji stranački polu-život konačno mogao izgubiti svaki smisao. (Već prije, ovdje, na blogu, spomenuo sam kako držim da svom stranačkom djelovanju ne mogu pribrojiti nikakav posebno vrijedan doseg.)
Na kraju, svojom sam definitivnom pasivizacijom u HSLS-u ipak postigao neku smirenost te sam se, konačno, koncentrirao na dovršetak važnih Kruzakovih projekata.
Gotovčevi raskolnici, naravno, nisu imali nikakve šanse za samostalan opstanak, kao ni, kasnije, LIBRA Joze Radoša; a HSLS se pak mogao reintegrirati tek nakon konačnog Budišinog poraza na izborima 2003. i završetkom njegove političke karijere.
HSLS-ovo je iskustvo porazno: u raskolima su doista svi gubitnici. NEMA DOBITINIKA! Nažalost, ima mnogo vrijednih ljudi s dubinskim frustracijama zbog kraha političke vodilje (ili iluzije?!) koja im je svijetlila i koja ih je vodila u životu. Trebat će još dugo vremena da u Hrvatskoj ponovno zaživi liberalna ideja. Mislim da ona ipak ima svoje mjesto.
Usprkos krizi i svima koji su slavodobitno najavili kraj liberalnog svijeta, siguran sam (čvrsto vjerujem) da liberalizam nije mrtav: ni u svijetu, ni ovdje, lokalno. No, kod nas liberalizam još uvijek mora proći svoju gorku kupku i dugotrajan oporavak. Liberalizam je ovdje na liječenju od samoranjavanja u razdoblju 1997-2002. Razne afere i “lisice” – “planovi za eliminaciju HSLS-a” – nisu toliko narušile ideju liberalizma koliko je to onomad učinila sirovost-brutalnost suprotstavljenih liberalnih fanova.
Ukoliko ne akceptira tu pouku, i socijaldemokracija bi mogla imati sličnu sudbinu. Trenutačno, s pobjedom na predsjedničkim izborima, čini se ovaj čas da nju ne čeka traumatično razdoblje. Ivica Pančić je pak na javnoj dalekovidnici izveo svoj dance macabre & salto moratale. No, moje je uvjerenje da Bandić i njegov krug, premda su sada jako frustrirani, nisu prestali biti socijaldemokrati. Ovako outsiderski, čini mi se da bi ta grupacija na političkoj sceni možda i mogla opstati. Eventualno konkurentsko “potapanje podmornica” – na koju bi se njihovi protivnici iz SDP-a mogli dodatno odlučiti – upravo za SDP jest najopasnija autodestruktivna operacija.
Osim njega samoga, do sljedećih izbora Bandića nitko ne može eliminirati s mjesta gradonačelnika. Ako preživi autodestrukciju, njemu su ovi predsjednički izbori pouka da se ne smije ponašati kao politički šerif, nego i dalje treba izgarati služeći (gradu i građanima), nastojeći amortizirati kolateralne gubitke koji su u političkoj igri neminovni. A Zagrepčani bi to, možda – za tri i pol godine – mogli ponovno honorirati.
Jedan bolji SDP možda će bez sankcija moći jednom prihvatiti suradničku ruku svojih “mangupa” – otpadnika iz vlastitih redova. Zato bi već sada pametna kohabitacija na korist grada – u Zagrebu bila pravi melem na ovu količinu žuči koja se već razlila po Hrvatskoj.
Želim hrvatskim socijaldemokratima bolju sudbinu od one koja je sustigla hrvatske liberale (i gotovo sve druge stranačke opcije). Upravo promjena paradigme otpadnika bila bi signum temporis nastajanja nove, drukčije Hrvatske.
Konačno, stranačka scena obiluje vještim dnevnim kalkulantima. No, ljudi sa kapacitetom i strašću potrebni su da se pomaknemo od ambisa ništavila. Njih uvijek nedostaje! Stoga se ne treba radovati kada takvi pokleknu. Štoviše, dobro je upravo to da se u njihovu političkom okolišu ostvare uvjeti za netraumatičan nastavak života.

Isključujuća strast ili strah od demona?

Mjesec i pol dana političke kampanje za izbor predsjednika države stvarno nam izlazi na nos. Jedva čekam da sve prestane, da treći hrvatski predsjednik zasjedne na Pantovčak, preuzme ovlasti i počne se baviti onim što mu je Ustav dao u ruke. A mi, aktivni i potencijalni glasači – valjda ćemo se i mi, nakon što prestane naša glasačka obveza, primiti svojega posla.
No, kako se politička izborna kampanja zakuhala, tako je proradila strast. Čak je primila neke moje poznanike, drage ljude. Zanimljivo je sada to — koliko je strast uključena “u isključenje”: “Neću da mi...” “Taj” ili “Onaj”...! “Svijetli” ili “Tamni” (pedesetogodišnjak)...! U najmanju ruku, kao da postoji opasnost da će na čelo države doći sam Nečastivi, tj. sam Anđeo svjetla — Lucifer! A on bi, mislim, jednako mogao doći u liku “djed-mrazaste” “čovječje ribice”, baš kao i u liku “poskoka u našim njedrima”. Jer, ni građanska uglađenost jednog kandidata ni ruralna baština drugoga ničim unaprijed ne garantiraju predsjednikovu demokratičnost ili autoritarnost. Konačno, ni Ustav ni Demokracija nisu baš neka brana za Istinskog Demona. A da se Duce-Fürer-Poglavnik-Vožd po tko zna koji puta iznova rodi, već smo to naučili, najveću šansu za to prethodno pruža postojanje “ludoga naroda”. A mi se nismo ni upitali jesmo li ispunili dovoljnu količinu kriterija za takvu dijagnozu!
Svejedno, strastvena isključivost prema “onom drugom kandidatu” takva je kao da je riječ o liku koji je prethodno reinkarniran u Hitleru ili Miloševiću ili pak u mirnodopskim BABAROGAMA, La Penu i Heideru... A dotični predsjednički kandidat kojega je jedna novinarka stavila u takav kontekst — u neposrednim je izborima pobjeđivao u Zagrebu. Naravno, zanimljivo je da je baš sada on i zagrebački gubitnik. E sad, je li možda Zagreb baš ljevičarska utvrda u kojoj je demon prethodno bio dostatno zauzdan? Ili su pak mediji demonizirali kandidata? Ili se “zvijer otrgnula s lanca”, tj. otrgnula se političkoj kontroli? A ako je pak “politbiro” kontrolirao “zvijer”, ne snosi li onda i “politbiro” odgovornost za sve što se već dogodilo i za sve što će nam se tek dogoditi?!
Kako god bilo, sve to skupa naprosto je zagadilo politiku i sve što ima veze s njom. Je li dominantna politika trenutačno desna ili lijeva — svejedno je.
Ako nas pak politika smeta (slažem se, ova naša političko-medijska scena vrlo je iritantna), umjesto da vrištimo u cyber protiv..., pitam se, zašto je onda ne bismo izolirali, tj. uklonili iz naše privatnosti i našeg okruženja? Npr. u internetskom ili izravnom komuniciranju s prijateljima, bliskima i poznatima — nemojmo se njome baviti!
Ovdje ću iznijeti vlastita dva primjera kojim sam pokušao zaštiti svoj internetski integritet.
Prvi slučaj: do mojega e-sandučića došla je SPAM-poruka iz stožera jednoga od kandidata (iz prvoga kruga kampanje). Ja sam pak onda odlučio pronaći osobnu adresu dotičnoga kandidata na njegovu fakultetu i na “njegov” sam prostakluk isporučio nekoliko “grdih”, no ipak civilizirano izrečenih primjedbi. Istu sam poruku uzvratio s opcijom /reply to all/. Dotičnom je gospodinu pak bilo vrlo neugodno kad je shvatio što mu čini njegov stožer u kampanji SPAM-iranja internetskih građana, te se novom porukom iz stožera kampanje odlučio ograditi od prethodne SPAM-izjave.
U drugom slučaju, također s /reply to all/, zatražio sam od svih koji su primili dotičnu SPAM-poruku sa sadržajem prljave kampanje — da pokušamo isključiti i onemogućiti SPAM-poruke koji su nam upućeni iz političkih štabova-stožera koji su se odlučili na negativne, tj. prostačke i etički problematične kampanje. Dakle, na prljave političke spam-poruke mislim da treba(mo) odgovoriti: OTKAČITE se!
U svakom slučaju, protiv prljave politike na internetu ne možemo se boriti prostaklukom ili isključivošću. Da bi naša internetska zajednička kupka imala i dalje smisla, pristojnost-civiliziranost u jezičnom ophođenju jest conditio sine qua non.
Drugim riječima, vjerujem da je moguće da sačuvamo naš cyber-prostor za kulturu, razmjenu ideja i prijateljstvo. No, za to je nužno da se ostavimo političkog drukanja ZA ili PROTIV!
E sad, ako smo uopće pronašli način za djelomično isključenje prljave politike iz naših života — treba tek vidjeti kako će politika pronaći način da se iznova bavi nama. A da će ga ona pronaći, o tome nemam nikakve dvojbe.

Smrt hrvatskih znanstvenih publikacija?!

Dragi moji znanstveno-[su]koordinirani (i šire znanstveno šokirani) izdajalniki!

Od kolegice Anđe Raić iz Medicinske naklade, ujedno i iz moje znanstveno-izdavačke udruge (u osnivanju), dobio sam tekst objavljen na www.business.hr, tekst koji priča našu (izdaj[al]ničku) tužnu priču. Tekst nosi nadnaslov: Srezane državne dotacije, i naslov: Za znanstvene knjige 70, za časopise 50 posto manje. U liedu pak piše:

“Od 206 časopisa čije izdavanje pomaže i država više od stotinu ih je u najselektivnijim bibliografskim i citatnim bazama, no neki će se vjerojatno ugasiti zbog rezanja sredstava”

No, ključna je u tekstu izjava ravnatelja Uprave za znanost MZOS-a, mladog dr. sc. HRVOJA MESTRIĆA (r. 1973. – mladost kojega jest idealan paravan za prikrivanje glavnog odgovornog…). Tako u tekstu on zbori:

“Dosad smo financirali sve knjige i časopise koji su bili prijavljeni na natječaj, a sada ćemo se usmjeriti samo na one koji su međunarodno prepoznatljivi i prolaze peer review. To znači da ćemo od nekoliko svjetskih stručnjaka zatražiti da po sektorima prosude vrijedi li da država za ta izdanja izdvaja novac, pa će on ići onima koji zaista vrijede.”

Dopustite mi, usput (ne mogu odoljeti), malo komentiranja izjave HRVOJA MESTRIĆA: 

MOJ KOMENTAR 1.: Dosadašnje “financiranje svih znanstvenih knjiga i časopisa” ukupno je iznosilo cca 30 milijuna. Time su se pokrivale potrebe svih izdavača znanstvenih knjiga i časopisa, većine malih i srednjih tiskara, svih sveučilišta, svih znanstvenih disciplina i svih studija! Čak i Hrvatske pošte!
Ma velik novac, nema što ― unatoč tomu što mi imamo ZEMLJU ZNANJA (za divna, ah …)!

MOJ KOMENTAR 2.: … a sad će za te iste potrebe (tj. za tolika financiranja svih, tj. svega i svakoga) iznositi manje od 12 milijuna: za sve izdavače znanstvenih knjiga i časopisa, većinu malih i srednjih tiskara, sva sveučilišta, sve znanstvene discipline i sve studije!
U ovom pak slučaju: to je čak dvostruko manje od neplaćenog poreza braće Žužul ― za pituranje tunela Mala Kapela.
Ma kaj, s_ejedno, i to je velik novac ― ipak mi imamo ZEMLJU ZNANJA (divna li, ah …)!
Eto, živjela  nam “mlado-kapitalistička” (pod-ministarska) pamet prema kojoj također “znanje nije roba” (jer su tako rekli “mlado-revolucionarni studenti”) pa, prema tome, nije da baš ništa ne košta, nego samo ― jako, jako malo! Ma, čak ni ugled ove države [koja se Hrvatska zove] ne zaslužuje da košta više od toga!

Pa kaže naš HRVOJE MESTRIĆ: “…zatražit (ćemo) da po sektorima prosude vrijedi li da država za ta izdanja izdvaja novac…” [Dragi čitatelji, ne zvuči li i vama ovdje, riječ “izdanja” baš kao “s…a”??? ― upitni komentar moj!] 

MOJ KOMENTAR 3.: Vidi se da dotični (mladi nad[ri]službenik ministarstva) zna što je to “peer review”, zna što je to “međunarodna prepoznatljivost casopisa”, vjerojatno zna što je to “citiranost casopisa”, zna on koji su naši časopisi u “svjetski relevantnim bazama”… Ma, zna on čak i koliko doista vrijede oni na Hrčku besplatni i javno dostupni časopisi (baš kao i oni koji se u nekim stranim bazama ― doista prodaju). SVE SE ― ZNA SE!
Ali, tu je kvaka 22: kao i za sve drugo u MZOS-u, ne zna se hoće li izvještaj dotičnih “stručnjaka” biti javan. Ne zna se ni hoće li on uopće biti odlučujući. A ne zna se ni koliko će biti potrošeno na te bjelosvjetske “stručnjake” koji će njemu [i nama] reći što nam vrijedi i što nam ne vrijedi! Eh, čak bi i DRUG STALJIN na našoj, izdajničkoj strani ― likovao, jer: “belosvetskaja svolođ i domašnjaja tože…” ― lako će se oni dogovoriti kako da podijele gore spomenuti novac ― novac koji bi nam, bez njihove rabote, inače bio jedva dostatan!

Ma neka bude, neka bude, samo da nam tuneli ne budu šporki!!!

Nakon sajmovanja

Neki poznanici pitali su me kako sam prošao na sajmovima knjiga u Beogradu i u Zagrebu (Interliber). Možda nije naodmet reći nešto o tome.
Beogradski sajam knjiga najveća je “festa od knjige” na ovom dijelu svijeta. Ove sam godine na sajam išao treći puta zaredom. Nastupao sam na štandu Hrvatske Gospodarske Komore. Zajedno s Kruzakom već uobičajeno nastupaju Meandar (Ivana Plejić & Emilija Čegec), Masmedija, Slap, Dominović, Medicinska naklada (Anđa Raić), Nova Stvarnost (Zvonko Maštrović)... Ove godine prvi puta nakon dužeg prekida ponovno su bili Jesenski i Turk i Šareni dućan. Ima i drugih hrvatskih izdavača koji ovdje imaju svoje zasebne štandove, neki čak i ispostave-poduzeća (Demetra, V.B.Z., Školska knjiga, Profil...).
Sva tri puta ― i Sajam knjiga i Beograd ostavljali su vrlo povoljne dojmove. To nije uspio pokvariti ni jedan lokalni pacijent, podrijetlom iz Hrvatske, prešetavajući se u nekoliko navrata po našem štandu (tj. štandu Hrvatske Gospodarske Komore) u prepoznatljivoj odori, očekujući valjda da će nas to iritirati.
Beogradski sajam knjiga za Beograd jest središnji kulturni događaj. Obiđe ga oko 10% građana (uzimam da Beograd ima cca 2,5 milijuna stanovnika). Beograđani, dakle, masovno hrle na sajam knjiga. Troše novac, znači, kupuju knjige! Tek poslije sajma, sigurno je, prebiru po novčaniku i razmišljaju jesu li mogli racionalnije potrošiti, npr. za kruh, salatu, meso... Moj je dojam da se u Srbiji, donekle i u Bosni i Hercegovini, s obzirom na to da se knjige više kupuju, ipak više čita negoli kod nas. Konačno, znakovita je izjava mladoga beogradskoga studenta filozofije Vladimira Stojkovića (valjda sam dobro zapamtio njegovo ime): “Kada bismo imali dovoljno novaca, kupovali bismo knjige na džakove (=vreće)”. Stoga, kad su me novinari jedne televizijske postaje pitali što mislim o sajmu, rekao sam da je to ono najbolje što Beograd ima, pri čemu sam čvrsto uvjeren da su oni Beograđani koji su došli na sajam ― najbolji dio Beograda.
Sve Beogradske novine za vrijeme sajma knjiga dnevno objavljuju podeblje novinske umetke posvećene sajmu, knjižnoj i književnoj produkciji. Lani mi je za oko zapeo jedan citat iz novina: “Srbija proizvodi više knjiga (više knjižnih naslova i više tiraže), negoli sve bivše jugoslavenske republike zajedno.” [Hrvatsku bi, nekad davno ― u doba Deklaracije o jeziku ― ova informacija itekako zaboljela. Danas se na to nitko ni osvrnuti neće. Je, bilo je to u doba socijalizma-komunizma kada su disidenti bili kakvi-takvi intelektualci, a danas, u doba demokracije, čak je i inteligencije ― sve manje.]
Mislim da sve dovoljno govori u prilog tome kako danas do izražaja sve više dolazi ona druga, tj. drukčija Srbija, naime: onaj kulturni i ljudski prostor na koji imamo i sasvim drukčija sjećanja (možda i buduća nadanja?!), a ta su sjećanja nešto starija od traumatičnih, ratnih sjećanja.
Poslovična je gostoljubivost Beograđana. Nećete vjerovati: poseban status dragoga gosta imamo upravo mi Hrvati! S neopisivo divnim osmjehom i radošću primali su nas Draško i Goca na ručak i večeru na plavome brodu “Old Boys”, vezanome na savski kej ― u neposrednoj blizini sajma. A jedan beogradski taksist, pak, imao je potrebu da se ispriča “u ime svih Srba, za sve neugodnosti koje ste od nas doživeli.” Čak su nas i svirači na legendarnoj Skadarliji dočekali s “Fala”, a ispratili s “Beži Jankec” (premda nisu baš ostavili dojam da bi uspjeli odsvirati još pokoju pjesmu s ove strane Dunava; ipak, to je najvažnije, imali su dobru volju i širok osmijeh...). Ove je godine jedino izostao Duško Rajnović, moj prijatelj iz vojničkih dana u Sinju 1981-82; ali je, tomu nasuprot, po mojem povratku u Zagreb stigao i prijateljev poziv (Buco Videnović) na sajam knjiga u Niš kojemu ja, na moju žalost, nisam mogao udovoljiti.
Na kraju, financijski rezultat našeg beogradskog sajmovanja nije nevažan: našli smo ljude koji će se brinuti o plasmanu naših knjiga (Karupović, Krtolina...), pa smo time sigurno i profitirali. A izdatci su ipak prihvatljivi, tj. neusporedivo niži od onih za sajmovanje na zagrebačko-velesajamskom Interliberu. Konačno, nešto se i prodalo...

Otkad hodočastim na Interliber, tj. na Zagrebači velesajam, kao da se ništa ne mijenja, tj. ne izgleda da se išta mijenja nabolje, osim što ja i Branko Čegec sve više sličimo na protagoniste iz finala Bertoluccijeva filma Novecento... Još se svježe sjećam onih dana s konca devedesetih (pokojni Berti Goldstein bio je tada u punoj snazi pa nam je nekako bilo lakše “s rogatim se bosti"), kada smo se Velesajmu prijetili da nećemo izlagati, vjerujući da će to velesajamske-gradske birokrate nagnati da nešto poduzmu te izmjene uvjete sajmovanja nabolje.
Ne, to se nije dogodilo. I dalje se sajmovanje događa u “Petici” i u “Šestici” (kao što je evidentno, sajamski paviljoni imaju “kreativna” imena, a baš je takav i cjelokupni dizajn Velesajma, tj. Interlibera). S godinama, proizvođači udžbenika i široko-komercijalnih izdanja postali su bahatiji ― pa sad već zakupljuju velike štandove u oba paviljona. Mali specijalizirani izdavači tako su stiskani po kutovima i zabitima sajma, pa ih zainteresirani kupci teško pronalaze. Stoga je poslovanje na Interliberu malome izdavaču čista lutrija, a najčešće ― čisti gubitak. No, zanimljiva je činjenica: bojeći se tihog nestanka malih izdavača, Velesajam ih pušta u prostor sajma jedino pod uvjetom da svoj zakup prostora plate unaprijed. S druge strane, veliki i komercijalni izdavači (na=kladnici!, tj. oni koji ne razlikuju hrpu klada od naklada), kako sam doznao, znaju im biti dužni nemali novac, a dug zna potrajati i do Interlibera ― sljedeće godine. Priča se, isto tako, da je jedan veliki izdavač za nastup na sajmu knjiga u Frankfurtu dužan HGK-i već preko 200.000 kn, a sasvim je vjerojatno da je sličnu sumu dužan i i ZV-u. Pa ipak, mali izdavač na Zagrebačkom velesajmu tretiran je kao onaj koji nema pravo ništa posebno zahtijevati iliti “izvoljevati”, tj. tretiran je kao onaj bez koga se može. To što tzv. “veliki” izdavači na veliki rok znaju biti dužni velike novce ― kao da im ne smeta.
S obzirom na to da su troškovi Interlibera višestruko previsoki, mali izdavači teško da mogu imati dobar poslovni razlog za nastup na Interliberu. Dakle, biti na Interliberu, znači samo dati poruku kulturnoj javnosti (i onoj drugoj): “Mislili ste da sam mrtav, ali, na vašu žalost, nisam (još)!”
Konačno, u odnosu na one izdavače s kojima sam razgovarao, Kruzak je prošao nešto bolje: podmirili smo troškove Zagrebačkog velesajma, pa čak su i moje djelatnice (=moje kćeri) dobile zasluženu plaću za svoje sudjelovanje.
Ah, da je više sreće ...
Počinjem se sve više osjećati kao prodavač sitne bižuterije na podnevnom suncu nekoga mediteranskoga ljeta.

Uvodnik

BLOG umjesto AUTORSKE RIJEČI
AUTORSKA RIJEČ, bio je naziv ove kategorije unutar KruZakove web stranice. Sada sam je preuredio u BLOG. Tako su moji tekstovi i tekstovi Nenada Miščevića pretvoreni u blogerski niz.
Moje je očekivanje da će Nenad Miščević svoja aktualna razmišljanja htjeti ovdje zapisivati u svojem blogu.
Ovdje je još uvijek i jedan tekst Vande Božičević, koji se tu našao s njezinim dopuštenjem, a nadam se da će i Vanda naći motiv da ovdje blogira.
Također, svaki filozof i/li intelektualac koji poželi surađivati sa mnom i KruZakom može ovdje imati-dobiti i svoj vlastiti blog.

Situacija s knjigom: ‘boli glava’

Svatko tko nas zna, na ovoj fotografiji lako će prepoznati glavobolnog Ludwiga Luju Bauera i moju brižnu malenkost, Kruna Zakariju. Fotografijom nas je ovjekovječio Pero Kvesić. Bilo je to na tribini o položaju knjige i izdavaštva, pred nešto više od tri godine; riječ je o tribini pod nazivom “Kome treba knjiga?” koja je održana u Novinarskom domu, u Zagrebu, dana 7. lipnja 2006. O tome se još uvijek mogu naći novinski izvještaji, npr: http://www.kulturpunkt.hr/i/kulturpress/211/?year=2004&month=1 http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20060608/kultura01.asp
Eto, možemo samo svjedočiti o tome kako se sve ove godine ništa nije promijenilo nabolje. Ali nagore – itekako jest! No, što da radimo?! Jedino možemo konstatirati da od svega toga BOLI GLAVA. Boli glava pisca Luju Bauera; nas male izdavače, također! Valjda će uskoro i izdavače/nakladnike sasvim treće vrste (elektronske, novinske, udžbeničke, knjižar[sk]e, ...). Ali, eto, ne boli glava i ministra kulture ili, pak, ministra znanosti i obrazovanja i/li koga god otamo; štoviše, nije ih ni briga! Nas su sasjekli do balčaka i poravnali s prašinom, a svejedno će nas (na radost naše vlastite većinske izdavačke gluposti) pred izbore uzdizati iz mrtvih – na noge, pa čak i do zvijezde (u međuvremenu: provlačit će nas kroz trnje, držati u medveščaku, zbrinuti na šalati (a možda će nas čak i poticati na 'šport' u 'areni', kao da smo im gladijatori...) Ma, treba konačno priznati da je dosta bilo zaludnog zalaganja za hrvatsku kulturnu revoluciju; na djelu je sada ionako najvažnija 'povijesna (pro)m[i]jena': hrvatska agrikulturna revolucija! Elem, provodi je četveročlana okupina: Biškupić-Višnjić-Primorac-Pankretić. Ma, to su sve naši dragi dečki! Pa, neka cvate naša principijelna koalicija od stotinu agri-kulturnih kao-lica!

Knjiga JEST roba. Znanje nije!

Knjiga JEST roba.
Knjiga je jeftina roba.

U knjizi često možete naći nemjerljivo puno više znanja od cijene koju ćete za knjigu platiti. Pitanje je samo treba li vam znanje.

Ako vam ne treba, ako nemate uz sebe onoga komu je znanje iz knjige potrebno, najbolje je knjigu zapaliti.

No, zbog nezgodnih konotacija (da vas ne bi zapazili i izdvojili, možda čak i pribili na stup srama, a sve to samo zbog političke korektnosti), možda je (ipak) najbolje da knjigu tek bacite u odlagalište za stari papir. Inače, ako vas nitko ne vidi, može ići i u kantu za smeće.

Zapravo, možda bi bilo dobro da pomognete društvu da se riješi (suvišnog) znanja. Zatim, da pomognete društvu da ne troši uludo novac na izgradnju sveučilišnih i javnih knjižnica. Možda je najbolji slogan: dolje znanje, hoćemo slobodu u neznanju ?! Tako bismo bili najbliži Adamu i Evi u njihovu predgrešnom okruženju. A i lakše bismo svemu vjerovali. Lakše bi smo ondak podnijeli novi božanski progon vu pekel.

Neka (naše) društvo putem (naše) države za (naš) porezni novac plaća samo ono znanje koje je toliko vrijedno da (nas) košta (puno) više od robe. Pa takvo znanje onda doista nije roba!

Bojim se ipak da diplome – jer nisu roba – jesu vrlo skupa roba. Tu pomoći nema. Nažalost, jer su jako skupe, iza njih stoji vrlo slabo, prejeftino stečeno znanje! Sjetite se samo koliko ste morali pročitati šalabahtera i tuđih bilježnica, prepisati tuđih domaćih zadaća, maturalnih radnji, diplomskih radova, magisterija?! Čak možda i više od toga?!

S takvom diplomom, prema tome, obično morate dugo tražiti posao. A kad ga nađete, onda ga najprije morate naučiti raditi. Jer, znanje stečeno diplomom ne može vam tek tako poslužiti. Morala bi postojati neka mogućnost transformacije tog vašeg diplomskog metafizičkog znanja koje bi se iste sekunde na vašem radnom mjestu moglo pretočiti u operabilno znanje. Ali, nažalost, izgleda da su sve nas operirali od operabilnosti našim znanjem.

No, ako ste u takvim, sličnim i drugim problemima, možda ipak da se odlučite kupovati i čitati jeftine knjige koje sadrže znanje, znanje koje vam čak može i korisno poslužiti?! Ponekad i više od toga da uspješno položite ispit.

Nećemo se ovdje služiti reklamnim štosovima. Nećemo vam ovdje preporučivati knjige s krokodilčekima iliti blizančekima te drugim prestižnim znakovima vrlo cijenjenih robnih marki!

Nudimo vam tek knjige. Našu robu.

Ta nećete to valjda htjeti kupiti!? Ta, znanje NIJE roba?! A mozda knjige ili oni koji su ih izdali (=izdajice!?) ipak (kleveću i) lažu (kad drukčije kažu) da se u njima nalazi znanje?! Ne zaslužuju li takvi PEST sudbine?!

Ministarstvo kulture uskratilo nominalno dodijeljenu potporu

Od Ministarstva kulture primili smo 7. travnja 2009. dopis sljedećeg sadržaja:

“...budući da prema našoj evidenciji niste izvršili svoje ugovorne obveze za potporu izdavanju knjiga iz prethodnih godina, obavještavamo vas da ćemo vam ugovore za potporu izdavanju knjiga u 2009. godini dostaviti tek nakon što u potpunosti izvršite svoje obveze iz 2007. i realizirate najmanje 50% programa iz 2008. godine, a Ministarstvu kulture dostavite izvješće o realizaciji.”

Naš komentar:

Pri kašnjenju u realizaciji jedne knjige (iz natječaja koncem 2005. g.) Ministarstvo kulture nas je u proljeće 2008. tužilo. Budući da smo pred ročište ipak uspjeli objaviti knjigu, odustalo je od tužbe.

Ministarstvo kulture ugovorom od izdavača zahtjeva ponešto preuranjeni rok realizacije: knjigu (projekt) morate realizirati u istoj godini u kojoj ste dobili potporu; u slučaju da knjigu (projekt) ne realizirate (objavite) do kraja mjeseca studenoga, praktički u startu već gubite 20% potpore (tj. Ministarstvo vas zakida). S obzirom na to da uobičajeno rješenje i novac s natječaja dobivate u travnju, da biste dobili 100% natječajem dobivenih sredstava – za realizaciju projekta na raspolaganju imate najviše 6 mjeseci. Stoga se ne treba čuditi što na tom natječaju ima vrlo malo ozbiljnih knjiga; većinom je to intimistička 'boza' namijenjena ukućanima te prvom krugu prijatelja i susjeda, ispisana u poetskoj, kvazi-romanesknoj formi ili pak u formi priručnika ili brevijara za pripadnike lokalne zajednice. A kad se ozbiljna knjiga na tom natječaju ipak pojavi – ona je već samim sustavom sufinanciranja diskriminirana.

Tako apliciranje za potporu zapravo ima smisla jedino ako je cijeli izdavački projekt već prethodno gotovo priveden kraju. To također znači da s ozbiljnijim/zahtjevnijim projektima ovdje kao da i nema smisla natjecati se: osim “nepodnošljive lakoće” zahtjeva za brzinom realizacije, potpore za takav projekt itekako su nedostatne. Dakle, MK je u demotiviranju učinilo sve što je moglo.

Budući da kriza među izdavačima čini svoje, da bi Ministarstvo kulture “pričepilo” izdavača, nije više nužno utužiti iznos potpore uz pripadajuće kamate – sada je dovoljno izdavaču uskratiti nominalno dodijeljenu potporu. Naime, već to će utjecati da mnogi mali izdavači potiho izdahnu.

S obzirom na to da je MK za ovu godinu Kruzaku nominalno odobrilo 20.000,00 kn (za dvije knjige, a dvije je odbilo), a taj novac zbog kašnjenja u realizaciji projekata iz 2007. zapravo i nećemo dobiti, izostanak te potpore neće nam bitnije pogoršati ionako lošu situaciju.

Nadajmo se ipak da se nećemo dati ugasiti, tj. da ćemo nekako preživjeti ovu ne baš suptilnu administraciju MK te da ćemo, što je jednako važno, u iduće razdoblje ući bez zaostataka u realizaciji sufinanciranih projekata.

Državne potpore knjizi - ČINJENICE

1)
MINISTARSTVO KULTURE smanjilo potpore za tri puta – od negdjašnjih 20 milijuna kn (uobičajena potpora – otkad Kruzak postoji), potpora izdavaštvu u 2009. svedena je na trostruko manje, na manje od 7 milijuna, tj. točno 6.842 tisuće kn. Pregledom ovogodišnje potpore lako se može utvrditi da se kriteriji potpore ni u čemu nisu izbrusili (vidjeti dolje, link).

2)
MINISTARSTVO ZNANOSTI, OBRAZOVANJA I SPORTA potpuno je netransparentno
A) Skraćenjem roka natečaja za čak pet mjeseci, tj. prenošenjem krajnjeg termina natječaja s 1. listopada na 30. travnja, mnogi su izdavači onemogućeni da se ove godine uobičajeno natječu; a neke aplikacije koje smo mi na natječaj predali pred godinu dana, još uvijek nisu riješene (što se prešutno shvaća kao prijenos natječajne aplikacije u sljedeći natječajni ciklus, tj. u sljedeću godinu; no, to nije obilježje tek ovogodišnjeg natječaja, jer se to često prakticiralo; čak i kada se uz pomoć novinskih medija još i moglo prosvjedovati, takav prosvjed ipak nije polučio neki vidljiv uspjeh).
B) Uobičajeno je da se uopće ne objavljuje podatak o potporama znanstvenom izdavaštvu. [Uz silne pritiske znanstvene javnosti, 2008. g. dogodio se tek presedan – prvi puta objavljeni su financijski podatci o financiranju znanstvenih časopisa u 2007. No, nije vjerojatno da će to postati uobičajeno.]
Uobičajeno je, dakle: nakon zaključenja i provedbe natječaja, ako u tom natječajnom razdoblju niste dobili potporu – ne izdaju vam negativno rješenje. Na inzistiranje da dobijete rješenje – ili će vam reći da je predmet prenešen u natječaj u sljedeću godinu, ili pak nema nikakva odgovora. Eventualna žalba na upravni postupak – nesvrhovita je.

Djelomična transparentnost MINISTARSTVA KULTURE
Na web stranici MK postoji popis sufinanciranih izdavačkih projekata. Taj popis daje cjelovitu i stvarnu sliku o državnoj potpori izdavaštvu jedino ako se uz njega dade i popis izdavačkih projekata koji nisu dobili tu potporu.
Budući da takav popis Ministarstvo kulture nikada nije objavilo (tj. objavljuju samo dobitnike potpore), odlučili smo ovdje navesti informaciju barem o tome za koje izdavačke projekte mi nismo dobili potporu MK (od MK smo dobili negativno rješenje):

U 2009. g. Kruzak nije dobio potporu za:
Nigel Warburton: Mišljenje od A do Z
Miomir Matulović: Suvremena filozofija ljudskih prava

U 2008. g. Kruzak nije dobio potporu za:
D. Bohm: Cjelovitost i implicitni red
Bruce Fink: Lakanovski subjekt
Nigel Warburton: Mišljenje od A do Z

U 2007. g. Kruzak nije dobio potporu za:
D. Bohm: Cjelovitost i implicitni red
Bruce Fink: Lakanovski subjekt
Edo Pivčević: The Reason Why
Nigel Warburton: Mišljenje od A do Z

OPASKA ad MK. Svim hrvatskim izdavačima preporučujemo da na vlastitim web stranicama ili u medijima javnosti također dadu informaciju o tome koji njihovi izdavački projekti nisu dobili državnu potporu. K tome, predlažemo da koncem godine zajednički dademo javnosti na uvid objedinjen popis izdavačkih projekata kojima je Ministarstvo kulture uskratilo dodijeliti državnu potporu!

OPASKA ad MZOS. Budući da europske institucije ne zanima što se događa u sferi o kojoj govorimo, a domaće institucije nadzora legalnosti ne funkcioniraju, strategiju izdavača o načinu borbe protiv netransparentnosti MZOS-a moguće je provesti tek ako/kad se formira grupacija znanstvenih izdavača i profilira vlastiti kodeks.
_________________
Na linku dolje vidljiv je popis svih ovogodišnjih projekata koji su dobili potporu Ministarstva kulture.

Kodeks profesije – izdavački odnosi

Na ovome mjestu i pod ovim naslovom ispisivat ću svoje stavove o potrebi i načinu uspostavljanja novih odnosa unutar izdavača kao ceha, a također između izdavača kao ceha i drugih subjekata-faktora u nastajanju knjige. Time bih zapravo ispisao neki sadržaj koji bi se jednom možda mogao pretočiti u nikad donesen “Zakon o knjizi”. No, budući da ne vjerujem u njegovo formalno donošenje i proglašenje, ovdje ću tek ispisati sve ono što mislim da bi moglo pomoći u donošenju trajnijih cehovskih pravila izdavaštva te društvenih pravila i običaja o knjizi.

Izdavači i oni koje ponekad tako pogrešno nazivaju
Tko jest izdavač? Izdavač je svaki poslovni subjekt (pravna osoba, iza koje stoji ugledan pojedinac-stručnjak ili grupa pojedinaca-stručnjaka), koji u manjem ili većem kontinuitetu proizvodi knjige i časopise.

Tko nije izdavač (premda ih ponekad nazivaju “nakladnici” i/li “izdavači”)? Izdavači dnevnih novina i tjednika (tjedni časopisi), glazbeni producenti nosača zvuka, filmski producenti nosača slike, producenti radijskih i televizijskih programa.

Medij koji izdavač objavljuje zapravo jest tekst, tj. takav tekst koji je zatvoren i zaokružen u knjizi i/li časopisu, a koji izdavač nudi na prodaju i na (više ili manje) masovno čitanje. Knjige i časopisi, naravno, mogu se izdavati i u elektronskom obliku, pri čemu je uvijek jasno da je riječ o napisanom i objavljenom tekstu knjige/časopisa u elektronskoj verziji.

Cilj izdavača
Cilj je izdavača da knjigom/časopisom zadovolji čitateljsku znatiželju i/li potrebu: kako estetsku (beletristika), tako i intelektualnu (filozofska, znanstvena, umjetnička, vjersko-religijska, stručno-profesionalna, sportska, školska, hobistička knjiga itd.).

S obzirom na okolnosti, unutar sebe izdavači se mogu podijeliti na razne interesne grupacije.

Profesionalna podjela izdavača
Važna je profesionalna podjela koju prakticira IPA (International Publishers Association – međunarodna asocijacija izdavača):
ICMP [International Confederation of Music Publishers {izdavači knjiga glazbenog karaktera, prvenstveno notnih zapisa}, IFSP [International Federation of Scholarly Publishers (izdavači školskih udžbenika, priručnika i sl.), te STM [International Association of Scientific, Technical, and Medical Publishers (znanstveni i stručni izdavači). U IPA, izgleda, ne postoji zasebna grupacija izdavača beletristike.

Vrednovanje i podjela izdavača
U pogledu na vrednovanje izdavača – jedina relevantna podjela među izdavačima jest na dobre i loše izdavače, a također i na:
1. izdavače koji se trude da u svom programu u što većom mjeri kreiraju i izdaju kulturno vrijedna izdanja te tako pridonose kulturi općenito i pojedinim područjima života, kulture i pojedinim profesijama.
2. izdavače kojima je jedini kulturni interes povećanje profita i prodanosti, bez dodatnog truda za ostvarivanjem ikakvih drugih zasebnih kulturnih vrijednosti. No, nesporno je da je taj interes legitiman.

Efemernost podjela izdavača
S obzirom na to da u Hrvatskoj vladaju i neke druge podjele koje smatram efemernima, važno je dati neka pojašnjenja.
Podjela na “velike” i “male” izdavače. Svi izdavači u Hrvatskoj zapravo jesu mali izdavači. Pod “velikim” izdavačima podrazumijevaju se oni izdavački koji svoju kapitalnu veličinu zahvaljuju činjenicama koje ih situiraju dijelom izvan izdavaštva, npr. raspolaganjem s većim brojem knjižara (“izdavači-knjižari”) koje su im preostale nakon političke devastacije izdavaštva (“privatizacijom”) ili kombinirano s činjenicom da su do kapitala došli i pomoću razvoja udžbeničkog programa ili prvenstveno distribucijom tuđih izdanja (tzv. “dealeri”).

Podjela na “nakladnike” (= velike brojke, velika tiraža–velike naklade) i “izdavače”(= specijalističko izdavaštvo, mala tiraža–male naklade); ova podjela samo ukazuje na raznolike potrebe različite publike. Ni tzv. velike naklade u Hrvatskoj zapravo nisu baš velike (2000, 5000 ili više), dok i izrazito male naklade (50-600) mogu zadovoljavati specifične kulturne interese i mogu biti izuzetno značajne, vrijedne te kulturno i/li društveno korisne. Dakle, i mali izdavači mogu imati velike naklade, baš kao što i veliki izdavači mogu imati male naklade.

Podjela izdavača po političkoj i svjetonazornoj orijentaciji.
Ova podjela, kao i mnoge druge podjele jesu promašene, ali jesu i izraz protekloga vremena. Ljudi se tako i dalje dijele, no javno političko i svjetonazorno klasificiranje, tj. diskvalificiranje izdavačima samo škodi.

Zatvorenost malih, ograničenih knjižarskih lanaca
Veći dio tzv. velikih izdavača, nažalost, provode praksu zatvorenih knjižarskih lanaca. Tako “novinski izdavači” plasiraju knjige u novinske kioske, dok većina tzv. velikih izdavača preferira svoja izdanja u svojim knjižarama, a tek ponekad, usputno popunjavaju asortiman izdanjima manjeg broja ostalih hrvatskih izdavača. Takve izdavače oni protežiraju po vlastitom izboru, dok sve druge diskriminiraju, onemogućujući tako normalan plasman na tržište do krajnjeg kupca velikog broja knjiga – koje tako ostaju bez mogućnosti da budu zapažene/prodane/kupljene, dakle, ostaju bez mogućnosti za ozbiljnije čitateljsko vrednovanje.

Prijedlog za uspostavu jedinstvenog knjižarskog lanca
Važna promjena u izdavaštvu možda bi se dogodila ako bi knjižari-izdavači pristali da se u dogledno vrijeme njihove knjižare preustroje u novo hrvatsko dioničko društvo (pri čemu je samorazumljivo da se njihov udio u vrijednosti knjižara pretvara u dionice). Tako bi nastala jedinstvena distributivno-prodajna mreža (slično CBA – hrvatskom nacionalnom trgovinskom lancu) koja bi mogla biti konkurentna prodaji knjige u trgovinsko-robnim lancima ili novim inozemnim lancima knjiga koje se može očekivati kada se hrvatsko tržište otvori europskom. Time bi tzv. veliki izdavači bili slobodni za koncentriranje na veću izdavačku kvalitetu i kvantitetu. Od razornog utjecaja na nacionalnu kulturu i jezik možda bismo se time barem donekle mogli osigurati.

Prijedlog za uspostavu primjerenijeg sustava plaćanja
Zatvoreni i poluzatvoreni hrvatski knjižarski lanci prakticiraju različite tipove suradnje. Iz razdoblja socijalizma i siromaštva te vrste preostala je KOMISIJSKA PRODAJA KNJIGA. Uobičajen rabat knjižarama bio je 30%. Neki knjižarski lanci već su uspjeli prisiliti izdavače da daju veći rabat od toga. Tako se u komisijsku prodaju uzima s različitim rabatima u rasponu i do 45% (a možda i više). Takvo postupanje, umjesto da olakšava izdavački posao, izdavače sve više prisiljava da se bave alternativnim načinima prodaje knjiga. Time, dakako, trpi produkcija novih naslova.

Umjesto komisijske prodaje nužno bi bilo prijeći na novi – prodajni model. Aspekti tog modela su sljedeći.
1. AUTOMATska dostava po jednog novoobjavljenog (oglednog) primjerka knjige od strane izdavača u svaku knjižaru. Obveza je knjižare da ugovori “automat” sa svim izdavačima. Na kraju godine izdavač konstatira koliko je oglednih primjeraka isporučio knjižari, te na temelju tih dostavnica ispisuje račun na početku sljedeće godine. Taj je račun knjižara onda obvezna platiti do kraja godine. Rabat za isporuku oglednih primjeraka godišnje produkcije izdavača preporučujem da bude 60% (od prodajne cijene).
2. Nakon što je zaprimila ogledni primjerak, knjižara, nakon procjene, odmah ili unutar roka od 21 dan – naručuje POTREBNU količinu primjeraka u prodaji za neko duže razdoblje (npr. do 3 ili do 6 mjeseci).
3. Umjesto dostavnica kojom se prakticirala komisijska prodaja, izdavač sada odmah izdaje RAČUN (s odgodom plaćanja– od 45 do 180 dana). Ako ga knjižar ne plati do roka, izdavačevo je pravo da nakon tog razdoblja utuži iznos računa i obavijesti ZNK da se knjižar ne drži rokova. ZNK procjenjuje opravdanost pritužbe i primjenjuje sankciju – objavljuje svim izdavačima da se knjižar ne drži pravila. Preporučujemo ustanovljavanje jedinstvenih rabata, npr.:
– za plaćanje u roku od 15 dana – 45% rabata
– za plaćanje u roku od 90 dana – 40% rabata
– za plaćanje u roku od 180 dana – 35% rabata
– za plaćanje preko roka od 180 (do 300) dana – 30% rabata

Izdavači – distributeri – knjižari
U mnogim europskim zemljama uobičajeno je da u lancu prodaje sudjeluju izdavači, distributeri i knjižare. Kada između izdavača i knjižara posreduju distributeri, uobičajeno je da od krajnje cijene knjige distributeri “uštipnu” oko 1/6 od izdavača, a oko 1/6 od knjižare.
Knjižarskih distributera u Hrvatskoj uglavnom nema. Distributeri naime uglavnom djeluju prema velikim trgovačkim lancima i robnim kućama (King Cross, Emmezeta, Konzum, Metro...). Uobičajeno je u Hrvatskoj da takvi distributeri uzimaju čak 60% (možda i više). Takva praksa je neprihvatljiva, stoga očekujem da će izdavači zajedničkim-jedinstvenim stavom uspjeti privoljeti distributere da se usuglase s europskom praksom.

Autorska prava – svetinja izdavača
Izdavaštvo se mjeri i vrednuje jedino profesionalnošću: pod profesionalnošću podrazumijeva se poštovanje uzusa profesije (pri čemu je od svega izdavaču najvažnije poštovanje autorskih prava). Ceh izdavača trudit će se oko unaprjeđenja autorskih prava i oko njihova maksimalnog poštovanja.

Uspostava izdavačkih institucija
Ugled svoje profesije izdavaštvo izgrađuje ukupnim djelovanjem svih izdavača u javnosti, a također strukturiranjem ceha. U cehovske institucije biraju se najugledniji izdavači – ljudi koji svojom osobnošću i svojim djelovanjem osiguravaju održavanje i, eventualno, uvećanje ugleda profesije.
– Izgradnjom institucije izdavačkoga ceha i javnim djelovanjem svih članova ceha u javnosti povećava se ugled i ukupan utjecaj izdavaštva i kulture knjige na društvo.

Sporazum o knjizi
Na ovom sporazumu vjerojatno je inzistiralo Ministarstvo kulture, vjerujući da time samim nazivom već preuzimaju i europsku praksu. Međutim, evidentno je da se nitko ozbiljan time nije pozabavio. Sporazum je potpisao neformalni predstavnik ZNK HGK Valter Lisica (u vrijeme kada mu je istekao mandat – bez odluke Skupštine), premda na takav sporazum u ime svih izdavača on nema pravo, budući da ga za to nitko nije ovlastio. No, bitno je da Ministarstvo kulture takav sporazum primjenjuje – instrumentima koji mu stoje na raspolaganju. Izdavači su ga, dakle, morali prihvatiti. Međutim, takav je sporazum već duže vrijeme u praksi, premda u ničemu posebno ne pomaže izdavačima, a vjerojatno šteti tek manjem broju izdavača koji bi htjeli prodavati knjige po drugačijim cijenama i popustima od Sporazumom utvrđenih – i prije isteka roka od 365 dana. Dakle, o tom sporazumu izdavači tek trebaju raspraviti i na jednom od svojih skupština trebaju donijeti svoj stav.
U svakom slučaju, poželjno je da državne institucije pomažu izdavačima, no inicijativa za uređenje odnosa u izdavaštvu mora ići od izdavača, a ne od državnih institucija. Stoga, svaku sugestiju za uređenje odnosa izdavači najprije moraju prihvatiti i smatrati svojom eda bi se ona mogla ostvariti, a nije prihvatljivo da državne institucije u tom nastojanju primjenjuju ikakvu (pa i najnježniju) prisilu.

Seljačka politika knjige

PRODUBLJUJE SE JAZ IZMEĐU MALIH I VELIKIH IZDAVAČA
Pročitajte članak pod tim naslovom, u Vjesniku, od 19. veljače 2009, u rubrici kulture, iz pera Sandre-Viktorije Antić – klikom dolje na link dolazi se na članak.

“Utjecaj recesije na hrvatsko izdavaštvo, ... , nije iznenadio nakladnike...”
Točno! No, to ne znači da se produkcija neće drastično smanjiti. Po tko zna koji puta ponovno treba očekivati: manje knjižara, manje izdavača, manje naklade, manje naslova, slabiju kvalitetu, manje kulturnih vrijednosti, manje čitatelja...

“Mali se žale zbog toga što se jakima daju iste potpore...”
Svojedobno sam Antunu Vujiću, ministru kulture u vladi hrvatske “šesteroglave Himere”, zamjerio da nije postavio diskriminativne standarde za potporu izdavačima, prema kojima bi se potpora u većoj mjeri dodjeljivala naslovima doista vrijednima više potpore. A sada zamjeram Boži Biškupiću da, iako ima predugačak kontinuitet na mjestu ministra, za izdavaštvo nije rabio ni jednu moždanu vijugu; u svakom slučaju, više ih je uporabljao za klikanje fotografskim aparatom. Njegova ministranta za knjigu, Čedu Višnjića čini se, pak, više brinu neka druga pitanja, tako da ni on nije učinio baš ništa dobroga za status knjige i izdavaštva. A premda je ministar znanosti-prosvjete-sporta D. Primorac, čini se, najmanje jednako kao i B. Biškupić nezainteresiran za knjigu, u MZOS-u barem odavno (tj. prije Primorca) postoji kategorizacija/diskriminacija na knjižne projekte A, B, C i D vrijednosti. No, Vujić je barem uveo elementarni standard transparentnosti u dodjeljivanju potpore, što se u MK nastavilo prakticirati na istoj razini (tj. bez ikakve želje za nužnim unapređenjem načela), dok je MZOS, eto, ostao na netransparentnosti iz prošloga stoljeća, uz nevjerojatne otpore nastojanjima da se to izmijeni. O potpori knjizi iz Grada Zagreba može se tek reći da Grad Zagreb slijedi obrasce MK, što znači da je i Bandiću knjiga – zadnja briga. A što li se tek ne/može reći o potpori knjizi na lokalnoj ne-zagrebačkoj razini...

“Produbljuje se jaz...”
Razumljiv je jaz “velikih”, “srednjih” i “malih” izdavača. Tu je normalno da postoji bitna razlika u gledanju na smisao i vrijednost knjige. No, zadaća je vlasti (ministarstva) da instrumentima koji joj/mu stoje na raspolaganju uspostavi i uredi knjižno tržište. Međutim, koja god bila, hrvatska je vlast zasad jedino znala upotrebljavati “seljački sindrom” za kvaziregulaciju (tj.: “evo ti potporu za knjigu – k’o i seljačkom domaćinstvu za kravicu i prasicu”). Rezultat: propada i selo, propada i kultura, u ovom slučaju – kultura knjige. A to traje i traje... Otpisani i neorganizirani, hrvatska seljačka domaćinstva i hrvatski izdavači, dakle, nespremni su za nadolazak europske konkurencije. Pa, kada se jednom raspiše referendum za ulazak u EU, čudit ćemo se što i seljaci i “poštena inteligencija” glasuju – protiv!

“...ukupna sredstva Ministarstva kulture namijenjena književnom izdavaštvu radikalno smanjena...”
Prethodne godine 43,5 mil. kn, a ove 38 mil. kn za ukupno praćenje knjige (u što se ubrajaju: 1. izravne i neizravne potpore narodnim bibliotekama za nabavljanje novih naslova, 2. izravne potpore knjižarama za promocije, 3. neizravne potpore tiskarama, 4. izravne i neizravne potpore slobodnim profesijama (autori, prevoditelji, lektori itd.) te, 5. izdavačima (koji su, baš zato što su najodgovorniji u lancu, zapravo na kraju lanca, a ne kao što to pri dodjeli potpora izgleda – na početku), jest smanjenje od cijelih 8% (tj. nikako ne “tek” 5%). S obzirom na multipliciranje efekata, u konačnici to znači barem 25% suženja prostora za knjigu – koji je otprije već radikalno sužen. A, kao što iz olovnih vremena znamo, svaka zatvorenička samica može biti i manja nego što mislimo da može. Što li će se tek dogoditi kada se ponovno uvede PDV koji, navodno, zahtijeva EU!?

“Izdavaštvo je postalo posao apsurd... Problem je što su ljudi prestali čitati.”
Uz toliko ekrana i uz toliko polupismenih=poluobrazovanih, Veliki Brat možda nam se ponovno reklamno smiješi. Jer, ne od jučer slušamo izjave kako “za politiku nema dovoljno sposobnih pojedinaca koje bi se moglo uključiti”. Tako smo u dvadesetak godina od ideologije “širokoga ljudskog samoupravnog resursa delegatskog sistema” došli na ideologiju u kojoj su za visoku politiku sposobno svega oko petstotinjak ljudi. Dakle, zahvaljujući činjenicama da se ljudi pasiviziraju i ne čitaju, u svim važnim segmentima javnog života nameće nam se ideologija “200 obitelji”.

Nakladnici i izdavači

Na HTV-u čujemo ovih dana najprije plačljivi prosvjed – kako ih je RTL onemogućio u svemu važnome glede prenošenja i obavještavanja sa svjetskog rukometnog prvenstva – a onda otkrivamo da je neko Vijeće za medije donijelo svoj kritički stav o “nakladniku” koji isključuje druge nakladnike...
Dakle, počupali su se najveći “nakladnici” – oko “rukometne bajke” (za uveseljavanje HDZ-a i SDP-a, a i šire, tj. ostalih stranačkih parlamentarnih igrača). Nacionalna javna televizija, eto, ostala je kratkih rukava. Striček Vanja Sutlić, bidni sin filozofa Vanje Sutlića (lokalnog marksističkog i heideggerovskog sljedbenika), pokazalo se, postao je lokalni naivac, a u financijskog igri velikih uloga tek “šmrklivec koji si ni nos ne zna obrisati”, a kamoli da vodi i dobiva tako velike uloge.
No, u cijeloj toj fertutmi i medijskom zavijanju vukova i vučića, te plačnom izvještavanju o povrijeđenoj taštini javne televizije, razotkriva se tek jedno: javna televizija nije više najjači elektronski medij, dakle, nije više ni najjači “nakladnik” (pored svih blještavih samoupravljačkih milijuna koji su utučeni u Prisavlje). Premda, ni sami ne znamo po kojem je kriteriju tu riječ o “nakladniku”.
Kako mi riječ nakladnik nikad nije bila vjerodostojna, posao koji radim uvijek sam nazivao izdavaštvom, premda me je onomad (u doba još nevinog hrvatskog patriotizma) čak i Ivo Škrabalo htio poučiti kako je “nakladnik – lijepa hrvatska riječ”.
Eto, sumnjam da je ona to još uvijek – ako nekome jest, neka se taj i dalje njome služi! No, ja ostajem pri svome; a baš je izronio pravi primjer da pokaže kako su obje riječi dobre – premda nisu baš neke “ljepotice”.
No, važnije od svega: možda će javna televizija sada moći bolje razabrati koji je značaj njezine uloge u informiranju javnosti. Gubeći ulog velikih igrača te sada kada otpada koncentracija na velike profitne priče, možda na HTV-u ipak netko shvati da i male priče iz kulture imaju barem jednaku vrijednost kao i velike priče iz masovnog sporta, a da vrijedni izdavači nisu oni koji (na)klade valjaju (prodajući reciklažu po kioscima) – nego oni koji pridonose vrijednost kulturi, te da prikazivanje javnosti takvih vrijednih nakladnika ima snagu onih velikih, a tako nedostajućih pozitivnih primjera težnje za doprinosom društvu i društvenim vrijedostima.
Nakon što su pred 18 godina branitelji dali svoj doprinos, danas upravo hrvatski izdavači snažno daju onaj pozitivan odgovor na slavni slogan J.F.Kennedyja: “Ne pitaj što društvo može učiniti za tebe, nego se upitaj što ti možeš učiniti za društvo!”
U vremenu kada potpuni kolaps po tko zna koji puta prijeti najprije knjižnim izdavačima, a koje se u općem strahu od opasnosti masovnog kraha ekonomije i ne primjećuje, potrebno je skrenuti pozornost: možda jednom netko i otkrije kolika je vrijednost onoga što je npr. objavljeno kod nas, tj. kod nemalog broja malih ali veoma kvalitetnih izdavača.
Jasno je, mali izdavači imaju vrlo mali broj ljudi; ali ime malog izdavača obično otkriva osobu koja stoji u njegovoj sjeni i upravlja svime što taj mali izdavač izdaje. Sjetimo se Heraklita: “meni je jedan kao tisuću, ako je najbolji”.
Mi smo tek jedan od “tisuće” malih izdavača. No, trudili smo se da budemo među boljima, da budemo što bolji.
Međutim, nikakva nužda ni kakva nevolja neće natjerati velike “nakladnike”, tj. medijske kuće da se okrenu onome što im je zadaća: da budu javni servis i pokazuju građanima prave, a ne lažne vrijednosti.
No, načelo “kruha i igara” na televizijama i u novinama oduvijek je ostavljalo u mraku zahtjev: “knjige i kulture”. Štoviše, kulturu i knjigu kao da treba sasvim zatrti. Naročito, kreatore kulturnih vrijednosti ne treba dovoditi pred kamere. Knjiški urednici ionako su za “nakladnike” tek “reklamni plaćenici”. A, kao što znamo, televizije i novine zanima isključivo veliki događaj. Izdavaštvo, kao što se zna, i nije događaj!
No, naše “nakladništvo” oduvijek je bilo podrepaštvo u odnosu na političku moć te podilaženje najnižem ukusu i najnižim strastima. Uostalom, nagledali smo se Dinama i Kroacije, a i Mamića i sličnih nogometnih veličina; svejedno – nije nam to dosta, jer hoćemo toga još (a nedajbože pomisliti da nam baš to oni serviraju za svakodnevni mentalni zajutrak: uvježbavanje “kruha i igara”)...
Nogomet i veliki sportski spektakli te nacionalna televizija – upravo to jesu opijumi za narod. A kao što znamo, od takvog napitka narod-“nacija” lako poludi. A što je kakav “lud narod” u stanju napraviti – toga se još sjećamo.
Mislite li da takvo što ipak ne daje osnovu za zloguka proročanstva, tj. da se takvo što ne može dogoditi/ponoviti danas i ovdje?! No, da je izluđivanje javnosti putem nakladničkih medija opasno – u prilog tome govore sportski, glazbeni i medijski naci-skandali uz popratno blještavilo “crven-tepiha (joj nano)” i glamoura!
Ako ste baš sigurni da nam se ne može dogoditi ništa gore od toga što već imamo – a onda samo produžite gledati medijske “nakladnike” kako nastavljaju u tempu! Dapače, opustite se i uživajte! Za svaki slučaj, provjerite i ubrzanje!

Posuđujte, ali oprezno!

U Metodičkim ogledima, br. 27, časopisu koji sam s Milanom Polićem davno pokrenuo (1990), prvotni i sadašnji urednik dr. Milan Polić napisao je uvodnik. Taj uvodnik napisan je tako da se na nj moram šire osvrnuti.
No, ono što me je najviše začudilo jest savjet koji, obraćajući se publici Metodičkih ogleda, Milan Polić daje svojim kolegama:
“Posuđujte, dakle, iz tuđih tekstova, ali činite to ispravno i poštujući autorstvo. U ostalom, osim poneke iznimke, većina naših autora se i ponaša tako.”
Osim onih iznimaka koji se, premda objavljuju, ne dadu poučiti, pa ih i sam smatra plagijatorima (iako o tome šuti) – Polić, čini se, kao da podrazumijeva da svoje nedoučene suradnike mora poučiti kako se kod citiranja, imena autorâ, eto, trebaju navesti. Budući da se to uči već u gimnaziji, za onoga tko čita savjet to izgleda nemalo uvredljivo; ili su, pak, oni kojima je takav naputak upućen možda i takve neznalice, pa da ni sami to ne znaju. No, premda toga čak ni Polić nije svjestan, citiranje zapravo ipak nije posuđivanje. No, možda Polić savjetuje da se tekst prepiše, ali da se autoru, ipak – negdje u intimi vlastite duše – ukaže poštovanje. Kako god bilo, konstatacija da to čini većina “metodičkih” autora-čitatelja – baca nas u depresiju.
A da Polić misli ozbiljno pokazuje i slijedeći citat:
“Ovdje mi je to povod da podsjetim na potrebnu kritičnost prema kulturnom uvozu koji nam s nezaustavljivom globalizacijom nudi ili čak nameće sve više intelektualnog bofla s etiketama međunarodnih postignuća.”
Stvari koje nose etiketu međunarodnih postignuća, Poliću su, dakle, sumnjive. No, za svaki slučaj, bolje je posuđivati od stranih autora, tako da se ovi zlu ne dosjete. Tako se, eto, otkriva ono što osim Milana Polića također intimno misli množina hrvatskih filozofskih polić-jalaca!
Toliko o razini uvodnika.
U nastavku, dopustite mi i jedno informativno proširenje, jer u poruci čitateljima Milan Polić neizravno se obrecnuo i na mene. On piše:
“S vama smo opstali početkom ovog desetljeća kada je zbog nerada prethodnog uredništva časopis ispao iz sustava financiranja. S vama i za vas ćemo, nadam se, kao časopis na hrvatskom jeziku opstati i nadalje.”
Time, dakle, neizravno, za nerad optužuje prvenstveno mene.
Ono što se iz njegove zamjerke zapravo ne vidi, jest činjenica da sam prvenstveno ja uređivao taj časopis, naime, baš tada kada je formalno on bio urednikom, a ja formalno tajnikom. A kada sam pak ja i formalno postao glavnim urednikom, on je tada našao dovoljno razloga da se makne od posla kako bi, u olovnom vremenu za časopis, meni prepustio vrući krumpir.
Da, formalno, trebao sam se upisati u impresum časopisa već nakon časopisnog broja 7, tj. nakon broja u kojemu on, u svojemu članku, najavljuje (sada već petnaestoljetno) otkrivanje filozofije Pavla Vuk-Pavlovića. (U fusnoti, pak, za to otkriće zahvaljuje Polić svom neimenovanom prijatelju; a isti je, čudnih li okolnosti, baš tada u Filozofskim istraživanjima dobio otkaz, iliti vritnjak — naočigled važnih ljubitelja ljudskih prava; među ostalim, možda i zato da bi, upravo tu značajnu temu, nesmetano, mogao otkrivati i razotkrivati – Polić sam!)
No, gubeći vlastiti časopisni timing za račun održavanja prijateljstva s Milanom Polićem, usprkos svemu – dopustio sam da on pripremi, uredi te potpiše broj 8; štoviše, dopustio sam da se on upiše kao urednik i na broj 9, premda sam, i formalno i stvarno, urednikom tog broja časopisa zapravo bio ja. A treba reći i to: već tada, zbog različitih okolnosti, Metodički ogledi bitno su kasnili...
Zatim su za časopis došle vrlo olovne godine (da, premda je teško reći koje godine nisu bile takve...). Kao urednik časopisa, uspio sam još u kontinuitetu objaviti broj 10 i broj 11. Dodatni zastoj za sljedeće dvije/tri godine (1997-2000) stvorene su činjenicom da ga Ministarstvo znanosti proglašava časopisom od lokalnog značenja (A2); time pak i potencijalni tekstopisci gube svaki interes za objavljivanje u njemu; a zbog takvih, ukupnih i specifičnih, okolnosti objavljivati časopis u tom razdoblju više i nema nikakva smisla.
Ipak, u nastavku života Metodičkih ogleda prvenstveno ja sam nalazim smisao – u činjenici da u novim okolnostima časopis možda ima nekog smisla održati; tako, nakon duže stanke, u 2000. g. objavljujem svoj posljednji broj, tj. br. 12 (objavljivanje toga broja tada bio je ključni uvjet da Ministarstvo znanosti ne ugasi potporu časopisu); konačno, nakon njegova objavljivanja odlučujem HFD-u prepustiti da izabere Polića za (po)novoga urednika.
Iz Polićeva aktualnoga uredničkog plača nisu vidljive još neke pojedinosti. U godinama kada Metodičke oglede nismo mogli više izdavati (1997-2000), imao sam plan, s kojim je Polić tada bio suglasan, da časopis iznesem iz HFD-a, tj. da ga kao izdavač preuzme i dalje objavljuje moj Kruzak, a nas dvojica da nadalje zajednički uređujemo. No, takvu izdavačku transformaciju časopisa nije dopustio tadašnji predsjednik HFD-a Ante Čović; iznenada mijenjajući mišljenje, Milan Polić priklonio se Čovićevu konceptu (tj. nastavku suživota časopisa s HFD-om kao izdavačem).
Kada se Milan Polić odlučio za takvu koncepciju Metodičkih ogleda (sa svime što sa sobom nosi), KruZak i ja bili smo oslobođeni od preuzimanja takvoga časopisa – časopisa sa zadanom koncepcijom, te sam otada mogao prionuti ostvarivanju sasvim novoga časopisa, ovaj puta pod imenom Croatian Journal of Philosophy, časopisa s kojim se, lokalnom metodičkom i inom jalu ter jalovini usprkos, dobar glas pronijeti svijetom nadam.

Protu-slovenski ulični protekcionizam

Demokracija zna biti jako zbunjujuća. Volja naroda mnogo češće biva iracionalnost koja vodi u veću iracionalnost, premda su nas dosad političari i mediji uvjeravali da je demokracija najbolji način kanaliziranja problema.
Ne, nisam apriorni protivnik (čak i neposredne) demokracije! No, svoje sam đake, pred više od desetljeća učio: “demokracija nije idealan poredak, ona je samo najmanje loš poredak”!
Ipak, najnovija intervencija nekakve neznane mi udruge koja se zove Mare nostrum (a asocira me na moj Zadar) pobuđuje me na javno oglašavanje vlastitoga stava.
Kada mi je izravno od te udruge prvi put e-mailom došao dopis, ignorirao sam ga. No, sada mi ga prosljeđuje jedan izdavač-distributer – pa to više ne mogu odšutjeti.
Elem, osim opće sugestije – kupujmo hrvatsko – u dopisu se dodatno poziva i sugerira: diskriminirajmo (ne kupujmo) slovensko! Razlog: ne mogu oni biti protiv nas, a bez posljedica; a da rade u korist vlastite štete – pokažimo im! A ako/kada ne budemo njihovo kupovali – (u)vidjet će onda oni što će im se dogoditi! Doći će onda (kasno) pameti!
Krajem osamdesetih postao sam član jedne stranke. Razlog zašto – bio je elementarni strah od neposredne budućnosti. Kao što znamo, taj strah je itekako bio opravdan. U proteklih 20 godina uvjeravao sam se da moji politički stavovi izdržavaju provjeru kroz vrijeme; a ipak, sve ovo vrijeme bilo je sasvim svejedno jesam li politički aktivan ili pasivan; štoviše: ne mogu si oprostiti to izgubljeno vrijeme – potrošeno na Ništa! S druge strane, stavovi koje su zastupala stranačka tijela i čelnici odvela su tu stranku u ispodprosječnost i gotovo je zbrisala s političke scene. No, što god činila, i toj stranci (kao i meni – pojedincu) bijaše svejedno: iz opozicije (ili kompozicije) nije mogla spriječiti agresivni rat ni domaću agresivnu glupost i otimačinu – koje su građane ove zemlje previše stajali, tj. što nas je sve ostavilo u dugovječnoj budućoj sramoti i neimaštini: ratom također oblaćene, a pretvorbom raskućene – i bez stečenog vlasništva i bez 'prćije'. Premda sam, dakle, vjerovao da se ''treba baviti politikom, kako se ona ne bi bavila nama'', takav se stav ipak nije pokazao opravdanim.
To je svakako razlog što ni sada ne pristajem voditi svoju politiku – umjesto te ili bilo koje druge stranke na vlasti. Među ostalim, zato sam se i odlučio na politički pasivizam, vjerujući da parlamentarni sustav u općem okviru liberalne demokracije, kakav god da jest, u stanju je i bez mojega angažmana riješiti veliku većinu aktualnih političkih problema. Premda ne mislim da su političari nešto posebno pametniji od mene, delegirao sam taj manje zahtjevan (moj) posao na njih. Ono što ja sada radim, naime, meni je puno važnije i ozbiljnije od onoga što oni rade.
Međutim, oni imaju barem prolaznu ocjenu sposobnosti i moj (naš) izborni placet – da ovaj banalni konflikt s Deželom riješe!
Stoga preporučujem udruzi Mare Nostrum da radije razmisli o akcijama za očuvanje čistoće našeg morskog okoliša, te da se zabave drugim strategijama u kojima bi se idućih godina u moru moglo vidjeti više ribe i drugih morskih životinja, a također, više nego dosad – mladih, lijepih Slovenki (ter ostalih Slovenaca i Slovenki) koji svoj novac (jer su zadovoljni i jer su tako odlučili) ostavljaju na hrvatskoj strani Jadrana; ali, pitanje političkih-državnih slovensko-hrvatskih odnosa, te problem izjednačavanja pravnih standarda u Hrvatskoj s EU, neka ipak ostave na brigu hrvatskim političarima i institucijama. Jer, jest da nemamo bolje političare od ovih, ali i takvi kakvi jesu, tu ne-pretešku zadaću morali bi biti u stanju riješiti!
Jer, u dobro uređenoj državi – svatko bi morao raditi svoj posao: POLITIČARI svoj, a IZDAVAČI svoj. Jest da mi hrvatski izdavači (kao i političari) i nismo bog-zna-kaj! Dakle, kao političari (premda neprovjereno) – bili bismo barem jednako loši, barem jednako kao i ovi aktualni! Bilo bi, stoga, vrlo loše ako bismo im oduzeli posao.
Naime, ne čini li vam se jako otužnim ako bismo te sažalno-smiješne probleme sa Slovenijom morali svi mi osobno – doista rješavati na ulici?!
Ako pak neki od izdavača nadalje smatraju da bi u politici bili bolji i korisniji – neka u politici i pokušaju! Bojim se jedino da se zbog toga moraju osloboditi tereta izdavačkog posla – jer on još uvijek traži cijelu osobu.
Svakom izdavaču koji ostavlja izdavaštvo da bi uspio u politici – na korist svih nas – želim puno sreće i uspjeha! Ali, ne pozivajte nas obične građane da obavljamo njihov politički posao, jer se u normalnoj podjeli posla podrazumijeva što je posao profesionalnih političara i diplomata. Populistička je politika praksa prošlog stoljeća! U ludilu medija, doista nam ne treba još jedno ludilo naroda na cesti, ili ludilo nereda oko shoping-centara!

Sa(n)jam Nives Celzijus u Istri

Malo povijesti: knjižna manifestacija pod nazivom Sa(n)jam knjige u Istri, nastala je pred nekih 14. godina, zahvaljujući upornosti i šarmu Magdalene Vodopije, ugledne pulske knjižarke koja se sve vrijeme trudila da knjiga i događaji koje kreira uz pomoć knjige – imaju svoj glamour.
Književnu nagradu Kiklop začela je Magdalena prakticirati od 2004. g. A tri godine prije toga Magdalena je “na pladnju” dobila ideju za svoju knjižnu nagradu, nakon što je na jednoj od sesija Zajednice nakladnika i knjižara Hrvatske Gospodarske komore (ZNK HGK) čula od mene sve što joj je za neposrednu akciju bilo potrebno – tj. o potrebi, smislu, vrijednosti i koristi takve nagrade za podizanje knjižne produkcije i knjižne kulture na višu razinu od one na kojoj se trenutačno nalazimo.
Naime, u to doba planetarnog Grammyja, kako je ZAMP za domaće potrebe vrlo dobro, korisno i uspješno kopirao događanje Porina, činilo se logičnim da izdavači (koji ni do danas nemaju vlastitu cehovsku instituciju) osmisle i pokrenu svoju godišnju manifestaciju na kojoj bi se dodjeljivao veći broj raznorodnih knjižnih nagrada – prikladno različitosti kategorija knjižnog stvaralaštva.
Kvaka u tako osmišljenom nagrađivanju – istaknuo sam tada – bila je da nagrada bude tek povod za popularizaciju kupovanja knjiga i čitanja (i tada smo, naime, znali ono što nam ovodobno istraživanje navika čitanja i kupovanja potvrđuje...). Elem, simbolično nagrađivanje mnoštva istinskih knjižnih djelatnika (autora, urednika, knjižara, knjižničara) imalo je tek vrlo usputan motiv – da ih se dodatno potakne da knjige budu kreirane na kvalitativno bitno višoj razini a koje će kupci i čitatelji honorirati.
Jasno je, dakle, da je forum ZNK HGK radosno pozdravio tu ideju, ali sve zasluge za njenu realizaciju ipak pripadaju neodoljivoj Magdaleni.
E sad, druga je stvar što se ozbiljan kontekst u kojemu knjiga nastaje – nikako ne poklapa s ovodobnom potrebom redkarpetizacije sveukupnog javnog života, pa tako i knjižnih događaja. A kada glamourizacija knjižnog okoliša postane glavni motiv knjižnoga sajma, onda je tek pitanje dana ili godine kada će se dogoditi skandal kao što je ovaj – kada npr. zapisi o sveopćoj kvaziautorskoj seksualiziranosti potiru svaku drugu literarnu vrijednost. Nives Celzijus je za Hrvatsku i za hrvatsku knjigu, dakle, mjera i omen – naša Barbie (hrv. je/Barica) u nama ipak bitno prikladnijim omjerima. Ona je sada pravi pokazatelj mjesta do kojega je došla hrvatska knjižna kultura – koja nam je nekad, premda ne tako davno, tj. u XX. stoljeću – tj. upravo onda kad je bila getoizirana – bila čak mitsko mjesto. Tako se taj mit o tisućljetnoj kulturi do danas najprije pretvorio u mit o kamenoj kulturi (sjetimo se TV-dnevičkog prikazivanja mramorne ploče, pa Baščanske bašćine, ter HDZ-Marulićijade, em libero-Držićijade [eh, kad bi bar raspon bio tako bogat i vrijedan višekratnog spominjanja...], da bi i ti artefakti sada bili potisnuti pred ovodobnom autorskom seksualnom olujom, tj. konačnom banalizacijom/primitivizacijom knjige.
No, ako je mit nešto što konačno treba demitologizirati – zašto se baš moramo odreći i te mitske težnje da budemo, tj. da opstanemo kao narod kulture? Baš kako bi rekao Vlado Gotovac: “Mi Hrvati – mali smo narod. Niti možemo, niti smijemo sebi dopustiti težnju za rastom u širinu. Mi, stoga, od sebe moramo zahtijevati da rastemo u visinu...!” No, nažalost, Vlado Gotovac nije ovdje gotovo nikome poticaj. Stoga rast u visinu duha, ter rast i porast duha mozemo zabaraviti; ostaje nam samo rast i porast duga i uličarstva.
Ipak, pred nešto više od mjesec dana i zagrebački antikvar Pjer Bilić na istu je temu Magdaleni uputio kritiku i naputak:
“Zaključno, pogled na listu dosad nagrađenih urednika sasvim zbunjuje. Nije valjda da je knjiga spala na dva slova i da se nema koga nagraditi. Sve kao da se vrti oko desetak izdavača i njihovih urednika. Prateći produkciju i urednike koji se potpisuju, imam dojam kako već sada postoji puno imena dostojnih nagrade, a nekako ne vidim da ih se uzima u obzir: Marotti, Bojan; Hekman, Jelena; Senta, Zoran; Farkaš-Sfeci, Gordana; Rizvanović, Nenad; Vujičić, Kristijan; Katunarić, Dražen; Strpić, Ognjen; Gracin, Alica; Vučić, Miroslava; Savić, Dimitrije; Knežević, Radule; Ott, Ivan…” [http://blog.vecernji.hr/bibliofilija/2008/11/10/]
Elem, možda će skandal sa zanosnom, zamamnom ali šikaniranom literarnom djelatnicom po imenu Nives Celzijus te teknajavljena dugotrajna ekonomska kriza ipak izoštriti našu dioptriju za čitanje onoga što se baš i ne piše velikim reklamnim slovima. Valjda će jednom i knjižne nagrade naći svoj put do dobrih pisaca, izdavača, knjižara, knjižničara, antikvara... No, osim Celzijus i drugih Nives-lobbysta, -makeupista, -croatista i drugih Nemo-utopista, -kritičara & -te/r/or/etičara – ekipi koja dodjeljuje nagradu Kiklop treba na kraju reći: “Jeste li posijali nagradu za knjižni hit – tj. za najprodavaniju knjigu? Jeste li pristali pod danim uvjetima sudjelovati u glamouroznom događanju 'hrvatske kulture'? Eto, došlo vam je vrijeme žetve! Sad imate visoko-dizajnirani knjižni proizvod! A nije li Nives – najbolji hrvatski brend, ah...?! Dakle, konzumirajmo doma to naše, to najbolje što imamo i preporučajmo ga dalje diljem svijeta. Hrvatsko je najbolje, zar ne!? Tko god nam ne vjeruje, neka pročita i potom odmah nazove divnu gospođicu Nives Celzijus! Možda mu se posreći pa da mu uz njezin personality bude puno bolje negoli meni što je bilo sa ženskim likovima iz Ivaninih Priča iz Davnine.

Toplovodno razotkrivanje istine o stanju prevodilačke i izdavačke kulture

Tekst u Vijesniku, od petka, 31. listopada 2008, pod naslovom:
Golema praznina od »Izgubljenog raja« do ruske emigrantske književnosti, iz pera Sandre-Viktorije Antić,
govori o klasičnoj boljki hrvatske kulture, tj. hrvatskoga izdavaštva i prevoditeljstva.

Sve u tome tekstu lijepo je rečeno. Nadasve, bolno istinito.

Na isti problem osobno sam ukazao pred više od 11 godina, u ondašnjem TJEDNIKU koji je tada uređivao Krsto Cviić. Ni onda nije bilo koristi od toga. Stoga, ne vjerujem ni sada da će ovaj tekst probuditi nečiju savjest.

Dakle, u ovoj zemlji problem je jedino u tome što je 'prigovor' iz poznate bajke o 'ušima cara Trajana' bio daleko smisleniji i efikasniji od zaludna pisanja zaludnih primjedbi po hrvatskim tiskotinama.

No, možda u ovoj današnjoj 'zemlji mira i spokoja' — otkrivajući toplu vodu svakih desetak godina — uskoro ipak shvatimo kako je i Srbija i Slovenija i BiH, u (ne samo) ovome segmentu kulture — daleko ispred nas, premda kulture tih zemalja baš i nisu bile u takvoj prednosti onomad, kada su hrvatski intelektualci pisali poznatu DEKLARACIJU o jeziku. A napisali su je tada s uvjerenjem kako je jugoslavenska/srpska politička nad/moć hrvatsku kulturu stavila u podređeni položaj.

Ako je zapravo tuđinska politička nad/moć kriva za položaj naše kulture, što bi pak onda bidna hrvatska 'poštena inteligencija' trebala još misliti o svojim današnjim političkim nad/moćnicima. Kojim li tuđinima pak pripadaju današnji politički vladari naše kulture i tako kultivirane zemlje?!

Primjerice, u srpskom dnevniku DANAS, u vrijeme ovogodišnjeg Beogradskog sajma knjiga, objavljena je informacija kako Srbija danas proizvodi više knjižnih naslova negoli sve zemlje ex-Jugoslavije — zajedno.

No, eto, ne moramo se zabrinjavati. U Hrvatskoj ionako nitko ne čita srpske novine. Pa takva situacija nikoga i ne treba brinuti. Pitanje je samo čita li [čuje li] još itko? ('Čuješ li me Iveee!!!', dreknuo bi s neba Toma Bebić, promuklo zavijajući odozgo finale svoje slavne Nevere.)

Govor na promociji knjige Gordane Bosanac: Utopija i inauguralni paradoks [2005]

Knjiga UTOPIJA I INAUGURALNI PARADOKS autorice Gordane Bosanac vrlo je obimna knjiga, na kojoj je autorica dugo radila, a i samome izdavaču trebalo je čak dvije godine da knjigu objavi, uz silne popratne poteškoće.
U eri ekspresne individualizirane strojne proizvodnje knjige, nažalost, sudbina je to filozofije kao žanra, tj. definitivno jednog čudnog i prilično slabo-komercijalnog soja književnosti. Premda se u doba intelektualne pošasti marksizma filozofska knjiga iliti filozofska književnost poprimala masovne razmjere u tiskarskoj proizvodnji (bilo je to doba masovne kulture regala), ipak se ona razmjerno slabo čitala, premda je njezina ezoterična priroda gotovo jednako privlačila i kvarila omladinu, uostalom, baš kao i uvijek.
Predmet autoričina bavljenja jest razumijevanje i objašnjenje razdoblja socijal-komunizma (autoričin adekvat za realni socijalizam). To vrijeme počinje Oktobarskom revolucijom, a repovi te epohe protežu se do današnjih dana, tako da u realnom životu današnjice uz pomoć aparature koju nam nudi autorica, možemo očitati obrasce javno-političkog djelovanja i ponašanja iz onoga vremena, premda ih sada vidimo tek kao farsične obrasce, tj. preživjele oblike stare, zapravo mrtve epohe.
Vrijednost je ove knjige u tome što ona na socio-teorijsko-filozofskom planu pokušava protumačiti razloge nastanka, opstanka i nestanka socijalizma kao mogućeg socijalnog projekta. Zahvaljujući prethodnom znanstvenom konformizmu, autorica ovdje nema nikakvih uzora kojima bi se mogla poslužiti, stoga mi se čini da je njezino tumačenje prirode komunističkih društava koliko jednostavno, možda čak i prejednostavno, toliko i originalno.
Pri tome treba uzeti u obzir da je autorica odlučno odbacila mogućnost koju su mahom preuzeli mnogi vrlo tankoćutni komunisti koji su znali predosjećati bilo nadolazećeg vremena – naime, njoj je travestija strana: ona je radije pristala na to da bude totalni autsajder (pa da tako i objavi knjigu u autsajderskom KRUZAKu) već samom činjenicom da pristaje priznati da je bila uvjereni komunist, negoli da sada postane transvestit koji nam intelektualističkom manirom tumači ulogu i važnost ljudskih prava, a pri čemu bi trebalo prešućivati činjenicu da je s uvjerenjem predavala marksistički nauk o društvu.
Da bi nam predočila karakter socijalizma, što bi se moglo očekivati -- autorica ne preuzima Hegelovu obrazac – poznatu sliku o filozofskoj znanosti kao o Minervinoj sovi koja leti u predvečerje, dakle, onda kad je građansko društvo zgotovljeno i kada se zapravo filozofska znanost u vidu pravne strukture uma sljubljuje s građanskom zbiljom. Hegelu je ta praslika trebala tek da skine pokrov sa svoje filozofske zgrade kako bi nam po tko zna koji puta pokazao da su logos i svijet -- jedno.
Nasuprot toj mitskoj sovuljaginskoj Hegelovoj građanskoj strukturi, koju su u prethodnoj epohi mnogi marksisti koristili da bi opisali kraj građanskog društva, i nadolazak novog boljeg i pravednijeg svijeta maštanog u utopijskim snovima, Gordana Bosanac nam sada nudi tek predgrađanski model velikih vračeva – augura, koji proriču budućnost i koji proglašuju – inauguriraju dolazak NOVOGA DOBA. Socijalizam je nastao tako što je proglašen, i što sada tako IMA BITI. Sve što se nadalje obavlja, obavlja se na tragu toga proglasa. Možda je jedini problem u tome što, kada je došlo tomu vrijeme, nitko nije proglasio njegovu laž, umjesto toga, proglašena je tek njegova smrt; možda baš tako kao što bi se proglasila npr. careva smrt, a da se nitko ne bi upitao nije li taj car možda bio lažni car. [Možda se s nekom rezervom ipak može razmotriti činjenica da je onodobni veliki jugo-socijalistički filmski meštar Veljko Bulajić ranih osamdesetih kreirao film Lažni car Šćepan Mali, a koji su neki filmski kritičari prepoznali kao alegoriju i analogiju sudbina Crne Gore pod Šćepanom Malim i Jugoslavije pod Titom.] No, ipak su se koncem osamdesetih pojavili oni koji su sasvim dobro poznavali inauguralne modele i obrasce i koji su se njima poslužili u inauguraciji nove zbilje.
Gordana Bosanac je u razdoblju prošlog desetljeća sasvim ispravno očitala farsične inauguralne modele na djelu i o tome nas obavijestila – u zadnjem dijelu svoje knjige. Da smo ih i sami kao građani “nove zbilje” htjeli vidjeti, pitam se, bismo li bili u stanju pridonijeti tome da naš ne baš lagan život u tom razdoblju bude barem ponešto autentičniji?
Govor na promociji knjige, 2005.

KNJIGE [s]UDB(in)A

ILI POSTOJI LI ALIBI ILI ZAŠTO SMO U SVEMU ZAKAŠNJELI?
Uz “pohvalu” g. Antuna Vujića izdavačkom pothvatu KruZaka

Antun Vujić: “Filozof koji je neprimjetno ušao u opće znanje čovječanstva, Tema, 3-4, 2004.

Vujićeva pohvala doista lijepo zvuči. Vrijedi ponešto od toga citirati:

“No, ako je riječ o hrvatskoj čaroliji Poppera, ona je uvelike izdavačka i pripada Krunu Zakariji i njegovoj izdavačkoj kući KruZak ... Gospodinu Zakariji pripada čast istinske privrženosti izdavanju Poppera još u vrijeme prije izdavačkog booma 2000-ih.”

“Ako borba za demokraciju ne znači samo borbu za njen vanjski, političko-pluralistički okvir, koji je mahom postignut, nego uključuje i institucionalnu izgradnju društva, napose javno prepoznavanje boljih i lošijih društvenih ponuda, onda će ovaj KruZakov izdavački napor ... svakako doprinijeti osposobljavanju i našeg društva za način mišljenja koji mu još uvijek poprilično nedostaje.”

Na prvi pogled, bez konteksta, citat zvuči gotovo bajkovito. Hvala g. Vujiću na ovim velikim riječima. Hvala mu i za zgodan prikaz elementarnih Popperovih ideja i njihova utjecaja na Zapadu i na Istoku.
No, ipak, nikako mi jasno nije zašto g. Vujić nije barem pokušao ostaviti dojam da je knjigu listao dalje od naslovne stranice prvog toma. Ovako, sada kada je muka prevođenja i objavljivanja u potpunosti iza nas, ispada kao da sav taj učinjeni napor i nije bitan, a možda uopće i nije bio potreban. Ili tek godine svoje ...?!
Također, kada se pokuša malo pažljivije čitati tekst g. Vujića, izranja najedanput začuđujuća činjenica kako on ništa ne zna o Popperovoj poslovičnoj sumnjivoj kompetenciji, tj. prijepornosti u pogledu tumačenja i prevođenja antičkih tekstova. Tako g. Vujić bez ikakva kontekstualiziranja tek utvrđuje da je “...Popper prevodio s grčkoga jer nije bio zadovoljan drugim prijevodima...”.
No, samo po sebi to nije toliko zbunjujuće, osim što ostavlja dojam kako je ovaj pionir hrvatskog bliskog susreta s Popperom odmah nakon svojega pionirskog kontakta s tom filozofijom istodobno zabacio svoju intelektualnu znatiželju i kako se nakon svoje prve i jedine knjige – Popperom, filozofijom i/ili političkom teorijom više ne bavi.
Tako nam g. Vujić razvidno “von oben” prezentira vlastitu svjetlosnu udaljenost od predmeta o kojemu hoće instruirati svoje čitatelje – poput onog penzionerskog pripravnika, tj. starog gimnazijskog učitelja filozofije koji svoje učenike poučava Aristotelovim tekstovima, a koje je zadnji puta in continuo pročitao još u doba kada je bio pri kraju svog filozofskog studija.
Promotri li se pak njegova izjava kako je djelo još “prije čitao na engleskom”, ne treba imati iluziju i povjerovati mu da je doista sada uopće htio uložiti dodatni napor te “prvi puta čitati [i] na hrvatskom”. Štoviše, ne bi nas uopće trebala začuditi činjenica da on nikako nije imao volje pročitati ijednu cjelovitu rečenicu hrvatskog prijevoda. Tako se naime već ad hoc može ustanoviti da je u svome tekstu jedva uspio navesti prevoditelja prvog toma – Dražena Karamana (čije prezime već u sljedećoj rečenici sklerotično prekršta u “Katunarić”), ne osvijestivši pri tome elementarnu činjenicu da su drugi tom prevodili sasvim drugi ljudi: Darko Polšek i Filip Grgić.

[No, mislim da to nije samo njegov problem, to je ipak i problem samog uredništva Teme. Naime, urednički-redaktorski posao uvijek bi se morao obaviti: ako se hoće imati kvalitetan časopis, nije dostatno okupiti poznata, ili još bolje, imena kojima se bespogovorno vjeruje - u njihovu kvalitetu i stručnu vjerodostojnost. U ovom slučaju očito je da je uredništvo Teme, da je htjelo, moglo suspregnuti ovakve stručne gafove poznatog socijaldemokratskog Popperovca i bivšeg ministra kulture. Ovo upozoravam zbog kvalitete i budućnosti Teme, u koju kao časopis za knjigu optimistički vjerujem - želeći joj doprinijeti i osobnim prilozima.]

No, osim mogućeg razloga pod nazivom “zamor materijala”, za sve to možda je zapravo signifikantna njegova komparacija engleskog izvornika i srpskog, bošnjačkog i hrvatskog izdanja, tj. prijevoda. Tako on, tek onako, “lep duh k’o greh i šeret k’o uvek” što bi se reklo u istočnom – “senzualnom izričaju”, navodi kako je hrvatski prevoditelj, valjda prilagođavajući izvorni naslov prvog toma hrvatskom izričaju, postupio prevodilački puno primjerenije od svojih srpskih prevodilačkih kolega.
Ono što ovdje posebno bode u oči, jest Vujićeva aluzija na tzv. “jezično adaptiranje”. Činjenica jest da je srpski prijevod objavljen 1993, a da je bošnjački “prepjev” (što Vujić naziva “adaptacijom”) nastao pet godina kasnije. Vujić svojom ponovljenom formulacijom kako jezici – srpski, bošnjački i hrvatski – ne trebaju prevoditelje, ali imaju “adaptatore”, pravi izravnu aluziju koja se jedino može protumačiti na sljedeći način: a) barem deset godina zakašnjeli hrvatski prijevod samo je [mislim da Vujić drži: “konačno dobrodošla”] adaptacija prijevoda sa srpskoga, b) a ako bi hrvatski prijevod, kojim slučajem, doista bio prijevod s engleskog a ne tek prepjev/adaptacija sa srpskog, u što, slutim, on sumnja, to bi zapravo ionako bio te uludo bačen novac u kojemu sudjeluje tek jedan svjetski osobenjak – Soros, te jedan lokalni – Zakarija.
Ne mogu u potpunosti dokazati da g. Vujić tako doista misli, ali neki njegovi prethodni postupci daju mi pravo da vjerujem i tumačim to baš tako.
Ipak, za svaki slučaj, odbacujem samu primisao da smo “prepjevavali” srpski prijevod. Ljudi koji su mukotrpno radili na projektu prevođenja Popperova Otvorenoga društva na hrvatski jezik ipak nisu zaslužili da im to itko imputira – pa bio on možda i bivši ministar.

OTPISIVANJE KRUZAKA MINISTROVIM PEROM
Sada, prije negoli je zaboravimo, načas oživimo činjenicu da je g. Vujić donedavno (2000-2003) bio ministrom kulture (imenica u instrumentalu nije tek moj jezično-čistunski hir, nego omen funkcije).
Ovdje je dakle mjesto da se usput prisjetim nerazumljivog i netransparentnog onemogućavanja, tj. ne-odobravanja potpore za izdavanje knjiga mojemu KruZaku, koji g. Vujić sada iznenadno toliko hvali (ili “hvali”?) – i time kao da gotovo neumjesno podilazi, valjda na taj način ispirući nečistu savjest. Pamteći to, naime, doista nisam nikako imao volje da mu u kakvoj ishitrenoj ceremonijalnoj gesti, kao tadašnjem ministru, poklonim svoje izdanje Popperova Otvorenog društva.
O čemu je zapravo riječ: KruZak je mala izdavačka kuća, zapravo – tekstualno-izdavački “štrikeraj” – prosječno godišnje objavimo svega 5-6 naslova, premda su tih pet-šest naslova godišnje – od 1995. do 2004. – bili sve sami “kapitalci”. Po kriteriju malog broja naslova u godišnjem izdavanju, neki nas čak i ne ubrajaju u izdavače – izdavači su prema takvoj interpretaciji valjda samo oni koji imaju INDUSTRIJSKU (hiper)produkciju.
Stoga je takvoj KUĆNOJ RADINOSTI, onemogućavanje dobivanja potporâ zapravo zadavanje teškog – gotovo smrtnog udarca. A koncem 2002. g. ministar Vujić potpisao je negativna rješenja za čak 7 (slovima: SEDAM!) KruZakovih aplikacija na natječaj. Iduće, 2003., nakon što sam podigao glas prosvjeda u javnosti (jedino što sam mogao), od spomenutih 7 naslova potporu su ipak dobili 5 naslova, ali za dva je naslova ministar Vujić ponovno potpisao negativna rješenja, čemu je pridruženo negativno rješenje za još jednu knjigu. Zahvaljujući tome, KruZak je (iz)gubio timing, a možda nije zgorega ponoviti da potporu od Ministarstva kulture 2002. i 2003. g. nisu dobila sljedeća KruZakova izdanja:
1. Ronald Dworkin, Shvaćanje pravâ obiljno – vrlo težak i skup prijevod, jer su sama tematika i metoda sadržajnog prikaza u knjizi po sebi teški;*
2. As (The Card), roman Arnolda Bennetta, velikog engleskog pisca s razmeđa 19. i 20. stoljeća (koji nikada prije** na hrvatski nije bio preveden) – vrlo duhovit i literarno vrijedan roman o hochstapleru koji je smislio kreditnu karticu;
3. Tihomir Vukelja: Nesjedinljivo znanje. Bohrov doprinos filozofskoj teoriji spoznaje – popularizacijsko djelo o jako važnoj temi prošlostoljetne prirodne filozofije na kojoj se temeljio ukupni civilizacijski – znanstveni, i tehnološki doseg.

“ZAKAŠNJELOST”, “PREURANJENOST” I BIJELE PJEGE
No, g. Vujić (ne samo) u pogledu na izdavanje Poppera (promatrajući ga sub speciae sui solis) ipak konstatira jednu važnu činjenicu:
“Što se tiče moje knjige Otvorena znanost i otvoreno društvo, prvog većeg rada u Hrvatskoj o Popperovoj filozofiji, ona je izišla tek 1987., desetak godina nakon što je izvorno bila napisana. Napisana prerano, ..., ona je stigla prekasno... .”
U tome se s njim na određen način, per analogiam, slaže moja autorica i promotorica, dr. Gordana Bosanac, koja je na predstavljanju KruZakovih izdanja na tribini DHK, 14. travnja 2004. konstatirala da neke svojedobno jako utjecajne i jako važne knjige dolaze zahvaljujući KruZaku, premda su zapravo “zakašnjele”.
To zakašnjenje KruZakovih izdanja može se tumačiti na različite načine. Npr. Francuzi tek sada, na reprezentativnoj hrvatskoj izložbi ove godine priređenoj u njihovoj zemlji otkrivaju hrvatski doprinos renesansi, a koji je za neke njihove stručnjake tako fascinantan da smatraju kako će sada iz temelja mijenjati percepciju o talijanskoj i europskoj renesansi. Ako se tu može konstatirati da je riječ o kulturalno-povijesnom propustu spoznaje o dosegu i opsegu europske kulture jer, na koncu, francuski mediji u spomenutom kontekstu spominju vlastitu BIJELU PJEGU, isto se, prema hrvatskim prilikama, analogno može reći u KruZakovu slučaju: pa Euklidovi Elementi nastali su pred 2.500 g. i postavili su temelje europskoj znanosti i civilizaciji! Ta knjiga (tj. te knjige), poput Biblije, u svijetu je najizdavanija i najčitanija knjiga (iako, ne i u Hrvatskoj!). Tom knjigom (tj. tim knjigama) bavilo se nekoliko značajnih povijesnih imena koje se smatra našim precima, svakako našim kulturnim i znanstvenim utemeljiteljima i predšasnicima – npr. Herman Dalmatin, Rugjer Bošković i Marin Getaldić. No, na hrvatskome jeziku (ako ne računamo latinski jezik – hrvatskim), nisu se dosada te knjige mogle čitati.
Sada, zahvaljujući KruZaku, može se čitati na hrvatskom prvih 6 knjiga (nisam još izgubio nadu da ćemo iznijeti i preostali dio prijevoda). Knjiga je možda “zakašnjela”– zahvaljujući KruZaku (koji eto postojao nije u nekim drugim hrvatskim stoljećima), pa je knjiga izdana tek 1999. – kojom se, eto tako, simbolično zaključuje prvi hrvatski milenij.
Premda se (neželjeno-krvav i brutalan u svakom smislu) nastanak Hrvatske kao demokratske države dogodio u sumrak sumornog 20. stoljeća, Popperova filozofija i Popperova djela Hrvatskoj ni u čemu nisu mogli biti od pomoći. Post festum pojavljuju se tek jedina tri hrvatska, tj. KruZakova izdanja Popperovih djela: Bijeda historicizma (KruZak: Zagreb, 1996), U potrazi za boljim svijetom (KruZak, Zagreb, 1997) i famozno Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji (KruZak, Zagreb, 2003.). Ali, Poppera, kao ni drugu važnu svjetsku literaturu, reklo bi se po posudbama u knjižnicama i po zalihi primjeraka na skladištu knjiga, hrvatski intelektualci gotovo da i ne čitaju.
Da izbjegnem “prejake zaključke” – možda ipak da ovaj ekskurz odmah, ponešto zbrzano, zaključim: možda će se nakon isteka nekoliko razdoblja povijesnog vremena naši nasljednici diviti našoj boljoj prošlosti, poput onih naših susjeda koji se također dive svojoj (boljoj) prošlosti, premda uočavaju i metafizički se eto iščuđavaju da u njih, npr. “nije bilo baroka”. Tako i kod nas: jedva da je ikad bilo liberalizma i “popperovstva” i još koječega što KruZak eto (ili drugi mali hrvatski izdavači), sam izdati stići neće. No, sasvim sigurno, na karti hrvatske kulture ostat će nam tek jedini trag – BIJELA PJEGA. No, hoće li to ikoga zasmetati?

KULTURA KNJIGE U IDEOLOŠKOM OBRASCU
Vratimo se ipak kulturi knjige u hrvatskom jezičnom prostoru – opet na Popperovu primjeru:
Čudno je doista da se smatra kako je glavni razlog za neobjavljivanje Popperova Otvorenog društva u Hrvatskoj i Jugoslaviji onoga doba (kada filozofskim katedrama vladaju marksisti) tek njegova tada jako ozloglašena i sasvim nezaslužena etiketa pozitivista ili “hladno-ratnog huškača s druge strane željezne zavjese”.
G. Vujić je naravno, opet u pravu: to je doba kada svaki filozof koji drži do sebe svoju znanstvenu legitimaciju vidi jedino u promišljanju suodnosa “vlastitog” mišljenja s marksističkim prototipovima i stereotipima. Tako više tada mladih i perspektivnih filozofa pišu knjige s integrativnim naslovima, kao što je npr. Marksizam i strukturalizam, Marksizam i lingvistika, Marksizam i frojdizam, itd. Nezamislivo je bilo – bilo što što se istodobno ne bi dovelo u svezu s marksizmom. Hajdegerovska mladež otkriva u to doba Heideggera prvenstveno zahvaljujući posredovanju svojih marksističkih učitelja i najizvornijih komunističkih filozofskih proroka: Vanje Sutlića i Gaje Petrovića.
No, nije sada problem u tome što su neki marksisti danas zatajili svoju marksističku pripadnost. Uostalom, marksiste više nitko ne progoni, pa čak i ne proziva (premda je bilo i ima još dosta neutjecajnih primitivaca koji tu i tamo nešto blebnu, a to se onda koristi za halabuku o ugroženosti: danas je još uvijek jako korisno dizati poviku na revanšizam za koji je sasvim izvjesno da se dogoditi neće). Stoga izgleda doista čudno kad ih se hoće braniti, premda su na vlasti i u sasvim konkretnim centrima moći.
Problem je u nečemu drugome: naime, u tome što dotični post-marksisti sami ne osjećaju nikakvu odgovornost za filozofski znanstveni rad i za filozofsku kulturu. Kao da bi, osim intelektualaca ove zemlje (bili oni marksisti, liberali ili nešto treće), netko drugi trebao brinuti brigu o poboljšanju lošeg stanja (filozofske) kulture, pa time i kulture (filozofske) knjige.
Teško je doista naći opravdavajući razlog za neobjavljivanje Poppera već koncem šezdesetih ili sedamdesetih godina u Zagrebu, Sarajevu ili Beogradu. Naime, u Beogradu je ipak (kao što i g. Vujić konstatira) objavljena barem Popperova Logika naučnog otkrića, a Beda historicizma pred raspad Jugoslavije (1987. ili 1989?).
Zašto se nije objavljivalo Popperova djela? U časopisu Praxis, njegov je urednik Gajo Petrović, već u njegovu startu, sredinom šezdesetih, zapisao da su neortodoksnim marksistima draži oštroumni kritičari marksizma od neproduktivnih marksističkih papagaja. To je filozof koji je svakako mogao i morao poznavati Poppera. Praxis-filozofi imali su posebice velik utjecaj na prevodilačku politiku, barem kad su u pitanju filozofska djela, ponaosob u izdavačkoj kući Naprijed. Rezultat tog utjecaja jest Naprijedova filozofska biblioteka koja još i danas izlazi, sada u izdavačkoj kući Ljevak.
No, kad se usporedi s izdanjima sarajevskog Logosa i beogradskih izdavača BIGZ-a i Nolita, jasno je da je Zagreb zapravo jako zaostajao u izdavanju filozofske i humanističke literature u odnosu na Beograd i Sarajevo (baš kao što je imao i drugih velikih ograničenja u odnosu na svoje izravne jugoslavenske usporedne točke) u baštinjenju suvremenih filozofskih kao i općekulturnih ideja. No, nekakva strategija se ipak mogla naknadno iščitati iz onoga što je tih godina bilo objavljivano, premda, to što se objavljivalo tada ukazuje tek na temeljnu prožetost marksizmom i marksističkim hajdegerovstvom gotovo svih tada djelatnih zagrebačkih filozofa, dok je gotovo sve drugo bilo potpuno izvan interesa. Na koncu, već smo ovlaš naznačili da su nemarksistički hajdegerovci mogli egzistirati samo zato što su izvorni marksisti posta(ja)li hajdegerovci.
Zbog toga Petrovićev stav prema oštroumnim kritičarima marksizma treba shvatiti tek kao deklarativan stav: Popper je u najboljem slučaju u nedogled čekao red za prevođenje i objavljivanje – trebalo je valjda prije objaviti Blochove litanije, Lefebvreove pisanije i koješta drugoga sličnog, a jako je važno ovdje kazati: prevodilački resursi u Hrvatskoj bili su i tada ograničeni, premda ne toliko koliko danas, kada već odavno zvono zvoni na kulturnu uzbunu. Na koncu, danas čak nemamo dostatne prevodilačke resurse za prijevod europskih pravnih dokumenata koji se svakodnevno produciraju i multipliciraju, tako da tone neprevedenog pravnog materijala prije ulaska u EU čeka hrvatsku slavnu prevodilačku armadu (koja nikako da se uobliči).

UPITNIK KRANJČEVIĆEVA ADAMA
Problem se u ono doba sastojao u tome što se postojeća izdavačka strategija zbog pretežitosti ideoloških utjecaja nije mogla pristojno izbalansirati. Akademske institucije – fakulteti, katedre, instituti i zavodi, Akademija i Matica ni onda nisu bile dužne brinuti o kapitalnim prijevodima – kao što nisu ni danas. No, dok u ono vrijeme to nije toliko dolazilo do izražaja, sada je sasvim razvidno: ako im, naime, to nije primarno, koji je zapravo istinski razlog njihova postojanja? Čuvanje hrvatske baštine u njenoj kuli bjelokosnoj – zar (te stalno reprintiranje i prežvakavanje istoga – od Marka Marulića, preko Gazophilaziuma, do pretpotopnih stoljeća hrvatske književne polu-pismenosti)!? Ne radi li se u tome tek o radikalno zastarjelom, konzervativnom nacionalnom naboju koji tako upravo onemogućuje opstanak suvremene nacije? Bojim se da unutar-institucionalni glas savjesti odavno ne funkcionira (premda Karanjčevićev posljednji Adam iz povijesne blizine hrvatskim institucijama u posljednjem hropcu još uvijek dovikuje: “de te fabula narratur”). Je li ispravno očekivati da će te probleme tek onako usput riješiti neki mali izdavači (koje inače svaka ministarska šuša može pogasiti kao čik cigarete – a cigarete i čik u zubima danas su pak, za razliku od doba ikona “angažiranih intelektualaca”, tek znak arogantnog i nepristojnog ponašanja)? Ne očituje li se u tome potpuna intelektualna nemoć i krah svih sveučilišnih i kulturnih institucija?

PROSTITUIRANJE KNJIGE
No da ne bi bilo dodatne zabune – budući da je na neki način ona već na djelu: nije moguće jednostrano podupirati i razvijati samo prevodilaštvo ili samo književno-kreativan rad ili samo izdavaštvo – to je svakako potrebno, ali stvar je daleko kompleksnija, a napor vlasti i novac poreznih obveznika daleko potrebitiji od onoga što se trenutačno čini i onoga što se trenutačno izdvaja. Naime, stvarni medijator-katalizator prevodilaštva ili pak pjesništva ili pak beletrističke te filozofsko-znanstvene produkcije nisu udruženja i pojedinci koji trebaju stipendije, potpore i subvencije (dobivaju ih i ribari i seljaci), pa nisu čak i najbolje i najkvalitetnije profilirani izdavači; nije to ni knjižarska mreža – koja je u općoj pomami (sjetite se usklika: “imamo Hrvatsku”) – nestala. Stvarni medijator kulture knjige i kulture riječi jest društvo. Država pak društvu (a ne tek “potrošačima beletristike”, literarno-književnim kreativcima ili pak izdavačima), mora omogućiti komunikaciju, i ne samo u vidu cestovno-željezničko-brodsko-telefonsko-elektronske komunikacije. Ta komunikacija danas knjizi je itekako potrebna budući da je knjiga danas potpuno potisnuta iz svih javnih medija, a ljubitelji knjige i izdavači pretvoreni su u marginalne grupe, koji se moraju boriti za svoja elementarna prava. Kao što smo svjedoci ovih dana, knjiga više nije vrijednost i kulturno dobro po sebi, nju su najmoćniji tiskani mediji funkcionalizirali i desakralizacijom spustili do razine uličnog prostituiranja, svodeći je konačno na vrijednost reklamnog kozmetičkog preparata čija je zapravo jedina svrha – DA BOLJE PRODA NOVINE. No, knjiga je doista loša prostitutka: riječki je “Novi list” prostitutku (knjigu) koja makroima (novinama) donosi bolju prodanost već zamijenio nosačem zvuka.

DRŽAVA I KOMUNIKACIJA KNJIGOM
Država, dakle, mora doista brinuti o svim komunikacijama. Ali, država društvu mora omogućiti i komunikaciju knjigom, a također brinuti i o njoj. Ako toga nema, pitanje je, čemu nam je pred 35 godina uopće trebala “Deklaracija o jeziku”, pa, konačno, sada kada je u zemlji (društvu) sve što je doista jako materijalno vrijedno ionako već u stranom privatnom vlasništvu ili u vlasništvu multinacionalnih kompanija i korporacija, o čemu država još mora brinuti? Pa valjda u prvom redu o poštivanju hrvatskih zakona i hrvatskih građana te o životu i promicanju hrvatske kulture!
Hrvatskom građanstvu – čije je prerastanje iz naroda u naciju u posljednjih stoljeće i pol obilježeno frustriranošću Bečom, Peštom i Beogradom, premda još uvijek postoje razlozi za impresioniranost – sada više ne postoji nikakav rezervni alibi. Alibi za zakašnjelu knjigu uvjetno još može postojati, ali alibi za zakašnjelost nacije, zapravo je alibi za odgađanje priznanja zrelosti nacije.
No, država valjda ipak mora svakodnevno brinuti o općoj razini kvalitete života i sigurnosti svojih građana, tj. ona doista svakodnevno mora brinuti o tome da se hrvatske građane u njihovoj svakodnevnoj egzistenciji ni u čemu ne ugrožava, ne obespravljuje i da ih se kulturno ne unazađuje!
_______________
* Za usporedbu, knjige slične veličine (premda ne i analogne društvene ili političke važnosti - ipak je to knjiga s početka prošloga stoljeća) i prevodilačke težine: Nicolai Hartmann: Etika, dobila je u isto doba potporu u visini od 40.000,00 kn. Ako se uz to uzme u obzir da je Popperovo Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji, I. i II., koju g. Vujić toliko hvali (ili “hvali” – ovisno o stajalištu) za njegova mandata zapravo dobila potporu od 17.000,00 kn (ili 8.500,00 kn po tomu), a čak su i početnički uzbirčeni pjesmuljci i pornografija simplex dobivali jednaku sumu (je li to taj “izdavački boom 2000-ih”?), onda svako suvislo pitanje o institutu potpore i njezinim kriterijima ovdje pada u vodu, i to ne samo u doba ministra Vujića, nego i prije, a bojim se da bi moglo biti i – poslije! Ako kojim slučajem ipak griješim, i nisam ni slučajno otkrio razlog takva, već spomenutog tretmana KruZaka na natječajima za potporu 2002. i 2003, nije li se u tom slučaju radilo tek o (nečijoj) iracionalnosti?

** Uostalom, gotovo nijedan KruZakov autor, a riječ je redom o velikim imenima znanosti, nikad prije nije imao knjigu u prijevodu na hrvatski jezik, npr.: G. Frege, J. Barnes, K. R. Popper, W. Heisenberg, C. Danto, D. Ross, J. Rawls, O. Sacks, P. Strawson, W. V. O. Quine, G. Berkeley, James D. Watson, K. Gödel, F. Hayek, N. Goodman, M. Devitt, K. Sterelny, A. MacIntyre, W. K. Frankena, D. Bell, S. Kripke, Lord Acton, N. Warburton, R. Dworkin...
__________________
Objavljeno u časopisu TEMA

“Koga bogovi zamrziše, učinište ga pedagogom” [2004.]

Kada je, u izbornoj kampanji koncem prošle godine, sadašnji premijer davao predizborno obećanje o štednji u državnom proračunu, ni slutio nije kakvu si je paklenu napravu – u vidu potencijala socijalne eksplozije – pritom složio. Objedinjenost bivših ministarstava – znanosti i prosvjete donijelo je sa sobom, gle nenadanog čuda, objedinjenje sindikalnih snaga u sektoru obrazovanja i znanosti.
Izgledalo je tada ‘našem/mojem Ivi’ (kako mu je, u plaču zbog nevolje koja ga je zatekla, tepao jedan stranački pjevač-inkasator) da će spajanjem ministarstava doista doći do nekakve uštede, čak i smanjenja administracije te povećanja ukupne efikasnosti vlade. No, možda je ipak mogao biti svjestan toga kako je to samo još jedna u nizu iluzija kojom će politika po tko zna koji puta zamazati oči javnosti?! Činjenica je pak da ministarstva in continuo ipak upošljavaju nove zaposlenike, u ne baš zanemarivom broju (ta Zagreb je ipak dovoljno malen grad...). Isto tako, činjenica je da se ministarstva, a u ovom slučaju mislimo na Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta (a ono u državnoj upravi nije nikakav izuzetak), ne rješavaju administrativnoga kadrovskoga balasta, premda isluženih i sasvim nekompetentnih još uvijek ima u priličnom broju (zna se, po istom načelu – Zagreb je dovoljno malen grad – a sve se to može znati zahvaljujući kontaktima u cehu i struci, i svatko od nas može to ustanoviti već na prvi pogled).
Elem, takvom socijalnom kemijom, dakle, postignuta su dvije sasvim neželjene socijalno-kemijske reakcije: od dviju državnih institucija nastala je jedna ničim manja i ničim efikasnija od prethodne dvije: tako se već godinu dana u znanosti ne događa ništa; u prosvjeti pak, čuli smo samo nešto o ‘jako dobrim katalozima znanja’, ‘državnoj maturi’ i posebice ‘novom kalendaru’. Istina, umjesto dosadašnjih dviju ministarskih osobnosti – osobnosti koje su ostavljale dojam samozatajnih, ali ne odveć aktivnih u želji da se proslave (ili ‘proslave’) inauguracijom ‘epohalnih promjena’, ‘reformi sustava’ itd., sada imamo medijski prilično hiperaktivnog ministra, na jeziku – brzog i vještog! No, od mnogih sam već čuo žal za vremenom kad se kako-tako ipak moglo dospjeti na razgovor s ministrom (uz kavu). Ovaj sadašnji hiperaktivni dječak preoštra pogleda koji sječe zrak oko sebe, u profesionalnom liku forenzičara, više je nego vješt u medijskoj igri, no i njegove su najave velike do neba. Kao i mnogi njegovi prethodnici – i on se okružio akademskim vizionarskim fizikalnim i pedagoškim ‘Katicama za sve’ – a to je ekipa koja je istim žarom sjedila u svim ministarskim stručnim savjetima naše novije povijesti.
Naizgled, sindikati mu ipak vjeruju, stoga najavljuju da ne vode borbu protiv njega ‘već mu žele pomoći u naumu’ te se i oni zalažu, najprije za ‘dignitet profesije’, pa za ‘uvjete rada’, pa za ‘veća izdvajanja i ulaganja’, pa tek onda za ‘plaće uposlenih’.
Tako eto, zahvaljujući netom naučenim modelima socijalne mimikrije, uračunavajući negativne efekte koje su svojedobno proizveli izravni zahtjevi za povećanjem nadnice [sjetimo se: ‘što hoće ti učitelji i nastavnici, pa svi trebamo imati barem po jednu kobasicu, a oni imaju i puno više...’], sindikati dobro prikrivaju svoj najvažniji zahtjev – 12% povećanja plaće.
Hoće li uspjeti u svome naumu? Nažalost, ne vjerujem, iako svojim prijateljima i bivšim kolegama iz prosvjete od sveg srca to želim. Da, i ja sam do pred skoro šest godina bio prosvjetar! Stoga vjerujem da spadam u ne odveć veliku društvenu skupinu koja ima razumijevanja za zahtjeve štrajkaša. Pitate se zašto?
Pa, evo odgovora. Četiri godine prije svog odlaska iz prosvjete u ‘privatni biznis’ dospio sam u jednu od elitnih zagrebačkih gimnazija. Izgledalo mi je tada načas kao da sam ‘warpom’ promijenio ‘povijesno vrijeme’ radeći sada u zgradi koja nije oronula nego je nova, u profesionalnom okruženju koje je bilo poticajno, uz vodeću osobu koja je bila ‘duša škole’. No, prekratko je sve to trajalo – političke promjene ‘dušu škole’ brzo su iščupali iz školskoga tijela i ne pitajući to tijelo za osjećaje – te mu implantirali jednu ‘novu dušu’. U takvim okolnostima, čovjek se okreće sebi i pita se ‘a što imam ja od svega’? Pa onda ustanoviš: imam plaću (a takva je uvijek bila) s kojom uz obitelj jedva da mogu preživjeti; osim sindikalnih svinjskih polovica, ne mogu kupiti gotovo ništa: stan nije opcija, a ni novog ‘polovnog ljubimca’, ni novi televizor, ni kompjutor, ni nove knjige... Ne mogu se ni pristojno obući, da barem u školi izgledam pristojno. Mogu li barem svojoj djeci pružiti dobro obrazovanje – ne, ne mogu ni to! Što onda imam u školi i zašto sam se toliko u školi zadržao? Da, imao sam učenike! A to je ipak jedna vrsta ljubavi, zbog koje se ne odlazi lako.
Ipak, svaka ljubav ima svoj kraj: jednoga dana, kada je trebalo provjeravati stečeno znanje, učenici su mi rekli sljedeće: ‘profesore, vi ste nama tako dragi, zanimljivi..., ali shvatite, mi imamo 16 predmeta! Doista važni samo su oni predmeti koji nas čekaju na prijemnim ispitima. A ništa o čemu nas vi poučavate ne provjerava se na njima. Prema tome, to o čemu nas učite, jest zanimljivo, ali nama zapravo nije od životne važnosti’ [predavao sam im filozofiju, jer mene su nekad učili da je ‘filozofija za život itekako važna’].
Tako sam eto ‘kruhu i vodi’ u prosvjeti rekao ‘dosta’, i otišao sam u privatne poduzetnike. Premda ‘intelektualni inženjering’ kojim se sada bavim odavno već nije probitačna stvar, ipak je kod mene otada sve drukčije. Prosvjetnog ‘kruha i vode’ tek se sjetim – obavezno s nostalgijom – tada kada se moje bivše kolege spremaju na štrajk. Želim im uspjeh! No, nažalost, ništa im to koristiti neće, a i oni to dobro znaju: ‘koga bogovi zamrziše, učiniše ga pedagogom’.

Objavljeno u Vjesniku, 7. i 8. listopada 2004.

Godine koje su pojele novine - II

Tekst koji sam objavio u Vjesnikovim Stajalištima od 22. listopada, pod naslovom “Hrvatski izdavački nisu obasjani ‘zvijezdom sreće’” samo je jednostavna, benigna informacija za sve one koji bi trebali razmišljati o opstanku i štićenju jezika i kulture – prema sličnim ili istim načelima po kojima bi trebalo štititi gospodarstvo i resurse. A riječ je ovdje ktomu o jeziku i kulturi nacije koja se sasvim nedavno na jedvite jade oružjem izborila za vlastiti opstanak i za vlastitu državu.

Elem, nije li simptomatično da nije prošlo ni deset godina od tog strašnog razdoblja, a da bi nam se već u nekoj noćnoj mori trebao javiti pjesnik koji bi nas iznova upozorio da i u dvadeset i prvom stoljeću Hrvati na svoj jezik htjedoše zaboraviti.
Pritom, naravno, nije riječ o zabacivanju jezikoslovnih upozorenja suprotiva Orijentu i Balkanu, njih doista možemo sada staviti u drugi plan i njima se ne opterećivati više. Riječ je ovdje o priglupoj i nepodnošljivoj lakoći pristajanja na činjenice globalističkog projekta “knjige + novine”.
Sasvim je, dakle, jasno: meljući tradicionalne knjižare i izdavače, novinski izdavači ujedno melju i kreativnu supstancu neophodnu za daljnji život hrvatske kulture, a da to meritorni faktori ne primjećuju.
Čini se kako je to uobičajena stvar: vladajuća stranka, do prošlih izbora simbol hrvatskog nacionalizma, sada postaje sasvim nekritičnim zagovornikom globalističkih lobija koji su koncem rata ovladali svim hrvatskim ekonomskim vrijednostima.
Nekritičnost je, nažalost, donekle opravdana: doista se možemo složiti da će hrvatskim kapitalnim vrijednostima bolje gospodariti globalistički koncerni od domaćih tajkuna iz nadaleko (pro)slavljenih “dvjesto obitelji”. Zatim, bolje je težiti europeiziranoj Hrvatskoj, koju pak tek trebamo u daleko većoj mjeri ostvarivati dnevno (bez obzira na to hoćemo li i, ako uopće hoćemo, kada ćemo – u EU), negoli pristajati na balkanskim mentalnim sklopom poseljačenu Hrvatsku, a čemu smo dnevno svjedoci.
No, čini se, nikako nam ne bi bile na odmet pouke kako je važno da sačuvamo sve bitne elemente svoga kulturno-povijesnog identiteta, jer se ipak može dogoditi da u multinacionalnoj Europi ipak postanemo tek njezino južnoeuropsko stanovništvo bez vlastitosti.
Jer, globalistički medijski moćnici, eto, drznuli su se, a da vladajuća stranka nije ni trepnula: pred nosom im se rastače i otima možda posljednji hrvatski (post)industrijski proizvod – knjiga! A knjiga nije tek sublimacija literarne ljepote, nije ona tek (pro)nosilac znanja: ona je medij u kojemu živi identitet visoke kulture, sačuvan od dnevnog medijskog habanja.
Ako me netko želi optužiti da iznenada udaram u nacionalne talambase, šireći strah od velikih multinacionalnih kompanija koje vladaju hrvatskim medijskim prostorom, onda vlasnicima hrvatskog medijskog prostora mogu jedino odgovoriti kako sam siguran da bi se oni poslužili sličnom argumentacijom, kada bi se našli u imaginiranoj situaciji u kojoj bi The New York Times ili Microsoft počeo u Hrvatskoj objavljivati dnevne novine i kupovati elektronske medije.
Tada bi doista zanimljivo bilo znati koji bi odgovor ovdašnji novinski magnati imali na takav potez istinskih svjetskih moćnika i bi li pritom oni mogli potaknuti lokalni politički perpetuum mobile na nekakvu formu državnog intervencionizma. Bi li oni npr. protiv Microsofta uspjeli ishoditi pravni postupak pred ustavnim sudom, i bi li svoju eventualnu ustavnu tužbu protiv njega smatrali opravdanom?
S druge strane, prozaičnost projekta “knjige + novine” razotkriva se svakodnevno: reklamni spotovi dnevnih novina na HTV-u mogu se emitirati u tolikoj količini jedino ako se cijena reklamiranja drastično izmijenila (u što ne vjerujem) ili ako je možda netko na HTV-u svjesno pristao na podvalu. Nije li, naime, razlog pokretanja projekta “knjige + novine” osviještenost činjenice da se reklamiranjem knjige može zapravo reklamirati novine i pri tome još i drastično uštedjeti, tj. zaraditi? Nije li to možda neki tajni deal koji su ostvarili novinski bossovi HTV-ovim meštrima?
[Tekst objavljen pod naslovom: HRVATSKA KNJIGA U RALJAMA GLOBALISTIČKIH LOBIJA, Vjesnik, 19. 11. 2004., str. 12]

Godine koje su pojele novine - I

Hrvatskom već dugo kruže različiti 'bauci' – tj. mistifikacije. [Ispričavam se čitateljima što parafraziram slavnu rečenicu još slavnijeg autora]. Najnoviji takav 'bauk' jest konstatacija da Hrvati 'ne čitaju' i ne kupuju knjige – jer su, vele, 'knjige skupe'.
Stoga su se sada našli najnoviji 'spasitelji' pismenosti i tisućljetne kulture – koji na kulturno tržište donose revolucionaran kulturni projekt: uz novine – reprintiranu, tj. jeftinu i masovnu prodaju na kioscima najznačajnijih djela prethodno već na hrvatski prevedene beletristike.
Iza tog bauka prikrila se zapravo želja i ambicija nekih novinskih izdavača da budu više nego to što već jesu [naime, oni doista uglavnom jesu zagađivači javnog prostora žutim tiskotinama], te da postanu i činitelj podizanja vrlo niske čitalačke kulture širokih narodnih, seljačkih i radničkih, ne[do]školovanih masa.
Tako, kao da je u dosluhu sa spomenutima, i iz najmjerodavnijih usta državnog službenika sada čujemo: hrvatski tradicionalni izdavači i knjižari krivi su sami sebi, jer se nisu u stanju prilagoditi novim okolnostima na tržištu.
S obzirom na tu izjavu analizirat ću ovdje sasvim prosječnu strukturu cijena proizvodnje knjiga. Problem ovdje želim postaviti sasvim načelno. Naravno, ne mogu ovdje referirati na temelju kojih izvora izvodim svoj zaključak o 'skupoći' knjiga na hrvatskom 'tržištu'.
Pogledajmo dakle kakve su cijene knjiga na svjetskom tržištu u usporedbi s našim. Ako pogledate na najpoznatijoj internet-knjižari, na 'Amazonu', vidjet ćete da knjige imaju neku uobičajenu cijenu i neke uobičajene troškove. Npr. samorazumljivo je da ćete za tako naručenu knjigu platiti najmanje 8 dolara za poštarinu. Tako npr., cijene suvremenih filozofskih knjiga (a riječ je baš o onim knjigama koje ja objavljujem u svojoj izdavačkoj kući) kreću se od 15-20 dolara za kraće knjige i starija izdanja (100-150 str.), pa do 30-40 dolara za opsežnije knjige (300-400 str.), da bi se cijene kretale i u rasponu od 50 do 100 dolara (čak i više od toga) za prva i tvrdo-ukoričena izdanja. Naravno, naklade tih filozofskih knjiga barem su 10, pa čak i više od 500 puta veće od naklada kakve imam u mojoj izdavačkoj kući. Važno je ovdje istaknuti da za druge vrste knjiga komparacija daje sasvim analogne odnose.
Takve naklade omogućavaju na taj način svjetskim nakladnicima da imaju pristojne prihode, redovitu produkciju, ujednačen broj zaposlenih, omogućuje im čak investiranje u nekretnine, tehnologiju i, što je svakako jako važno, neovisnost i samostalnost – bez potrebe upletanja države i državnih potpora ili pak sponzora, donatora, filantropa, mecena... Da bismo osvijestili našu javnost: izuzetna je to blagodat velikih jezika i dostatno velikih nacionalnih ili višenacionalnih država. Dakle, hrvatski izdavači ne djeluju obasjani “zvijezdom sreće”.
S druge strane, da je dosad postojala iole respektabilnija prodaja knjiga u Hrvatskoj (što nije), moglo bi se očekivati da će se najmanja naklada od 1000 primjeraka moći prodati u nekom razumnom razdoblju, npr. za jednu godinu (što je sada rijetko kome nemoguće). To bi značilo da je od jednog naslova primjerak kojega kupca košta recimo 120,00 kn (= 15 Eura) izdavač prihodovao cca 60% od te cijene (=72000,00 kn). [Kao što je poznato, knjižarski komisijski rabati iznose 30-35%, distributerski 55-65%, a čak i knjižnice od izdavača očekuju rabat – a sve to uz zanemarivu kupnju! Uobičajene su pak kod nas naklade od 500 primjeraka, rijetke preko 1000, a samo na prste jedne ruke mogu se nabrojati naslovi koji su u posljednjih pet godina prodani u nakladi većoj od 10000 primjeraka]. S druge strane, jednostavna računica pokazuje da autorska prava, prijevod, korektura, lektura, redaktura, pogovor, prijelom, dizajn, fotoliti, tisak knjige, poštanski troškovi i minimalne mjesečne plaće nužnih uposlenika u izdavačkoj kući nerijetko premašuju spomenutu cifru. To znači: da bi neki sasvim mali hrvatski izdavač jedva preživio na 'tržištu', mora biti u stanju prodati godišnje ukupno više od 12000 primjeraka knjiga po cijeni od 120 kn.
Kako je to moguće ostvariti? Naizgled jednostavno: treba samo mjesečno proizvesti barem jednu knjigu i mjesečno prodati (i naplatiti!) barem 1200 primjeraka knjige.
Tko to može? Mogu, nažalost, jedino svi oni koji mogu puno, puno više od toga, tj. oni koji su ovladali sustavom distribucije ili koji koriste njezinu blagodat – a to su zasad jedino novinski izdavači, jer imaju jednostavnu kalkulaciju velikim brojkama koja pokazuje iste omjere troškova i cijena kao i kod srednjih i malih izdavača, a sve samo zato što gospodare kioscima od kojih mogu uzeti sav inkasirani novac i koje u potpunosti kontroliraju – dok je potencijalna konkurencija u sudjelovanju u tržišnoj utakmici na kioscima u potpunosti onemogućena.
Njima dakle nitko ne može konkurirati, a oni doista i jesu tradicionalnim izdavačima –nelojalna konkurencija.
[Tekst obavljen pod naslovom: HRVATSKI IZDAVAČI NISU OBASJANI “ZVIJEZDOM SREĆE”, Vjesnik, 19. 11. 2004., str 12]

Bauer u KuZakovoj mreži

Ludwig Bauer osoba je koju sam, sasvim slučajno, susreo na Frankfurtskom sajmu knjiga 2001. Kao pisac koji je te godine u Nakladi Ljevak objavio roman Prevođenje lirske poezije, bio je u hrvatskom timu – među onim piscima (Barbijeri, Gavran, Stamać) koji su u na taj (s)umorni Frankfurtski sajam delegirani eda bi predstavljali našu “tisućljetnu pismenost”.
Za razliku od prethodnih godina, Frankfurt mi je te godine ostao u ne baš lijepom sjećanju. Ne samo zbog pretjeranih i paničnih sigurnosnih kontrola prljavih čarapa i gaćica u mojoj osobnoj prtljazi na svakom sajamskom check pointu…
U takvim okolnostima, prirodno je da se osjećate – pokislo. A onda je prirodno da taj osjećaj pokušate odagnati. Prišao sam Baueru i predložio mu odlazak na obilniji švapski ručak, negdje u blizini Römerplatza. Kombinacija moje mediteranske brzopletosti i Bauerove podunavske jednostavnosti – već kod juhe prešla je u fazu kreativnog poduzetništva. Bio je to trenutak kada smo učinili elementarne pretpostavke za suradnju.
Moj je razlog za suradnu s Bauerom bio proizvesti aktualnu beletrističku ediciju, nekakav pandan ili antipod KruZakovoj “filozofskoj zakašnjelosti” – zbog koje je moja filozofska biblioteka medijski nepercipirana i možda svjesno zabacivana (jer intelektualni doprinos kulturi mnogih naših “umnih glava”, nažalost, dao bi se sažeti u hrvatsko geslo: “bolje NIKAD nego ikad” – stoga su takvi ljudi svaki put jako nesretni kada se nađe netko tko takvu “metaphyziku” ne slijedi).
Bauerov roman Don Juanova velika ljubav i mali balkanski rat došao mi je u ruke uskoro po povratku u Zagreb. Bio je to mali napor za mene no, zahvaljujući objavljivanju i ulasku KruZaka s Bauerom u daljnju beletrističku produkciju, velika dobit za – hrvatsku književnu kritiku.
Svakako, htio sam biti izdavač knjige koja će nazdravičarski domozov, oštri nacionalizam, ratne trublje i isključivost rodoljublja staviti na svoje mjesto – barem post festum. Taj roman trebalo je objaviti što prije zbog nas samih – da bi nam se ukazala slika o nama kakvi doista jesmo, razodjeveni od domoljubne patetike i etičkog idealiziranja. Nisam očekivao da bi roman mogao postati bestseler, stoga me činjenica da on to nije postao – nije razočarala.
Novinska književna kritika zapazila je taj roman, pomno ga je analizira i nahvalila. Ipak, neprestano mi se potvrđivao dojam da mediji, tj. televizija i novine, itekako paze da im se ne omakne nehotična reklama edicije “KruZak i Bauerov pristup”. Kao da se pojava Bauerove beletrističke edicije u KruZaku ipak morala medijski prešutjeti. Konačno, riječ je tu o Baueru, tj. suptilnom literarnom pismu i predmetu medija koje su oni čitavo jedno desetljeće uvježbavali zaobilaziti, i KruZaku, tj. prethodno također prešućivanoj filozofskoj ediciji kojom bi se pak, ako izuzmemo naše okolnosti, rado ponosile mnoge druge veće europske kulture i sredine – kada bi u prilici bile.
Dakle, KruZak i Bauer, dvojica niotkudzvanaca, nedo-klanih anti-klanovaca, kada se udruže, samorazumljivo, ne mogu stvoriti klan, niti ih mediji mogu percipirati kao klan – eda bi imali razloga posvetiti im pozornost. Jedino što oni mogu, to je ono što koliko-toliko znaju: unazad posljednje dvije godine u našim rukama iz rudimenta rastvara se lepeza beletrističke edicije za literarne znalce i sladokusce. Pisci kao što su Bennett, Čapek, Fuks, Mann, Bauer, Ledig i Maugham (a nadajmo se da će ih još biti), objavljeni su u ediciji koju zajednički stvaramo ne samo zato što je riječ o dobroj literaturi, nego i zato što ta literatura iskazuje svoju fantastično nevjerojatnu aktualnost u vremenu u kojemu ih objavljujemo. Nadajmo se da to možda ipak neće biti tek KruZakov kratki izlet u beletristiku, a ni Bauerov trajniji otklon od pera.

Objavljeno u časopisu TEMA

Frankfurtarije [2001.]

Frankfurtarije*
Velika je fertutma napravljena i velika se prašina digla oko hrvatskog nacionalnog štanda na ovogodišnjem Frankfurtskom sajmu. Toliko usijanja i toliko zagriženosti davno se nije moglo vidjeti oko, ipak, ne bog zna kako značajne stvari. Po skandalu koji je nastao, reklo bi se da je frankfurtski jednotjedni izlet najsudbonosniji godišnji događaj za hrvatsku književnost. Kad bi to bilo tako, o njemu bi trebalo brinuti književničko udruženje. No, očito je da naši kulturni poslenici gube iz vida kako to svjetsko sajmovanje primarno nije zbivanje književnosti, nego tek trgovina knjigama i autorskim pravima. Također, gubi se iz vida kako “nacionalna” knjiga nije isto što i nacionalna književnost. Doduše, hrvatskim izdavačima ni trgovina knjigama ni plasman nacionalne književnosti, tj. domaćih književnika na svjetsku pijacu ne ide baš od ruke.
U želji za što efektnijim poantiranjem u stvaranju skandala zbog kojega Durieux (i pridruženi mu Feral Tribune) navodno ne ide na nacionalni štand (već na štand njemačkog P.E.N.-a, dakle riječ je o dvostrukom publicitetu), premda je storija o hrvatskom izdanju Mein Kampfa na frankfurtskom štandu - lanjski snijeg, Nenad Popović je apostrofirao Zdenka Ljevaka kao čovjeka koji je u svojoj knjižari izložio tu sramnu knjigu, dok je njegovim i nekim drugim knjigama taj reklamni izlog bio nedostupan. Dok je za Ljevaka Mein Kampf samo “tražena roba, poput romobila – na kojoj se zarađuje”, za Popovića to nije knjiga poput ostalih jer, prema njegovu mišljenju, svatko tko je prodaje dodatno obeščašćuje milijune nevinih žrtava nacističkog genocida. No, sve je to naravno samo garnierung skandala oko Araličine Ambre. Novinar Novog lista Rade Dragojević još je proširio podmetaljku prema cijelome Organizacijskom odboru hrvatskog nastupa na frankfurtskom sajmu:
“Ipak, neće se dozvoliti jednom našem izdavaču da izloži Hitlerovo djelo na Sajmu jer, kako su to kazali predstavnici Organizacijskog odbora, ta je knjiga zabranjena u Njemačkoj. Stekao se dojam da, što se njih tiče ne bi imali ništa ni protiv te knjige, ali, da se nije zezati s njemačkom policijom.”
“Dojam” koji je spomenuti novinar stekao, naravno, pogrešan je i nije baš moralno ispravno da na temelju njega podmeće Odboru. Naprotiv, Zajednica NKH pri HGK već se godinu dana aktivno suočava s problemom i posljedicama objavljivanja nacističke literature kod nas. Kao član ovogodišnjeg Odbora, ali i kao izdavač koji je pripomagao u organizaciji lanjskog nastupa, to ću ukratko dokumentirati.
Još se prošle godine Franjo Letić i njegov CROATIAPROJEKT svojim nacističkim i antisemitskim izdavačkim programom pokušao prošvercati na Frankfurtski sajam – putem hrvatskog nacionalnog štanda. To bi se i dogodilo da nismo pravodobno reagirali. Ispričavam se što ističem svoju osobnu ulogu, ali bilo je tako da sam baš ja, pregledavajući katalog onih izdavača koji nastupaju, naišao na nj te sam istom upozorio Alberta Goldsteina (prošlogodišnjeg predsjednika ZNK i odgovornu osobu za prošlogodišnji hrvatski nastup na Frankfurtskom sajmu) o čemu je tu riječ. Na taj smo način još lani, doslovno u posljednji čas, uspjeli eliminirati te knjige i tog izdavača, tako da on nije uspio blamirati ostale hrvatske izdavače i samu Hrvatsku.
Naravno, promijenivši naziv svojeg poduzeća u CROATIAKNJIGA, dotični je izdavač pokušao isto i ove godine. Naravno, njegov pokušaj nastupa na Frankfurstkom sajmu upravo doživljava istu sudbinu kao i lani. Ali zato se ipak netko našao da ga iskoristi kao monetu za potkusurivanje.
U kontekstu optužbe Zdenka Ljevaka od strane Nenada Popovića – valja hipotetski razmotriti i mogućnost da se danas-sutra npr. pojavi knjiga Osame bin Ladena u vidu terorističkog priručnika (možemo čak pretpostaviti vrlo “atraktivnan naslov”). Ako bi država to dopustila (tj. ako bi propustila onemogućiti objavljivanje), našao bi se već netko tko bi je pokušao i objaviti.
Dakle, naglasak je na tome da one knjige koje su za demokratsku državu i njezinu legitimnu vlast doista opasne ona mora zabraniti, kako bi na taj način brinula o sigurnosti svojih građana i za svoj demokratski ustroj. Štoviše ona je to dužna učiniti.
Međutim, uopće nije problem u tome što je Mein Kampf u Hrvatskoj objavljen, već je problem očito u tome što u Hrvatskoj u određenoj mjeri ima onih koji odobravaju ono što je Hitler činio i što je propagirao. Imam dojam da je Letićev izdavački program podupiran od neke takve, pretpostavljam i nadam se, marginalne grupacije.
No, ako takvi koji bi ugrozili demokraciju, slobodu i antifašističke vrijednosti nisu u broju koji bi za državu i njene građane bio opasan i ako je opća društvena klima takva da onemogućava povećanje onih koji bi odobravali nacizam i služili se njegovim metodama, onda bi, mislim, to Hitlerovo sočinjenije trebalo objaviti. Upravo zbog okolnosti da smo u Hrvatskoj dobili jedno problematično izdanje, mislim da je potrebno da ga se objavi još jednom. Štoviše, bi bilo dobro da tu knjigu svojim stručnim opaskama komentiraju stručnjaci – politolozi, sociolozi i drugi. Jer, na koncu, državi se ne smije dati placet da po svom nahođenju zabranjuje ili vodi kampanju protiv pojedine knjige, štoviše, potrebno je da u tome državu nadzire javno mnijenje (pisci, novinari, intelektualci, mediji itd.) jer bi se inače, davanjem placeta državi “na neviđeno”, također moglo ugroziti demokraciju i građansku sigurnost.
To je upravo glavni razlog zašto se zalažem za pravo (drugim) izdavačima (jer ja to ne kanim činiti) da, kako je to svojedobno imenovao Nenad Miščević, objavljuju gadosti. Vjerujući da je Hrvatskoj trenutačno puno potrebnija druga vrsta literature, činio sam što sam mogao i konačno sam, među ostalima, objavio antinacističku i antisocijalističku knjigu Friedricha Augusta von Hayeka, Put u ropstvo. Zahvaljujući medijskoj fertutmi, Hitler je u Hrvatskoj nažalost reklamiran i prodavan puno bolje od Hayeka.
Dodat ću tome i jedno osobno iskustvo. Radeći kao odgajatelj u jednom zagrebačkom đačkom domu 1984. g., susreo sam se tada s dječakom koji mi je rekao kako on misli da ta Hitlerova knjiga nije baš tako strašna kako je opisuju udžbenici povijesti i osnova marksizma, a sigurno će se to pokazati kad je budemo u prilici pročitati. Što sam mu tada mogao odgovoriti i kako ga razuvjeriti? (Naravno, da sam nekakav odgovor ipak smislio.)
Na kraju ove priče, mogu samo ustanoviti da se nalazimo u glupoj situaciji gdje se proziva potpuno pogrešne ljude, umjesto onih koji doista podupiru nacističku – ne samo literaturu – nego i propagandnu praksu.
Naravno, pri tome postoji jedan drugi moment u cjelokupnoj franfurtskoj priči: država koja daje nemali novac hrvatskim izdavačima za nastup na Frankfurtskom sajmu, ima pravo očekivati da barem tamo (kroz javne prezentacije i promocije) bude pošteđena od onoga što ona (i ne samo ona) smatra gadošću. No, s druge strane, gadost koju pokušava individualni izdavač kroz prostor nacionalnog štanda jest njegovo individualno pravo na gadost koju mu nitko ne može osporiti. Pretpostavimo da neki hrvatski izdavač na štandu prolupa i otpočne sa seksualnim egzibicionizmom, tko treba intervenirati? Je li za to nadležno vodstvo nacionalnog štanda, hrvatski Ministar kulture, njemačka policija ili hrvatske zdravstvene ustanove? Druga je stvar što se takav egzibicionizam ne može i ne smije najavljivati u programu nacionalnog štanda.
Nažalost, u nedostatku bolje literature (koja bi sama pozivala čitatelje na čitanje), dobro prodavanih knjiga i autorskih prava, uvijek je bilo važno složiti nekakvu fertutmu, a nije uvijek bitno koliko je priča zbog koje je ona složena – vjerodostojna. Važno je biti ZVIJEZDA u toj fertutmi – korisno je za tvoj posao, knjige i autore, bez obzira na njihovu stvarnu vrijednost.
Pritom se gubi iz vida da književnost koja se tako plasira nije nešto što doista privlači pažnju svjetske publike. Naravno, možemo se složiti da ponuđeni povijesni presjek hrvatske književnosti (koji ćemo tek u Frankfurtu imati priliku vidjeti, u kojem autori s nebeskih ledina i ne zauzimaju najveći frakfurtski prostor) nama samima znači ipak puno manje negoli pokušaj da se proda aktualni trenutak književnosti i knjige (kao što smo to pokušali lani).
____
* TEKST NAPISAN nakon Frankfurtskog sajma knjiga 2001., neobjavljen; postavljam ga sada tek kao podsjetnik i dokument vremena

Sir i/li vrhnje izmedju dviju korica (2005.)

Ne bih doista htio zatupljivati javnost niti bih nepotrebno utrčavao “u prljavi medijski prostor”, ali doista potrebno je ukazati na jednu jako zanimljivu paralelu.

Ovdašnji (pre)prodavači južnoameričkog sira i/li vrhnja (o nevjerojatne li domaće priče!) naletjeli su, eto, na “našeg viteza Zavišu”!
Dotični naš vitez, kao pravi “Srijemac u Zagrebu”, baš kao Robin Hood, izrekao je svoj sudbonosni “bobu: bob, a popu: pop!” (tko li se još sjeća!), tj. bez pardona rekao je južnoameričkom siru i/ili vrhnju što ga doista ide: ta, ne može se on, jedan obični Južnoamerikanac, u dampingu prodavati se nama, baš jednako kao i naš domaći sir i/li vrhnje i, ktomu, po tol’ko nižoj cijeni! Pa tako još vrijeđati naš indigeni ponos!
Naši seljaci i njihovi zaštitnici tako su konačno doživjeli pravu satisfakciju: udarit će se ozbiljne carine tom dojdek-siru i/li vrhnju, a nek’ bude sretan ak’ još ne dobije i apsolutnu zabranu pristupa svim našim građanima i/li građankama, seljacima i/li seljankama! Ma, ljudi, to mu i treba, ta kako je dosad uopće to i bilo dopustivo?! E, a tako naši muktaši i izjelice neće dobiti prigodu da se džabe nauživaju gaučo-indijanskih delicija. Makar kakvi bili ovdašnji “muktaši i izjelice puste” (što bismo rekli: “Truli Poždrali”) – priliku da obezvrijede naš sir i/li vrhnje svejedno dobit neće. Ma gdje bili! Naš sir i/li vrhnje “ima sada da se cijeni i poštuje” i “da se ne obezvrjeđuje”. “Jedimo naše” (ako još imamo što), ta to je ionako nama “naša borba dala”! To naše jednako je dobro (ma što: puuuno booolje!) kao i gaučo-indijansko. A – što je za nas jako dobro i jako važno – skuplje je! Tako se eto čuva “naš seljak, vjera u Njega i narodna sloga”. I treba tako da se čuva! Jedino što u tome možda baš i ne valja: ta kako je uopće moguće da je sve to (još kao slučajno; omaklo mu se!) poškropio jedan središtarac i sveznalac, a ne baš naš predstavnik – naše seljačke vrhuške.
Dragi službeniče našega sela i naše poljoprivrede, za takvu svenarodnu brigu za sir i/li vrhnje zaslužujete da vam skinemo kapu i kažemo: “Svaka čast”.
Eto, taj zadužnik našega sela i poljodjelstva, jedini je provincijalac koji se imao vjere i hrabrosti izaći pred svoje ljude čista i poštena obraza i reći im – ne dam vam što nije vaše, što je tuđe, to vam ionako samo šteti, dugoročno je nezdravo: elem, trošite svoj vlastiti sir i/li vrhnje što ga delate u znoju lica svojega, a ne onaj koji bi vas dopao kao mana s neba, koja je na kraju (i na početku) čak i sasvim pošten svijet iskvarila sasvim! Ma, svaka mu čast, čestitati mu treba!
No, izgleda, nije on ipak, onakav premlad i nejezičav, mogao postati uzorom kakvom našem Lokalnom Moćnom pRigorcu za sličan ljudski postupak i za sličan Lokalni Marketing.
Primjerice, već više godina, u tržišnom zabranu, i u bescjenje, tj. po dampinškim cijenama, prodaju se knjige proizvedene tko zna gdje (možda i kod Gaučo-Indijanaca) i tko zna kako – nemilice uništavajući tako našu knjigu (tj. proizvod s poznatim, lokaliziranim, našim referencama). Ipak, naš Moćni Lokalni pRigorac rekao bi nam javno: “ma, što ti ovdašnji proizvođači knjiga hoće?” (Može li nas to imalo asocirati na proslavljeni poreznički pedeve-slogan o knjizi koja je ništa drugo doli “tiskotina između korica”). Pa se sada lokalnim knjižnim rukotvorcima još može obećati i nepoštedna borba za svaki pedalj životnog prostora u predvidivoj igri koja u mnogočemu jako sliči plesnom natjecanju pod nazivom “Konje ubijaju, zar ne!?”
Sve je dakle učinjeno kako treba! Što je jako važno, čak i Europa se s time slaže! Jedino još nije, eto, upućena izravna, doista važna poruka našim lokalnim kupcima knjiga, tj. potencijalnim pronositeljima slavne tisućljetne kulture: čitajte bilo što, pa makar i naše!

Pismo J. Stipanovu, direktoru NSK (20. rujna 1999.)

Uvaženi dr. Stipanov,*
Primili smo tekst upozorenja, tj. opomene – zbog toga što NSK-u nismo dostavili “obvezne primjerke” naših izdanja.
Na početku, želim Vam kazati da doista uvažavam Vašu profesionalnu brigu za očuvanjem i dostupnosti svih izdanja objavljenih u Hrvatskoj i na hrvatskome jeziku.
No, Vi se u toj brizi pozivate na Zakon o knjižnicama čl. 37–44 koji je, što je znakovito, stupio na snagu 1. siječnja 1998. (Narodne novine, 105/97). To je, pak, istodobno sa stupanjem na scenu famoznog PDV-a i u istoj je godini kada je porez na dobit retroaktivno povećan s 25% na 35%. To je, također, u vremenskom odsječku u kojem državna briga o knjizi nikad nije bila tako zanemariva. Može se dakle reći da je ona spuštena ispod svake razine: ni u ratnim godinama nije bila manja; u svojoj nebrizi za sudbinu knjige i time za sudbinu hrvatskog jezika, hrvatska je država nadmašila i FNRJ i SFRJ.
Prema tom Zakonu, izdavači su, kako ste rekli: “dužni redovito, besplatno i o svom trošku dostavljati 9 primjeraka svakog naslova Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.”
Nadalje, u pismu navodite kako se neispunjavanje odredbi toga Zakona podrazumijeva kao prekršaj, zbog kojega prekršitelji bivaju kažnjeni ukupnom novčanom kaznom i do, maksimalno, 60.000,00 kn.
Iz Vašeg je pisma razvidno kako Vi, zapravo, nikako ne biste htjeli dovesti do sudskog postupka. Vjerojatno i Vi, poput mnogih od nas, držite da bi i najmanja kazna za nehatnog izdavača bila potpuno pogubna, jednako kao i za onu vrstu izdavača koje ću ovom prilikom nazvati bezdušnim egoističnim individualcima (u koje bi se, u nekom smislu, i mene moglo ubrojiti), koji su potpuno bezosjećajni kad je u pitanju opće dobro kako ga (kao viši interes nacije) definira država.
Nažalost, niste uzeli u obzir, da su mnogi od nas hrvatskih izdavača, privatni vlasnici svojih tvrtki, a zahvaljujući državi i partijskom načinu donošenja zakona, u posljednje vrijeme dovedeni smo u stanje egzistencijalnog kraha.
Stoga moja izdavačka kuća, ja kao odgovorna osoba, kao i većina hrvatskih izdavača, svjesno odbijamo ispuniti spomenute zakonske odredbe, smatrajući ih protuustavnim i nemoralnim.
Razlozi za takav stav jesu sljedeći:
Izdavačka kuća KruZak – moje je privatno vlasništvo. Prema Ustavu, koji proglašava potpunu intaktnost privatnog vlasništva, nikakav zakon ne može zahtijevati od privatnog vlasnika da besplatno prepušta nekome svoje vlasništvo, ni pod kakvim okolnostima, a ako mu ga itko oduzima suprotno njegovoj volji, onda se to može krivično sankcionirati.
Prema tome, Zakon o kojemu govorimo, primjerice, njegove odredbe koje ste naveli, za mene je sve to neustavno.
Da je zakonodavac doista htio zaštititi stvorena kulturna dobra nastala u privatnom vlasništvu, onda je trebao razviti stimulativnu, a ne restriktivnu zakonodavnu formu. Drugim riječima, bilo bi dostatno da je moja zakonska obveza bila tek prijaviti NSK-u novo izdanje, kako bi vaša institucija mogla pokazati interes želi li imati ga u svojemu posjedu, a meni kao privatnom vlasniku bilo bi to prihvatljivo. Država bi Vam, pak, kao svojoj instituciji, u tu svrhu trebala omogućiti sredstva kojima biste od izdavača otkupljivali izdanja za koja biste bili zainteresirani, upravo kao što Ministarstvo kulture otkupljuje knjige za narodne knjižnice.
Druga je stvar što je, dezavuirajući Ustav, u ovom segmentu djelatnosti država nastavila praksu prethodne socijalističke države.
Vama je, mislim, jasno da smo mi izdavači – prvi i najvažniji u lancu stvaranja duhovnih dobara u svome društvenom okruženju (tj. u narodu i naciji), jer putem prijevoda na hrvatski jezik iniciramo i objavljujemo probrane svjetske vrijednosti i jer smo prvi koji omogućavamo domaćim autorima da se prezentiraju u domovini i svijetu, te tako zbiljski brinemo o duhovnoj ostavštini budućim naraštajima.
Da mi izdavači ne stvaramo knjige, NSK ne bi imala za što ni brinuti, zar ne? Možda bi provodila tek bibliotekarsku obdukciju artefakata knjižnog stvaralaštva predmodernog i modernog doba. Stoga svako takvo upozoravanje na potrebu da se očuvaju izdanja koja smo izdali, u nastaloj situaciji čini se pomalo licemjernim.
Vaše insistiranje na Zakonu, dakle, podrazumijeva da izdavač upravo bez ikakve naknade i nadalje samo proizvodi i prisilom predaje rezultat svoga truda i kapitala, a da ne dobiva nikakvu, a kamoli pravičnu, naknadu za proizvod koji Vam je “predao na čuvanje”. Zamislite slučaj u kojemu bi slikari, kipari, ili zanatlije zakonom bili obvezni predati muzejima i galerijama na očuvanje svoja djela!
Oprostite na radikalizaciji primjera: čak su i robovi u Egiptu, dobivali nekakvu naknadu za pohranjeno žito, što im je omogućilo da prežive, kako bi dogodine mogli dati nove žitne prinose.
Izdavači u Hrvatskoj, pak, tako su tretirani, da će s njihovom propašću nestati puno, puno više od onoga što smatrate da su njihove trenutačne obveze prema Vašoj instituciji. Naime, samo u našem slučaju: uz 12 naslova iz 1998. i 1999. g. koje Vam nisam predao, postoji i tridesetak kapitalnih izdanja u pripremi (koja gotovo da više nemaju perspektivu objavljivanja); njihova je vrijednost takva da biste se trebali zamisliti i brinuti – puno, puno više od trenutačnih briga koje iskazujete.
U prilikama u kojima smo se našli, stoga, pozivanje na Zakon djeluje kao posljednja u nizu – državnih otimačina.
Devet primjeraka za koje me opominjete predstavljaju, vjerovali ili ne, 2% od naše naklade, tj. od mojega privatnog vlasništva (na koji sam, naravno, platio porez na dobit, na svoju zaradu – porez i prirez, a na finalizaciju svoga vlasništva PDV, dok sam do kapitala od prodaje mojih proizvoda – kao i znanja gladni Hrvati – dolazio 22% teže).
Eto, upravo u tome vidi se da mi od kapitala – koji sam namijenio proizvodnji knjige – država uzima oko 55%. Nadam se da se slažete sa mnom da sintagma “zakonska obveza” ovdje iskazuje orvelovsku semantiku. Mislim, također, da nakon ovih objašnjenja nema više mjesta stavu prema kojemu bih ja, ako ne milom i o svom trošku, onda po odluci suda trebao ispuniti svoje obveze i još ktomu – platiti novčanu kaznu za nepoštivanje Zakona.
Stoga, držim, sazrelo je vrijeme da upravo od Vas krene inicijativa za promjenu neustavnog i štetnog zakona ne samo za nas izdavače, nego upravo za knjigu i nacionalnu baštinu.
Ako biste to zanemarili, onda bi lako proizašao sljedeći stav: svi takvi i samo takvi kao ja – kao pravi “obćinski kmetovi” – svoje privatno vlasništvo trebamo poklanjati ili predavati (bez prava da ispišemo darovnice ili primimo zahvalnice) i, ktomu, na poklone moramo još plaćati poreze, prireze i sve druge moguće dadžbine i vradžbine.
Ne čini li Vam se da obćina tako već ubrzano ostaje bez kmetova? Ako već jest tako, pitam se, što će onda Gospoda uskoro imati? Možda će se naši skorašnji dužnosnici tada po svjetskim metropolama jednako šminkati i prikazivati dostignuća hrvatskog izdavaštva s Crvenkapicom, Snjeguljicom i Disneyevim junacima u kožnim ovicima. Hoće li tada tko po Hrvatskoj širiti zakašnjelu svijest – kako nas je knjiga održala?
TEKST pisma Josipu Stipanovu, direktoru NSK, nadnevak: 20. rujna 1999.

Mastodontsko sveučilište – monopol (Zarez, ..., 2000.)

Mastodontsko sveučilište – monopol*

Nakon adrenalinskog udara koji je kod mene izazvao intervju Ministra znanosti dr. Hrvoja Kraljevića (Vjesnik, subota 19. veljače), kineska mudrost o odgođenoj reakciji navela me je da odustanem od oštrijih kritičkih ispada (poštovat ću dakle načelo 100-dnevnog uzdržavanja od javnog suda o djelovanju Vlade), ali ne mogu se suzdržati da ostanem tek pri šutljivome očekivanju raspleta rašomonske situacije u sferi sveučilišta i znanosti.
Ovom prilikom htio bih se samo osvrnuti i ukazati na nešto što je već davno trebalo uočiti. Ministra Kraljevića, kako pokazuje u intervjuu, smeta da se filozofija može studirati na tri fakulteta. On naime očito misli da je tolika množina studija nešto – itekako previše. Prisjetimo se mjesta gdje se filozofija može studirati: Filozofski fakultet Družbe Isusove, Filozofski fakultet, Hrvatski studiji, a ona se također u nezanemarivoj količini može upoznati i na Fakultetu političkih znanosti, a izvan Zagrebačkog sveučilišta postoji još, premda bitno zapušteniji od ostalih u zemlji, studij u Zadru, a sada se, nadajmo se, otvara i studij filozofije u Rijeci.
Ispada tako da je tu previše istih katedri (kao da je tu riječ o studijskim disciplinama i katedrama poput matematike ili fizike, kojih zapravo ima na gotovo svakom fakultetu, a ni na jednoj katedri to nisu sasvim identični programi jer je svaka katedra za sebe ustanovila potrebnu razinu znanja i ipak se tu može govoriti o različitom shvaćanju predmetâ) te Ministar tvrdi da je to presedan, tj. da nečega takvoga u svijetu nema.
Mislim ipak da se g. Ministar malo zaletio, ili se nije baš sasvim dobro informirao, a i poznavanje problematike filozofije u Hrvata i u svijetu nije mu baš osobito jaka osobina.
No, kad bi sve što g. Ministar kaže i bilo točno, mislim da problemi množine studija filozofije uopće nisu glavni problemi na Zagrebačkom sveučilištu kao ni na drugim hrvatskim sveučilištima, bez obzira na tektonsku buku koju su još davno proizvele izvjesne jogurt-metode u provođenju nekih zamisli na Sveučilištu. Izgleda mi, pak, da je previše onih koji se ponovno hoće poslužiti nedopuštenom brzinom baš sada – u razdoblju naglih političkih promjena. Tako sama činjenica da je jedan studij nezakonito pokrenut navodi njegove protivnike da ga na brzinu (opet nezakonito, ali i nepravedno) ugase. Sa studijem filozofije u Hrvata zapravo nigdje stvari nisu u najboljem redu, točnije, na svim učilištima filozofije stanje studija je nedopustivo ispod dopuštene i, što je važnije, moguće razine. U svakom slučaju, mislim da za Hrvatsku i nije baš nikakvo veliko rasipanje novaca ako bude imala pet malih ali konceptualno različitih studija filozofije. Nakon izvjesnog vremena političkog neupletanja u ustrojavanje svih tih studija na spomenutim fakultetima, proizašla bi i potrebna kvaliteta. Dakako, na fakultetima naših sveučilišta studiji filozofije svugdje su teko jedan segment u ukupnoj lepezi studijâ. Kako god situacija sa studijima filozofije nije baš bajna, druge studijske grupe pokazuju još slabiju razinu, tako da među njima filozofija još ostavlja dojam patinastog sjaja.
No, s druge strane, htio bih istaknuti nešto što mi se čini kudikamo većim i težim problemom. Pogledajmo malo, ne bi li nas zapravo daleko više trebale zabrinuti činjenice, da se npr. pravo i ekonomija, pa i neki drugi studiji, mogu tobože studirati, a da studenti nemaju nikakva osobnog kontakta s ljudima koji bi ih trebali obrazovati, te su, prema tome, takvi studiji potpuno depersonalizirani, tako da studenti imaju osjećaj da se nalaze na psihijatrijskoj ustanovi, a ne na fakultetu ili sveučilištu te da se taj osjećaj stječe već kod polaganja prijemnih ispita i ostaje sve do diplomiranja.
Pitam se, poštovani čitatelji, jeste li ikad čuli o tome priču studenata spomenutih fakulteta? Pitam se, nadalje, kako to da nas ta priča nikad nije zabrinula te navela na razmišljanje i, konačno, na javnu reakciju? Nije li već toliko očito da su npr. studiji prava u Rijeci, Osijeku, pa možda i u Splitu, višestruko bolji od onoga u Zagrebu, a da to ne vide samo ideološki slijepci ili monopolisti koji zagovaraju jedinstvenost Zagrebačkog Sveučilišta?
Učinimo sada još i malu digresiju te pogledajmo npr. razinu javnih relacija u upravi i pravosuđu i u privrednoj sferi. Pored takve količine birokratske nadmenosti i kafkijanskog odnosa prema poslu i javnosti, izgleda nam da bahatosti pravničkoga ceha nema kraja. Njihove minimalne plaće od šest tisuća kuna tek su im neuljudni bakšiš dok, nasuprot njima, prosvjetni djelatnici, ljudi koji su studirali humanističke ili prirodnjačke discipline, dakle ljudi iste razine obrazovanja, takve plaće ne mogu sanjati ni u najljepšim snovima. Za usporedbu, od bahatih i neuljudnih u prosvjeti, vidjet ćete tek pokojeg ravnatelja ili ravnateljicu (nemojte ih pitati za stranačku pripadnost jer to znate) i jednu sindikalnu aktivisticu. Ili, pak, pogledajte naš management i njihove tajkunske ugovore i poslove. Ne navodi li Vas to na zaključak kako je razina, tj. standard sadašnjih studijâ na Zagrebačkom sveučilištu zapravo istodobno razina, tj. mjera naše javne komunikacije u upravi, pravosuđu, privredi, zdravstvu i medijima?
S druge strane, što je jednako tako zabrinjavajuće, a pred čime se, otkad znamo za sebe, nojevski gurala glava u pijesak, monopol u vrednovanju znanstvenog rada i monopol u odlučivanju o napredovanju znanstvenika, ne samo na provincijskim fakultetima nego, u prvom redu, na Zagrebačkom sveučilištu, takav je da je to, prema mojem uvjerenju, zapravo glavni razlog za odlazak perspektivnih znanstvenika u inozemstvo, tj. za odljev mozgova. Ne čini li Vam se, dragi čitatelji, da se o tome rječito birokratski šuti i da je zapravo pitanje – želi li itko u tome vidjeti problem? S druge strane, naša intelektualna javnost za zabavu stalno dobiva kukavičje jaje s filozofima kao glavnim akterima u igri kulturnih nepodopština.
Otvarajući ovu raspravu (kojoj je iznošenje Ministrovih misli bilo tek povodom) o stanju na Sveučilištu, zaključio bih da mi se čini kako je herojsko doba Zagrebačkog sveučilišta konačno iza nas (Bogu hvala i na tome daru) i kako nove okolnosti navode na ozbiljno razmišljanje i otvaranje mogućnosti za osnutak barem još jednog zagrebačkog sveučilišta. A zapravo je i pitanje bi li to novo sveučilište uopće bilo dostatno za zadovoljavanje potreba. Naravno, pri tome ne mislim da bi postojeće sveučilište trebalo ostati sveta krava. Za to bi, kako uče neki ekolozi bio primjeren izraz: «maleno je lijepo». Mastodontsko sveučilište, jednako kao nekadašnji Šuvarovi mastodontski srednjoškolski centri, sigurno nije previše usrećilo narod u kojemu se formiralo.

Objavljeno u Zarezu, ..., 2000. g.

Razgovor s Anom Lendvaj (Večernji list, ..., 1998.)

Razgovor s Anom Lendvaj za Večernji list*

Na jednom od štandova udruženja Hrvatskih neovisih nakladnika prigodom Sajma knjiga na Cvijetnom trgu, od 28. lipnja do 5. srpnja, naišli smo i na izdavačku kuću KruZak. Nezin je utemeljitelj Kruno Zakarija.

Na ovome Sajmu Kruzak je ipak u dva pogleda izuzetak. Jedini ste izdavač koji nastupa s produkcijom filozofskih knjiga i isključivo s novim izdanjima.

KruZak je pokrenuo svoj izdavački projekt koncem 1994. g. Prva knjiga G. Fregea pojavila se u ljeto 1995. Do ovog trenutka izdali smo petnaest knjiga. Razumljivo je da knjige koje ovdje vidite nisu kao što su kod većine distributera jer oni nastoje na ovom sajmu prodati stare zalihe knjiga. Druga je stvar da je ovdje riječ o vrlo značajnim filozofskim i znanstvenim djelima. Takve knjige i ne mogu zastarjeti. S druge strane, naši prijevodi Karla Poppera, Saula Kripkea, Wernera Heisenberga, Arthura Dantoa, Platona, Jonathana Barnesa, Davida Rossa jesu ključna djela. U svojim područjima svaki od ovih autora jest gotovo kultno ime. Od domaćih filozofa tu su Filip Grgić, Maja Hudoletnjak Grgić, Milan Polić i Mislav Kukoč.
Moja je želja objavljivati i prijevodnu literaturu i domaće autore u aproksimativnom omjeru 3:1. To će naravno ovisiti o okolnostima.

Na kakve okolnosti mislite?
Svugdje u svijetu običaj je da se izdavanje znanstvene literature podupire sa svih strana, a naročito od ministarstva znanosti. U mojem slučaju mogu reći da sam od našega Ministarstva znanosti od 1995. do danas dobio potporu za samo jednu knjigu domaćeg autora i četiri knjige prevedenih doista kapitalnih znanstvenih djela, dok su objavljene knjige tri ostala domaća autora još uvijek bez potpore, iako su im knjige objavljene, s velikom izvjesnošću da je neće ni dobiti. Ista je stvar s deset objavljenih i desetak još neobljavljenih knjiga. Naime, što baš i nije za očekivati, naše Ministarstvo znanosti nema običaj izvijestiti natjecatelje za sredstva potpore izdavanju knjiga o tome da im se sredstva neće dodijeliti. Tako ni ne možete znati koje su znanstvene knjige dobile potporu Ministarstva, a koje nisu, valjda zato da se eliminira mogućnost žalbe na rezultate natječaja.
Ministarstvo kulture je, premda skromno, ipak potpomagalo KruZak pa na nj ne mogu imati toliko primjedbi kao što se žale drugi izdavači.
Kao što vidite i na ovome sajmu kao i u našim knjižarama, to je barem jedan ozbiljan razlog da o nekoj opsežnijoj filozofskoj i znanstvenoj literaturi ne možemo govoriti ni u pluskvamperfektu.

Što je zapravo KruZak?
KruZak je privatna tvrtka u mojem vlasništvu. Njezin je naziv anagram mojeg imena. No ona je i nešto drugo. Kroz duh potpore i suradnje, uz moju obitelj, u formi vanjskih suradnika nju sačinjavaju i sačinjavat će je izuzetne osobnosti neovisnih filozofskih i znanstvenih istraživača ili prevoditelja. Primjerice tu su oni s kojima surađujem ili sam povremeno surađivao: dr. Filip Grgić i njegova supruga mr. Maja Hudoletnjak Grgić, dr. Stipe Kutleša, dr. Vanda Božićević, dr. Darko Polšek i njegova supruga Rajka Rusan, dr. Milan Polić, dr. Josip Talanga, prof. dr. Nenad Miščević, dr. Mislav Kukoč, prof. dr. Tomislav Petković, Dražen Karaman, Mladen Klepac, mr. Tomislav Ogrinšak, Stribor Kikerec, mr. Dario Škarica i drugi. Za neke tek očekujem da će se priključiti ostvarenju zajedničkih nam zamisli.

Što vam je motiv pokretanja izdavanja filozofske literature?

Važno je naglasiti da je u Hrvatskoj prijevodne literature iz filozofije i njoj rubnih područja uvijek bilo neusporedivo manje i da se na tome nikada nije sustavno radilo ni približno kao što se to činilo primjerice u Srbiji ili u Bosni i Hercegovini. Literatura koja je od tamo dolazila preplavila je Hrvatsku tako da ni danas ne možete u knjižnicama naći gotovo nijedan značajniji Lockeov, Berkeleyev, Humeov, Leibnizov, Spinozin, Kierkegaardov, Schopenhauerov, Russellov, Carnapov, Deweyev ili Wittgensteinov tekst preveden s izvornika na hrvatski jezik, već samo na srpski, a o suvremenoj relevantnoj filozofskoj literaturi u Hrvatskoj nema ni riječi. Gdje god zavirite, nedostaje literatura. Dakle, iz historicističkog aspekta kao i iz aspekta suvremenih potreba evidentno je da je stanje više nego alarmantno. Za one koji će čitati filozofska djela i nije toliko bitno što su ti prijevodi pisani srpskim jezikom (premda nije nevažno), no bitno je što su to vrlo loše prevedeni tekstovi te za srpsku ili bosansku kulturu također zastarjeli. Nakon osamostaljenja Hrvatske stanje je u tom pogledu neusporedivo lošije. Tako eto, ispada da je KruZak jedini izdavač u Hrvatskoj koji pokušava pratiti zbivanja, a daleko je od toga da u tome i uspijeva. Drugo je pitanje postoji li uopće publika za ovaj tip knjige. Stanjem u društvu, školstvu, kulturi i položajem intelektualnih slojeva stanovništva, više je nego jasno da nikakva knjiga nije više roba koju bi netko htio kupiti u nezanemarivoj količini. Pitanje je postoji li još uopće kritična masa potencijalnih čitatelja i to ne samo literature ove vrste. Ne želim ni pomišljati što to zapravo znači! Ja radim samo to za što osjećam potrebu i stručnu odgovornost. Druga je stvar što time kao pojedinac ili mala tvrtka obavljam posao postojećih, ne baš malih kulturnih i znanstvenih institucija.

Zašto je potrebno prevoditi filozofsku i znanstvenu literaturu? Oni koji je trebaju ionako je mogu čitati u originalu.

Naravno, možemo se pitati zašto uopće prevoditi filozofska i znanstvena djela s engleskoga na hrvatski jezik. No, razlozi su općenito isti kao za prevođenje s njemačkog ili nekog drugog jezika. Filozofski i fundamentalno-znanstveni tekst nije poput teksta iz primjerice nekog stomatološkog ili medicinskog časopisa. Stručno-medicinski tekst tehničkog je karaktera, hrvatski liječnik treba tek informaciju iz njega koju će primijeniti u svojoj stručnoj praksi i, s obzirom na to da zna engleski, to nije nikakva poteškoća. No, ako želimo da hrvatski jezik ne bude tek jezik neobrazovana puka već i jezik kojim će i ubuduće moći govoriti i moći misliti svi slojevi nacije, onda je prevođenje intelektualnih tvorevina kao što su filozofski i znanstveni tekstovi više nego nužno, a tu ubrajam i one tekstove koji se na filozofski način bave problemima medicine ili neke druge struke.
S druge strane, inplant njemačke filozofske tradicije u hrvatsku filozofiju toliko je pretežit da uopće ne postoji sluh za druga filozofska strujanja. Tako se sve što dolazi iz suvremene anglosaksonske tradicije smatra manje vrijednim. To doduše samo govori o isključivosti diskurza koji ima svoju ideologijsku i tradicijsku podlogu.

Kako nastojite razriješiti probleme u djelatnosti?

Pristupio sam inicijativi za udruživanje izdavača i knjižara pod nazivom Hrvatski neovisni nakladnici. Vjerujem da je krajnje vrijeme, ako ono nije već isteklo, da se spase oni nakladnici koji u kulturi rade ozbiljan posao. Primjerice samo deset izdavača iz ovoga udruženja pojavili su se ovdje s petstotinjak relevantnih novijih naslova, a to su izdavači koji jedva preživljavaju i čija je elementarna egzistencija doista u pitanju. Na drugoj strani ima i onih koji mogu sasvim dobro živjeti uz proizvodjnju naklada debeloukoričenog šunda tiskanog na eksluzivnom papiru. Opasnost je upravo u tome što je to zasad najbolji recept za potpuno zatiranje kulturnih vrijednosti.

Kako je došlo do toga da ste u KruZaku pokrenuli sada već očito vrlo značajan program filozofskih djela i prijevoda filozofskih djela?

U ovaj posao nisam sasvim pao s neba. Diplomirao sam filozofiju, apsolvirao posdiplomski studij no nisam magistrirao, bio sam tajnikom Hrvatskog filozofskog društva. Još uvijek sam urednik časopisa Metodički ogledi koji doduše ima velikih problema, ali još ima malu nadu za opstanak. Početkom devedesetih do sredine 1993. radio sam u redakciji časopisa i biblioteke Filozofskih istraživanja iz koje sam morao otići istodobno s mojim prijeteljem dr. Filipom Grgićem. Bilo je prirodno da nakon te epizode isplaniramo suradnju. Sada sam profesor filozofije u I. gimnaziji u Zagrebu. Kako se ni od škole ni od filozofske knjige ne može živjeti, zasad preživljavam spajajući nemoguće. Uz ideje o filozofskim izdanjima i stavljanju Kruzaka na noge koje bi ga mogle nostiti, po glavi mi se motaju ideje o reformi gimnazijske nastave filozofije i logike.

Što bi pod hitno trebalo učiniti u pogledu prijevodne filozofske literature? Što nam nedostaje i kako popuniti rupe?

Recept je za prvi moment jednostavan. Uvijek bi na tržištu trebalo moći kupiti bilo koje kapitalno filozofsko djelo. Treba odriješiti kesu i hitno dati potreban novac onima koji imaju gotove prijevode. Već tu bi se mogla naći veća količina tekstova. Primjerice mnogi ljudi su prevodili filozofe i ostavljali zaostavštine koje bi možda trebalo samo dotjerati. Za to je jedino potrebno hitno utjecati na svijest onih koji odlučuju o sredstvima, jer se pokazalo da se na njihove pozicije ne dovode novi kvalitetniji ljudi i da se postojeće ljude zasad neće mijenjati. Recimo, nedopustiva je tvrdnja da će se financirati jedino udžbenici, jer tobože znanstvenici mogu čitati na originalu pa stoga prijevodi nisu potrebni. Onaj tko takve izjave daje očito nema nikakva pojma o suodnosu znanosti i kulture, običan je štetočina, daleko je od ikakve fundamentalne znanosti.
Drugi je korak možda, skupiti umne glave na okup (iako sam osobno uvijek zazirao od previše prepametnih na maloj kvadraturi jer je to uvijek dosad rađalo klanovske ratove) i dogovoriti popis od 500 prijevodnih djela, s dva težišta – na povijesnim vrijednostima i suvremenim diskusijama – te takav projekt putem natječajâ realizirati u 7 do 10 godina.
Uz to bih napravio jednu rječitu digresiju. Primjerice nauštrb same prezentacije povijesne građe hrvatske filozofije napravljeno ipak previše domaćih radova, a da sama građa istodobno još uvijek skuplja prašinu, s velikom šansom da do kraja iscuri. Tako su eto domaći radovi važniji od povijesne baštine! Ako je kojim slučajem skupo ili neracionalno građu objavljivati u tiskanoj formi, onda se ona može ipak obraditi, unijeti u tekstprocesore i pohraniti na CD diskove ili www siteove i servere institucijâ, čime bi postala dostupna svakome i čime bi mnoge mistifikacije bile otklonjene.
Što nam nedostaje. Nažalost puno toga i ne samo iz filozofije. Primjerice Hrvati do dana današnjeg nemaju objavljene ni Euklidove Elemente. Iz toga kao da zrači stav da to onda ni ne treba napraviti, valjda zato da se ne bi vidjela golotinja tisućljeća. U Kruzaku smo već više od dvije godine očekivali barem zainteresiranost institucija. No, na štandu ovog sajma više pojedinaca pitalo nas je zašto ovu knjigu nismo izdali kad smo je već najavili. Nismo je mogli izdati jer nismo imali dovoljno novaca i jer nam je hrpa novca otišla za porez na dobit, a da nismo bili u stanju ni kune dobiti staviti u svoj džep, jer čiste dobiti u novcu jednostavno nema. Ona je naime u skromnim uskladištenim nakladama knjiga koje nema tko kupiti.
Svaka epoha treba svoje prijevode. Platon i Aristotel morali bi uvijek biti dostupni u čitkom prijevodu primjerenom vremenu, Descartes i Kant također. Rijetki su filozofi kojih u prijevodu ima više nego što bi bilo primjereno s obzirom na to koliko drugih nedostaje, a to su primjerice Marx, Engels i Bloch i možda još pokoji. Tek kad od svakoga velikog filozofa budemo imali barem po jedno cjelovito djelo, mogli bismo drukčije razmišljati. Do Kruzakovih prijevoda posljednji veliki filozof u hrvatskom prijevodu jest Heidegger s djelima napisanim u prvoj trećini stoljeća. S prijevodima Poppera, Quinea, Dantoa i Kripkea ta disproporcija u vremenu i filozofskim orijentacijama ipak je barem malo ublažena.

Kakav je tretretman studija filozofije u novom društvenom sustavu?
Osjeća li se u tome bitna promjena u odnosu na prošli sustav. Koji su novi problemi s tim u svezi?

Trebate uzeti u obzir da sam ja samo izdavač te da, premda znam problematiku, nisam pozvan o tome govoriti. Sigurno je jedno. U Hrvatskoj filozofiju možete učiti barem na pet sveučilišnih institucija. Čelni ljudi svake od tih institucija hvalili su Kruzakova izdanja i svugdje najavljuju kako će im naše knjige biti predmeti seminarskih radova ili rada u seminaru, pa čak i udžbenici. No prema narudžbama koje ne pristižu to se još ne bi moglo reći. Bojim se da bi fotokopirni strojevi i loš otkup biblioteka mogli uništiti svaki napor izdavačâ.
No, kad ste me već pitali, reći ću i još nešto. Rat i novi društveni sustav nisu raznijeli stare filozofske paradigme, već nove. Primjerice, iz Hrvatske su razjureni mahom analitički filozofi, kao što se to dogodilo u Zadru, dok istovremeno studenti koji su upisivali razne marksističke kolegije trebaju ih polagati još uvijek. Naravno, nisam uopće za zabranu marksističkih orijentacija, ali sam protiv razjurivanja, pogotovu najobrazovanijih ljudi. Spomenut ću tek neka imena filozofa koja zbog različitih razloga i kratkovidnih postupaka više nisu na hrvatskim sveučilištima: Nenad Miščević, Boran Berić, Vanda Božičević, Neven Sesardić. To je kao da ste iz nogometne ekipe na Svjetskom prvenstvu iz principijelnih razloga izostavili Jarnija, Vlaovića i Šukera. Tako smo dvostruko hendikepirani, nemamo neke vrhunske kreativce u kulturi, a ni mrave radilice nismo u stanju upregnuti u osmišljen posao.

* Skraćena verzija ovoga razgovora objavljena u Vecernjem listu, ... 1998. g.

TEKST na anketu časopisa TEMA

Dolje je tekst koji je nastajao iz moje ljutnje, još 2002. ili 2003. (tada je taj tekst bio usmjeren protiv metoda rada ministarstva kulture). Naravno, moja je tadašnja ljutnja ovdje irelevantna [ona samo pokazuje da sam se stalno morao jako trsiti i gubiti energiju i vrijeme da bih uspio financirati sve svoje neprofitabilne projekte (bas, kao da moji projekti uopće i mogu biti profitabilni?!)]. Međutim, mislim da ni prije toga (do 2000. g.), ni poslije toga (od konca 2003.do danas) nije bilo bolje. Štoviše, bilo je (i jest) bitno gore!
Npr, novinski izdavači unijeli su katastrofalnu pomutnju, nelojalnu konkurenciju, dumping cijene, dodatni nered, koristili su se kioscima kao izoliranim tržišnim mehanizmom (i sve to još uvijek čine). Unazadili su mnoge izdavače. Knjižare su propadale; izdavači su okopnili; distribucije niotkuda; prodajnih mjesta – nigdje. Reklamne kampanje za knjigu – ne smije biti (tj. sve se masno plaća); tj. ne može biti čak ni osnovne kulturne informacije da je izdavač objavio knjigu! Sadašnji ministar novinskim je izdavačima održao za to čak i hvalospjeve, a da ništa nije pridonio da se održi razina pojavljivanja novih naslova. Ne znam koja je sada godišnja količina novih naslova. Ali, tu količinu naslova koju Hrvatska ima danas, mogla je postići čak i Socijalistička Republika Hrvatska u razdoblju 1972-1989., dakle u doba kada nije bilo kompjutora! O nakladama – da i ne govorimo! Nasuprot tome, u Hrvatskoj [u kojoj je i vlast i oporba – od ranih devedesetih do danas – hametice kosila izdavače (npr. mogli bismo o tome doznati i nešto od g. Čačića)], danas se proizvodi uglavnom razvikana produkcija poput “NoveknjigeLaneBjondic” i sramotno prizemne polupornografije i prostakluka tipa Vedrana Rudan i društvo... Čak je i dobro korigirana knjiga – svojevrsna rijetkost!
Ne znam ima li smisla nadopunjavati ono što sam napisao tada 2002. g. Jedino još mogu spomenuti da sam, negdje 1997. g., čini mi se u Tjedniku (kojemu je tada glavni urednik bio Krsto Cviić, a u kojemu su zapravo urednikovali Sarajlije – Jergović i Lovrenović), iznio prijedlog da Ministarstvo znanosti svake godine raspise natječaj za 500 naslova koje podupire, a na koji bi izdavači aplicirali i tako bi popunjavali rupe u kulturnoj produkciji. Da je to tada bilo uočeno i prihvaćeno – danas bi ova anketa možda bila suvišna.
________________

EVO SADA TOGA TEKSTA koji nisam dosad nikome uputio: (u mojemu Outlooku ovaj tekst nosio je datum posljednjeg otvaranja: 25.07.2003.)
________________

Površno analizirajući potpore knjizi u 2002. g. na natječaju Ministarstva kulture, ustanovio sam sljedeće neodmjerenosti-neuravnoteženosti, a u sljedećim točkama samo dajem pojedine primjere za takve, inače šire neodmjerenosti.
Vijeće za knjigu (i sam ministar dakako) dodijelilo je npr. potporu za Hartmannovu Etiku, tj. za filozofsku knjigu koja je s početka prošlog stoljeća i koja se ne citira u današnjim filozofskim diskusijama, koja studentima u svrhu studija teško da može poslužiti, a posebno ne može koristiti široj kulturnoj javnosti – u iznosu od čak 40.000,00 kn, a da istodobno nije dodijeljeno ni kune sredstava za izdanje npr. Singerove Praktične etike, u Kruzakovu izdanju, a o tom izdanju mogli ste npr., u Novom listu pročitati recenziju Elvia Baccarinija, koji kaže da je to u suvremenom etičkom diskurzu – u svjetskim razmjerima – možda najznačajnija knjiga iz etike.
Nadalje, nije dodijeljena ni kuna potpore izdanju filozofske knjige npr. Ronalda Dworkina (400 str., B5 format), Shvaćanje pravâ ozbiljno, premda je to najznačajniji prijevod neke filozofsko-pravne knjige o ljudskim pravima koja se kod nas dosad pojavila.
Zatim, dodjeljuje se potpora ne znam kojim već izabranim ili sabranim djelima A. G. Matoša, pa onda knjizi Meše Selimovića, ili pak povijesnim egzotama Ferda Šišića i Bene Kotruljevića (jesu li to doista prvotisci?), dok važne knjige ne mogu dobiti potporu. Zašto je to tako? Očito je da u MK ne postoji kriterij po kojemu se ne dodjeljuje potpora već jednom objavljenim tekstovima ili ponovljenim izdanjima, ali se zato sasvim nove prijevode mirne savjesti može ne poduprijeti.
Sličnu ili jednaku potporu pak dobivaju 'budnice i davorije', knjižuljci, pjesmuljci..., jednako kao i kapitalne knjige čije tiskanje i do peterostruko zna biti skuplje od potpore koju dobiju. Je li to doista održivo?
K tomu, dodjeljivala su se sredstva i po osnovi beletristike i po osnovi filozofskih izdanja (“teški prijevodi”, rekao bi tkogod iz Ministarstva) npr. jednom izdavačkom početniku (što samo po sebi doista nije nikakav grijeh), ali je zato KruZak, premda već afirmiran izdavač filozofskih knjiga s izdanjima najviše profesionalne razine, ostao bez potpore po oba kriterija. Nije li “načelo različitih aršina” tu sasvim evidentno, a zasad ne vidim nikakve naznake da bi se u 2003. tu nešto moglo promijeniti.
Na popisu potpore 2002. koji je dostupan na internetskim stranicama MK očito je da potpora nije u potpunosti iskorištena pa se novac vjerojatno trebao vratiti u proračun (?). No, uz to da se novac nekima nije htio dodijeliti, iako je mogao [tako se na dotičnoj internetskoj adresi npr. ne može naći i popis odbijenih knjiga i izdavača], evidentno je i to da se na popisu nalaze neki naslovi tragično niske razine kvalitete. Tako se tamo može naći čak i pokoja bezvrijedna pornografija sadomazohističkog tipa ili pokoji knjižuljak kojega će njegov autor/ica ponosno poklanjati svojim tetama i rođacima.
Treba ovdje napomenuti i to da Vijeće za knjigu, koje sebe shvaća kreatorom kulturne strategije i politike, istodobno prosvjeduje na tim stranicama, zahtijevajući od Ministarstva da se svakome njegovu članu za mjesečni rad plati 2.500,00 kn, budući da smatraju kako ih se stavilo u situaciju prema kojoj, umjesto da kreiraju politiku i strategiju knjige i izdavaštva, umjesto nekakvog Povjerenstva za odabir konkretnih ponuda (koje je možda postojalo ili ga je netko zamislio), oni sami moraju odraditi taj ljigav i odvratan posao. Kako je pak taj (doista zahtjevan) posao napravljen, vidi se iz gornjeg ekstrakta s dotične internetske stranice. Pri tome nikoga od nas ne mora zanimati je li za tako odrađen posao krivo Vijeće za knjigu ili je krivnja za to na ministru.
Pitam se kako je moguće da pored takvog filtra (u svakom slučaju, čovjek bi po sastavu Vijeća očekivao - kompetentnog), s jedne strane, ne budu poduprte tako vrijedne knjige, a s druge strane, da knjige tako niske razine kakvoće budu "objavljene uz potporu Ministarstva Kulture Republike Hrvatske" i to PRILIČNO VEĆU od one koju je Kruzak dobivao za svoja najbolja i najvrjednija izdanja.
Kao što, vjerujem, znate [iz mojih svojedobnih izjava u Večernjem listu, eventualno i u drugim novinama i putem e-poruka koje sam vam slao], Kruzaku i nekim drugim ozbiljnim izdavačima koji smo se prijavili s prijedlozima za potporu objavljivanju knjiga na Natječaju za potporu Ministarstva kulture u drugoj polovici 2002. – premda smo imali prijedloge za potporu od znatne kulturne vrijednosti – dopisima u travnju 2003. (dakle, s odgodom od barem 6 mjeseci), ako izuzmemo nekakvu vrlo sitnu potporu, uglavnom je odbijena potpora s tog natječaja, a Ministar je svojim izjavama i vlastitim postupcima, tj. dezavuiranjem preporuka Vijeća za knjigu uz istodobno apostrofiranje “strogih načela po kojima će se nadalje potpora dodjeljivati” (a prema kojima je Kruzak svakako već tada trebao nju dobiti – barem za svoje filozofske naslove, kad je već g. ministar uglednog hrvatskog pisca, a k tome i najznačajnije češke književnike Karela Čapeka i Ladislava Fuksa, tretirao kao “neke koji su napisali roman” pa takva “beletristika ne treba potporu”, dok pojedini hrvatski skribomani istodobno svakako zavrjeđuju tu potporu – i dobili su je!), i izravno je pokazao da ništa ne drži do upravne procedure (prema kojoj se uvjeti natječaja ne mogu mijenjati sve dok dotični natječaj traje).
Stoga, mislim da je potrebno da raspolažete ovom informacijom, koja očito ponešto rasvjetljava određene, mnogima od nas inače sasvim providne činjenice. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li ova moja intervencija, osim negativnih reakcija, polučiti ikakav pozitivan učinak.
Objavljeno u časopisu TEMA

Standardi hrvatske znanosti

Hrvatska je zemlja zabrinjavajuće niskih standarda. Skoro u svemu. Ne trebamo podsjećati na nizak gospodarski i životni standard (što osjeća najveći broj građana), ali i na općedruštveni, politički, kulturni, obrazovni standard. Nemoralni postupci prisutni su u svakoj pori društva, a o korupciji, kriminalnim načinima ponašanja i zloporabama položaja također ne treba posebno trošiti riječi.
Zabrinjavajuće je što je to već postao način življenja. Dok su mediji puni gospodarskih, političkih i socijalnih devijacija – u području obrazovanja, kulture i znanosti stvari kao da nisu problematične u takvoj mjeri. Ali, nažalost, nije tako. Samo su metode i standardi u tim područjima nešto suptilniji i manje uočljivi. Stoga ovim tekstom pokušat ću načeti temu mentalnih standarda znanosti i obrazovanja.
Naime, i u znanosti i u obrazovanju postoji korupcija i zloporaba položaja. Prisjetimo se samo upisnih groznica na neka srednja, viša i visoka učilišta te na načine polaganja ispita i stjecanja zvanja i diploma na nekim ustanovama. Sama činjenica neorganiziranosti i neuhodanosti sustava koje stvaraju mnoge individualne, čak i svojevrsne društvene traume, idealna su podloga za opću produkciju korumpiranosti, s jedne strane, a defetizma, s druge.
Ako je, kao što se u zadnje vrijeme često ističe, obrazovanje, znanost i kultura jedan od glavnih pokazatelja razvijenosti (prije svega materijalne, ali i duhovne razvijenosti), onda ne bismo smjeli biti imuni na to kakvi su nam standardi u tim područjima. Pod standardima tu podrazumijevam ne samo pravnu standardiziranost i svakodnevnu primjenu propisa i upravnih postupaka i unutar znanstvenih institucija, već i razinu kriterija, razinu njihova provođenja te razinu ponašanja i odnosa u akademskoj zajednici. Riječ je, nažalost, o nedostatku znanstvenih i akademskih kriterija, ili (ako su već na neki način uspostavljeni) o njihovu svjesnom opstruiranju.

1. SVETE KRAVE I KLANOVI U ZNANOSTI
Vrlo blago rečeno, postoji i jedan vid devijantnog ponašanja koji je gotovo jedva uočljiv, ali nije ništa manje opasan za pojedince, čitavu akademsku zajednicu i, ako hoćemo, za društvo u cjelini.
Riječ je o samovolji te o nedovoljnoj ili gotovo nikakvoj kritičnosti i samokritičnosti pojedinih etabliranih i “uglednih” članova akademske zajednice, što najčešće proizlazi iz umišljenosti u vlastitu znanstvenu veličinu, nepogrešivost, profesionalnu i znanstvenu nedodirljivost, čak mesijansku nezamjenjivost, a jednako se to iskazuje kao rezultat njihova osobnog (ljudskog i znanstvenog) razvoja u okruženju domaćih institucija. Pogotovo ako su se takvi domogli nekih položaja na kojima se odlučuje. Tada više nije riječ tek o “krivom čovjeku na krivom mjestu”, nije riječ tek eventualno o konačnom rezultatu negativne selekcije, nego o čovjeku i ljudima koji su zadobili nikakvim korektivima kontroliranu, tj. apsolutnu moć i koji, koliko god društvenog priznanja i ugleda stekli, ipak nanose društvu i nemjerljivu štetu koju se može ustanoviti nažalost tek post festum.
Takva profesionalna i akademska karijera omoguće im status “svete krave”. Takve su osobe u pravilu autoritarne. Kad bi doista bili znanstvenici, bi li bilo išta normalnije nego prihvatiti, čak poticati kritičko mišljenje, pa i kada je u pitanju njihov vlastiti rad? No, hraneći svoj “ego” umišljenom veličinom, oni se obično ponašaju rušilački, uništavaju sve oko sebe, sprječavaju suradnicima rad, a ako je potrebno, ruše i institucije, sve po dobro poznatom načelu: “poslije mene potop”.
Paradoksalno je, ali njih najčešće podržavaju vodstva čvrsto etabliranih znanstvenih institucija. Treba li navoditi primjere: institucije koje su, premda u jednom razdoblju respektabilne, niotkuda gledane u sljedećem nestale s lica zemlje, ili pak katedre i akademske institucije koje su ostajale bez nastavljača, profesore koji nikad nisu imali asistente, asistente kojima je unedogled otežavano i produžavano vrijeme izrade i obrane doktorata, ljudi kojima je općenito sustavno usporavano ili onemogućavano napredovanje u struci i napredovanje u akademskoj hijerarhiji? Zašto akademska hijerarhija tako dobro preslikava feudalne odnose? Zašto se gotovo svaki znanstvenik može prepoznati u ulozi kmeta ili feudalca? Treba li uopće navoditi marfijevska načela negativne selekcije u i znanstvenim institucijama?
Premda je kritičnost conditio sine qua non znanosti, rezultat svega toga jest da kritičko mišljenje nije baš na cijeni, prečesto je i opasno za kritičara. Poželjno je samo hvaliti. Umišljeni (pseudo)znanstvenici očekuju, a nerijetko i naručuju, samo pozitivna i pohvalna mišljenja o svojim radovima. Ponekad se sami (pr)oglašavaju kao da su “razriješili” sva sporna pitanja. Njihov znanstveni ugled nitko ne smije osporavati relevantnim objektivnim pokazateljima citatnosti, jer “neke tamo” svjetske sekundarne institucije za indeksiranje objavljenih članaka nisu relevantne da bi se na temelju toga donosile relevantne odluke o njima samima u domaćim institucijama.
Nitko pak ne poduzima ništa ni protiv evidentiranih plagijatora ili papagaja koji, štoviše, čak napreduju u hijerarhiji, samo da bi se moglo živjeti u zabetoniranim odnosima znanstvene kule bjelokosne. Jer, tko je taj tko može, tko ima pravo mjeriti kvalitativnan znanstveni doprinos domaćih odličnika i besmrtnika!?
Htio bih ovdje svakako navesti neke spoznaje o pojedincima i institucijama. No, znajući kakva i kolika iskustva imaju mnogi moji kolege, smatrajući to puno važnijim, očekujem da će ovaj tekst dati tek početni impuls za otvaranje ove “strogo čuvane tajne hrvatske znanosti i kulture”.
Premda mislim da bi taj impuls trebao doći najprije od novina i novinara (to bi naime trebalo smatrati normalnim novinarskim poslom – kad bi u dnevnim listovima i drugim medijima doista bilo volje da se bave ozbiljnim društvenim problemima prakticirajući istraživačko, a ne aferaško novinarstvo), to nije realno očekivati, jer strah od splašnjavanja novinskih naklada, umjesto da bude poticaj za otvaranje novih područja zanimljivih čitateljskoj javnosti, stvara sumanutu potrebu za konstrukcijom afera, ponekad i bez osnove u društvenoj zbilji.
Kada bi se kojim čudom ipak stovrila pozitivna atmosfera za istraživanje problema znanosti i obrazovanja, onda bi se u mjesecima koji dolaze mogle ispisati vrlo zanimljive kolumne. No, mislim da to, nažalost, ne treba očekivati.
Volio bih kad bi se time postiglo ne samo javno pranje prljavog veša znanstvenih institucija, nego kad bi se time postigla katarza koja bi time zaustavila trend urušavanja kakvih-takvih znanstvenih vrijednosti, trend isušivanja mozgova u Hrvatskoj i iz Hrvatske, tj. trend bijega talentiranih mladih znanstvenika u bogate zemlje i znanstvene sredine, a koji oni sami s pravom doživljavaju kao jedini oblik svoga (prvenstveno znanstvenog, tek potom ekonomskog) spasa.

2. KAKO ELIMINIRATI NOSITELJE DRUKČIJIH STUDIJSKIH ISKUSTAVA
Premda bismo se trebali, rijetko nam pada na pamet da bismo se doista trebali dičiti svojim Nobelovcima, slavnim znanstvenicima Ružičkom i Prelogom. Doduše oni su svoju znanstvenu uspješnost gradili u Švicarskoj, politički ne-svrstanoj, tj. u političkom opredjeljivanju vrlo suzdržanoj zemlji, ali zasto s najvišim standardima demokracije i s najvišim standardima, tj. kriterijima u gotovo svim sferama društvenog života.
No, ako ostavimo po strani neupitne vrhove znanosti i ljude kojima se doista s razlogom možemo dičiti, znanstvenici koji su nanizali različite prestižne nagrade u znanstvenoj zajednici ipak su prečesto predmet posprdnih primjedbi, negoli u mogućnosti da ih se uzme ozbiljno. U svakom slučaju, znanstvenici gotovo nikada nisu odgojni uzor u našim školama, a nisu ni javni uzori. Jesu li baš uvijek krivi za to ljudi izvan znanosti?
Rijetko je pak koji uspješni znanstvenik ostvario svoj eventualni naum da se vrati u Hrvatsku. Nije to svojedobno uspjelo ni Lavoslavu Ružički koji je, sučelivši se s “odborom za doček”, relativno lako pospremio svoje kofere i vratio se u Švicarsku. Ipak, bilo je i onih koji su se vraćali. No, nakon izvjesnog niza godina, većina je zapala u znanstvenu prosječnost i letargiju. Najveći uspjeh u Hrvatskoj svodio bi im se obično na dugotrajan, relativno solidan i neplodan akademski život, utemeljen na argumentu uspjeha postignutog kroz djelovanje u znanosti na Zapadu.
Kada bi se vraćali, problemi bi se samo nizali. Čak i najugledniji znanstvenik, poput Miroslava Radmana, i najugledniji umjetnik poput Ive Pogorelića, nisu još ostvarivali svoje želje da u Hrvatskoj utemeljenje svoju istraživačku, odnosno umjetničku instituciju, tj. takve institucije kod nas još nisu profunkcionirale.
Kako li pak mora biti kada se iz zapadnog svijeta vrati netko običan, tek s diplomom, bilo da je riječ samo o sveučilišnoj diplomi ili o doktoratu! Što li je sve mogla izmisliti sveučilišna administrativna tehnologija s mirisom austrogarske i jugoslavenske tufine?!
Zamislimo npr. nekoga tko je doktorirao iz nekog interdisciplinarnog područja na Oxfordu, Cambridgeu, Harvardu ili Princetonu. Kada se takav čovjek želi situirati u Hrvatskoj, Sveučilište mu je dužno nostrificirati diplomu i dodijeliti pripadajući adekvatan znanstveni status.
Tu počinju ogromni problemi. Počinje vijećanje, razmišljanje odgađanje... Obično “nema stručnjaka” koji bi mogao prosuditi istovrijednost ili jednakovrijednost dotične diplome (ma što to značilo). Najbolje je prebaciti lopticu u susjedno dvorište: ako je riječ npr. o doktoratu iz teorije kaosa, lako će se dogoditi da fizičari prebace lopticu odluke kemičarima ili meteorolozima, kemičari mikrobiolozima, biolozi kemičarima, matematičari tehnološkim studijima itd. Primjeri iz prirodnih znanosti trebali bi zapravo još više govoriti o situaciji u društvenim znanostima. Važno je samo da se takav stručnjak, ako već mora tu negdje, nikako ne situira u baš u “našoj” branši. No, ipak je najbolje da mu to institucionalno razvlačenje dosadi pa da pokupi svoje krpice i vrati se u inozemstvo, otkuda je i došao.
Pa i kad je evidentno riječ o “još običnijem” nostrificiranju diplome sa zapadnog sveučilišta (pristupnici s uobičajenijih destinacija), opet treba vidjeti zašto se to traži. Samorazumljivo je da su studiji na hrvatskim sveučilištima, posebice na zagrebačkom, sa kojeg su zapravo gotovo svi članovi komisija koje odlučuju o sudbinama svih drugih, ‘najbolji’, i da sve druge treba pomno preispitati da ne bi s tim diplomama kojim slučajem došlo do kakve podvale. Najbolje je pritisnuti tražitelja da polaže neke dodatne, ili čak mnoge ispite. S obzirom na to da se gotovo svi studiji razlikuju (kao što se razlikuje studij kemije na PMF-u i Fakultetu kemijskog inženjerstva, a neusporedivo više npr. studij filozofije na FF-u i Hrvatskim studijima, no diplome su u svim slučajevima uvijek valjane, a stručnjaci kompetentni za područje), to uvijek može biti dobar razlog da ga se odbije ili da mu se neizravno “dade na znanje” da je najbolje za sve ako se otputi odakle je i došao, jer je to ionako najbolje za njega. Važno je da administracija i procedura iskažu i potvrde svoju moć, i da se ta moć očituje u kafkinskom otezanju u beskonačnost. No najvažnije je da se time osigura status quo i “vječni mir” hrvatskih znanstvenih klanova.
Ako bi takvi ljudi ipak uspjeli nostrificirati diplome (a u devedesetima je zapravo dosta mladih ljudi iz patriotskih razloga došlo iz SAD-a, Kanade, Njemačke i Australije sa željom da nastave studij i znanstveno usavršavanje kod nas), počela bi procedura koja je rijetko koga mogla ostaviti na nogama: od ulaska u znanstvenu instituciju i program za usavršavanje (magisterij, doktorat), do odabira mentora, teme istraživanja, projekta...
Neke teme su, zna se, a tako je “oduvijek”, naprosto rezervirane i u njih se ne smije dirati; one su ekskluzivno leno “besmrtnika” koji su na obradi tih tema, među ostalim i zato jer su se pobrinuli da budu jedini, “zaslužili” i da ih se slavi kao jedine i nezamjenjive. Pa i kada bi sve to nekako i krenulo, pod izlikom ozbiljnog znanstvenog pristupa i prigovora, razvlačenje izrade znanstvenog rada bi se otezalo i otezalo. Postoji nepregledno mnoštvo metoda kojima će se otkloniti mogućnost da se mlađi znanstvenik bavi nekom temom koja je ili mentorov zabran ili pak zabranjena tema.
Naravno, nakon protoka predviđenog vremena, egzistencija mladog znanstvenika i istraživača bez vidljivog rezultata postaje ugrožena ili potrošena. Stižu neumitni rokovi u kojem nije došlo do realizacije magisterija ili doktorata. No, nitko dosad nije provjerio koliko je neki zaslužni profesor imao uspješnih doktorata, a koliko neuspješnih. Kod nas će doktorandi rado zahvaljivati svojim mentorima, no upitno je do koje mjere je ta zahvalnost iskrena i koliko je zaslužena, budući da se mentorstvo prečesto samo birokratski odrađuje.
Zna se i za slučajeve u kojima literatura za izradu znanstvenog rada svjesno čini nedostupnom svima: i mladim znanstvenicima i kolegama – nadiruća konkurencija koja prije ili kasnije razgolićuje mediokritetstvo, treba biti brižno stavljena na maksimalnu distancu. O takvom mediokritetstvu nekih bogomdanih osoba znaju se u znanstvenim kuloarima često čuti ipak ne preglasne svirale koje sviraju: “u cara Trajana kozje uši”. No, strah za vlastitu sudbinu jači je od volje za izazivanjem skandala: tako licemjerje u znanstvenika gotovo uvijek pobjeđuje.
Razumljivo je stoga da to baš i ne izaziva strah u “Trajanâ”. Puno više od toga, ozbiljenje stvarnog prodora putem nove tehnologije toliko je zabrinulo neke pa i najviše institucije, da su neke od njih relativno nedavno radije ostavile mnoštvo neraspakiranih kompjutora iz znanstvenih donacija u podrumima svojih znanstvenih dvoraca, samo da tehnološka inovacija u znanstvenom radu koju kompjutori donose ne bi ukinula nadzor nad “razvojem” znanosti. Najveća opasnost za feud i za ono “što je navek tak bilo”, kao što znamo oduvijek prijeti od nekontroliranog znanstvenog razvoja. Ne trebamo pitati zašto se znanstvena revolucija ne bi mogla dogoditi u Hrvatskoj.
U mnogim znanstveno-sveučilišnim disciplinama, premda ih je u svakoj pojedinoj doista malo, ipak ima onih koje se može smatrati uspješnim znanstvenim učiteljima. Takvi su doista zaslužni za mnoge vrijedne magistarske i doktorske radnje, za nastanak i razvoj sljedeće generacije znanstvenika. No, takvi su više eksces, iznimka, a nikako nisu pravilo. Oni su svoje sljednike zapravo stvarali protiv struje. Vjerojatno će sada biti dosta onih koji će pokušati dokazati da u Hrvatskoj ipak nisu tako rijetke znanstvene sredine koje svojom poticajnom klimom produciraju nove znanstvene vrijednosti i nove vrijedne znanstvenike. Njih nesporno ima. No oni ipak moraju više doći do izražaja.

3. STUDIRATI U HRVATSKOJ
Čini se da bi još jedino Bog mogao nešto učiniti da se poboljšaju studiji i studiranje u Hrvata.
U ovoj zemlji studirati postaje gotovo jednako teško kao i baviti se znanstvenim radom. Čini se da je pod određenim pretpostavkama lakše otići studirati npr. u BiH, Sloveniju, Italiju, Austriju, Češku, Mađarsku, Poljsku, Englesku ili SAD (što dobar broj maturanata iz dobrostojećih obitelji i čini, pri čemu roditeljska snalažljivost u ishođenju sredstava i stipendija nije beznačajna stvar) negoli upisati se i pod “normalnim” uvjetima studirati na nekom hrvatskom sveučilištu.
Obrazovni je standard i trend univerzitetskog obrazovanja u svijetu naime takav da se sveučilišna nastava u dobroj mjeri individualizirala. Sveučilišta na Zapadu uglavnom su zaseban svijet, ponešto izoliran iz gradske gužve u svijet sveučilišnih kampusa, koledža i sveučilišnih gradova. No zato je dobro opremljen – pri ruci je sve što trebate: od studijske literature do žileta i kondoma. Usput tek, spomenimo da je gradski prijevoz u tim gradovima na nezamislivo višoj razini negoli u Zagrebu, kao što je i razina mnogih usluga, uključujući dakako i ukupnu administraciju svih segmenata sveučilišnog i općenito javnog života. Time je gubitak vremena u odnosu na naše uvjete također neusporediv: samo zbog (ne)dostupnosti literature student ili znanstvenik u Hrvatskoj gubi barem četiri puta više vremena od svoga kolege sa Zapada.
Činjenica je i da Hrvatska, prema najnovijim podacima iz popisa stanovništva, ima manje od 8% visokoobrazovanih građana – u prosjeku loše obrazovanih. Ako ostavimo po strani opće javno iščuđavanje tom egzaktnom podatku, ako ostavimo po strani razloge koji su do toga doveli (socijalističko sveučilište sigurno je proizvelo četvrtinu visokoobrazovanih u današnjoj populaciji, prema tome gubitak je proizveden emigracijom barem 10% visokoobrazovanih Hrvata), ostaje elementarni fakt da će Hrvatska za itekako potrebno udvostručavanje spomenute brojke, u najboljem slučaju trebati 7 do 10 godina. No, osobno, na to ipak ne računam, budući da se demografski pad već drastično osjeća u novim srednjoškolskim populacijama u svim većim hrvatskim gradovima – čak i u Zagrebu.
Naime, premda je nezamislivo, u Hrvatskoj je nažalost normalno da pojedini sveučilišni profesori imaju gomilu, čak i po više stotina studenata, a koji inače nisu kanalizirani ni u kakav oblik studijskog zajedništva – s kojima oni do ispita nikad ne dolaze u kontakt. Budući da sveučilišta i fakulteti zapravo u pravilu nisu brinula o standardima nastave, itekako nedostaje upravo nastavnički kadar, premda onih koji nikako da postignu znanstveni status ima relativno veći broj, no još uvijek premalo čak i za prostu reprodukciju znanstvenog i nastavnog kadra. Funkcija nastavnika, tj. predavača, obrazovatelja i prenositelja znanja i važnih znanstvenih informacija, za koju zapravo i nije potreban znanstveni stupanj (jer takvih je ljudi zaposlenih u sveučilišnoj nastavi nekoć bilo, a neki od njih bijahu itekako ugledni članovi akademske zajednice i ugledni kulturni djelatnici), na sveučilištu gotovo da ne postoji. Student obično i ne zna ništa o svom ispitivaču, a ispitivač nema baš nikakvih spoznaja o kvaliteti studenta. Ocjena koju student/ispitanik dobiva, najčešće je, osim nekakve pretpostavljene razine reproduktivnog znanja na postavljena pitanja, rezultat pozitivne okolnosti da se profesor/ispitivač u danom trenutku ne osjeća mizantropski, već uza sve tužne okolnosti, uspijeva u studentu ipak prepoznati neke pozitivne naznake ljudskog bića.
Nezamislivo je pak da u pravilu ne postoji jednostavno dostupna literatura namijenjena studiranju. Naime, na nekim fakultetima postoje tek udžbenici, koji se po svoj prilici fotokopiraju u većem broju, a ostala literatura tek se nabraja, onako usput, pri čemu nitko i ne pomišlja da bi student i profesor o njoj razgovarali. S nekim udžbenicima studenti dolaze na ispit i, da bi ga položili, osim što moraju znati, profesori im se moraju i potpisati na tu njihovu knjigu. To je naime nužno, jer u slučaju kada su dotični profesori autori tih udžbenika, studenti bi fotokopiranjem ugrozili i prihode i autorska prava pisaca udžbenika. Tu praksu s nekih fakulteta mogao bih potkrijepiti i činjenicom da se dotični udžbenici mogu u pravilu dobiti jedino u skriptarnici tih fakulteta ili neposredno na predavanjima; skripte za polaganje ispita često se prodaju, a da na njima nema naznake o autorstvu ni podatka o tome nalazi li se ta skripta na fakultetskom popisu studijskih udžbenika, priručnika, pomagala za učenje..., u kojima za knjige i skripte u pravilu ne možete dobiti R1 račun, što sasvim izravno govori o diskrepanciji studija i stvarnog života.
U svakom slučaju, izgleda da na sveučilištu ne postoji sustavna briga o tome kako će studenti i stručna javnost dobivati mogućnost da se koristi recentnim kompendijima i izvorima znanja. S druge strane, briga o autorskim pravima za takve izvore znanja u Hrvatskoj je zadnja rupa na svirali.
Na kraju, vrlo je vjerojatno je da vrijedi sljedeći omjer: koliko neki profesor na zapadnom univerzitetu ima prosječno studenata, gotovo toliko (ili: ne baš puno manje) pojedini hrvatski emeritus ima postdiplomantâ i doktorandâ. Naravno da onda nije nimalo čudno zašto kod nas nije baš uobičajeno da doktorand ima manje od npr. 30 godina.
Možda bi pomoglo kada bi se načela studiranja i organizacije studija prenijela sa Zapada. Na to smo čak i obvezni. No, kod nas je na sveučilištima nemoguće napraviti transformaciju: sveučilišna zajednica zapravo ne postoji, postoji samo nepregledno rovovsko ratno polje u kojima su ušančeni neprijateljski klanovi znanstvenika. Pokušaj ofenzive jednih, podrazumijeva ispaljivanje protuofenzivnih svijetlećih raketa za obavještavanje javnosti o nadiranju neprijatelja. U svemu se dakle betonira temelj mastodontskog sveučilišta iz XX. stoljeća. Njega, kao i nuklearku, može ukloniti jedino “kineski sindrom”.
Zbog te činjenice, čistog znanstvenog zraka nadišu se samo oni koji na kratko ili na duže uspiju dobiti boravište na Zapadu. Kada se vrate, ostaje im ili da žive na slavi činjenice da su nekoć bili vani ili, ako imaju ambicija, da ponovno pokušaju s odlaskom na studijski boravak.
Kontinuirano objavljivanje u referiranim znanstvenim publikacijama (a to su tek neke od domaćih, a uglavnom su inozemne i uglavnom publikacije iz zapadnih zemalja), privilegija je doista rijetkih hrvatskih znanstvenika. No, tim ljudima nije dostatno omogućeno da imaju utjecaj na promjene sveučilišnih institucija, premda i oni sami, znajući koliko je to jalov posao, sasvim opravdano, radije brinu o svom znanstvenom razvoju nego o 'društvenim' brigama.
Ne trebamo pitati može li se ta situacija tolerirati. Znamo da će tako biti i nadalje, premda je to za hrvatska sveučilišta i hrvatsku znanost više nego porazno, a za hrvatske građane više negoli ponižavajuće.

4. POUČAK HRVATSKE ZNANOSTI– SLUČAJ HRVATSKIH STUDIJA
Premda hrvatski građani brzo zaboravljaju, ipak je mnogima još živo u sjećanju silna gungula i prašina koja se svih ovih godina dizala oko Hrvatskih studija. Dotični studiji traju više od deset godina. Nevjerojatno je koliko je bilo osporavanja njihova postojanja i kakva su to sve bila osporavanja. No, nije li cijela zgoda s tim studijima zapravo signifikantna za ukupne odnose na hrvatskim sveučilištima?
Kada danas pogledamo unazad, postavlja se pitanje koji su i kakvi su to bili prigovori (be)smislu ustanovljavanja jednog u osnovi humanističkog studija. Čini se da na to pitanje i nije baš sasvim jednostavno odgovoriti – osporavanja je naprosto bilo previše. Znači li to da su studiji imali mnoštvo neprijatelja, ili to tek znači da su protivnici uvijek bili jako uporni? Možda je ipak tek riječ o utjecajnim protivnicima, tj. utjecajnim neprijateljima. Okolnosti su u jednom trenutku postale takve da su čak i neki od osnivača, izgubivši institucionalni (ili osobni) utjecaj na Hrvatske studije nastojali pogasiti ih.
Već u vrijeme osnivanja, postojale su podjele na one koji su ih osporavali i one koji su ih podržavali. Njihovi osnivači nisu bili iz struktura tada vladajućeg HDZ-a (ili se to tako pričinjalo – nakon desetak godina iskustva u demokraciji, teško se za nekoga može staviti ruka u vatru). No tada je izgledalo da ih pokreće nezavisna akademska inicijativa. Nije sporno ni to da ih je pokrenuo tadašnji ministar znanosti u Vladi koja je dobila naziv Vlada Narodnog jedinstva, tj. prvoj hrvatskoj vladi – ratnoj vladi. Sljedeći ministri davali su im također podršku, a među njima i tadašnji pomoćnik ministra Jeren (kasniji ministar i potom rektor). Kao rektor bijaše njihov strasni osporavatelj – istodobno kada su i neki od osnivača u njima izgubili utjecaj i okrenuli se protiv njih.
Iz današnje perspektive, gotovo je samorazumljivo da se takva inicijativa mogla pokrenuti jedino u vremenu potpunog društvenog i ratnog košmara, kada je javnost bila okupirana elementarnim opstankom i građana i države. To je razdoblje kada su svi refleksi za preživljavanje iščekivali tek zvuk sirena koje označavaju zračne ili raketne napade na grad; to je vrijeme kada je jedan od javnih djelatnika govorio o pravu na jednakost u preživljavanju uz komad kruha i par kobasica – kojih mora dostajati za sve.
No, ako malo razmislimo, jedino su se u takvome vremenu mogle realizirati nove inicijative bez ometanja i bez javnog polaganja računa. No, nažalost, i privatizacija i devastacija društvenih poduzeća tajkunizacijskim marifetlucima zapravo su izvršene baš u tom razdoblju.
Dakle, u takvim okolnostima nastali su ti studiji. Siguran sam dakle, zbog argumenata koje sam prethodno naveo, da su okolnosti itekako pogodovale njihovu osnivanju. Protivnicima studija zapravo nisu toliko smetali studiji koje je pokrenula “grupa samoorganiziranih filozofa” (već zbog samog imena smatrali su ih potencijalnim državnim rasadištem kulturnog nacionalizma), koliko im je smetala, a) nezavisnost i b) ničim kontrolirana moć – koju će sljedećih godina neki od njihovih protagonista doista zadobiti.
Svi sljedeći mali sveučilišni ratovi i igre oko “paljenja i gašenja” studija odvijali su se na crti jačanja ili ograničavanja moći ili utjecaja sudionika u tim sukobima.
Činjenica je da su od samog početka na studijima djelovali neki pojedinci koji su imali desna politička opredjeljenja. Ponekad je njihovo nastrojenje i djelovanje zadobivalo prilično osebujnu formu.
Nije trebalo dugo pa da dođe do promjena u odnosima moći. Hrvatski studiji izazivali su zazor kod mnogih koji bijahu zaposleni na konkurentskim fakultetima, premda su mnogi s tih istih fakulteta i honorarno predavali i na Hrvatskim studijima. Premda nije bila baš tamo zaposlena, Hrvatske studije simbolizirala je tada i određena osoba koja je svojim javnim djelovanjem i obnašanjem dužnosti pomoćnika ministra vjerojatno mogla imati presudan utjecaj na sudbinu pojedinih katedri, npr. na zadarskom Filozofskom fakultetu i na riječkom Filozofskom fakultetu. Sigurno je da se taj utjecaj mogao očitati i u nepodopštinama koje su te katedre imale. Uostalom, taj utjecaj, u skladu s općom dezorijentacijom nastalom u tada vladajućoj stranci, po svoj prilici očitovao se i u drugim sferama. Zahvaljujući tome, na sveučilištu nije bilo teško postići mentalnu nastrojenost, koju su mnogi sa zluradošću širili – da se svakoj nevolji može pronaći izvorište upravo u Hrvatskim studijima.
S promjenom političkih odnosa, u siječnju 2000, izgledalo je da se mijenja i pozicija Hrvatskih studija. No, premda Hrvatski studiji nisu bili rasadište političkih moćnika, neki njihovi protivnici htjeli su izazvati baš takav dojam. Putem podmetanja kukavičjeg jajeta o dupliciranju studija i neispunjavanju elementarnih stručnih i drugih uvjeta, njihovi stari i novi neprijatelji, nekadašnji suradnici u istom poslu, htjeli su ih još jedanput pogasiti. No, nije im to pošlo za rukom.
S druge strane, srećom, neki drugi fakulteti također su se uspjeli etablirati, usprkos istom nastojanju da ih se onemogući. Tako se npr. filozofija može sada studirati na sljedećim fakultetima: Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Hrvatskim studijima, Filozofskom fakultetu u Rijeci i Filozofskom fakultetu u Zadru. Postoje čak i inicijative koje bi pak htjele uvesti studij filozofije gdje god za fakultet postoji naziv FILOZOFSKI FAKULTET. Tako je i za neke druge discipline sada otvoren konkurentski korektiv. Pa ako netko ipak drži je sveučilištu protuprirodno da ima dvostrukost fakulteta, možda bi umjesto gašenja pojedinih fakulteta pravi lijek ipak bio u podvostručavanju broja zagrebačkih sveučilišta?
Možemo zasad ipak konstatirati da je za Hrvatsku bila prava sreća i da samo Providnosti treba zahvaliti da su Hrvatski studiji opstali, usprkos svim (s)mutnjama oko njihove legalnosti. Uz silne traume koje su izazvane velikim nedostatkom mjesta za sve zainteresirane maturante pri upisu na fakultete, bez njihova postojanja ta bi trauma, sasvim sigurno, bila još snažnija.
Objavljeno u časopisu TEMA

ZANA kao omen

Poput Cesarićeva oblaka: pojavila se iznenada – ZANA (“Zajednica nakladnika” – valjda).
Program bijaše vrlo jednostavan: “ozakonit ćemo fotokopiranje knjiga: tko hoće fotokopirati, može – ako plati”!
Jednoga jutra, u sezoni kiselih krastavaca, 2007, osvanula je ZANA na cijeloj stranici u Vjesniku. “Jaki argument” u ruci nježne gospođe Vučković bijaše ugovor s HOK-om (Hrvatska obrtnička komora), te zamamno izrečena nada da će hrvatski izdavači konačno moći nešto jesti, pa možda čak i “kruha bez motike”!
No, nekad najvažniji politički dnevnik u Hrvatskoj (i šire), Vjesnik, danas su novine koje se svojim javnim i utjecajnim dosegom mogu uspoređivati s političkim i kulturnim dosegom kvazikulturnjačkih novina. Naravno, možemo živjeti u uvjerenju da naklada do 5.000 primjeraka nema remitendu i da, k tomu, hrvatski intelektualni sloj iznosi više od jedan postotak hrvatskog stanovništva. (Ali, ako su “dvije marice” nekada bile signum temporis za mogućnost eliminacije hrvatskih intelektualaca, je li onda moguće da ih danas može zamijeniti samo jedan odjeljak u nekom prodajnom centru ili pak tek mali studio u polusatnoj, polumjesečnoj TV-poluemisiji.) Elem, kao što ne samo moje iskustvo pokazuje: ni u takvim tiskanim medijima nije vjerojatno da ćete dobiti mogućnost za javnu reakciju, a elektronske medije potpuno zaboravite.
Priznajem, nisam znao koliko je opasnost velika, a nisam ni znao locirati otkuda vjetar puše.
Stoga, kada se jedan od subjekata ZANA-e pojavio i u televizijskog emisiji HTV-a “Dobro jutro” – priznajem, dakle – učinilo mi se da opasnost za izdavaštvo odnekud ponovno, zastrašujuće prijeti. Jer, na koncu, nisu li upravo jaki mediji (= Jutarnji + Večernji + HTV) u potpunosti dokrajčili knjigu, probušili je baš kao staru kantu (s pišljivih 29 kn), tj. ne čini li se da je upravo oni definitivno poslaše u povijesnu ropotarnicu?! Pa sada i jedan medijski patuljak može protresti svoje mišiće nad izdavačima-žoharima, ružnim kukcima, poznatima iz “neke novele”. Naravno, najtužnije što se moglo smisliti jest da se izdavačima podmetne njihova “vlastita” institucija koja će ih, možda, u općoj tuzi – barem malo usrećiti. Pa tako umjesto žohara postanu “cvrčci”.
Priča što se iz elektronskih poruka (koje slijede nakon članka o ZANA-i u Vjesniku iz pera Barbare Matejčić,
[vidjeti tekst na C:\Documents and Settings\Administrator\My Documents\HTML\ZANANet_hr.htm]) može iščitati tek je dokaz da se, eto, može ponekad još pojaviti netko kome se umjesto vjetrenjača i vjetrokaza pričinja da je naišla još jedna u nizu zmajolikih beštija što su već poharale okolni svijet.
______________

––- Original Message ––-
From: KruZak
To: Barbara Matejčić
Sent: Wednesday, August 22, 2007 1:24 PM
Subject: Počinje naplata a.p. nakladnicima: Studenti neće više intelektualno potkradati profesore

Poštovana Barbara,
Malo sam začuđen tekstom koji ste objavili i kojim ste propagirali udrugu ZANA, premda ne i opremom članka (itekako sam svjestan da ono što piše u nadnaslovu, naslovu, leadu i ostaloj opremi članka – nema nikakve veze s Vama).
Čudno je naime kako se, iz općeg nereda u koji je izdavaštvo bačeno i odavno je na koljenima, uspiju ipak izdignuti jedino ljudi i imena koji – jer naprosto nisu iz ceha – nemaju nikakva značenja ni kredibiliteta u struci/cehu, a kojoj/kojemu bi ipak htjeli diktirati pravila. Nije mi također jasno zašto tome – i takvima – pogoduju čak i novinari koji drže do sebe.
Vjerujem ipak da ste svojedobno čitali moj tekst na temu fotokopiranja (u Temi). Čini mi se, dakle, kao da ste sve što tamo piše – naprosto smetnuli s uma. No, kad ste već dali publicitet ZANA i gospođi Sanji Vučković, onda u nekim sljedećim napisima ipak stavite ZANA na mjesto koje joj pripada. Meni je naročito važno da se ospore argumenti na koje se ona poziva.
Dakle, ZANA zapravo hoće legalizirati fotokopiranje knjiga. Ja mislim da je legalizacija fotokopiranja knjiga suprotna svakom izdavačkom, kulturnom, političkom i državnom rezonu. Dakle, legalizacija je suprotna interesima objavljivanja novih kvalitetnih knjiga. Stoga se fotokopiranje autorskih djela nikako ne bi smjelo prešućivati, a kamoli dopustiti, propagirati ili poticati. Prešućivanje je već legalizacija, a legalizacija fotokopiranja odavno ubija i onemogućuje nastanak i ustaljivanje kvalitetnih malih usko specijaliziranih izdavača. Naime, ima li uopće smisla prevoditi, priređivati i tiskati ikakvu novu sveučilišnu i znanstvenu knjigu u nakladi 400 ili 500 primjeraka (minimum za opstanak i elementarno funkcioniranje izdavača i tiskare) ako će fakultetske i druge kopirnice smjeti fotokopirati? Pa, k vragu, znaju da ne smiju – ali to svejedno čine!!!
ZANA je ad hoc invencija jednog čovjeka ili skupine ljudi (najvjerojatnije manje od 5) koji nikakve veze s izdavaštvom nemaju. Da su se sada i neki izdavači učlanili u ZANA – ako je to uopće istina – govori više o dotičnim izdavačima, ali i o stanju (tj. nepostojanju) izdavačkog ceha – koji bi unutarnjom snagom vlastitih interesa i argumenata kad-tad morali izgraditi vlastiti kodeks. Nažalost, ni tu nemam iluzija...
Kao poreznog obveznika i vlasnika trgovačkog društva, više me zbunjuje deal HOK (Hrvatska obrtnička komora) i ZANA o kojemu ste u članku izvijestili...
Dakle, ako želite od mene opširniju novinsku intervenciju – stojim vam na raspolaganju. Ipak, uzdam se u Vas!
Lijep pozdrav,
Kruno Zakarija
KruZak

––-Original Message––-
From: Barbara Matejčić [mailto:bmatejci@ffzg.hr]
Sent: Thursday, August 23, 2007 4:26 PM
To: KruZak
Subject: Re: Počinje naplata a.p. nakladnicima: Studenti neće više intelektualno potkradati profesore
Poštovani g. Zakarija,
Drago mi je da ste se javili. Tekst sam napisala zato što je činjenica da se ta udruga oformila i da je potpisala ugovor s Hrvatskom obrtničkom komorom. Mislim da mi je dužnost o tome izvijestiti. U tekstu možete vidjeti da to i jest izvještaj i da njim nikome ''ne pogodujem'', kako Vi to kažete, već obavještavam. Rado bih napisala nastavak priče, koji bi uključivao i Vaše prigovore na ZANA-u pa ću vam se javiti čim provjerim u uredništvu jesu li zainteresirani.
Lijep pozdrav,
Barbara Matejčić

––-Original Message––-
From: udrugazana1@net.hr [mailto:udrugazana1@net.hr]
Sent: Tuesday, August 28, 2007 11:58 AM
To: izvori@izvori.com; kasmir-promet@zg.htnet.hr; info@kz.hr;
kigen@kigen.hr; info@btsltd.com; knjizevni-krug-split@st.htnet.hr;
konzor@hotmail.com; kruzak@kruzak.hr; feral-tribune@st.htnet.hr
Subject: Obavijest

Poštovani,
u ime Udruge za zaštitu prava nakladnika, u prilogu Vam dostavljamo dopis i Pravilnik o raspodjeli naknada.
Budući da smo do sada na adrese većine nakladnika u Hrvatskoj poslali već tri dopisa, a do danas nismo od svih primili odgovor, molimo Vas da primitak ovog maila potvrdite, kako bi mogli ažurirati Vaše podatke. Također Vas molimo da ovaj mail proslijedite odgovornoj osobi.
Zahvaljujemo na suradnji i očekujemo da nam se javite.
S poštovanjem,
Za Udrugu za zaštitu prava nakladnika
Sanja Vučković, dipl. iur.
____________________________________
UDRUGA ZANA
Zagreb, Nova ves 62
Tel: 01 2431 071, 01 2431 075, 091 5675140
E-mail: udrugazana1@net.hr

From: "KruZak" kruzak@kruzak.hr
To: udrugazana1@net.hr
Cc: "Barbara Matejčić" bmatejci@ffzg.hr, "'KIS'" kis@knjiga.hr
Subject: RE: Obavijest – Proslijediti SVIM IZDAVAČIMA
Date: Wed, 12 Sep 2007 13:46:27 +0200
––- Original Message Follows ––-

Poštovana gospodo iz Udruge ZANA,
Premda dolje u vašoj poruci piše da mi se obraćate četvrti puta, dopis dolje meni je prva informacija od Vas, premda sam prethodno uočio Vašu kampanju putem Vjesnika i HTV-a (u TV-emisiji 'Dobro jutro'.) Attachment koji ste u poruci dostavili za mene je tek informacija o Vašim nastojanjima – a za sve izdavače/nakladnike – prema mojem osobnom uvjerenju – jest BESPREDMETNA PONUDA.
Skrećem Vam pozornost – premda biste kao pravnici to trebali znati: u Zakonu o autorskom djelu nigdje ne piše (a kada bi pisalo – bi to bilo i suprotno Ustavu), da bez pristanka smijete ikoga (u ovom slučaju: izdavača/nakladnika) ugurati u udrugu koju ste osnovali i time mu/im nametnuti obveze koje ste sami zamislili. Dakle, ako Vam neki izdavač ne dade izričiti pristanak – on ne može podlijegati nijednoj obvezi koju kreira Vaša udruga.
Ali zato u Zakonu o autorskom djelu piše:
1) Novčanom kaznom od 5.000,00 do 50.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj pravna osoba ako: ... 10. bez odobrenja nakladnika i bez plaćanja naknade nakladniku fotokopira za privatno ili drugo vlastito korištenje njegova pisana izdanja (članak 145.).
Bilo bi suprotno interesima knjige i knjižne proizvodnje, izdavaštva, baš kao i društva i države – ako bi fotokopiranje knjiga bilo legalizirano. Nikakva fotokopirantska naknada izdavačima ne može nadoknaditi štetu koje društvu i kulturi nanosi fotokopiranje knjiga. Fotokopiranje knjiga treba suzbijati intenzivnije negoli što EU pokušava suzbijati - PUŠENJE. Štoviše, možda bi čak trebalo zbog toga fotokopiranje knjiga i krivično kažnjavati!
Kao što znamo:
Ne smije se pušiti javno! Ne smije se također propagirati ili legalizirati pušenje!
ALI:
Ne smije se ni knjige fotokopirati javno! Ne smije se, dakle, ni legalizirati fotokopiranje knjiga!
AKO BI SE TO DOPUSTILO, PROIZVODNJA NOVIH KNJIGA I OBJAVLJIVANJE/IZDAVANJE POSTAJE BESPREDMETNO. TO PODRAZUMIJEVA GAŠENJE SPECIJALIZIRANIH IZDAVAČKIH DJELATNOSTI, A ONE SU U HRVATSKOJ IONAKO VEĆ ODAVNO NA KOLJENIMA.

ZATO UPOZORAVAM SVE KOLEGE IZDAVAČE:
AKO IZDAVAČI NE ODOBRE FOTOKOPIRANTIMA FOTOKOPIRANJE SVOJIH KNJIGA/IZDANJA – KAKO ONDA FOTOKOPIRANTI DRUKČIJE MOGU POSTIĆI LEGALNOST SVOJE RABOTE?! KOLEGE IZDAVAČI: ZAR ĆEMO LEGALIZACIJOM FOTOKOPIRANJA DOPUSTITI DALJNJE URUŠAVANJE KULTURE KAO I VLASTITE EGZISTENCIJE I UGLEDA???

Dakle, osim što je ZANA udruga koju je u svojoj glavi zamislio netko tko misli da se na razjedinjenosti i neuređenosti hrvatskoga izdavaštva lako može zaraditi i ležerno živjeti – ZANA je, očito, udruga osnovana i s namjerom legalizacije fotokopiranja autorskih djela u okviru fotokopirnog ceha i obrta. Ali, ona nikako nije udruga izdavača, nije to udruga koju su pokrenuli sami izdavači – pa prema tome ona niti neće štititi prava izdavača.
Kolegama izdavačima sugeriram, dakle, da ne dopuste (svojim nereagiranjem i ignorancijom) da tzv. ZANA manipulira njima i njihovim imenima, tj. njihovim ugledom.
Kruno Zakarija
KruZak d.o.o.

––-Original Message––-
From: udrugazana1@net.hr [mailto:udrugazana1@net.hr]
Sent: Wednesday, September 12, 2007 8:43 PM
To: KruZak
Subject: RE: Obavijest – Proslijediti SVIM IZDAVAČIMA

Poštovani gospodine Kruzak,
Nepoznavanje određene materije nije problem ukoliko postoji spremnost za učenje i ovladavanje materijom. Međutim, donošenje zaključaka bez podloge u činjenicama predstavlja problem, a kod vas se radi upravo o ovom drugom slučaju.
Skrećete nam pozornost da bi kao pravnici trebali znati što piše u Zakonu o autorskom djelu. O tome ne bi trebali znati ništa zato jer takav zakon ne postoji. Vjerojatno ste mislili na Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima pa ukazujemo na odredbe tog zakona u dijelu koji se odnosi na nakladnike:
Zakonom je propisano pravo nakladnika na naknadu za reproduciranje svojih pisanih izdanja za privatno i drugo vlastito korištenje od obveznika plaćanja.
Naime, isključivo pravo nakladnika da daje ili uskraćuje odobrenje za reproduciranje svojih pisanih izdanja, Zakonom je ograničeno na dva slučaja u kojima je i bez suglasnosti nakladnika fizičkim osobama omogućeno reproduciranje pisanih izdanja. Jedan je da fizička osoba to čini za vlastito korištenje, odnosno da od takve reprodukcije nema izravne ili neizravne materijalne koristi i drugi da to čini za privatne potrebe, odnosno ne na način koji bi bio dostupan ili pristupačan javnosti.
Zakonom je ograničeno isključivo pravo nakladnika da daje ili uskraćuje odobrenje za reproduciranje svojih pisanih izdanja . S druge strane, zbog tog sadržajnog ograničenja prava nakladnika Zakon je omogućio da nakladnici za to dobiju odgovarajuću pravičnu naknadu.
Postoji bezuvjetni izuzetak, a taj je da ni u kom slučaju nije dopušteno reproduciranje cijele knjige ako od zadnjeg rasprodanog izdanja nije proteklo dvije godine.
Odredbe gotovo identičnog sadržaja postoje u Zakonima o autorskom pravu europskih i dijela svjetskih zemalja. Direktiva Evropskog parlamenta o harmonizaciji određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informatičkom društvu iz 2001. godine daje uputu za rješenja koja su implementirana u Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima.
Iz navedenog slijedi da se prikupljanjem naknade neće legalizirati fotokopiranje kako vi pogrešno tumačite, već da će nakladnici za fotokopiranje koje je fizičkim osobama dopušteno dobivati odgovarajuću naknadu. Razlika je u tome da su se do sada kopirala pisana izdanja nakladnika i od toga nakladnici nisu imali nikakve koristi, dok će sada imati ne samo nakladnici članovi udruge već i nakladništvo u cjelini. U najnovijim izmjenama i dopunama Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima propisano je da se jedna trećina prikupljene naknade izdvaja za poticanje odgovarajućeg kulturnog područja, u ovom slučaju nakladništva.
Nesporno je da treba suzbijati fotokopiranje knjiga. Zakon to načelno zabranjuje, ali uz dva navedena izuzetka. Ta dva izuzetka postoje, kao što je navedeno, u zakonima razvijenijih zemalja svijeta. Da nema tih izuzetaka niti jedan dio bilo kojeg pisanog izdanja ne bi bilo moguće reproducirati bez prethodnog odobrenja nakladnika. Ne samo u Hrvatskoj koja tek ulazi u krug zemalja koje implementiraju predmetne zakonske odredbe, već je na nivou europske unije i šire utvrđeno da je zbog zadovoljavanja općih interesa društva potrebno napraviti citirane izuzetke, ali zbog toga dati nakladnicima pravičnu naknadu.
Citirate prekršajnu odredbu Zakona, posebno t.10 iako nisam sasvim sigurna da ste ju pravilno protumačili. Za počinjenje prekršaja kumulativno se traže dva uvjeta: da fizička osoba bez odobrenja nakladnika i bez plaćanja naknade nakladniku, fotokopira za privatno ili drugo vlastito korištenje njegova pisana izdanja. Kumulativno znači da moraju biti zadovoljena oba uvjeta za postojanje prekršaja. Nakladnik ne može sam tražiti plaćanje naknade jer se plaćanje, temeljem Zakona može ostvarivati isključivo putem Udruge za kolektivno ostvarivanje odnosnog prava, koja ima za obavljanje djelatnosti odobrenje Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo.
Ukoliko takve udruge nema, nema niti citiranog prekršaja jer počinitelj prekršaja nema kome plaćati naknadu. Ali ukoliko udruga postoji tada je počinitelj koji ne plaća naknadu u prekršaju.
Obrušili ste se na udrugu ZANA s jednim od motiva da će se djelatnošću udruge legalizirati fotokopiranje knjiga, vjerojatno nesvjesni činjenice da je upravo nepostojanjem Udruge faktički omogućeno fotokopiranje.
S takvom opasnom inicijativom kojom potičete na opstruiranje pojedinih zakonskih odredbi, upravo vi stvarate lošu klimu protiv interesa nakladnika koji žele da se uvede red u ovo do sada neuređeno područje.
Odredbe o kolektivnom zastupanju nisu vam uopće jasne. Nikoga mi ne guramo u Udrugu već je članstvo propisano Zakonom. Pažljivo pročitajte čl. 159 st. 2 Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima. Nakon toga će vam pitanje članstva u Udruzi biti jasnije. Što se vaše nakladničke kuće tiče jasno je da nije član jer iz vašeg dopisa nakladnicima, Udruzi i novinarki Vjesnika slijedi da ne želi biti članom.
U pismu gospođi Barbari [Barbara MATEJČIĆ, tj. novinarka koja je ZANA-u novinski-medijski inaugurirala, op. K.Z.] navodite da je ZANA ad hoc invencija jednog čovjeka ili skupine ljudi /najvjerojatnije manje od 5/ koji nikakve veze s izdavaštvom nemaju. Ako ne znate tko su osnivači udruge, kako znate da isti nemaju veze s izdavaštvom, što je uostalom pogrešan zaključak s namjerom omalovažavanja. Kada nastupate s takvih pozicija vi vjerojatno predstavljate nakladničku kuću s puno zaposlenih /više od pet/. U protivnom vaše izrugivanje govori više o vama nego u Udruzi.
Ukoliko vas problematika zanima savjetujem vam da posjetite web stranice Međunarodne federalne organizacije prava reprografije, te izvršite uvid u zakonska rješenja zemalja europske unije, kao i odluke Ustavnog suda RH vezanih upravo za predmetno područje. Relevantne informacije možete dobiti i u Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo.
Ukoliko ostanete u zoni pristojnosti i s nama je moguć daljnji kontakt radi razjašnjavanja nejasnoća. U protivnom je svaki kontakt isključen.
Sanja Vučković, dipl. iur.

From: "KruZak" kruzak@kruzak.hr
To: udrugazana1@net.hr
Cc: "Barbara Matejčić" , "'KIS'" kis@knjiga.hr
Subject: FW: Obavijest – Proslijediti SVIM IZDAVAČIMA
Date: Thu, 13 Sep 2007 13:51:11 +0200
––- Original Message Follows ––-

Poštovana gospođo Vučković,
Ad meritum (nemam baš ni vremena za opširnu komunikaciju): Upravo Vi, u Vašoj puruci i u prethodnim porukama niste ostvarili pretpostavke za kvalificiranu komunikaciju. Naime, niste kazali:
– tko su sve osnivači, a tko članovi Udruge ZANA? – imenom i prezimenom svih osoba, te punim nazivom svih trgovačkih društava.
– koji su izdavači pokretači vaše Udruge, a koji su tek naknadno postali članovi?
S kojom je motivacijom Udruga ZANA utemeljena? Čini se, naime, da je nisu osnovali izdavači (premda Vi tvrdite da je to 'pogrešan zaključak'). U kakvoj je ZANA vezi s udrugama izdavača, npr. s:
1. ZNK HGK, 2. HNN i 3.UHNA ?
Čini se, naime, da ste zaobišli sve cehovske institucije hrvatskih izdavača (je li i to 'pogrešan zaključak').
S obzirom na to da prethodno niste ništa o tome rekli, nagađam samo da su Udrugu ZANA osnovali neki pravnici (pravnica ste i Vi, poštovana gospođo) koji su pred sobom imali iskustva ZAMP-a, te ih sada nastoje aplicirati na područje knjižnog izdavaštva.
Ne sporim Vašu zelju, pa i pravo da putem Udruge ZANA ostvarite prihode, pogotovo ako bi to također bilo i na korist izdavaštva. No, dopustite mi moju skepsu. Naravno, jasno je svima da je hrvatsko izdavaštvo nesposobno riješiti svoje probleme, ali bojim se da outsiderski pravnici motivirani prvenstveno prihodima, a ne težnjom da iznađu povoljna rješenja za boljitak posrnuloga izdavačkog ceha i hrvatskog izdavaštva – ne mogu biti našem izdavaštvu od naročite pomoći.
Nadam se da se bez ikakva razloga nećete ponovno naći uvrijeđeni. Ipak, nemojte me, molim Vas, poučavati o zakonskim odredbama iz EU i svijeta koje su 'gotovo identične'...
S poštovanjem,
Kruno Zakarija
KruZak d.o.o.
P.S.
Da, KruZak jest 'one man show' (formalno: dvoje zaposlenih,...). No, KruZak je odavno legitimiran kao ugledan hrvatski izdavač filozofske literature. Ali, udruga koja tek naknadno hoće postati udruga izdavača mora se najprije legitimirati i etablirati među izdavačima, te strpljivim, civiliziranim, temeljitim načinom informiranja među izdavačima potaknuti njihovu zelju za učlanjenjem, tako da uvide vlastitu korist od članstva te se konačno i učlane, a tek potom može se propisivati cehovska restriktivna pravila i ubirati harač. Slažem se u jednom: svakako je dobro da su željena pravila – već sada transparentna.
Usput, imate pravo još u nečemu: zasada je fotokopiranje knjiga nezakonita rabota – premda to svi rade! Zato sam to i usporedio s pušenjem. Vi ćete pak svojim nastojanjem možda uspjeti ozakoniti fotokopiranje. No, sasvim sam siguran – time nećete pridonijeti izdavaštvu i izdavačima. Volio bih zato od Vas čuti što ste drugo (osim legaliziranja fotokopiranja) u stanju ozbiljno ponuditi za boljitak hrvatskog izdavaštva.
S poštovanjem,
Kruno Zakarija, prof. [phil., etc., etc.]
[& čovjek 'opasnih inicijativa']

––-Original Message––-
From: udrugazana1@net.hr [mailto:udrugazana1@net.hr]
Sent: Wednesday, September 19, 2007 11:51 AM
To: KruZak
Subject: re: FW: Obavijest – Proslijediti SVIM IZDAVAČIMA

Poštovani gospodine Kruzak,
iako u Vašim dosadašnjim dopisima izražavate skepsu u pozitivne namjere, kako osnivača Udruge tako i Statutom utvrđene ciljeve, još jednom Vas pozivamo da se učlanite u Udrugu i svojim prijedlozima i inicijativom pomognete u rješavanju problema u izdavaštvu. Tada ćeVam biti dostupne i informacije o osnivačima i članovima Udruge kao i svi konstitutivni akti Udruge. Do tada, na žalost, ne možemo zadovoljiti Vašu znatiželju.
Motive osnivanja Udruge velikim dijelom sam iznijela u prethodnom mailu. S njima su također, vrlo detaljno i argumentirano upoznati i članovi Vijeća Zajednice nakladnika i knjižara, na sastanku održanom u svibnju 2007. godine. Dakle, članovi cehovske institucije koju spominjete u prethodnom mailu.
Nisam imala namjeru zaobići niti jednoga od njih. Naprotiv, bila mi je želja da se jave u što većem broju, budući da ZANA nije udruga Predsjednice Sanje Vučković, već Udruga nakladnika koji će u njoj trajno ostvarivati prava temeljem kojih je osnovana.
Pretpostavljam da ste upoznati s radom Zajednice te u kontaktu s njezinim Predsjednikom v.d. Valterom Lisicom, koji Vas može informirati o našim razgovorima i mojim pokušajima da nakladnicima objasnim, kako zakonske pretpostavke tako i ciljeve Udruge. Na žalost, gospodine Kruzak, većinu tamo prisutnih članova, kao i Vas, više je zanimala personalna problematika, a mnogo manje ono što bi sve nakladnike trebalo zanimati, a to je mogućnost da se kroz Udrugu ostvare zakonom zagarantirana prava svih nakladnika.
Budući da i Vas zanima personalna problematika, evo nekih dijelova koji će odgovoriti jednim dijelom na pitanje moje motivacije za pokretanje inicijative za osnivanje udruge. Nadam da o tome u budućnosti više nećemo razgovarati, već se posvetiti svim onim problemima u nakladništvu, za koje Vi smatrate da ih je nemoguće riješiti.
Godinama sam kao pravnica radila u jednoj od najvećih nakladničkih tvrtki u Zagrebu. Baveći se autorskim pravima, svakodnevno sam koristila Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima te sam uočila da se odredbe Zakona o pravu nakladnika na naknadu od korisnika ne primjenjuju, iako za to postoji zakonska mogućnost. Nakon konzultacija stranih zakona i primjene istih u praksi, utvrdila sam da se, za razliku od Hrvatske, u drugim zemljama ta naknada za nakladnike prikuplja. Budući da sam upoznala veliki broj nakladnika, a s obzirom na činjenicu da je književnost oduvijek bila moja velika ljubav, pokrenula sam inicijativu kod određenog broja nakladnika za osnivanje udruge. Prema tome, nisam outsiderski već insiderski pravnik jer sam u osnivanje Udruge krenula radeći gotovo 5 godina u nakladništvu i baveći se autorskim pravom. Nadam se da te činjenice više nećemo morati utvrđivati jer ne smatram da su osobito važne za postojanje i rad Udruge.
Naravno da mi je želja da što veći broj nakladnika prepozna svoj interes u udruzi. Neki su prepoznali, neki nisu, ali kao i za svaku novu inicijativu, i za ovu je potrebno vrijeme za prezentaciju i prepoznavanje. Do sada su reakcije različite. Vi pružate otpor, neki članovi cehovskih udruga šute što se u pravu tumači kao pristanak konkludentnim radnjama (iako sumnjam da je to njihova namjera), ima i nerazumijevanja, ali ipak prevladava veliki broj dobronamjernih nakladnika, koji su prepoznali djelatnost Udruge, uz puno razumijevanja, bez skepse i uvida u osobne iskaznice članova.
Prihvaćam i poštujem Vaše mišljenje, no dozvolite mi da Vam postavim neka pitanja vezana uz fotokopiranje pisanih izdanja nakladnika. Nesporna je činjenica da se knjige nakladnika, pa i vaša izdanja fotokopiraju. Iako se Vi zalažete za apsolutnu zabranu fotokopiranja, to je iz više razloga nemoguće primijeniti (zakonske odredbe, nesmetan protok informacija, pravo društva na informiranje, nemogućnost provođenja kontrole, samo su neki od razloga) i ne vjerujem da će se to ikada dogoditi.
Međutim, u ovom trenutku stvarnost je takva da se knjige fotokopiraju i ne postoji apsolutna zakonska zabrana fotokopiranja dijelova knjiga za privatno i drugo vlastito korištenje.
Da li ste vi ili bilo koji drugi nakladnik imali bilo kakve koristi od toga što vam se knjige kopiraju?
Smatrate li da će članovi ipak imati koristi kada se prikupljena naknada počne dijeliti među njima?
Udruga ne mijenja Zakon već ga primjenjuje. Ne može Udruga, kao što ste naveli u jednom od Vaših dopisa, ozakoniti fotokopiranje.
Da li smatrate da je u svim zemljama koja imaju identična rješenja ozakonjeno kopiranje i da djelatnost Udruga nije u interesu članova?
Usprkos svemu, ja sam sigurna da Udruga može pomoći da se stanje u nakladništvu promijeni. Nemam iluzija da će se problemi brzo i lako riješiti. Možda se neće ni riješiti u cijelosti, ali sasvim sigurno će se o njima razgovarati i bar pokušati pronaći rješenje. No, jedan od osnovnih uvjeta je i taj da nakladnici u tome aktivno sudjeluju. To znači da ih ne zanimaju imena i prezimena, već interesi hrvatskog nakladništva. Navesti ću samo jedan primjer usmjeren u pravcu zaštite interesa nakladnika. Jedan dio sredstava koje prikupi Udruga (3%) može se koristiti za sprečavanje piratstva i krivotvorenja, odnosno poduzimanje mjera za sprečavanje "nelegalnog fotokopiranja".
Također, u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, jedan dio prikupljenih sredstava (30%) biti će izdvojen u poseban fond za unapređenje nakladništva. Kako će se ta sredstva koristiti ovisi isključivo o nakladnicima koji će o tome odlučivati. Zato, kao što sam isticala u svakom dosadašnjem dopisu upućenom nakladnicima, treba iznositi ideje i sugestije, a nakon razmatranja izdvojiti najbolje i sredstva uložiti u projekte od interesa za nakladništvo u cjelini. Dakle, prikupljeni novac se dijeli među članovima, usmjerava u razvoj nakladništva u cjelini i koristi za sprečavanje nelegalnih radnji korisnika.
I na kraju, ono što se često spominje kao predmet sumnje, negodovanja, pa čak i ljutnje kod nekih nakladnika.
Svaka udruga ima članarinu koju plaćaju članovi. Ovo se posebno odnosi na početak djelovanja kada još nema sredstava od obveznika plaćanja, a naplatu troškova poslovanja nemoguće je odgoditi. Ako mjesečna članarina od 41,66 kn predstavlja harač za nakladnike, onda je hrvatsko nakladništvo u mnogo većim problemima nego što to čak i Vi procjenjujete.
Nadam se da sam Vam odgovorila na još neka pitanja i dileme.
S poštovanjem,
Sanja Vučković

From: KruZak [mailto:kruzak@kruzak.hr]
Sent: Friday, September 28, 2007 11:16 AM
To: 'udrugazana1@net.hr'
Cc: Barbara Matejčić; 'KIS'
Subject: FW: FW: Obavijest – Proslijediti SVIM IZDAVAČIMA

Poštovana gospođo Vučković,
Nažalost, zatrpali ste me tekstom, a niste mi odgovorili na elementarna pitanja!
Za usporedbu, da biste ustanovili koliko je važna transparentnost, tj. javnost djelovanja Udruge (osnovali ste UDRUGU NAKLADNIČKIH PODUZEĆA, a ne udrugu ljubitelja raritetnih leptira i poštanskih maraka!) pogledajte u članku u Večernjem listu kako npr. znanstvenik Ivan Đikić 'pegla' udrugu ISABS (tj. Međunarodno društvo primijenjenih bioloških znanosti). Tako u Večernjaku piše: 'Đikić je napisao i da se ne zna tko je u upravnom ili znanstvenom vijeću te udruge, iako je očito, prema konferencijama iz kojih proistječe, da je to privatna inicijativa ministra znanosti.' ('Đikića tužili zbog klevete', Večernji list, 14. rujna, autor teksta, Dijana Jurasić)
Iz toga barem možete shvatiti da je itekako javna stvar, tj. da je itekako važno – tko su ključni subjekti Udruge! Mene pak iznenađuje kako to Vi, kao pravnica, to niste u stanju shvatiti?! Želja za prikrivenošću i zatvorenošću, dakle, ostavlja jako, jako ružan dojam. Rekao bih - nepopravljiv!
K tomu, ne znam što bih radio u takvoj ad hoc udruzi, tj. udruzi čiji je program zapravo sažet u jednoj točki, jer je to naprosto POKRET ZA LEGALIZACIJU FOTOKOPIRANJA KNJIGA. Dakle, Vaš je motto: 'Platite nam, pa onda fotokopirajte knjige legalno'! Industrija duhana kaže nešto slično: 'Pušenje je nezdravo, ugrožava život! Ali, ako ga legaliziramo, tj. ako i nadalje budete redovito kupovali cigarete i ako država zakonima ne bude dodatno kriminalizirala pušenje - tim novcem mi ćemo otvarati nova radna mjesta i tako otvarati perspektivu za bolji život naših građana. I sve će biti po Zakonu!'
Ono što me zbunjuje kod Vas jest da se trudite zadobiti i moje povjerenje, a da pritom istupate s tezama koje možda i prolaze u nekoj pravničkoj glavi, ali koje ipak nemaju nikakve veze s Ustavom, liberalnim zakonodavstvom i liberalnim tržištem: DAKLE, neprihvatljivo je za subjekte u privatnom vlasništvu da ih itko gura u nekakvu udrugu – a Vi pak kažete da im Zakon nalaže da se trebaju udružiti. Zakon ne može naložiti udruživanje, tj. udrugu pak ne može propisati zakon. [To smo dokazivali i dokazali dok smo se kao skupina izdavača sporili s HGK, devedesetih godina; u HGK su to prihvatili – prevladala je jedino činjenica da je ZNK HGK u našem, tj. izdavačkom interesu.] Zakon jedino ponekad može biti motiv da se osnuje udruga, jer udruga se pokreće iz interesa, a ne iz Zakona. Dakle, načelno, udruga se pokreće iz slobode, a ne iz zakona. Vi pak tumačite suprotno.
Još jedan nakaradni primjer iz Vašeg dopisa (a još pokoji mogao bih izdvojiti iz prethodne korespondencije): ako 'članovi cehovskih udruga šute...' to 'se u pravu tumači kao pristanak...'. To je isto kao da ste rekli: 'Vi šamarate Vašu ženu i tvrdite da je kriva, ali ona pristaje na tu krivicu i na sve što joj činite i kažete – jer ona šuti'! [Da, Ona možda čak i pristaje, ali ako itko drugi prijavi dotičnog Nasilnika 'zbog narušavanja javnog reda i mira' – on će u buksi i pred sudom završiti i zbog nasilništva!]
Meni je takav Vaš pristup dovoljan razlog da se više ne bavim ovom Vašom temom. Jedino Vaša upornost da me ipak uvjerite motiv je što Vam na ovo Vaše pismo odgovaram. Što se tiče Udruge ZANA, nemamo jedno drugom više ništa za reći. No, o svim drugim stvarima u izdavaštvu - ako Vas moje mišljenje ikad kasnije bude zanimalo: možete ga uvijek dobiti!
Lijep pozdrav,
Kruno Zakarija

-----Original Message-----
From: KruZak [mailto:kruzak@kruzak.hr]
Sent: Wednesday, October 03, 2007 1:03 PM
To: 'Barbara Matejčić'
Subject: RE: Počinje naplata a.p. nakladnicima: Studenti neće vise intelektualno potkradati profesore

Poštovana Barbara,
Kao što ste mogli vidjeti – dostavljao sam Vam kopije korespondencije s gospođom Vučković, predsjednicom i osnivačicom Udruge ZANA. Naime, kako je riječ o stvari koja je javna, tu sam korespondenciju ja osobno i činio javnom – prosljeđujući je Vama, KIS-portalu (koji bi trebao biti zainteresiran za zbivanja na izdavačkoj sceni) te drugim izdavačima. Ako ste je čitali – pretpostavljam da ste iz nje mogli zaključiti kako zapravo stoje stvari glede dotične udruge. Meni bliži, mali nakladnici usmeno su me obavještavali da podržavaju moj stav.
Pretpostavljam da ste već razgovarali u redakciji Vjesnika i da Vjesnik po svoj prilici i nije zainteresiran prenijeti sadržaj ove rasprave. Naime, volio bih da me izvijestite – hoćete li biti u prilici o ovome izvještavati u Vjesniku ili u nekim drugim novinama?
U svakom slučaju, mislim da nakon ovoga (budući da su izdavači sada mogli pred sobom imati jasne stavove za i protiv), premda je ZANA dobila dostatnu medijsku pozornost – za tu udrugu i legalizaciju fotokopiranja knjiga ne ostaje baš puno prostora.
Lijep pozdrav,
Kruno Zakarija
TEKST i korespondencija objavljeni u casopisu TEMA

---

Komentari [0]
Trebaš se prijaviti da bi komentiranje bilo omogućeno.

Spas za domaću knjigu

STAJALIŠTA
DRŽAVNA DISTRIBUCIJA – SPAS ZA DOMAĆU KNJIGU*

ZASAD JE JEDINO DRŽAVA U STANJU OSIGURATI UVJETE ZA OPSTANAK I FUNKCIONIRANJE TRŽIŠTA KNJIGA. STOGA HRVATSKI IZDAVAČI I CJELOKUPNA HRVATSKA JAVNOST OD VLASTITE DRŽAVE IMAJU PRAVO TO I OČEKIVATI

Nakon petnaeste obljetnice raspada i uništenja hrvatske knjižarske mreže te nakon dvije godine od početka dodatnog urušavanja sustava knjige prodajom novinskih izdanja na kioscima, doista je krajnji trenutak da se osmisli minimum uvjeta za dugoročno funkcioniranje sustava koji je potreban da bi knjige mogle bile dostupne i da bi u kulturi uopće mogle biti zamijećene.

NEODGOVORNI PROTO-KAPITALISTI
Premda to nitko ne želi primijetiti, u tom pogledu situacija je zapravo daleko gora od one u kojoj je nastala Deklaracija o hrvatskom književnom jeziku. A ktomu, na startu smo EU-pregovora – stoga to nije nimalo nevažno! Upravo zato u javnosti je potrebno što prije probuditi svijest da je dužnost vlasti u aktualnom političkom trenutku pronaći način za osiguranje funkcioniranja tržišta knjiga. To je nužno i zbog toga što liberalizacijom tržišta u Hrvatsku mogu doći i izdavački igraći koji će, ako o tome ne bismo na vrijeme razmislili, dodatno zagorčati ionako već pretežak život hrvatskim proizvođačima knjiga, sve do toga da njihov opstanak, a time i elementarnu dostupnost knjiga na hrvatskom jeziku, učine upitnim. Naime, već se pokazalo kako to izgleda u ratu za medijski prostor, zatim u bankarskom sustavu i sektoru velikih trgovačkih lanaca; ali ne smijemo ispustiti iz vida ni to da se u ovih petnaest godina pokazalo da su domaći ad hoc kapitalisti i ad hoc monopolisti, jednaki kao i svi ostali, tek neodgovorni proto-kapitalisti. Oni su neizmjerno gore rješenje od ulaska tvrtki iz susjednih zemalja iz EU ili drugih. No, ne treba imati iluzije da će nam iz EU dolaziti samo dobro uređene korporacije, koncerni i viši sustavi koje se gotovo uvijek na tržištu ponašaju odgovorno. Dakle, premda je to teško spojivo i s mojim liberalnim uvjerenjima, ipak je zasad jedino država u stanju osigurati uvjete za opstanak i funkcioniranje tržišta knjiga. Stoga hrvatski izdavači i cjelokupna hrvatska javnost od vlastite države imaju pravo to i očekivati. No, do sada ipak nitko nije ponudio prijedlog o načinu rješavanja toga problema. Stoga, evo mojega prijedloga. Prvo, baš zato što postoji (liberalna) predrasuda da se država ne bi trebala aktivno miješati u tržišne odnose, ipak je iznenađujuće da postoji barem jedno poduzeće u državnom vlasništvu koje bi bez većih teškoća moglo funkcionirati kao distributer knjiga. [Vjesnikov uvjet objavljivanju ovoga teksta bio je da se izrijekom ne spominju Narodne novine.] To poduzeće ipak ima kakvu-takvu mrežu trgovina u svim većim naseljima. Čak se prodaju i neke knjige, premda to poduzeće formalno nema sustav kojemu bilo koji izdavač može ponuditi knjige u distribuciju! Dakle, ako bi državna vlast poduzela minimum ključnih koraka za poslovni preustroj toga poduzeća, ono bi moglo postati distributerski lanac za prodaju knjiga. Vjerujem - održiv! Drugo, iznenađujuće je tek za neupućene, Grad Zagreb vlasnik je čak i jednog izdavačkog poduzeća, a to je AGM! Ako je iskustvo Grada Zagreba u desetak ili petnaestak godina koliko-toliko bilo pozitivno, onda Vlada ipak može inicirati intra-komunikacijsku mrežu gradskih uprava, pa tako gradske uprave svih ostalih većih hrvatskih gradova i naselja čak uvjeriti kako bi bilo dobro da u užem centru svojih naselja izdvoje i urede po jednu javnu knjižaru te je ustroje kao gradsko javno ili kao koncesijsko poduzeće (GK).

NOVI SUSTAV KNJIŽARA
Time bismo, dakle, dobili još jedan sustav za prodaju knjiga. U takvom udvostručenom lancu državne distribucije i javnih gradskih knjižara pod nadzorom lokalnih samouprava bilo bi onda dovoljno mjesta za preživljavanje svih izdavača koji ne mogu imati vlastiti knjižarski lanac. Što se, pak, tiče preostalih hrvatskih knjižarskih lanaca (Znanje, Školska knjiga, Mozaik knjiga, Profil, Ljevak, VBZ, Jesenski i Turk, Verbum ...), oni bi svoja izdanja također mogli davati u tu distribuciju i tako povećati dostupnost svojih izdanja, ali uz ključni uvjet – da pod jednakim kupoprodajnim uvjetima preuzimaju izdanja s liste raspoloživih izdanja koja se distribuiraju preko prethodno zamišljenih distribucijskih lanaca. Tako bi danas postojeći privatni knjižarski lanci odreda bili navedeni na to da osim zasad samo svojih i ekskluzivno odabranih izdavača, odsad imaju u ponudi i knjige svih ostalih hrvatskih izdavača, što inače nije njihova dosadašnja praksa. Mislim da bi tako zamišljeni distributerski lanci, nakon pet do šest godina poslovanja, u hodu mogli biti preuređeni u mješovita dionička društva, a hrvatski izdavači mogli bi pak postati njihovi srednji i mali dioničari (pa i veliki, zašto ne?). To bi se vjerojatno moglo poklopiti s ulaskom Hrvatske u EU, a to bi, vjerujem, mogao biti i dobar recept za očuvanje kulturnog identiteta unutar EU. Držim da bi EU bila sklona podržati takav koncept i poduprijeti ga novcem iz svojih pristupnih fondova.
________________________
TEKST je objavljen u VJESNIKU, petak, 25. studenoga 2005, u rubrici OTVORENO
* Naknadni komentar: naslov teksta ''Državna distribucija'' dala je redakcija Vjesnika. Moj liberalni stav, naravno, ne podrazumijeva posebnu ulogu države; no, država je ionako, poput 'najhladnije nemani', početkom devedesetih uništila i zauvijek progutala cijelu izdavačku infrastrukturu. Zanimljiv je način kako su nestajali/transformirali se npr. Mladost, Školska knjiga, Naprijed, Znanje, August Cesarec i drugi izdavači iz razdoblja socijalizma. Prema tome, budući da je država itekako kriva za propast izdavačke infrastrukture, valjda je danas dužna barem pomoći u uspostavljanju nove infrastrukture, a ne tek kvaziliberalnim stavom ostajati bezbrižno i po strani. Na koncu, u pitanju je opstanak cijele pismene kulture: kulturu knjige ne mogu u potpunosti zamijeniti kompjutori!

Zatrimo hrvatsko!

Zatrimo hrvatsko!

Ako se dogodi da, kojim slučajem, uskoro za dulje razdoblje prestane objavljivanje stručnih i znanstvenih knjiga na hrvatskom jeziku, hoće li se onda intelektualna i politička elita zabrinuti. Može li se tada dogoditi fenomen koji poznaje orijentalna pamet prošlih stoljeća: “Drumovi će se jednom zaželjeti Turaka, al' Turaka tada biti neće!”

KUPI JEDNU, FOTOKOPIRAJ PET
Uvijek mi je bilo čudno – kako to da knjižnice mnogih fakulteta na sveučilištima u Hrvatskoj kupuju vrlo malen, tj. tek simboličan broj knjiga; a riječ je o knjigama koje gotovo svatko od nas malih specijaliziranih izdavača planira i objavljuje s razlogom – prvenstveno kao literaturu bez koje je nemoguće studirati ili pak zamisliti iole ozbiljnije bavljenje strukom.
Oduvijek sam zapravo vjerovao da studenti fotokopiraju knjige koje im trebaju, pitanje je samo koliko je ta pojava masovna. Pritom izuzmimo iz razmatranja istinu da se studij, možda u 75% slučajeva ili više, uglavnom završava uz čitanje zabilješki i pribilješki koje se prenose s koljena na koljeno, a koje je jednom nekad složio neki ponešto marniji student, i koji je od toga čak možda napravio svoj mali biznis; a sve to, pak, uz dobrohotnost profesora koji jedva da u koga doista ozbiljno provjeravaju znanje.

AKO HOĆEŠ NA ISPIT, MORAŠ IMATI SVOJU (tj. MOJU) KNJIGU
Znajući za takvu praksu, nije nimalo neobično da mnogi profesori Pravnog fakulteta u Zagrebu (provjerio sam, a o stanju na drugim studijima mogu samo nagađati) imaju praksu da studentu na ispitu potpisuju knjigu iz svog predmeta (tj. knjigu kojoj je dotični profesor-ispitivač autor ili suautor) i po kojoj je student upravo došao polagati ispit. Naravno da to nije nimalo moralno, a vjerojatno nije ni u skladu sa zakonom. [Eto, tako započinju svoje karijere naši 'proslavljeni' suci i advokati!] No, može li se ikako drukčije (ako izuzmemo jedinu valjanu mogućnost: ozbiljnu provjeru znanja – koju se u danoj školskoj praksi i u danim sveučilišnim uvjetima preširoko ne prakticira) provjeriti jesu li studenti u dodiru s izvornom literaturom?
No, da se vratim na problem. Jedino ta činjenica – da studenti, ako uopće koriste propisanu literaturu, zapravo tu obveznu literaturu masovno fotokopiraju – mogla mi je biti objašnjenje za izostanak kritične kupnje, tj. minimalne prodaje knjiga za autonomni izdavački opstanak. Nije mi baš jasno, doduše, kako se to na studiju studente odgaja – ali bože moj – da bi se nekoga moglo odgajati i odgojiti – hrvatski ''odgajatelj također mora biti odgojen'' (kako to glasi u jednoj slavnoj tezi jednoga slavnoga autora).
Elem, ovaj puta, a to je činjenica za opću konsternaciju: u rukama imam dokaz koji izravno pokazuje:

BAREM JEDNA KNJIŽNICA NA SVEUČILIŠTU U ZAGREBU FOTOKOPIRA KNJIGE I FOTOKOPIJE POSUĐUJE KORISNICIMA
Ova fotokopija obilježena je pečatima jedne od institucija Sveučilišta u Zagrebu, signaturom i kr. brojem.
Sasvim je jasno svakome, pogotovu knjižničarima, da se fotokopiranjem knjiga i njihovim puštanjem u javnu uporabu krši zakon. Ovdje je uza sve to i riječ o fotokopiji knjige koja je s obzirom na godinu izdanja kod njenoga izdavača još uvijek u fazi aktualne prodajne kampanje -- od te prodaje njezin izdavač ŽIVI!!! (...i jedino tako njegov opstanak u ovoj zemlji, tj. u ovome društvu, ima kakvog-takvog smisla). Dakle, ako fotokopirate novčanicu i pustite je u javnu uporabu – onda će Vas državna policija uhapsiti, a sud osuditi za osobito teško krivično djelo. Ako kopirate računalni program i pokušate ga pustiti u javni promet – također će vam na vrata pokucati policija, a postoji poseban policijski odjel koji se bavi tom vrstom nezakonitoga djelovanja. Čak i ako se samo koristite nezakonito stečenim softverom za vlastitu uporabu – postoji opasnost da će vas jednoga dana obići policija te da ćete možda biti i uhapšeni i osuđeni. Ako presnimavate glazbu, te ako samo puštate glazbu u javni promet (makar i u vlastitom dvorištu) – za vratom ćete imati ZAMP. Ako puštate bilo koji radijski ili televizijski program na zvučnik ili ekran u vlastitom stanu – trebate platiti pretplatu HTV-u – u usuprotnom ćete za vratom imati HTV-inkasatore i inspektore kao zakonite utjerivače i reketare. No, ako fotokopirate knjigu i pustite je u javni promet, gle čuda, iako je to također ozbiljno kršenje zakona – izgleda da vam se baš ništa neće dogoditi. Doista, to je jako zanimljivo.

FOTOKOPIRAJ KNJIGU I VRATI SE SAM!
Reklo bi se, ovaj pronalazak svakako ostavlja mjesta ozbiljnoj sumnji da to isto masovno rade SVE knjižnice na SVIM sveučilištima u HRVATSKOJ. Štoviše, za to imam mnoge neformalne obavijesti – kojima se ovdje, nažalost, ne mogu poslužiti.
To je možda hrvatskim odgajateljima hrvatske studentske populacije (onima koji to prakticiraju) jako zgodno. No, osim što tako krše (hrvatski) zakon, već na srednji rok pridonose ostvarenju one najstravičnije hrvatske kletve: tako se zatire i HRVATSKO IZDAVAŠTVO i HRVATSKA RIJEČ. Dakle, takav postupak ne smatram samo krivičnim djelom. Štoviše, smatram ga najvećim poslijeratnim krimenom protiv opstojnosti HRVATSKOG JEZIKA, HRVATSKE KULTURE, pa time, dakako, i HRVATSKOG NARODA!!! Zamislite, zbog te opstojnosti onomad su se spjevale pjesme da se ime ne zatre, da se hrvatska riječ ne zaboravi, tvorile su se deklaracije o jeziku, a sada ćemo, zahvaljujući prakticiranju filozofije fotokopiranja, za desetak-dvadeset godina imati hrvatski jezik jedino još kao jezik uličara s [negdašnjeg] hrvatskog asfalta.
Mnogi će reći da pretjerujem, da je to zapravo banalan prekršaj. Za njih je to isto što i “praksa” nevidljivog sitnog potkradanja ili tek “intelektualnog” nemara i/li intelektualne razbarušenosti. Za mene je to ipak vrlo ozbiljna stvar. Prema ovome idiotizmu – svi drugi hrvatski idiotizmi izgledaju čak vrlo benigno.

DRUMOVI ĆE SE ZAŽELJETI TURAKA...
No, ako spustimo ton i radnu temperaturu s naizgled nacionalističkog usijanja na normalni govor, onda ipak treba reći da ne znam koliko u takvim okolnostima moj osobni posao u Hrvatskoj uopće još ima smisla. Da mi dišpet ne kola venama, ne znam što bih još radio u filozofskom izdavaštvu. One koje pak o tome ipak treba podsjetiti, moj je KruZak tvrtka koja je jedini izdavač suvremene filozofske literature u Hrvatskoj. Pa ako ubrojimo sve ostale izdavače filozofske literature – i tada je broj tiskanih naslova i ukupan broj tiskanih primjeraka filozofskih knjiga – više nego zanemariv. A kao što stvar stoji s filozofijom kao jednom specifičnom formom akademskog i znanstvenog znanja – tako je i s mnogim područjima specifičnih i stručnih znanja: od matematike, kemije, fizike preko povijesti i geografije, sve do tjelesne kulture, slikarstva i glazbe. Dakle, zbiljskim nesankcioniranjem fotokopiranja sve su izdavačke djelatnosti zapravo dovedene do zadnjeg ruba održivosti – sve do besmislenosti vlastitoga opstanka.
Znam da je specifično stručno i znanstveno izdavaštvo na izdisaju. Svejedno, ne vjerujem da se u Hrvatskoj itko još sjetiti stare uzrečice: “Drumovi će se jednom zaželjeti Turaka, al' Turaka tada biti neće!”
[Tekst objavljen u casopisu TEMA]

Bez book megastorea u svakome gradu, izdavaštvo nema šanse za napredak

RAZGOVORI S NAKLADNICIMA:
s KRUNOM ZAKARIJOM razgovarala MARTINA KALLE

Izdavati isključivo filozofsku literaturu u hrvatskim okvirima čini se kao posao vrlo visokoga rizika. Baš se toga prihvatio Kruno Zakarija pokrenuvši prije desetak godina vlastitu nakladničku kuću KruZak. Da ne ostane sve isključivo na knjigama KruZak već godinama izdaje i poseban časopis Croatian Journal of Philosophy koji preko svojih suradnika na europskim sveučilištima širi izvan domaćih granica. O izdavanju stručne literature, mogućnostima časopisa i nezaobilaznoj kritičkoj slici hrvatskog nakladništva razgovaramo s Krunom Zakarijom.

ZAŠTO STE BAŠ IZABRALI IZDAVATI KNJIGE IZ TEMATIKE FILOZOFIJE – PODRUČJA ZA PRILIČNO UZAK KRUG ČITATELJA?
Čovjek radi ono što najbolje zna i u čemu se najbolje snalazi. Profesor sam filozofije, a nakon studija i profesionalnog rada u odgojnim institucijama i u srednjoj školi –u izdavaštvu filozofske literature tražio sam svoje mjesto i mislim da sam ga konačno dobro pronašao. Uostalom, ako izuzmemo Harryja Pottera, u Hrvatskoj su prilike takve da ne znam postoji li koja specijalna knjiga (osim kuharica,»uradi sam« priručnika i sličnih izdanja), da bi za tim kupci baš poludjeli. Svaki drugi tip knjige na našem nazovi-tržištu ionako ne ide, a izbor knjiga, makar se pričinjalo tako, baš i nije tako jako velik, dakle, malo je koje područje kod nas doista dobro pokriveno, tj. do te mjere da ne bi bilo prostora za nove izdavače. Dakle, stručne preferencije jesu ono u tome odlučujuće.

POD OKRILJEM SVOJE KUĆE POKRENULI STE ČASOPIS ZA FILOZOFIJU CROATIAN JOURNAL OF PHILOSOPHY I NJIME STE POVEZALI VELIK BROJ FILOZOFA.
Ne znam može li se reći da u ovako maloj zemlji postoji velik broj filozofa. No, povezao sam one koje sam mogao povezati, tj. one koji su imali želju uspostaviti neki oblik međusobne komunikacije. Nastojao sam iskoristiti veze s tim ljudima tako da povežem njihova trenutačna radna mjesta, tj. profesionalna zaposlenja u svijetu, na takav način da to budu punktovi promocije KruZakova časopisa(pa onda i Hrvatske). Koliko sam uspio – teško je reći. Zasada sam na prvoj četvrtini puta, svakako pred novim pomacima i izazovima. U svakom slučaju, ti ljudi podrijetlom iz Hrvatske i sada u svijetu, u pogledu svoje struke mogu biti promotori Hrvatske – ako se nađe netko da to potakne, a u ovom slučaju to sam ja. Prije pojave mojega časopisa, zahvaljujući našim »klanskim filozofskim ratovima« nikome nije bilo u interesu da te ljude kontaktira i poveže, i tu je zapravo dio moje mudrosti i uspjeha.

LJUDI S KOJIMA JE UŽITAK STVARATI
ALI U HRVATSKOJ VEĆ POSTOJI NEKOLIKO FILOZOFSKIH ČASOPISA! ZAŠTO STE PORED NJIH IŠLI S NOVIM ČASOPISOM?
S obzirom na to da je u Zagrebu već postojao časopis, ali samo jedan, određenoga profila ljudi okupljenih oko njega, morao sam tražiti svoj prostor. Našao sam ga u profiliranju časopisa koji će se baviti suvremenijim, manje tradicionalnim temama. Stoga sam ga tražio u onome čega kod nas nije bilo – u angloameričkom filozofskom krugu i interesu za analitičku filozofiju, premda sam smatrao da to ne bi trebala biti isključiva odrednica časopisa. Nakon toga bilo je prirodno da suradnike potražim među »djecom« Nenada Miščevića. Naime, Nenad Miščević je ključna osoba u nastajanju i oblikovanju riječkog analitičkog kruga filozofa, a istodobno vječni filozofski Ahasver – stalno na relaciji Rijeka-Maribor-Budimpešta-Europa-SAD. Dakle, moji suradnici iz Rijeke koji vode uredništvo časopisa jesu vodeći ljudi analitičke, tj. takozvane»nekontinentalne« filozofije u Hrvatskoj i u ovome dijelu Europe. To su ljudi s kojima je ovaj filozofski časopis doista užitak stvarati.

GDJE SE CROATIAN JOURNAL OF PHILOSOPHY DISTRIBUIRA?
Distribuira se u Italiju, Mađarsku, Sloveniju, BiH, Švedsku, Dansku, Njemačku, Veliku Britaniju, SAD, Kanadu i Australiju..., donekle i u Hrvatsku, tj. na nekoliko adresa na koje je to neizostavno. Nakon završetka kursa za filozofiju znanosti pretprošle subote u Dubrovniku, svi sudionici dobili su posljednji broj od prošle godine, a ne smijete zaboraviti da su to ljudi iz cijeloga svijeta. Taj broj časopisa obilježio je tridesetu godišnjicu kursa za filozofiju znanosti u IUC-u, u Dubrovniku. To je ujedno odlična propaganda časopisa, a također i Interuniverzitetskog centra u Dubrovniku te grada Dubrovnika, kao i katedre za filozofiju Filozofskog fakulteta u Rijeci, te nakladničke kuće KruZak, i konačno – Hrvatske – koja, eto, nije više samo zemlja otoka, plaža i sunca, nego i zemlja u kojoj ima nekakvih duhovnih potencijala i događanja.

JESTE LI ZADOVOLJNI POTPOROM DRŽAVE ZA STRUČNU, TJ. FILOZOFSKU LITERATURU?
To, izgleda tako, ovisi o tome tko je na vlasti i koliko oni koji o tome odlučuju imaju senzibiliteta za to. Bilo je bitno bolje nakon 2000. a u ovom trenutku još ne mogu ništa prognozirati. Činjenica je da sam ovih godina dovršavao svoje najveće projekte iz potpore Instituta Otvoreno društvo. Na njihove natječaje prijavljivao sam se od 1996. Govoreći o njihovom ulaganju, mislim da su oni u Hrvatskoj za kulturu i nakladništvo općenito dali mnogo novca, ali čini mi se kao da je velik dio toga otišao u vjetar. Meni je pak novac koji sam od njih dobio omogućio da stvorim zalihe tekstova koji su sazrijevali do 2003. Zato su prošle godine iz KruZaka izašli najkvalitetniji naslovi. Što se tiče države, čini mi se da ponovno postoje neka nevidljiva ograničenja i da će u kulturi ponovno biti manje novca nego u razdoblju od 2000. do 2003. godine.

PROIZVELI SMO VIŠE OD NEKIH INSTITUTA
KAKO OCJENJUJETE DANAŠNJU SLIKU NAKLADNIŠTVA U HRVATSKOJ?
Mislim da se itekako osjeća ozbiljan nedostatak kapitalnog ulaganja u izdavačku infrastrukturu. Ni izdavaštvo ni kultura knjige ne može živjeti bez prodajne mreže otvorene svim izdavačima i svim potencijalnim kupcima. Bez pojave bookmegastorea u svakome gradu, hrvatsko izdavaštvo nema šanse za napredak. S druge strane, nije moguće podupirati samo prevodilaštvo ili samo književno-kreativan rad ili samo izdavaštvo. To je sve svakako potrebno, ali stvar je daleko kompleksnija, a napor vlasti i novac poreznih obveznika daleko je potrebitiji od onoga što se trenutačno čini i izdvaja. Naime, stvarni medijator-katalizator prevodilaštva, pjesništva ili pak beletristike te filozofsko-znanstvene produkcije nisu udruženja i pojedinci koji trebaju stipendije, potpore i subvencije (a dobivaju ih i ribari i seljaci) pa nisu čak i najbolje i najkvalitetnije profilirani izdavači. Nije to ni knjižarska mreža koja je u općoj pomami »privatizacije« – nestala. Stvarni medijator kulture knjige i riječi jest društvo. Država pak društvu, a ne tek »potrošačima beletristike«, literarno-književnim kreativcima ili pak izdavačima mora omogućiti komunikaciju i tone samo u obliku cestovno-željezničko-brodsko-telefonsko-elektronske komunikacije. Ta komunikacijska dostupnost danas je knjizi kao komunikacijskom mediju itekako potrebna, budući da je knjiga potpuno potisnuta iz javnih medija, a ljubitelji knjige i izdavači, pretvoreni u marginalne grupe, morat će se uskoro boriti za svoja elementarna prava. Kao što smo svjedoci ovih dana, knjiga više nije vrijednost i kulturno dobro po sebi, nju su najmoćniji tiskani mediji funkcionalizirali i desakralizacijom spustili do razine uličnog prostituiranja, svodeći je konačno na vrijednost reklamnog kozmetičkog preparata čija je, zapravo, jedina svrha da bolje proda novine.

KOLIKO KNJIGA GODIŠNJE IZDAJETE?
Ako u ovom trenutku imamo 48 naslova i deset svezaka časopisa – u prosjeku, to je šest–sedam svezaka godišnje. S obzirom na naše sadašnje gabarite, KruZakov je limit 12 svezaka godišnje. Imamo velik broj vanjskih suradnika, a većina suradnika nam je razbacana po svijetu. No to, zahvaljujući e-mailu, nije nedostatak. Štoviše, kad usporedite produkciju nekih hrvatskih instituta s nama, vidite da smo u realnom vremenu proizveli bitno više. Mislim da se to ne očituje samo u količini svezaka, nego i u utjecaju koji smo izvršili.

KAKVA SU VAŠA OČEKIVANJA?
Ah, ne, ona doista nisu velika: očekujem da će KruZak preživjeti još neko vrijeme i da ćemo nadalje imati minimalno-dostatnu količinu čitatelja i kupaca za preživljavanje. Ne očekujem da ću se obogatiti, niti da će KruZak imati hiperprodukciju. Mislim da naša publika postoji i da njezin interes za nas neće splasnuti.

USKORO ĆEMO SE SUOČITI S NOVIM LIMITIMA U DOSTUPNOSTI KNJIGE
PRED DVIJE GODINE POKRENULI STE BELETRISTIČKU EDICIJU. ODAKLE IDEJA I KOJI PROFIL BELETRISTIKE IZDAJETE?
To mi je teško odgovoriti. S jedne strane, rad na filozofskim tekstovima naporan je i tu nema hiperprodukcije, kao što je ona moguća u beletristici. Naš beletristički niz ipak nije nikakva hiperprodukcija. On se također rađa polako i teško – a financijske okolnosti u tome igraju ozbiljnu ulogu ograničavajućeg faktora. To je za mene, s jedne strane, trebao biti pokušaj odmaka od okolnosti u kojima radim, niša u koju se mogu malo skloniti i ponešto drukčije razmišljati. S druge strane, to je došlo sasvim slučajno, nakon susreta s Ludwigom Bauerom na Sajmu knjiga u Frankfurtu 2001. Eto, suradnja je krenula, najprije s njegovim romanom Don Juanova velika ljubav i mali balkanski rat, pa sada sa sljedeće četiri knjige. Novaca nemamo pa ne možemo govoriti o nekom velikom projektu. To je na prosto mali, lijep, odabran niz u kojem čitateljski možete uživati. Nažalost, potpore su zasada nikakve, a ako bi krenulo bolje onda bismo i proizvodili više knjiga. Naš kapacitet je svakako veći od onoga što proizvodimo, ali ne smijemo se zalijetati, jer financijska je provalija uvijek blizu. Moram reći da beletristika, što se KruZaka tiče, ide slabije, jer naši su kupci naučili na filozofiju, a nije nas poštedio niti najveći problem hrvatskog nakladništva – uništena prodajna mreža i nemogućnost izravne priručnosti knjige kupcima. Kupcima je naša knjiga u danim okolnostima nažalost nedostupna – ali ne zbog cijene knjige. Riječ je o neslobodnoj i neprotočnoj distribuciji – rak-rani u opstanku hrvatskog izdavaštva. Naime, male knjižare velikih izdavača (Školska knjiga, Znanje), gotovo da uopće ne pristaju prodavati knjige drugih izdavača i u tim knjižarama drže uglavnom svoja izdanja, a i ostale knjižare kao da ne mogu apsorbirati knjižnu produkciju. Stoga ćemo se uskoro suočiti s novim limitima u dostupnosti knjige.
Objavljeno u Nedjeljnom Vjesniku, 2. 05. 2004.